Rumunjska

ilustracija
RUMUNJSKA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15

Rumunjska (România), država u jugoistočnoj Europi; obuhvaća 238 391 km². Na sjeveru (362 km) i jugoistoku (169 km) graniči s Ukrajinom, na istoku s Moldavijom (450 km), na zapadu s Madžarskom (443 km) i Srbijom (531 km), a na jugu s Bugarskom (608 km); na jugoistoku izlazi na Crno more.

Prirodna obilježja

U središnjem dijelu Rumunjske ističe se planinski pojas Karpata (31% ukupne površine zemlje), mlađe nabrano gorje izdignuto u tercijaru. Protežu se u obliku luka od sjeverne granice zemlje do doline Dunava na jugozapadu i doline Someşa na sjeverozapadu. Istočni Karpati (Carpaţii Orientali) koji se pružaju od sjevera do doline rijeke Prahove, izdižu se do 2303 m visine (Pietrosu) na planini Rodna. Duž unutrašnje, zapadne strane Istočnih Karpata pruža sa niz vulkanskih planina (Călimani, Harghita). Južni Karpati (Carpaţii Meridionali), s najvišim vrhom zemlje – Moldoveanu (2544 m), protežu se između dolina rijeka Prahova i Timiş–Bistra. Na njima su očuvani tragovi pleistocenske glacijacije (ledenjačke doline, jezera). Na zapadu Rumunjske, između doline Dunava na jugu i Someşa na sjeveru, pruža se niz izdvojenih planina (Zapadnorumunjske planine /Carpaţii Occidentali/; najviša je Bihor, 1849 m), s mjestimično razvijenim krškim oblicima. Potkarpati, koji se pružaju s vanjske (istočne i južne) strane Karpata, pobrđa, visoravni i ravnjaci obuhvaćaju 36% površine. Potkarpati, visine 400 do 1000 m, građeni od fliša tercijarne starosti, prelaze prema istoku u Moldavsku visoravan (400 do 600 m), a prema jugu u Vlašku nizinu. U zapadnom dijelu, između planinskih lanaca Karpata, prostire se brežuljkasti, lesom prekriveni Transilvanski ravnjak (do 600 m) sa Someškom visoravni. Najniži dio Rumunjske čine rubne nizine (33% površine): prostrana Vlaška nizina na jugu i Panonska na zapadu. Prekrivene su naslagama prapora i riječnim nanosima Dunava i njegovih pritoka. Na jugoistoku zemlje niski je Dobrudžanski masiv (srednja visina 250 m) s uzvisinamado 467 m. Na krajnjem istoku prostrana je močvarna delta Dunava (oko 4300 km²). Crnomorska obala, duga 247,4 km, niska je i pješčana, s mnogobrojnim lagunama i slatkovodnim limanima koji su od mora odvojeni pješčanim nasipima.

Klima je umjereno kontinentalna sa znatnim utjecajem atlantskih zračnih masa sa zapada i kontinentalnih s istoka. Utjecaj Crnoga mora ograničen je na primorje. Srednja temperatura siječnja iznosi u sjevernoj Moldaviji –5 °C, u Banatu i uz Crno more 0 do –1 °C, a u planinama do –10 °C; srednja temperatura srpnja iznosi u Vlaškoj nizini 23 °C, na sjeverozapadu 20 °C, a na planinama 14 do 15 °C. Najveću godišnju količinu oborina (800 do 1000 mm, iznimno do 1500 mm) imaju zapadni pristranci Karpata i Zapadnorumunjske planine (Munţii Apuseni); u Transilvaniji padne 600 do 700 mm, a uz obalu i u delti Dunava oko 300 do 400 mm oborina, najviše početkom ljeta (lipanj).

Vodeni tokovi, koji uglavnom izviru u Karpatima, najvećim dijelom pripadaju porječju Dunava (98% površine). Samo nekoliko rijeka u Dobrudži otječe izravno u Crno more. Dunav (Dunărea) protječe Rumunjskom u duljini od 1075 km, a od toga 750 km njegova toka čini bugarsko-rumunjsku granicu. Ostale glavne rijeke jesu: Mureş (761 km u Rumunjskoj), Prut (742 km), Olt, Siret, Ialomiţa i Someş. Gornji tokovi dunavskih pritoka imaju zbog strma pada velik hidroenergetski potencijal. Rumunjska ima oko 3500 jezera rasprostranjenih po cijeloj zemlji.

Prirodna vegetacija sačuvala se samo u planinskom dijelu Rumunjske; niži pristranci obrasli su listopadnim (hrast, bukva), a viši četinjačkim šumama (smreka, bor). Najviše planinske vrhove pokriva alpska vegetacija. Nizine su pokrivene travnim stepama, južni dio Dobrudže vazdazelenim grmljem, a delta Dunava trskom i šašom.

Stanovništvo

U Rumunjskoj živi 20 121 641 st. prema popisu 2011., odnosno 84,4 st./km², a 20 020 074 st. prema procjeni za 2013. god. Najgušće je naseljena regija Bukurešt–Ilfov (1237 st./km²), zatim Potkarpatsko područje Južnih Karpata i sjeverni dio Vlaške nizine (100 do 180 st./km²) te srednja i sjeverna Moldavija uz rijeku Siret, a najslabije viši predjeli Karpata, zapadni panonski te jugoistočni dio Rumunjske u delti Dunava (30 st./km²). Prije drugog svjetskog rata manjinski su narodi činili više od 28% populacije. Njihov je udio znatno smanjen nakon rata zbog gubitka dijela državnog teritorija (Besarabija, sjeverna Bukovina, južna Dobrudža i dr.) te iseljivanja ili protjerivanja stanovništva, osobito Nijemaca. Stanovnici su Rumunji (83,5%, 2011), Madžari (6,1%; najviše ih je u Transilvaniji), Romi (3,1%), Ukrajinci (0,3%), Nijemci (0,2%; pretežito u Transilvaniji), Židovi i dr. (Hrvata je 5408, najviše u okolici Reşiţe, okrug Caraş Severin). Prema vjeroispovijesti prevladavaju pravoslavci (81,0%, 2011), a ima i rimokatolika (4,3%), protestanata (3,0%) i dr. Službeni je jezik rumunjski, a govore se i madžarski, njemački, romski, ukrajinski. U Rumunjskoj je za popisa 1948. god. živjelo 15,9 milijuna stanovnika, do 1992. broj stanovnika porastao je na 22,8 milijuna, a zatim se počeo smanjivati (21,7 milijuna stanovnika 2002). To je rezultat negativnoga prirodnog priraštaja (–2,2‰ u razdoblju 2001–04) i većeg iseljivanja od useljivanja. Najjače je iseljivanje bilo nakon pada Ceauşescuova režima; gotovo 100 000 st. iselilo se 1990., od toga 60 000 Nijemaca. Rumunjska se ubraja u države Europske unije s najvećim padom broja stanovnika (uz Litvu i Bugarsku). U posljednjem međupopisnom razdoblju (2002–11) broj stanovnika smanjio se za čak 1 559 333 st. ili za 7,2%. Prirodni je priraštaj negativan (–2,6‰, 2012) od početka 1990-ih zbog većega mortaliteta (12,0‰, 2012) od nataliteta (9,4‰). Nekada značajno doseljivanje stanovništva sa sela u gradove zamijenio je suprotan proces; od 1996. više ljudi iseljuje se iz grada na selo nego što ih se useljuje u grad. Smrtnost dojenčadi, iako se stalno smanjuje (1990. god. iznosila je 26,9‰, a 2012. god. 9,0‰), još je znatno iznad prosjeka za Europu (3,9‰, 2011). Stanovništvo ubrzano stari: u dobi je do 14 godina samo 15,9% stanovništva (2011; 25,7% u 1977), od 15 do 64 godine 68,0%, a u dobi od 65 i više godina 16,1%. Ekonomski je aktivno 9 964 000 st. (2012), od čega je nezaposleno 7,0%. Očekivano trajanje života za žene rođene 2011. iznosi 76,8 godina (u Europskoj uniji 83,2 godine), a za muškarce 68,9 godina (u Europskoj uniji 77,4 godine). Udjel stanovništva zaposlenog u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu, koji iznosi čak 29,0%, među najvećima je u Europi; u industriji, rudarstvu i građevinarstvu radi 28,6%, a u uslužnim djelatnostima 42,4% zaposlenih (2012). Sveučilišta imaju Iaşi (osnovano 1860), Bukurešt (osnovano 1864), Cluj Napoca, Temišvar, Craiova, Braşov. Glavni je grad Bukurešt (rumunjski Bucureşti) s 1 883 425 st. (2011). Ostali su veći gradovi (2011) Cluj-Napoca s 324 576 st., Temišvar (rumunjski Timişoara) s 319 279 st., Iaşi s 290 422 st., Constanţa s 283 872 st., Craiova s 269 506 st., Braşov s 253 200 st., Galaţi s 249 342 st., Ploieşti s 209 945 st. i Oradea s 196 367 st. U gradovima ukupno živi 54,0% stanovništva (2011; 52,7%, 2002).

Gospodarstvo

Nakon sloma režima u prosincu 1989. započeo je prijelaz s planske socijalističke privrede na tržišnu ekonomiju. Početno tranzicijsko razdoblje obilježila je gospodarska kriza, pad BDP-a (prosječno 10% godišnje), rast inflacije (300% 1993) i stope nezaposlenosti (s 5% 1988. na više od 20% 1993). Više od 80% poljoprivrednih dobara privatizirano je, a do kraja 1993. vrijednost uloženoga stranoga kapitala (uglavnom iz Italije, Velike Britanije, Francuske i SAD-a) bila je oko 600 milijuna USD. Vrijednost BDP-a ostvarenoga 1992. bila je 25,1 milijardu USD (BDP po stanovniku bio je oko 1100 USD). U prvoj polovici 1990-ih najveće udjele u stvaranju BDP-a imale su crna i obojena metalurgija (29%) te naftna industrija (15%). Od 1995. gospodarska reforma ubrzana je uz pomoć MMF-a, EBRD-a i EU-a. U sastavu BDP-a povećan je udjel usluga na 52%; udjel industrije je 36%, a poljoprivrede 12% (2005). Inflacija je svedena na godišnju stopu od 7%, a nezaposlenost na 14% (2005). Prema procjenama Svjetske banke bilo je siromašno oko 25% stanovništva (2006). Prirodna bogatstva čine nafta, plin, drvo, ugljen, željezna ruda, sol, hidroenergetski potencijali i dr. Najveća vrijednost BDP-a bila je ostvarena 2008 (208,1 milijardu USD), a 2016. iznosila je 186,6 milijarda USD (BDP po stanovniku bio je oko 9470 USD). U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (61,3%), a slijede industrija (35,4%) i poljoprivreda (3,3%). Stopa nezaposlenosti smanjena je na 6,7% (2016), a održan je velik udjel siromašnoga stanovništva (2013. oko 25%). Glavninu poljoprivredne ponude čine ovce (Rumunjska je među vodećima uzgajivačima u Europi), zatim pšenica, kukuruz, ječam, šećerna repa, suncokret, krumpir, voće i perad. U industrijskoj ponudi prevladavaju električni proizvodi, vozila, strojevi, metalurški proizvodi, kemikalije i naftni derivati, prehrambeni proizvodi, tekstil, obuća i dr. Vrijednost izvoza 2015. bila je 54,5 milijarda USD, a uvoza 63,1 milijardu USD. U izvozu prevladavaju električni uređaji, vozila, strojevi i oprema, naftni derivati, prehrambeni proizvodi, meso i dr. Najviše se uvoze nafta, vozila, industrijska oprema, lijekovi, informatička i telekomunikacijska oprema te roba široke potrošnje. Prema udjelu u vanjskoj trgovini (2015) vodeći partneri bili su Njemačka (19,8% izvoza i uvoza), Italija (12,5% izvoza i 10,9% uvoza), Francuska (6,8% izvoza i 5,6% uvoza) i Mađarska (5,4% izvoza i 8% uvoza). Godine 2016. vrijednost izvoza povećana je na 56 milijarda USD, a uvoza na 66,4 milijarde USD. Udjel javnoga duga u BDP-u je 39,3% (2016).

Promet

Veliko prometno značenje ima koncentrično izgrađena željeznička mreža, povezana mnogobrojnim poprečnim prugama; njezina je ukupna duljina 10 777 km (2011; elektrificirano 35,9%). Najvažnije ceste pružaju se od sjeverozapada prema jugu i jugoistoku. Duljina cestovne mreže iznosi 83 703 km (2011). Važnu prometnu ulogu ima Dunav s pokrajnjim kanalima, a preko njega su Sjeverno more, zapadna i srednja Europa povezani s Crnim morem. Unutrašnji plovni vodeni putovi dugi su 1779 km (Dunav 1075 km), a u dunavskim se pristaništima pretovari 28 milijuna tona robe (2012). Velike su dunavske luke Sulina, Galaţi, Brăila, Cernavodă, Călăraşi i Giurgiu. Glavna je morska luka Constanţa (s obližnjim lukama Midia i Mangalia), koja je plovnim kanalom dugim 64,2 km (dovršen 1984) povezana s Dunavom; s prometom od 55,1 milijuna tona (2013) glavna je crnomorska i jedna od najvećih europskih luka (nafta i naftni derivati, željezne rude, čelik). Razvijena je i mreža naftovoda koja povezuje Constanţu s rafinerijama u zaleđu. Glavna je međunarodna zračna luka Bukurešt (Henri Coandă u Otopeni), a veće su još Constanţa, Temišvar (Timişoara), Cluj-Napoca, Iaşi, Suceava, Oradea, Arad, Sibiu.

Novac

Novčana je jedinica leu (L; RON); 1 leu = 100 bani.

Povijest

Područje današnje Rumunjske kontinuirano je naseljeno već od paleolitika. Osobito važne tragove ostavile su neolitičke kulture (Ariuşd, Cucuteni i dr.). U antici je Dacija bila naseljena tračkim Dačanima i Getima. Geti su prvi narod koji 514. pr. Kr. na tom području spominje Herodot. U razdoblju od IV. do II. st. pr. Kr. dačka i getska plemena bila su povezana u savez; krajem IV. i poč. III. st. pr. Kr. sukobljavali su se s makedonskom vojskom, a od III. st. pr. Kr. sa Skitima, Keltima, Germanima i grčkim kolonistima na Crnome moru, a onda i s Rimom. Oko polovice I. st. pr. Kr. kralj Burebista snažnije je sjedinio dačka plemena. U drugoj polovici I. st. ponovno ih je sjedinio kralj Decebal; njegova se vlast priznavala na širokom području od današnje Madžarske do Crnoga mora. U dvama dačkim ratovima (101–102. i 105–106) pokorio ih je car Trajan, a njihovu zemlju pretvorio u rimsku provinciju Daciju. Za rimske vladavine Dacija je bila podvrgnuta postupnoj romanizaciji. Pred najezdom Gota i drugih naroda, Rim se za vladavine cara Aurelijana 271. povukao iz Dacije. U idućim stoljećima zemlju su preplavljivali Goti (III. st.), Huni (IV. st.), Gepidi (V. st.), Avari i Slaveni (VI. st.), Bugari (VII. st.), Madžari (IX. st.), Pečenezi (oko 900) i Kumani (XI. st.), ostavljajući tragove u etničkom sastavu stanovništva. Na prekretnici tisućljeća na prostoru današnje Rumunjske nastale su tri kneževine, odnosno vojvodstva. U zapadnom dijelu zemlje nastao je Erdelj (Transilvanija, Sedmogradska), koji je pod madžarsku vlast pao najkasnije u X. st. Za vladavine Géze II. (1141–62) u njem je bila uspostavljena uprava po uzoru na Ugarsku te naseljeni Sasi. Budući da je u sklopu Ugarske uživao određenu autonomiju, nakon osnutka Budimskoga pašaluka 1541. Erdelj je postao neovisnom kneževinom za vladavine nasljednika Ivana Zapolje i zaštitom Habsburgovaca (od 1691. krunska zemlja Habsburgovaca). Osim Erdelja, na prostoru današnje Rumunjske oblikovale su se u XIV. st. još i kneževine Moldavska (oko 1369) i Vlaška (oko 1330). Moldavska je pod Bogdanom I. i njegovim nasljednicima nastojala ojačati svoju samostalnost u odnosu prema Hrvatsko-Ugarskomu Kraljevstvu, a poslije Osmanskomu Carstvu. Za Ştefana III. Velikoga (1457–1504) zaista je postala neovisna, ali je već četvrt stoljeća nakon njegove smrti došla pod osmansku vlast. Vlaška je stekla neovisnost u prvoj polovici XIV. st., za Basaraba I. (oko 1310–52). Njezin potonji knez Mircea Stariji (oko 1386–1418) proširio je vlast na Dobrudžu i uspio sačuvati neovisnost svoje kneževine sve do 1417., kada je priznao osmanski suverenitet. Vlaškomu knezu Mihaiu Hrabromu (1593–1601) uspjelo je nakratko sjediniti pod svojom vlašću, uz Vlašku, još i Erdelj (1599) i Moldavsku (1600). Nakon njegove smrti njegova se kneževina (vojvodstvo) raspala. Sve do poč. XVIII. st. u Vlaškoj i Moldavskoj vladali su domaći knezovi (vojvode), koje su birali feudalci, a potvrđivao osmanski sultan. Od 1711 (Moldavska) i 1716 (Vlaška) sultani su postavljali vladare po svojoj volji, birajući ih iz redova grčkih fanariota (uglavnom obitelji Mavrokordatos i Ipsilantis). U XVIII. i XIX. st., tijekom ratova europskih država protiv Osmanskoga Carstva, obje su kneževine gotovo stalno bile pod okupacijom habsburške, odnosno ruske vojske. Međutim, ruski utjecaj na tom području bio je sve jači. Nakon završetka Rusko-osmanskog rata (1768–74), Kučuk-Kajnardžijskim mirom Rusija je stekla pravo zaštite pravoslavnoga stanovništva u Vlaškoj i Moldavskoj i pravo da te kneževine ili vojvodstva (koji su i dalje ostali pod osmanskim suverenitetom) diplomatski zastupa pred Portom. U XVIII. st. dijelovi Rumunjske došli su pod habsburšku (Mala Vlaška, tj. Oltenija, 1718–39., Bukovina 1775) i rusku vlast (Besarabija 1812). Potaknuti Francuskom revolucijom, članovi heterije na čelu s T. Vladimirescuom i A. Ipsilantisom podigli su 1821. veliki protuosmanski i protufeudalni ustanak, koji je bio ugušen vojnom silom. Nakon toga Porta je ukinula vlast fanariota u objema kneževinama te prepustila vlast domaćim knezovima. Nakon Rusko-osmanskoga rata 1828–29., mirom u Edirneu obje su kneževine dobile neku vrstu ustava: tzv. Organskim regulamentima stekle su pravo birati svoju vladu. Težnja za nacionalnom slobodom i ujedinjenjem bila je glavni zahtjev revolucije 1848. koju je ugušila Rusija. Pariškim mirovnim ugovorom 1856. bila je ukinuta ruska »zaštita«, uz jamstvo država potpisnica da obje kneževine zadržavaju svoje povlastice pod suverenitetom Osmanskoga Carstva. Moldavskoj Kneževini 1858. bila je vraćena Besarabija, a 1859. stupila je u personalnu uniju s Vlaškom Kneževinom pod vlašću kneza A. I. Cuze (1859–66; Ujedinjena Kneževstva – Principatele Unite). Time je zapravo stvorena jedinstvena rumunjska država, proglašena 1862 (i pod jedinstvenim imenom România: Rumunjska), a to su stanje priznale velike sile i Osmansko Carstvo. Pod Cuzinom upravom bio je proveden niz reformi, kojima je cilj bio uklanjanje feudalnih naslijeđa; bilo je ukinuto kmetstvo (1864), provedena izborna reforma, reorganizirano školstvo, bila su osnovana sveučilišta u Iaşiu i Bukureštu. Te reforme izazvale su otpor boljara, koji su 1866. prisilili Cuzu da abdicira. Za kneza je bio izabran Karlo I. (1866–1914) iz dinastije Hohenzollern-Sigmaringen. Prema novomu ustavu, bio je uveden parlament, vladar je imao pravo apsolutnoga veta nad zakonodavstvom, bila je ojačana centralistička uprava, a samo su kršćani mogli postati rumunjskim građanima. Nakon Rusko-osmanskog rata 1877–78., Rumunjska je Berlinskim ugovorom 1878. dobila potpunu neovisnost. Južnu Besarabiju morala je prepustiti Rusiji, a za to je kao odštetu dobila sjevernu Dobrudžu s lukom Constanţom. Godine 1881. Rumunjska je bila proglašena kraljevstvom. Aneksija južne Besarabije izazvala je jako neprijateljstvo prema Rusiji te zbližavanje Rumunjske s Austro-Ugarskom i Njemačkom s kojima je 1883. sklopila tajni savez. U Rumunjskoj je 1890-ih bilo uspostavljeno jedinstveno tržište i bili su uklonjeni posljednji ostatci feudalizma, počeo je razvoj industrije, izgradnja željezničke mreže i lučkih pogona, pri čem je bio angažiran znatan inozemni kapital. Zemlja je ipak ostala pretežno agrarna, a o napretku poljoprivrede vodilo se malo računa. Potaknut teškim gospodarskim stanjem seljaštva, a pod jakim utjecajem Ruske revolucije 1905–07., u Moldavskoj i Vlaškoj buknuo je 1907–08. veliki seljački ustanak, u kojem je bilo pobijeno oko 11 000 seljaka. Za Drugoga balkanskoga rata 1913. Rumunjska je iznenada napala Bugarsku te ju mirom u Bukureštu prisilila da se odrekne južne Dobrudže. Početkom 1914. Rumunjska je obnovila savez s Centralnim silama. Nije međutim odustala od presezanja na Bukovinu i Erdelj (Transilvanija, Sedmogradska), koji su se nalazili u sastavu Austro-Ugarske, i kada je izbio I. svjetski rat, proglasila je neutralnost. Nakon smrti Karla I. na prijestolje je 1914. došao Ferdinand I. (1914–27). U kolovozu 1916. Rumunjska je stupila u rat na strani Antante, koja joj je jamčila pripojenje svih teritorija što ih je potraživala od Austro-Ugarske i Bugarske (dio Bukovine, Erdelj, istočni Banat i sjeverna Dobrudža). Budući da su vojne operacije završile nepovoljno za Rumunjsku, postrojbe Centralnih sila zauzele su najveći dio zemlje te 6. XII. ušle u Bukurešt. Godine 1918 (7. V.) Rumunjska je u Bukureštu morala sklopiti separatni mir, ustupiti izvore nafte Njemačkoj, Dobrudžu Bugarskoj i ispraviti granice u korist Austro-Ugarske. Nakon pobjede Antante 1918. Rumunjska je ponovno vratila Dobrudžu, Austro-Ugarskoj uzela Erdelj, Bukovinu, ist. Banat i Maramureş, a Rusiji Besarabiju, čime se udio različitih manjina u ukupnom sastavu stanovništva povećao na čak 33%. To je stanje sankcionirano mirovnim ugovorima s Madžarskom u Trianonu (1920) i s Austrijom u St. Germainu (1919). Rumunjske granice prema Bugarskoj bile su utvrđene mirovnim ugovorom u Neuillyju (1919). Iste godine rumunjska vojska sudjelovala je u gušenju madžarske revolucije i okupirala Budimpeštu (kolovoz–studeni 1919). Pronjemačke konzervativce potisnuli su liberali, a novi utjecajni politički čimbenici u Rumunjskoj postale su Seljačka stranka Iona Mihalachea i Narodna stranka, koja se oslanjala na seljaštvo oslobođenih provincija (predvodili su ju Iuliu Maniu i Vaida-Voevod). S obzirom na te promjene bila je provedena agrarna reforma, a u vanjskoj politici Rumunjska se usko povezala s Jugoslavijom i Čehoslovačkom u Malu Antantu, koja je postala glavnim braniteljem Versailleskoga poretka u srednjoj i jugoistočnoj Europi. Godine 1926. oporbene Mihalacheova i Maniuova stranka ujedinile su se u Nacionalno-seljačku stranku (Partidul Naţional-Ţărănesc), koja je došla na vlast 1928. u doba dinastičke krize. Naime, nakon smrti Ferdinanda I. (1927), umjesto njegova malodobnoga unuka Mihaia, zemljom je vladalo Regentsko vijeće, a 1930 (uz pomoć I. Maniua) na prijestolje je došao Mihaiov otac Karlo II. (odrekao se prava na prijestolje 1926. i emigrirao). Na vlasti su se izmjenjivali seljačka stranka i nacional-liberali, a od sredine 1930-ih jačala je fašistička Željezna garda. Kako bi očuvao vlast u zemlji, Karlo II. uveo je 1938. monarhističku diktaturu. U to doba Rumunjska je sve više gospodarski surađivala s Njemačkom, koja je na osnovi ugovora o privrednoj suradnji (1939. i 1940) svojim interesima podvrgnula gotovo cijelu rumunjsku privredu. Nakon početku II. svjetskog rata Rumunjska je pokušala očuvati neutralnost. Nakon pakta Staljin–Hitler, Rumunjska je u lipnju 1940. bila prisiljena prepustiti Besarabiju i sjevernu Bukovinu SSSR-u, a u kolovozu iste god. Njemačka i Italija prisilile su ju II. bečkom arbitražom da sjeverni Erdelj prepusti Madžarskoj. Veliko nezadovoljstvo izazvano tim sakaćenjem dovelo je iste godine do abdikacije Karla II., 6. IX. 1940., i do njegova odlaska iz zemlje. Na prijestolje se vratio njegov sin Mihail I. (1940–47). Ustav je i dalje ostao suspendiran, a stvarnu vlast preuzeo je general I. Antonescu kao premijer profašističke vlade. U rujnu 1940., pod pritiskom Njemačke, Rumunjska je vratila Bugarskoj južnu Dobrudžu, a 23. XI. 1940. pristupila je Trojnomu paktu. Brojne njemačke postrojbe ušle su u Rumunjsku. Rumunjske trupe sudjelovale su u napadu na Jugoslaviju u travnju 1941. te su okupirale i anektirale dio Banata. Antonescu se u lipnju 1941. pridružio njemačkom napadu na SSSR; u borbama je sudjelovao znatan broj rumunjskih divizija, koje su pretrpjele teške gubitke, osobito kraj Staljingrada (Volgograd). Nakon toga je postupno 1943–44. nastao antifašistički blok (Socijaldemokratska stranka, Komunistička partija, Radnička stranka te stranke narodnih liberala i narodnih »Țărănista«). Pošto je u ljeto 1944. Crvena armija ušla u Rumunjsku, u Bukureštu je 23. VIII. došlo do ustanka u kojem je kralj Mihai I. zbacio Antonescua i njegovu vladu, a već sljedećega dana Rumunjska je ušla u rat protiv Njemačke. Nakon prvih koalicijskih vlada generala Constantina Sănătescua (1944) i Nicolaea Rădescua (1944–45), u kojima je bila i KP, ustrojena je u ožujku 1945. vlada Narodno-demokratske fronte (zapravo KP) kojoj je na čelu bio P. Groza.

Agrarnom reformom 1945. bio je ukinut veleposjed. Mirovnim ugovorom s Madžarskom 10. II. 1947. Rumunjska je ponovno stekla Transilvaniju (Erdelj). Pošto je kralj Mihai I. bio prisiljen na abdikaciju, 30. XII. 1947. bila je proglašena narodna republika (nacionalizacija je provedena 1948). Ujedinjenjem socijaldemokratske i komunističke partije početkom 1948. bila je stvorena Rumunjska radnička partija i jednopartijski režim, koji se održao do kraja 1989. Staljinističku vladavinu uspostavio je G. Gheorghiu-Dej, a nakon njegove smrti (1965) nastavio ju je N. Ceaușescu. Od 1955. članica je Varšavskoga pakta (od početka 1960-ih rumunjska vanjska politika postala je samostalnija u odnosu na sovjetsku). Položaj madžarske manjine ostao je opterećenje u odnosima s Madžarskom (1952. bila je uspostavljena madžarska autonomna jedinica). Ceaușescuov režim srušen je narodnom pobunom 22. XII. 1989. Uslijedila je demokratizacija i uvođenje višestranačkoga sustava; I. Iliescu bio je predsjednik 1990–96. i 2000–04. Od ožujka 2004. Rumunjska je članica Sjevernoatlantskoga saveza. Provodeći društveno-političke i gospodarske reforme Rumunjska je postala kandidat za članstvo u Europskoj uniji (priključila se EU 1. I. 2007). Na predsjedničkim izborima u prosincu 2004. pobijedio je Traian Băsescu (bio je gradonačelnik Bukurešta 2000–04. i predsjednik Demokratske stranke 2001–04); reizabran je 2009. Prosvjedi zbog teških socijalnih prilika u veljači 2012. izazvali su pad vlade, a potom i političku krizu zbog parlamentarnog zahtjeva i neuspjelog referenduma za opoziv predsjednika Băsescua. Od svibnja 2012. premijer je Victor Ponta (predvodi Socijaldemokratsku stranku od 2010). Neuspješno se kandidirao na predsjedničkim izborima u studenome 2014., na kojima ga je pobijedio Klaus Iohannis, kandidat koalicije desnog centra i vođa Nacionalne liberalne stranke (2002–13. predvodio je Demokratski forum Nijemaca u Rumunjskoj; od 2000. bio je gradonačelnik Sibiua). Pod optužbom za korupciju u studenome 2015. V. Ponta podnio je ostavku; za premijera je imenovan Dacian Cioloș (ministar poljoprivrede 2007–08). Nakon izborne pobjede u prosincu 2016. Socijaldemokratska stranka ponovno predvodi vladu. Vladina uredba o dekriminalizaciji određenih slučajeva korupcije izazvala je masovne prosvjede širom zemlje potkraj siječnja i u veljači 2017. Slijedila je politička kriza (predsjednik Iohannis protivi se vodstvu vladajuće Socijaldemokratske stranke i predlaže održavanje referenduma), koja je ublažena vladinim povlačenjem sporne uredbe (u veljači 2017). Suprotstavljanja u vodstvu Socijaldemokratske stranke rezultirala su čestim smjenama premijera; od siječnja 2018. na tom je položaju Viorica Dăncilă (prva premijerka).

Politički sustav

Prema Ustavu od 8. XII. 1991 (dopune amandmanima iz 2003), Rumunjska je parlamentarna republika. Predsjednik republike državni je poglavar; biraju ga građani na općim izborima, na mandat od 5 god., a može biti izabran najviše dva puta. Predsjednik zastupa državu u inozemstvu, štiti njezino jedinstvo i suverenost, predlaže kandidata za mjesto premijera, imenuje vladu te ima pravo sudjelovati u njezinu radu u pitanjima vanjskih poslova, obrane i osiguranja javnoga reda, može raspustiti parlament i raspisati referendum. Izvršnu vlast, uz predsjednika republike, provodi i vlada koju čine premijer i resorni ministri. Premijera imenuje predsjednik u skladu s rezultatima izbora, a uz potvrdu parlamenta. Zakonodavnu vlast ima dvodomni parlament, koji se sastoji od Predstavničkoga doma (Camera Deputaţilor) i Senata (Senatul). Predstavnički dom ima 332 zastupnika, koje biraju građani izravno na općim izborima, za razdoblje od 4 godine. Kandidati moraju biti rumunjski građani s navršene 23 godine života. Senat ima 137 članova koje biraju izravno građani, za razdoblje od 4 godine. Kandidati moraju biti rumunjski građani s navršene 33 godine života. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Vrhovnu sudbenu vlast imaju Visoki kasacijski sud pravde (Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie), koji čini 11 sudaca izabranih za razdoblje od 3 godine, i Ustavni sud (Curtea Constituţională), sastavljen od 9 sudaca (po tri imenuju predsjednik države, Predstavnički dom te Senat), za razdoblje od 9 godina. Administrativno je Rumunjska podijeljena na 41 okrug (judeţ) i jedno gradsko područje (municipiu). Nacionalni blagdan: Dan ujedinjenja (Rumunjske i Transilvanije), 1. prosinca (1918).

Hrvati u Rumunjskoj

Hrvati su se u Rumunjsku počeli doseljavati zbog osmanske ekspanzije i osvojenja hrvatskih prostora u XIV. st. Prvi su se doselili tzv. → Krašovani, najbrojnija hrvatska skupina među rumunjskim Hrvatima, koji žive u sedam sela najzapadnijega gorskoga predjela rumunjskog dijela Banata (od okolnih su Srba prihvatili jedan oblik južnosrpskoga torlačkog narječja). Prema jednomu tumačenju, potječu iz okolice Kreševa (Bosna), prema kojemu je – navodno – izvedeno i njihovo ime. U okolici Temišvara žive Hrvati Šokci, Pokupci i Turopoljci. Šokci su u XVII. st. iz istočne Slavonije imigrirali u predjele istočno i sjeverno od Temišvara, a danas žive u dva sela, Rekašu i Mariji Radnoj, najpoznatijem marijanskome svetištu u Banatu. Pokupci i Turopoljci doselili su se početkom XIX. st. u selo Keču; bili su plemići predijalisti pa je i njihovo preseljenje bilo posljedica uključivanja pokupskih posjeda zagrebačkoga biskupa u Vojnu krajinu, što znači da su zemlju u Banatu dobili kao odštetu za zemlju u starome zavičaju. Nedugo nakon njih, dvadesetak obitelji iz Brinja i okolice doselilo se u selo Čenej. Potkraj XIX. st. u Rekaš se doselilo i nekoliko obitelji iz Gorskoga kotara (iz Mrkoplja i okolice). Postoje indicije koje upućuju na to da je i u nekim drugim predjelima Rumunjske bilo naselja hrvatskih useljenika, npr. na delti Dunava kraj Crnoga mora, no one nisu dovoljno istražene.

Rumunjska. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 11.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=53715>.