STRUKE:

Descartes, René

ilustracija
DESCARTES, René

Descartes [deka'ʀt], René (latinizirano Renatus Cartesius [karte:'zi·us]), francuski filozof i učenjak (La Haye, pokrajina Touraine, 31. III. 1596Stockholm, 11. II. 1650). Školovanje je započeo u osmoj godini u isusovačkome kolegiju La Flèche, koji je završio 1614. Nakon toga je došao u Pariz, a 1617. napustio je Francusku i otišao u Nizozemsku. Stupio 1618. u vojsku i sudjelovao u Tridesetogodišnjem ratu u Nizozemskoj, Danskoj, Poljskoj i Njemačkoj. Godine 1621. napustio je vojni život i posvetio se znanstvenom radu, putujući Europom kako bi što bolje upoznao »knjigu života«, kako je poslije sâm govorio. Najviše je boravio u Nizozemskoj, gdje se 1629. i nastanio, jer da je u Leidenu i Utrechtu našao više mira za znanstveni rad nego u Parizu. Godine 1649. prihvatio je poziv švedske kraljice Kristine da bude njezinim učiteljem i došao je u Stockholm, gdje je nakon četiri mjeseca boravka umro.

Descartes je svoje najpoznatije djelo Raspravu o metodi (Discours de la méthode, 1637) objavio na materinskom, francuskom jeziku, a ne na latinskome učene Europe, jer se ne obraća ljudima knjiške učenosti nego ljudima »zdrava razuma«. Jačanju, razvijanju i osvjetljivanju »zdravoga razuma« kao novovjekovne sapientiae universalis Descartes je posvetio ne samo svoju Raspravu o metodi nego i sva svoja filozofska i znanstvena djela, među kojima su najznačajnija: Razmišljanja o prvoj filozofiji (Meditationes de prima philosophia, 1641), Načela filozofije (Principia philosophiae, 1644) i Rasprava o strastima duše (Traité des passions de l’âme, 1649). Tim djelima valja pridodati Pravila za upravljanje duhom (Regulae ad directionem ingenii), koja su nastala već 1628. i objavljena posmrtno tek 1701.

Potraga za jednoznačno osiguranim temeljima ljudske spoznaje čini ishodište Descartesove nove filozofije. Da bi se pak osigurala istinita spoznaja, potrebna je metoda. To je novost novoga vijeka i, posebice, Descartesove filozofije. U skladu s tim, već u svojem mladenačkom spisu Pravila za upravljanje duhom Descartes piše da je »mnogo bolje uopće ne misliti na istraživanje istine bilo koje stvari nego to činiti bez metode«, jer samo s pomoću metode ingenium ili duh jača »prirodno svjetlo« i razvija »oštrinu vida« tako da je u stanju dohvatiti istinu stvari. U novom je vijeku istina stvari i bića svedena na spoznajnu mogućnost ingeniuma, pa je otuda čovjekova najveća zadaća da svoje spoznajne mogućnosti razvije u spoznaje (cognitiones) i znanosti (scientiae) te da s pomoću njih vlada svijetom. Izvjesnost u spoznavanju novovjekovni čovjek, prema Descartesu, postiže metodom univerzalne sumnje, kojom odbacuje sve što nije jasno i razgovijetno spoznano, a što je tako očevidno i odjelito spoznano, to je izvjesno i istinito. Descartesova metoda univerzalne sumnje naziva se metodičkom skepsom zato što joj svrha nije ni puka dvojba ni ontološko nijekanje mogućnosti spoznaje istine stvari, nego, naprotiv, nastoji s pomoću razvijene metode i primjenom njezinih pravila dospjeti do »istinite spoznaje svega« što ljudski duh može spoznati. U tom je smislu sapientia universalis novoga vijeka razvijena ljudska mudrost, koja nije ništa drugo nego ukupnost razvijenih spoznajnih mogućnosti ingeniuma, koje on etablira u znanosti prema uzoru matematike i moderne prirodne znanosti kao općenite metodologije novoga vijeka.

Nasuprot brojnim načelima i pravilima, predmetima i područjima stvari, kojima se bavila tradicionalna filozofija i znanost, svoju »pravu metodu« Descartes svodi na četiri laka i jednostavna pravila: jasnost i razgovijetnost spoznaje jamči njezinu izvjesnost poput očitosti prvih počela; drugo pravilo zahtijeva analizu odnosa lako–teško, treće sintezu koja polazi od najjednostavnijih predmeta i napreduje do spoznaje najsloženijih, a četvrto pravilo da se sve pobroji i načine »opći pregledi«. Ta četiri jednostavna i općenita pravila primjenjuju se na spoznaju svih bića i osiguravaju pravilnost puta na kojem se prema Descartesu spoznaje istina i bitak bića.

Već »intuicionizmom« prvoga pravila Descartes pokazuje da duh postoji u izvornoj samoizvjesnosti mišljenja, jer ja koje misli jasno i razgovijetno zna da postoji dok misli. Ta prva očita i izvjesna istina sadržana je u poznatoj izreci: »Mislim, dakle jesam« (je pense, donc je suis; cogito ergo sum). Na tom »prvom načelu filozofije« razvija se cijeli filoz. sustav što ga Descartes uspoređuje sa »stablom kojemu su korijeni metafizika, deblo fizika, a grane su… sve ostale znanosti«, među kojima su glavne mehanika, medicina i etika.

U stavu »Mislim, dakle jesam« sadržano je određenje ja kao izvora i mjesta mišljenja. Ja sam res cogitans, a sve ostale stvari postoje kao moje mišljevine i istinite su ako su jasno i razgovijetno spoznane, ali njihova istinitost niti potječe od mene niti ovisi o meni, nego o Bogu. Obično se res cogitans i res extensa naziva stvorenim supstancijama i razlikuje od Boga kao prve i jedine prave supstancije, jer, kao što je govorio sam Descartes, supstanciji nije potrebna nikakva druga stvar za njezino postojanje, pa otuda postoji samo jedna jedina supstancija ili Bog, dok sve druge stvari, pa nazivali ih mi i supstancijama, odn. duhom i tijelom, mišljenjem i protezanjem, mogu »postojati samo uz Božju pomoć«. Značenje duha i mišljenja za razumijevanje Descartesove filozofije kao filozofije subjektivnosti veće je od tijela i protežnosti, jer ja kao izvor i mjesto mišljenja mogu pretpostaviti da ne postoje stvari oko mene, pa ni vlastito tijelo, ali ne mogu pretpostaviti da ne postojim dok mislim. U tom smislu res cogitans kao misaono biće nije samo različita od res extensa, nego joj pripadaju odgovarajući atributi supstancije, koji je međutim ne izjednačuju s Bogom. Descartes ne obnavlja samo tzv. ontološki dokaz o Božjoj egzistenciji, nego, da bi ontološki utemeljio istinitost ljudske spoznaje i položio fundamentum inconcussum metafizici novoga vijeka, polazi od ideje Boga kao »najmudrijega, najmoćnijega i najsavršenijega bića«. U ideji savršenoga bića, koju čovjek kao misaono biće ima u sebi, a koja ne potječe i ne može potjecati od njega ni od nekog drugog nesavršenog bića, nego mu ju je usadilo samo savršeno biće, što ujedno znači da savršeno biće postoji, duh prema Descartesu »spoznaje sâm bitak, ne samo kao moguć i slučajan, kao u idejama svih drugih stvari, koje razgovijetno shvaća, nego i kao potpuno nužan i vječan bitak«. U tom smislu Descartes je otac novovjekovne metafizike subjektivnosti, koju je dalje razvio Spinoza svojim naukom o jednoj supstanciji – Bogu ili prirodi (Deus sive natura) i beskonačnom broju njezinih atributa, od kojih mi ljudi spoznajemo mišljenje i protežnost.

Smisao i zadaću filozofije i znanosti Descartes je vidio u tome da jačaju prirodno svjetlo uma, kako bi »u pojedinačnim slučajevima života um pokazao volji ono što valja odabrati«, tj. što valja činiti da bi se ozbiljio dobar život. U trećem dijelu Rasprave o metodi, Descartes je pokazao da u praktičnom životu ne možemo nezainteresirano i unedogled izvoditi znanstveno istraživanja kao u teoriji jasne i razgovijetne spoznaje niti pak ovu kao u tehnici naknadno primjenjivati na etičko-političko djelovanje, nego da se moramo odlučiti za djelovanje u svakoj danoj situaciji, jer »djelovanje ne trpi odlaganja«. Stoga, »da ne bi ostao neodlučan u svojoj praktičnoj djelatnosti«, Descartes je sebi stvorio tzv. privremeni moral (morale par provision), koji se sastojao »samo od tri ili četiri maksime«, pri čemu provision ne znači samo privremenost nego i proviziju ili opskrbu, i to potpunu opskrbu za »sretan život«.

Svojim djelom Geometrija (La Géometrie, 1637) Descartes otvara novo razdoblje u razvoju matematike primjenom koordinatnoga sustava i međusobno zavisnih promjenljivih veličina, kojima je uspostavljena veza između algebre i geometrije i zasnovana analitička geometrija, koja će poslije biti važna za razvoj diferencijalnog i integralnoga računa. Geometrijske tvorevine (pravci, krivulje) dobivaju svoje algebarske izraze i mogu se s pomoću njih ispitivati. Osim toga, Descartes je dao niz važnih poučaka i metoda iz različitih područja matematike. Kao fizičar Descartes se isticao u svojim radovima iz optike i mehanike. Istodobno s Nizozemcem W. Snelliusom formulirao je zakon loma svjetlosti; proučavao je i lom svjetlosti u unutrašnjosti vodene kapljice i protumačio postanak duge (1649).

Značajan je za povijest glazbe po djelu Compendium musicae (1618), u kojem se bavi općim aspektima glazbe (zvuk kao fizičko-matematička pojava, narav osjetilne spoznaje, utjecaj osjetilne spoznaje na slušatelja), glazbenom teorijom (konsonance, disonance, ritmovi) i metodom ispravnoga skladanja. U Descartesovim postavkama o nužnosti psihol. učinaka glazbe te njegovu sustavu strasti duše valja tražiti neke od temelja dominantne barokne estetike glazbe, »učenja o afektima« i »učenja o figurama«.

Descartes, René. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=14710>.