Europa

ilustracija
EUROPA
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24ilustracija25ilustracija26ilustracija27ilustracija28ilustracija29ilustracija30ilustracija31ilustracija32ilustracija33ilustracija34ilustracija35ilustracija36ilustracija37ilustracija38ilustracija39ilustracija40

Europa, zapadni dio velike kopnene mase Eurazije, koja se pruža između Atlantskog i Tihog oceana. Zbog kulturne, gospodarske i političke uloge u svijetu, Europa se od davnine smatra posebnim kontinentom, iako je samo zapadni dio azijskoga kopna.

Ime, položaj i razvedenost

Ime Europa potječe od asirske riječi ereb (zalaz Sunca, zapad), koju su Grci preuzeli od Feničana i primijenili je na zapadnu obalu Egejskoga mora. Poslije se taj naziv postupno proširio na cijeli europski kontinent. Granica između Europe i Azije pruža se istočnim podnožjem gorja Ural, rijekom Ural i dolinom rijeke Manič (između Kaspijskoga jezera i Crnoga mora). S otocima (Irska, Britanija, Ferojski otoci, Island, Svalbard, Zemlja Franje Josipa, Nova Zemlja, Sicilija, Korzika, Sardinija, Kreta i dr.) obuhvaća 10 368 047 km² (1998), od čega na otoke i poluotoke otpada 3 450 000 km². Najsjevernija je točka Europe Sjeverni rt (Nordkapp) na otočiću Magerøju, 71°10′ N (kopneni je rt Nordkyn). Na kopnu je najjužniji rt Tarifa na 36° N, najzapadniji rt Roca na 9°30′ W, a najistočnija točka nalazi se u sjevernom Uralu na 65° E. Od Afrike je Europa udaljena kod Gibraltara 14 km, a u Sicilskom prolazu 140 km. Europa je najrazvedeniji kontinent. Obalna crta duga je 37 900 km. Prosječna udaljenost od mora iznosi 340 km, tako da se 62% površine kontinenta nalazi razmjerno blizu obale, a 38% na većoj udaljenosti. Otoci i poluotoci zauzimaju 33% ukupne europske površine. Na 1000 km² površine otpada 4,1 km obale. Najrazvedenija je norveška obala, zatim hrvatska, pa grčka i španjolska. S prosječnom nadmorskom visinom od 300 m Europa je najniži kontinent.

U političkom i socijalnom smislu Europa je (pored SAD-a) bila i ostala najrazvijeniji i najdinamičniji dio svijeta. Snaga Europe u XIX. st. temeljila se na izuzetnim prednostima gospodarskoga značaja: 1) pozitivna termička anomalija, nepostojanje ekstremnih prirodno-geografskih surovosti, položaj u zoni »dobrih« zapadnih vjetrova, prenošenje prehrambenih kultura i ribolovno bogatstvo Atlantika razmjerno su rano riješili pitanja prehrambenog standarda i time bitno povećali mogućnosti za demografski rast kao jednu od osnova kolonijalizma i europeizacije svijeta; 2) položaj Europe u središtu svjetske kontinentske hemisfere otvarao je najprikladnije putove u sve dijelove svijeta, pa je Europa, osobito zapadna, postala prometno glavni i središnji dio svijeta; 3) pored toga Europa je raspolagala željezom, ugljenom i drvetom, što je sve bilo bitno u početnom razdoblju razvoja kapitalističkih odnosa; prirodne (reljefne i hidrografske) osobine pogodovale su unutrašnjem povezivanju Europe; Europa je maritimni kontinent; položaj na sredozemnoj i na atlantskoj obali pogodovao je njezinu razvoju; međutim, problemi korištenja nekih tjesnaca i dominacije nad njima, kao i izlaska Rusije na toplo i otvoreno more, često su uvjetovali različite sukobe u okviru europskih odnosa. Europa je ne samo gospodarski nego i geopolitički najvažniji dio rubnih područja euroazijske kontinentske jezgre, ali je djelomično – preko Ruske nizine – ujedno njezin dio. U Europi su se razvile neke od velikih svjetskih sila i sve glavne kolonijalne matice. Europa je kolijevka svjetskih ratova, a svjetska ravnoteža, mir i rat i danas uvelike ovise o odnosima u Europi. Hladni rat imao je najtipičnije poprište upravo u Europi. Podjele Europe bile su uvijek značajne (Rimsko Carstvo i barbari, kršćanska i orijentalna, katoličko-protestantska i pravoslavna Europa, europski Zapad i Istok, Europa s ove i s one strane »željezne zavjese«, podjela na NATO-pakt i Varšavski ugovor, ZET i SEV).

Međutim, pojam i granice Europe nisu se uvijek odnosili na isti teritorijalni opseg; iz izvornoga žarišnog prostora u grčkom sektoru egejskoga bazena, pojam Europe postupno se širio na zapad, sjeverozapad, sjever i sjeveroistok; u XVIII. st. – u skladu s jačanjem gospodarskog interesa, administrativnom organizacijom i kontrolom ruskog prostora prema istoku – pojam Europe konačno je bio proširen sve do gorja i rijeke Ural, Kaspijskoga jezera i predgorja Kavkaza. Međutim, ta povijesna granica, koja je nekada dijelila populacijski, gospodarski i životno važniji zapadni dio Rusije od azijskih prostranstava, danas više nema značenja, jer južni Ural i tzv. Vrata naroda, zbog svojih gospodarskih funkcija, poprimaju sve izrazitije koncentracijsko značenje u odnosu na krajeve i na Istoku i na Zapadu. Podjela Rusije na »europski« i »azijski« sektor ne odražava životnu stvarnost pa je odbačena u geografskoj znanosti i upotrebljava se samo konvencionalno.

Građa i reljef

Po postanku, građi i tektonici Europa se dijeli na prastaru Europu (Baltički štit), paleozojsku Europu (Ruska ploča i sjeverozapadni dio Europe) i na mlađu Europu (područje mladih nabranih gorja). Najstariji je dio Europe Baltički štit, koji obuhvaća dio Skandinavije, Finsku i poluotok Kolu. To područje, građeno od vrlo starih stijena (kristalični škriljevci, gnajs i dr.), bilo je nabrano u pretkambrijsko doba, ali su ga vanjske sile (denudacija, erozija i glacijalna erozija) poravnale u geološkoj prošlosti, tako da je danas to plitka zavala s Baltičkim morem u sredini. – Ruska ploča također nije nabirana od arhaika. U razdobljima pozitivnog pomicanja morske razine taložili su se na njoj sedimenti, koji su ostali u horizontalnom položaju. Zbog toga je Ruska ploča ravna, osim nekoliko uzvisina koje rastavljaju porječja. U karbonu se zajedno s Uralom nabrao i Timanski hrbat; zbog djelovanja vanjskih sila Ural je bio znatno snižen, dok se u tercijaru nije ponovno uzdigao smjerom rasjeda. – Sjeverozapadna Europa nabirala se u paleozoiku. U starijem paleozoiku (silur i devon) nabralo se Kaledonsko gorje, koje se pruža od sjeverne Irske preko Škotske duž zapadne Skandinavije prema sjeveru (dijelovi su Kaledonskoga gorja i Nova Zemlja, Zemlja Franje Josipa, Svalbard). U mlađem paleozoiku (karbon i perm) nabrano je u dva luka Hercinsko gorje. Armorički luk pruža se od Francuskoga središnjeg masiva preko Bretagne, Cornwallskoga gorja, južnoga Walesa do južne Irske, a Variscički luk od Francuskoga središnjeg masiva preko gorja istočne Francuske, sr. Njemačke i Sudeta. Hercinsko je gorje poslije rasjedima razlomljeno i vanjskim silama znatno sniženo i poravnano, tako da su od Armoričkoga luka ostali neznatni ostatci, a od Variscičkog nekoliko masiva.

Područje mlađega nabranoga gorja, koje tvori mladu Europu, stvaralo se u mezozoiku i tercijaru. Južno od Hercinskoga gorja nalazila se od karbona do tercijara geosinklinala Tetis. U njoj su se taložile debele naslage sedimenata, koje su se u mezozoiku počele nabirati; u tercijaru (oligocen i miocen) to je nabiranje bilo najintenzivnije. Tako je nastalo mlađe europsko i azijsko gorje s visokim vrhuncima (Mont Blanc, 4808,73 m), kojemu su areal i smjer pružanja uvjetovale stare rezistentne mase (Meseta, Tirenski masiv, Lidijska masa i dr.).

U Europi su Alpe bile u središtu nabiranja. Na njihove sjeverne vapnenačke lance nastavljaju se Karpati, a na Karpate Balkansko i Pontsko gorje. Na južne Vapnenačke Alpe nastavljaju se Dinaridi i gorje Taurus (turski Toros) u Maloj Aziji. S Alpama su na jugozapadu u vezi Pireneji, a na jugu Apenini. Gorje Atlas (Afrika) veže se također preko Betijskih Kordiljera i preko Baleara s Alpama, Jaila na Krimu u vezi je s Kavkaskim gorjem i ograncima Balkana. U to doba nastale su na periferiji toga područja prostrane zavale (Padska, Panonska, Vlaška i dr.). Europski vulkani nalaze se u rubnom području kontinenta (Island, Italija, Grčka); najviši je Etna (3323 m), zatim Grímsvötn (1725), Hekla (1491 m), Katla (1450 m), Stromboli (926 m), Santorin (Thíra; 566 m) i Vulcano (385 m). Gotovo 2/3 europskoga kopna obuhvaćaju nizine, od kojih je najveća na sjeveroistoku. Tektonski tako ograničeni prostori ujedno su i morfološke cjeline. Prastara Europa uglavnom je brežuljkasto, a mlada Europa visokoplaninsko područje s vrlo duboko usječenim dolinama.

U pleistocenu je velik dio Europe bio zaleđen. Kontinentski led pokrivao je 6 do 6,5 milijuna km². Središte mu je bilo u Fenoskandiji, odakle se širio preko područja Sjevernoga mora do Britanskih otoka, zatim do podnožja Njemačkoga sredogorja, a na jugoistoku do 48° N u području Dnjepra i Dona. Zaleđeni su bili i viši dijelovi Alpa, Pireneja, Karpata, Betijskih Kordiljera i Balkanskoga poluotoka. S periferije kontinentskoga leda vjetar je raznosio prašinu, koja se kao prapor (les) nataložila u Ukrajini, Panonskoj nizini i u drugim krajevima jugoistočne Europe. – Nakon pleistocena, kada se led otopio, morska se razina podigla približno za 96 m. Tako su nastali Sjeverno more, Gibraltarska vrata i Sicilski prolaz, sjeverni dio Jadranskoga mora i Baltičko more.

Klima

Gotovo cijela Europa nalazi se u sjevernom umjerenom pojasu, a tek mali dio prelazi u polarni pojas. Zbog Golfske struje, koja na francuskoj obali povisuje prosječnu godišnju temperaturu za 4 °C, a na norveškoj za 8 do 10 °C, atlantske obale Europe nisu zimi zaleđene sve do 71° N. Velikim nizinama, koje se pružaju od zapada prema istoku, prodiru oceanski utjecaji duboko u kopno. Odnos između islandske ciklone s polarnim maritimnim zrakom, koja se nalazi nad sjevernim dijelom Atlantskog oceana, te eurosibirske i azorske anticiklone uvjetuje strujanje zračnih masa nad Europom. Zimi nad sjeveroistokom i istokom Europe i Sibira nastaje eurosibirska anticiklona s polarnim kontinentskim zrakom, dok u suptropskom dijelu Atlantskog oceana nastaje, pretežno ljeti, azorska anticiklona s maritimnim tropskim zrakom. U Europi se razlikuju uglavnom četiri osnovna klimatska tipa: oceanska ili atlantska klima, sredozemna ili mediteranska, srednjoeuropska umjereno kontinentska i istočnoeuropska kontinentska klima. Oceanska ili atlantska klima obuhvaća usko područje uz Atlantski ocean s malim godišnjim kolebanjem temperature i znatnim količinama oborina (uz obalu 2000 do 3000 mm, u gorju do 5000 mm), koje donosi vlažni zapadni vjetar. Primorje oko Sredozemnoga mora ima sredozemnu ili mediteransku klimu s vrućim i suhim ljetom i blagom zimom. Godišnje kolebanje temperature povećava se od zapada prema istoku. U sjevernome dijelu prevladavaju jesenske, a u južnome zimske kiše. U srednjoeuropskoj umjereno kontinentskoj klimi utjecaj Atlantskog oceana slabi prema istoku, tako da se povećava godišnje kolebanje temperature. Jednako se tako i količina oborina smanjuje prema istoku. Srednjoeuropsko umjereno kontinentska klima prelazi postupno u istočnoeuropsku kontinentsku klimu, koja obuhvaća golemo područje od Bijeloga do Crnoga mora i Kaspijskoga jezera. Izmjenjuju se duge i oštre zime s kratkim i toplim ljetima. Godišnja količina oborina smanjuje se prema jugoistoku od 500 do 200 mm.

Vode

Raspored porječja i riječne mreže ovisi o reljefu i građi tla. Glavna razvodnica kontinenta pruža se od Gibraltara prema Pirenejima, zatim u sjeveroistočnom smjeru preko kontinenta do sr. dijela gorja Ural, sijekući na više mjesta uspone i udoline. Najvažnija se riječna izvorišta nalaze na Sankt Gothardu, u Moravskim vratima i na Valdajskoj uzvisini. Duljina i plovnost rijeka smanjuje se od istoka prema zapadu u skladu sa šiljastim oblikom kontinentskoga trupa prema zapadu i prevladavanjem nizina na istoku. Najdulje su rijeke Volga (3530 km) i Dunav (2857 km); sve su ostale kraće (Ural, Dnjepar, Kama, Don, Pečora, Dnjestar, Rajna, Dvina, Laba, Donjec, Loire i dr.). Hidrografski se Europa dijeli na dva velika slijeva: atlantski i sredozemni. Na otvoreni Atlantski ocean i Sjeverno more otpada 1 770 000 km², na Baltičko more 1 700 000 km², na Sjeverno ledeno more (Arktički ocean) 1 270 000 km², na Sredozemno s Crnim morem 2 980 000 km² i na Kaspijsko jezero 1 530 000 km². Na većem dijelu kontinenta vodostaj u rijekama ovisan je o otapanju snijega. Rijeke zapadne Europe imaju visok vodostaj zimi, srednjoeuropske u proljeće, kada se otapa snijeg, a rijeke koje dobivaju vodu iz alpskih ledenjaka imaju visok vodostaj ljeti. U istočnoj Europi – zbog kasnijeg otapanja snijega – vodostaj je visok u kasno proljeće, a nizak zimi, zbog zaleđenosti. Na sjeveru su rijeke zaleđene pola godine. U području Sredozemnoga mora rijeke imaju visok vodostaj zimi, zbog obilnih oborina što ih redovito donosi zapadni vjetar, a nizak ljeti, kada zbog jake suše korita mnogih rijeka presuše. Na visinu snježne granice utječe ljetna temperatura i količina oborina; u Alpama je snježna granica na visini od 2700 do 2800 m, u Pirenejima na 2900 m, a u sjevernoj Skandinaviji na 790 do 900 m visine.

Biljni pokrov

Današnji biljni pokrov Europe rezultat je triju glavnih čimbenika: povijesnog razvoja Zemlje, utjecaja današnjih životnih uvjeta i promjena nastalih čovjekovim djelovanjem. Najveći dio današnje srednjoeuropske flore postojao je već potkraj tercijara. U početku toga razdoblja bile su raširene tropske i suptropske biljke, no one su se pri kraju tercijara povukle na mnogo uže područje, koje približno odgovara sadašnjemu. U ledeno doba na velikim prostorima Europe tercijarna je flora gotovo potpuno bila uništena, a nekadašnje područje njezine raširenosti pokrili su led ili glacijalna vegetacija bez šuma. Samo u južnim područjima sačuvali su se predstavnici tercijarne flore, koji su u interglacijalno i postglacijalno doba ponovno u Europi osvojili velik dio izgubljena prostora. Pritom drveće različitih klimatskih zahtjeva nije prevladalo istodobno, nego jedno za drugim, pa je u sr. Europi najprije nastupilo doba breze i bora, potom doba lijeske, pa doba miješanih hrastovih šuma, a s pogoršanjem klime doba bukve. Uz promjenu klime, na sastav vegetacije utjecao je također i petrografski sastav tla te pružanje planinskih lanaca. Poprečni planinski lanci onemogućili su pomicanje širokih vegetacijskih pojasa, zato Europa danas ima manje vrsta, osobito drvenastih, nego klimatski odgovarajući dijelovi istočne Azije i Sjeverne Amerike. Današnje klimatske, reljefne i edafske prilike mijenjaju vegetacijsku sliku Europe u dva smjera: od juga prema sjeveru i od zapada prema istoku. Značajan je čimbenik u oblikovanju biljnoga pokrivača i čovjek, koji već od mlađega kamenog doba paljenjem, krčenjem i gradnjom trajnih naselja mijenja njegov prvotni izgled. Flora Europe pripada holarktičkomu flornomu carstvu, koje obuhvaća cijeli sjeverni umjereni i hladni pojas. U europskom dijelu toga carstva razlikuje se nekoliko flornih područja. Najveći dio europskoga kopna pripada eurosibirsko-sjevernoameričkomu flornomu području. Pojedini dijelovi toga područja znatno se razlikuju: jugozapadni dio (uz Atlantski ocean) odlikuje se bjelogoričnim šumama, sr. dio crnogoričnim šumama, a najsjeverniji, uz Sjeverno ledeno more, oskudnom vegetacijom tundra. U jugoistočnome dijelu europskog prostora na to se florno područje, preko prijelazne zone šuma stepa, nadovezuje iransko-kaspijsko florno područje s velikim prostranstvom travnatih zajednica stepa i polupustinja. Najmanji dio Europe pripada sredozemnomu flornomu području, u kojem su autohtone vazdazelene šume velikim dijelom pretvorene u tvrdolisne šikare (makiju) i kamenjare. Poseban biljni svijet, koji pripada alpsko-visokonordijskomu flornomu području, nalazi se na najvišim planinskim vrhovima; ondje, iznad granice šume, raste niska vegetacija planinskih rudina.

Unutar navedenih flornih područja u Europi se razlikuje nekoliko glavnih vegetacijskih zona ili pojasa: tundre, crnogorične šume, mješovite listopadne šume, sredozemne šume i šikare, te stepe i polupustinje. U području surove i oštre klime, s kratkim i hladnim ljetima te dugim i snježnim zimama, raširena je vegetacija tundra. Karakteriziraju je biljne vrste prilagođene niskim temperaturama i kratkomu vegetacijskomu razdoblju; prevladavaju mahovine i lišaji, te sitnolisni, vazdazeleni patuljasti grmovi, otporni na studen. Tundre se prostiru na razmjerno uskom području krajnjega sjevera Skandinavskoga poluotoka i europskog dijela Rusije. Slična je tundri vegetacija planinskih rudina na planinama Norveške, ali i na visokim planinama u drugim dijelovima Europe (Pireneji, Alpe, Ural). Glavna je značajka visokoplaninske vegetacije, uz nedostatak drveća, i pojava trajnih zeleni, busenastih trava, mahovina i lišaja. Prijelaz između šume i visokoplaninske vegetacije čini najčešće klekovina bora, a prijelaz između šume i tundre čini šuma tundra.

Crnogorične šume zauzimaju područje izrazito kontinentalne klime s najnižim zimskim temperaturama do – 40 °C i vegetacijskim razdobljem od dva do četiri mjeseca. To su šume velikih prostranstava, sastavljene od jedne ili malog broja vrsta, s vrlo siromašnim slojem grmlja i niskog raslinja. Prevladava crnogorica (smreka, bor, jela i ariš), s rijetkim bjelogoričnim drvećem, najčešće brezom, a rjeđe s drugim vrstama (trepetljika, jarebika, javor, jasen, vrba). Osim u sjevernim dijelovima Europe, crnogorične se šume pojavljuju na srednjoeuropskim planinama, pa i južnije, na planinskim visovima Pireneja, Apenina, dinarskih planina i Rodopa. Poseban su tip tih šuma sibirske crnogorične šume ili tajge.

Miješane šume nastavljaju se južnije na zonu crnogoričnih šuma. Prostiru se cijelom širinom kontinenta, od Pirenejskoga poluotoka i Britanskog otočja do sr. Rusije. Klima se na području njihova rasprostiranja odlikuje umjerenim ljetnim i vrlo niskim zimskim temperaturama te obilnim oborinama (osobito ljeti). Sastavljene su pretežito od bjelogoričnoga drveća i grmlja koje gubi lišće za hladnoga zimskog razdoblja. Uz bjelogoricu, u mješovitim je šumama u manjem ili većem broju prisutna i crnogorica te mnogobrojne zeljaste biljke. Sastav miješanih šuma mijenja se od zapada kontinenta prema istoku. U zapadnom dijelu Europe, u području s blagim zimama, izdvaja se tzv. atlantska bjelogorična šuma, gotovo bez crnogorice. Srednjoeur. miješana šuma također obiluje bjelogoričnim drvećem, među kojim je osobito značajna bukva. Uz bukvu u nižim predjelima dolazi bor, a u brdskim šumama jela i smreka. U bukovim i hrastovim šumama jugoistočne Europe hrast postupno preuzima dominantnu ulogu. Miješane šume toga područja na jugu dopiru do kestenovih i tvrdolisnih sredozemnih šuma i šikara.

Hrastove i borove šume istočne Europe prelaze na jugoistoku u hrastove i stepske šume (šume stepe). Na obalama i otocima Sredozemnoga mora i njegovih rubnih mora (Tirenskoga, Jonskoga, Jadranskoga i Egejskoga) razvila se specifična vegetacija sredozemnih šuma i šikara. Blage zime bez mraza omogućuju zimi pojavu zelenih drvenastih biljaka, a topla i suha ljeta razlogom su njihove kseromorfnosti (→ kserofiti). Prvotne šume tvrdolisne crnike, divlje masline i rogača te alepskoga bora (Pinus halepensis) na velikom su prostoru pretvorene u vazdazelene šikare (makija) i kamenjare s mnogobrojnim aromatičnim polugrmićima i kserofitnim travama te jednogodišnjim biljkama koje cijeli razvoj prežive u vlažno godišnje doba. Iznad vazdazelene vegetacije često je pojas submediteranskih listopadnih šuma hrasta medunca i bjelograba ili pojas šuma crnoga bora, a u višim predjelima sredozemni brdski pojas. Prema unutrašnjosti kopna, na vazdazelenu vegetaciju nastavlja se pojas submediteranskih listopadnih šuma s mnogobrojnim biljkama južnog podrijetla, ali i s kontinentalnim vrstama.

U području sa suhom kontinentalnom klimom raširena je vegetacija stepa i polupustinja. Glavna je vegetacijska sezona u stepama proljeće i rano ljeto, kada padne najveći dio oborina; u kasno ljeto i u jesen biljni se pokrivač isuši, a zimska hladnoća uzrokuje potpun prekid vegetacije. U istočnoj Europi, od Crnoga mora do podnožja Urala, raširena je travnata stepa s različitim vrstama kovilja (rod Stipa) te mnogobrojnim leptirnjačama i glavočikama. Stepska vegetacija mjestimično prodire i zapadnije u Europu i nastavlja se u Podunavlju. Na granici prema istočnoeur. šumskim područjima, uzduž riječnih dolina i u vlažnim uvalama, pojavljuju se šume hrasta, brijesta i breze. To je područje šuma stepa. S druge strane, u sušnijim područjima na jugoistoku, razvija se postupno vegetacija polupustinja; gust travnati sloj nestaje, a zamjenjuju ga trnoviti grmovi i trajnice, te sukulente.

Na razmjerno plitku morskom dnu uz obale europskoga kontinenta (šelf) rastu fotofilne alge i morske cvjetnice. Najbolje osvijetljena staništa nastanjena su zelenim algama (Clorophyta) te morskim cvjetnicama (rodovi Zostera i Posidonia); dublje dijelove nastanjuju smeđe (Phaeophyta) i crvene alge (Rhodophyta). Crvene su alge bogatije vrstama u toplijim morima, dok najveći broj smeđih algi živi u hladnijima, osobito sjevernim morima. Od cvjetnica je u Sredozemnome moru najraširenija Posidonia oceanica, a rod Zostera zastupljen je pretežito u umjerenim i hladnim sjevernoeuropskim morima.

Zbog značenja za prehranu čovjeka i domaćih životinja u mnogim europskim zemljama (Norveška, Danska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Španjolska, Italija) »branje« algi postalo je značajna privredna djelatnost.

Životinjski svijet

U sustavu zoogeografskih područja, Europa pripada palearktičkomu području arktogeje. Zajedno sa sjevernom Azijom, sjevernom Afrikom i Sjevernom Amerikom tvori zoogeografsku cjelinu poznatu pod imenom holarktik. Cijeli taj kontinentski masiv, koji je još u tercijaru bio povezan kopnom, ima zajedničku razvojnu povijest životinja, osobito sisavaca. Faunu toga područja karakterizira odsutnost prasisavaca (jednootvora) kao i nekih skupina pravih sisavaca (pasanaca, pećinara, slonova i majmuna). Iznimka je sredozemno potpodručje, koje čini prijelaz između palearktičkog i paleotropskoga područja. Europski životinjski svijet u najsjevernijim se područjima podudara s onim u Aziji, pa Europa i Azija imaju zajedničku arktičku faunu. Kako raširenost životinja na kopnu ovisi o više čimbenika (klimi, konfiguraciji tla, biljnom pokrivaču), europska fauna, od sjevera prema jugu kontinenta, dobiva specifična obilježja i sve se više razlikuje od azijske faune.

Najsjeverniji dio Europe, uz Sjeverno ledeno more, siromašan je životinjskim vrstama. Ondje žive, lovom jako prorijeđeni, sjeverni morž i tuljan, polarni medvjed, zerdav i polarna lisica, a nešto su brojnije morske ptice (pomornici, plijenori, galebovi, njorke, žalari i dr.). Kitovi usani prekomjernim su lovom u Sjevernome ledenome moru gotovo istrijebljeni. U kopnenom pojasu tundri, uz mesoždere zerdava i polarnu lisicu, žive i biljožderi koji se hrane lišajima i ostalim niskim raslinjem (sjeverni sob, leming, polarni zec, voluharica). Od ptica u tundri obitavaju jarebica i bijela sova, a za kratkoga ljetnog razdoblja dolaze i ptice iz obalnih područja te ptice selice (žalari, labudovi, patke, šljuke). U šumama tundrama i crnogoričnim šumama hladnih krajeva žive los i sjeverni sob, zatim mrki medvjed, vuk, lisica, zerdav, kuna i lasica. Ris je istrijebljen, a sibirski samur, lovljen zbog krzna, preživio je samo u sjeveroistočnim šumama europskog dijela Rusije. Od sitnih glodavaca u šumama hladnih predjela obitavaju leming, sjeverni zec, voluharica i vjeverica, a od ptica sjeverna kokoš, bijela sova, lještarka, veliki tetrijeb, krstokljun, zeba i dr. Mnoge vrste ptica zimi se sele u južnije krajeve. Gmazovi su u tom pojasu rijetki, a od kukaca su najbrojniji dvokrilci (komarci i muhe). Miješane i listopadne šume umjerenoga pojasa još su bogatije vrstama: ondje obitavaju jelen, srna, divlja svinja, mrki medvjed, vuk, lisica, divlja mačka, kuna zlatica, lasica, jazavac te sitni kukcožderi (jež, rovka, krtica). Od glodavaca su česti zec, vjeverica i puh, dok je dabar gotovo potpuno nestao. Ptice su raznovrsne i mnogobrojne: grlice, šumske sove, tetrijebi, gavrani, zlatovrane, vrapčarke, drozdovi, sjenice i dr. U tim su šumama mnogobrojni i puževi, a osobito ima kukaca (leptira, osa, bumbara, mušica, mrava, kornjaša i dr.). U planinskim predjelima obitavaju divokoza i kozorog, a po planinskim vrhuncima gnijezde se orlovi i jastrebovi. U istočnim dijelovima europskoga kontinenta, u području šuma stepa i stepa, žive stepske životinje koje oštre i duge zime provode u zaklonima pod zemljom ili u dupljama, a većina se ptica seli u toplije krajeve. Otkad su kultivirana velika stepska prostranstva, namnožili su se mnogi glodavci (svizac, skočimiš, hrčak, poljski miš) i postali štetočinje, a stepska antilopa sajga gotovo je nestala iz istočnoeuropskih stepa. Ptice koje obitavaju u stepi najčešće se jednako dobro snalaze na tlu kao i u zraku (potrk ili droplja, prepelica, siva jarebica, poljska ševa), a od ptica grabljivica česti su orao, sivi sokol i jastreb. U stepama žive i mnogobrojni kukci (skakavci, cvrčci, kornjaši). Fauna polupustinja slična je stepskoj s obiljem gmazova, otrovnih pauka i kukaca. Fauna sredozemnih šuma, šikara i kamenjara ima neke elemente suptropske faune s mnogim vrstama zmija, guštera i kornjača, žaba, puževa, pauka, stonoga, leptira i skakavaca. Sisavci su i ondje dosta prorijeđeni. Mjestimice su se sačuvali čagalj i divlja mačka, vrlo je rijedak dikobraz, ris je opstao u šumama Balkanskoga poluotoka, a muflon u planinskim dijelovima Korzike i Sardinije. Na jugu Pirenejskoga poluotoka prevladava suptropska fauna: europska cibetka koja ondje obitava jedini je predstavnik svoje porodice u Europi kao i bezrepi majmun magot na Gibraltaru ili afrički kameleon. U sredozemnome području zadržavaju se u prolazu mnogobrojne ptice selice, mnoge ondje i zimuju, a neke se i gnijezde. Sjeverno more bogato je ribom, ali se odlikuje manjim brojem vrsta (uglavnom haringa/sleđ/, bakalar i neke plosnatice). Sredozemno more bogato je ribljim vrstama (tunj, srdela, skuša, polanda, cipal i dr.), ali po količini ribe zaostaje za Sjevernim morem. Fauna slatkih voda uvelike ovisi o brzini kretanja tih voda. Ribljom faunom često obiluju stajaće slatke vode (Kaspijsko jezero, Ohridsko jezero). Rijeke iz slijeva Sjevernoga ledenog mora najsiromašnije su ribljim vrstama (pretežno pastrve). U rijekama baltičkog i sredozemnoga područja prevladavaju šaranke, ali su zastupane i pastrve. Najbogatije su ribljim vrstama rijeke crnomorsko-kaspijskoga područja i zapadnobalkanskoga područja (slijev Jadranskog i Jonskoga mora) s obiljem šaranki i jesetrovki.

Stanovništvo

Europsko stanovništvo čine Slaveni (Rusi, Bjelorusi, Ukrajinci, Poljaci, Lužičani, Česi, Slovaci, Rusini, Bugari, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Slovenci, Makedonci i Crnogorci), Germani (Nijemci, Flamanci, Nizozemci, Frizijci, Englezi, Danci, Šveđani, Norvežani, Ferojci i Islanđani), Romani (Francuzi uključivo i Okcitance, Valonci, Španjolci uključivo Katalonce i Galicijce, Portugalci, Talijani, Rumunji i Moldavci, Retoromani), Kelti (Irci, Škoti, Velšani, Bretonci), ostali narodi indoeuropskoga podrijetla (Albanci, baltički Latvijci i Litavci, Grci), ugrofinski narodi (Madžari, Finci, Kareli, Laponci i Estonci te Mordvini, Marijci, Udmurti, Komi-Permjuci i Komi-Zirjanci), tursko-tatarski narodi (Turci, Tatari, Čuvaši, Baškirci, Kirgizi i dr.) i ostali narodi (Baski, Židovi i Romi). Indoeuropskoj jezičnoj zajednici pripada najveći dio europskog stanovništva.

U Europi živi oko 795 milijuna st. (2000). Prosječna je gustoća naseljenosti 76,7 st./km², a to je, s obzirom na ostale kontinente, najveća prosječna gustoća naseljenosti na svijetu. Unatoč tomu, nema problema prenapučenosti, jer je Europa društveno-gospodarski vrlo razvijena. Znatne su razlike u gustoći naseljenosti. Gušće su naseljeni rubni primorski dijelovi kontinenta, a rjeđe unutrašnjost. Područje najgušće naseljenosti (iznad 250 st./km²) proteže se od Engleske, preko Belgije, Nizozemske, Rajnskoga područja, sr. Njemačke i Saske prema Češkoj i Ukrajini do Kijeva. Ondje na 4 milijuna km² živi više od 300 milijuna st. Gusto su naseljena i neka područja Italije i Francuske. Prema sjeveru (iznad 60° N) i istoku (područje oko Kaspijskoga jezera) gustoća naseljenosti smanjuje se ispod 25 st./km². Europa je 1800. imala 187 milijuna st., god. 1900 – 406 milijuna st., god. 1950 – oko 548 milijuna st. U XIX. st. iselilo se iz Europe oko 60 milijuna st., tako da danas izvan nje živi više od 300 milijuna europskih iseljenika i njihovih potomaka. Prosječni godišnji prirodni priraštaj stanovništva kreće se od vrlo visokog u Turskoj (16,8‰, 1996) i Albaniji (14,9‰, 1996) do negativnog u BiH (–7,5‰), Latviji (–5,9‰), Rusiji (–5,7‰), Bugarskoj (–5,4‰), Estoniji (–3,9‰), Bjelorusiji (–3,7‰), Madžarskoj (–3,7‰), Rumunjskoj (–1,6‰), Njemačkoj (–1,4‰), Češkoj (–1,1‰), Litvi (–1,0‰); u Hrvatskoj iznosi –0,1‰. Velik porast europskog stanovništva, zabilježen u prvoj polovici XX. st., unatoč gubitcima u obama svjetskim ratovima (oko 30 milijuna ljudi), nije se nastavio. Planiranje obitelji i kontrola rađanja doveli su do racionalnog porasta i starenja stanovništva. Godišnja stopa porasta stanovništva europskih država kreće se od –3,8% do 1,7% (1993–98); u razdoblju 1989–93. iznosila je od –1,2% do 4,2%. Najveći porast stanovništva (1993–98) imaju Turska (1,7%), San Marino (1,6%) i Albanija (1,1%). U većini europskih zemalja porast stanovništva iznosi od 0,1% do 0,9%. Mnoge države gube stanovništvo: Bjelorusija (–0,2%), BiH (–3,8%), Bugarska (–0,5%), Češka (–0,1%), Estonija (–0,9%), Hrvatska (–0,1%), Latvija (–1,1%), Litva (–0,1%), Madžarska (–0,3%), Moldavija (–0,5%), Rumunjska (–0,2%), Rusija (–0,2%), Slovenija (–0,1%) i Ukrajina (–0,7%). Europsko je stanovništvo u prosjeku staro. Udio stanovnika od 60 i više godina u ukupnom pučanstvu vrlo je velik (oko 20%). Najstarije stanovništvo imaju Monako (28,7%), Bugarska (23,2%), Italija (22,5%), Švedska (22,0%), Njemačka (21,0%), Velika Britanija (20,5%), Norveška (20,2%); Hrvatska ima 17,4% stanovništva starijeg od 60 godina. Iznimka su Turska (7,6%) i Albanija (9,2%). Većina europskog stanovništva živi u gradovima. Velik udio (više od 85%) gradskog stanovništva imaju Belgija (96,8%), Island (91,8%), Nizozemska (91,0%), Malta (89,7%), Velika Britanija (89,4%), San Marino (89,3%), Njemačka (86,1%), a malen (do 50%) Portugal (36,0%), BiH (36,2%), Albanija (42,4%) i Moldavija (46,8%); Hrvatska ima 54,2% gradskog stanovništva. Najmnogoljudniji su europski gradovi: Pariz (9,6 milijuna st.), Moskva (8,4 milijuna st.), London (7,0 milijuna st.), Sankt Peterburg (4,2 milijuna st.), Berlin (3,4 milijuna st.), Atena (3,1 milijuna st.), Madrid (2,9 milijuna st.), Rim (2,6 milijuna st.), Lisabon (2,6 milijuna st.), Kijev (2,6 milijuna st.), Bukurešt (2,3 milijuna st.) i Varšava (2,1 milijuna st.).

Jezici

Najveći broj europskih jezika genetski pripada indoeuropskoj porodici, a ulaze u slavensku (ruski, bjeloruski, ukrajinski, poljski, lužički, češki, slovački, rusinski, slovenski, hrvatski, bošnjački, srpski, crnogorski, makedonski, bugarski), germansku (engleski, njemački, nizozemski s flamanskim, frizijski, jidiš, danski, švedski, norveški, ferojski i islandski), baltičku (litavski i letonski) i keltsku (irski, škotski gaelski, velški, bretonski) granu; romanski jezici (rumunjski, talijanski s korzičkim, retoromanski idiomi, sardski, okcitanski, frankoprovansalski, francuski, katalonski, galješki, portugalski) razvili su se iz latinskoga koji je pripadao italskoj grani; albanski i grčki svaki sam za sebe tvori granu indoeuropskih jezika; na jugoistoku, na Kavkazu, osetski jezik iz iranske grane djelomice se govori u Europi. Po brojnosti nakon indoeuropskih dolaze uralski jezici, koji se dijele na ugrofinske grane (pribaltički finski, laponski, povolški jezici kao što su mordvinski, marijski, udmurtski s komi jezicima te ugarski /madžarski/) i samodijski ili samojedski nenecki (juračko nenecki) jezik. Slijede nakon toga, uglavnom na istočnoj periferiji, turkijski jezici iz nekoliko skupina (turski, gagauski, tatarski, čuvaški, baškirski, balkarski i dr.). Od mongolskih se jezika na europskom tlu govori kalmički, a od semitskih na otoku Malti malteški. Baskijski je jezik genetski izoliran, a pripada jamačno najstarijemu europskom jezičnomu sloju. Dijelom se na europskom tlu govore kavkaski jezici koji pripadaju dvjema od triju porodica (sjeverozapadnoj i sjeveroistočnoj, dok se južna ili kartvelska u Europi ne govori na kompaktnim prostorima). Armenski se u Europi govori samo u enklavama (Francuska, Švicarska, Austrija i dr.). U novije doba, osobito u razvijenim zapadnoeuropskim zemljama, bivše metropole velikih kolonijalnih carstava (Francuska, Velika Britanija, Nizozemska, Belgija, Portugal, ali također i Njemačka, Austrija, Švicarska, Italija pa i Španjolska) postale su zemljama useljavanja velikog broja govornika arapskoga, zatim indoarijskih, dravidskih i indonezijskih jezika, kineskoga te turskoga jezika. Velike su razlike između europskih jezika u pogledu broja govornika, njihova statusa i funkcija. Francuski je službeni u Francuskoj, Belgiji, Švicarskoj, Luksemburgu, Andori. Njemački je službeni u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Lihtenštajnu, engleski u Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj itd. U Španjolskoj su uz španjolski kooficijelni i katalonski, galješki i baskijski. U Francuskoj se korzičkomu priznaje status regionalnog jezika na Korzici, ali bretonski, okcitanski nemaju službenog statusa. Od početka 1990-ih u srednjoj i istočnoj Europi priznaju se sve više određena prava manjinskim jezicima.

Religija

Religijska slika Europe uglavnom se oblikovala potkraj I. tisućljeća, kada je završena kristijanizacija Europe i kada je kršćanstvo postalo dominantnom religijom. Procjenjuje se da godine 2001. oko 82% europskog stanovništva (bez Rusije) pripada kršćanstvu: Katoličkoj crkvi oko 52%, luteranskim i reformiranim crkvama 14%, pravoslavnim crkvama oko 7%, Anglikanskoj crkvi 6%, ostalim protestantskim zajednicama oko 2%. Katolici su većinsko stanovništvo u južnoj, nekim zemljama zapadne (Francuskoj, Belgiji, Luksemburgu, Irskoj), te u sr. Europi (Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj, Slovačkoj, Češkoj, Madžarskoj). Protestanti su u većini u sjevernoj Europi, pravoslavni u jugoistočnoj i istočnoj Europi (od Grčke do Bjelorusije). Podjednaku zastupljenost katolika i protestanata imaju Njemačka, Nizozemska, Švicarska. – Od nekršćanskih religija najrašireniji je islam. Osmanskim osvajanjima u XIV–XVI. st. te migracijama novijega doba (Francuska, Njemačka), oko 2,5% europskog stanovništva pripada islamu: u Albaniji i na Kosovu većinska religija, u BiH (40%), Bugarskoj (10%). Židovi su najbrojniji u Francuskoj (oko 600 000), Ukrajini (450 000), Velikoj Britaniji (300 000). Hindusa ima u Velikoj Britaniji (oko 400 000) i Nizozemskoj (100 000), sikha (isključivo u Velikoj Britaniji oko 240 000), budista (oko 280 000), behaista (oko 90 000). – Oko 14% europskog stanovništva ne pripada nijednoj vjeroispovijesti; manji dio deklarira se ateistima. – U Rusiji (uključivši i azijski dio) oko 56% stanovništva osjeća se pripadnicima Ruske pravoslavne crkve, 7% islama, trećina je nereligioznih. Židova ima oko 600 000.

Promet

Europski je kopneni promet vrlo gust, a količina prevezenoga tereta i broj putnika velik. – Cestovni promet prevladava u prijevozu putnika i skuplje robe. Na oko 5,3 milijuna km cesta ima približno 250 milijuna motornih vozila (većinom putničkih automobila), najviše u Njemačkoj (51,4 milijuna), Italiji (36,8 milijuna), Francuskoj (31,5 milijuna), Velikoj Britaniji (23,2 milijuna) i Španjolskoj (17,2 milijuna). Nagao porast cestovnoga prometa nije u dovoljnoj mjeri pratila gradnja suvremenih autocesta. Brzine su ograničene (100 do 130 km/h), a prometnice često zakrčene. – Europa (bez Rusije) ima 288 000 km željezničke pruge (2000); 1973. imala je 385 000 km; 1960. god. 399 500 km, 1950. god. 415 000 km, a 1900. god. 285 000 km. Po duljini pruga na prvome je mjestu Rusija (151 000 km), zatim slijede: Njemačka (45 200 km), Francuska (31 727 km), Poljska (22 891 km), Italija (19 466 km), Velika Britanija (16 847 km) i dr. Europska željeznička mreža najgušća je na svijetu, posebice u Belgiji, Njemačkoj i Češkoj. Od druge polovice XX. st. ukupna duljina pruge stalno se smanjuje u gotovo svim europskim zemljama. Nasuprot tomu, željeznica se modernizira; sve je više elektrificiranih pruga, a brzine postaju veće. Uvode se brze električne i motorne lokomotive, vagoni za specijalne terete (za prijevoz kontejnera i automobila, vagoni hladnjače, cisterne za naftu, derivate, vino i dr.). Klasične teretne vagone nosivosti od 10 tona potiskuju veći (od 18, 33, 100 i 355 tona nosivosti). S porastom prosječnih brzina s oko 120 km/h na 160 do 250 do 300 km/h te većom udobnošću i sigurnošću u prometu željeznica ponovno vraća putnike, a na udaljenostima do 500 km nastoji konkurirati zračnom prometu. Na pojedinim prugama postignute su rekordne brzine: na pruzi Pariz–Tours (Francuska) 510,6 km/h, a na relaciji Frankfurt–Köln (Njemačka) 406,9 km/h. Mreža ultrabrzih vlakova neprekidno se širi. – Unutarnji vodeni putovi (rijeke, kanali) također su važni za promet. Njihova ukupna duljina iznosi oko 165 000 km (Rusija 101 000 km; Francuska 14 900 km; Njemačka 7500 km; Nizozemska 6340 km; Poljska 3813 km i dr.). Najprometnija je rijeka Rajna (više od 100 milijuna tona tereta godišnje). Porječja odijeljena niskim razvođima međusobno su spojena kanalima, od kojih je najnoviji (Rajna–Majna–Dunav) pušten u promet 1992. Europskim plovnim putovima plove brodovi do 3000 tona i teglenice od 1350 tona. – Zaljevima bogata i razvedena obala povoljna je za pomorski promet. Morske luke, koje se nalaze gotovo isključivo na riječnim ušćima, važna su čvorišta i za promet na kopnu. Najprometnije su luke u industrijskim područjima (London, Liverpool, Antwerpen, Rotterdam, Bremen, Hamburg). Na luke atlantske i sjevernomorske obale otpada gotovo 2/3 europskoga lučkog prometa, a na sredozemne 1/3. Najveća je europska i svjetska luka Rotterdam (Europoort; 322 milijuna tona, 2000), zatim slijede: Antwerpen (116 milijuna tona), Bergen (95,8 milijuna tona), Hamburg (81 milijuna tona), Le Havre (68,2 milijuna tona), London (52,4 milijuna tona) i dr. Vodeće su luke Sredozemnoga mora: Marseille (94 milijuna tona), Trst (47,6 milijuna tona) i Genova (45,3 milijuna tona, 1999). – Zbog nedostatka nafte izgrađeni su naftovodi u gotovo svim europskim zemljama. Najdulji su naftovodi: »Družba« (5327 km), koji vodi od naftonosnih polja u okolici Kujbiševa sjevernim krakom do Poljske i Njemačke, a južnim do Češke, Slovačke i Madžarske; naftovod Marseille–Strasbourg–Karlsruhe (782 km), te »TAL« (Transalpinski naftovod) Trst–Ingolstadt (464 km). – Kontinentski i interkontinentski zračni promet osobito je razvijen. Iz Europe polaze mnoge transoceanske zrakoplovne pruge (prema Sjevernoj i Južnoj Americi te Australiji) i transkontinentske pruge Afrike i Azije. Najveće su europske zračne luke: London (Heathrow, Gatwick i Stansted; 104 milijuna putnika, 1999), Pariz (Charles de Gaulle i Orly; 69 milijuna), Frankfurt na Majni (46 milijuna), Amsterdam (Schiphol; 37 milijuna), Madrid (Barajas; 28 milijuna) i Rim (Fiumicino; 24 milijuna).

Povijest

Najstariji poznati tragovi čovjeka na europskom kontinentu potječu iz starijega paleolitičkog nalazišta Isernia la Pineta kraj Napulja i stari su oko 736 000 godina. Češći su mlađi nalazi, poput čeljusne kosti heidelberškog čovjeka te nalazi australopiteka, i to njegova razvijenijeg oblika (homo erectus) u Petraloni (Grčka), Vértesszőllősu (Madžarska) i Maueru (Njemačka). Prije 100 000 godina pojavio se neandertalski čovjek (nazvan po nalazu u dolini rječice Neander blizu Düsseldorfa), koji pripada kulturi moustériena, kao i ostatci pronađeni u Krapini (→ krapinski pračovjek) te oni mlađi nađeni u Cro-Magnonu, Francuska (prije oko 30 000 god.).

Prvi oblici antropološki modernoga čovjeka (Homo sapiens) pojavili su se u Europi prije približno oko 100 000 do 40 000 god.; arheološki ostatci vrlo su rijetki, ali je dobro sačuvana njihova materijalna kultura (→ saint-acheul). Tijekom mlađega paleolitika (približno prije 40 000 do 10 000 god.) najveći se broj ljudskih zajednica seli prema jugu kontinenta (Sungir u Rusiji, Grotta Paglicci u Italiji). Iz tog razdoblja datiraju najstariji sačuvani umjetnički predmeti (→ dolní věstonice). Staništa tadašnjih ljudi još su uvijek bile pećine (približno prije 25 000 do 10 000 god.), a zanimanje lov i skupljanje plodova. Najveća su nalazišta na području današnje Francuske (→ lascaux i La Colombière) i Španjolske (→ altamira), u kojima su nađene i najstarije slike. Velike promjene u razvoju ljudske zajednice na europskom tlu nastale su u mezolitiku (→ lepenski vir) i na početku neolitika. U mezolitiku (oko 8000 god. pr. Kr.) raste značenje sakupljačke privrede i ribolova, a u razdoblje između 7000. i 6000. pr. Kr. datirani su najstariji grobni humci (Pinnberg, Njemačka). Javljaju se regionalne kulture, koje nisu imale međusobnih dodira. Neolitik (od VI. tisućljeća pr. Kr.) obilježava početak bavljenja poljodjelstvom, zatim pojava stalnih naselja (prva oko Egejskoga mora), uporaba bolje izrađenoga kamenog oruđa i pojava keramike. Život u naseljima i gradnja prvih utvrda dovode do društvenog raslojavanja. Ostatci ranih neolitičkih kultura posebno su mnogobrojni na području oko slijeva Dunava i na Balkanu (Starčevo kraj Pančeva). Na jugu Balkana razvijaju se kulture Sesklo i Dimini.

Uporaba bakra bila je poznata na Balkanu već oko 4000. pr. Kr. (→ vinčanska kultura). Bakreno doba završava kod nas vučedolskom kulturom (oko 2200. pr. Kr.). Nalazišta iz brončanoga doba (oko 2000. do VIII. st. pr. Kr.) uglavnom su oko rudnikâ bakra (Iberski poluotok, Karpati, Balkan), a tek su u XIV. st. pr. Kr. raširena po cijeloj Europi. Najstarije je nalazište Únětice (Aunjetitzer, Češka) s početka II. tisućljeća pr. Kr. Značajke su brončanoga doba napredak poljodjelstva (pojava pluga), razvoj metalurgije (javljaju se rudari, ljevači, kovači) i trgovine (rude, tekstil, sol) te pojava kola. Tipični su grobovi tumuli, no u pol. II. tisućljeća pr. Kr. došlo je do promjene pogrebnog obreda, pa se skeletni ukop zamjenjuje paljevinskim (kremacija i ukapanje urni), po čemu se razdoblje kasne bronce naziva kultura polja sa žarama. Oko 2200. pr. Kr. na područje Balkana stižu novi doseljenici, Indoeuropljani, i donose novitete poput upotrebe konja u svakodnevnom životu. Otuda se šire dalje u Europu. Sve te kulture koje su se razvijale na europskom tlu do II. tisućljeća pr. Kr. nisu poznavale pismo. Oko 1000. pr. Kr. postojale su prve skupine koje se mogu nazvati narodima, od kojih su najstariji Kelti (današnja Francuska i južna Njemačka, odakle su se širili na sjever do Irske te na istok i jugoistok Europe). Sa sjevera se šire Germani, a na istoku se ističu Skiti. Najstarija europska civilizacija – minojska – nastala je u Grčkoj (Kreta, II. tisućljeće pr. Kr.). Mlađa mikenska civilizacija povezana je s dolaskom Grka na to područje (egejska seoba, oko 1900. pr. Kr.). Negdje oko 1400. pr. Kr. Mikenjani su uspjeli pokoriti Minojce, pa su uskoro razvili široku trgovačku mrežu od Bliskog istoka do Britanskih otoka. Oko 1200. pr. Kr. na to su se područje doselila i druga grčka plemena, među kojima su najpoznatiji bili Dorani, koji su uništili Mikenu. Sjevernije na kontinentu oko 1000. pr. Kr. započelo je željezno doba, za koje je najznačajnija halštatska kultura (800. do 500. pr. Kr.), kojoj su se pripadnici bavili stočarstvom, pa su i glavna nalazišta, poput eponimnog lokaliteta Hallstatt, rudnici kamene soli. Najznačajnija je mlađeželjeznodobna kultura La Tène (V. do I. st. pr. Kr.), a njezini su nositelji bili Kelti. Na jugoistoku je doživjela procvat grčka civilizacija. U ranom se razdoblju osjećao utjecaj Feničana, od kojih su Grci preuzeli alfabet, dodajući mu samoglasnike. Tijekom VIII. st. pr. Kr. grč. gradovi države (polisi) počeli su stvarati vlastite kolonije u Sredozemlju, posebno na prostoru južne Italije (Magna Graecia). Međusobnim živim dodirima između tih kolonija širila se grčka, a poslije i helenistička kultura (→ helenizam). Unutrašnji politički razvoj grčkih gradova najčešće je tekao od monarhija, preko aristokratske uprave do trgovačkih oligarhija (plutokracija). Oko V. st. pr. Kr. neki od grčkih polisa, poput Atene, razvili su se u antičke demokracije. Nakon perzijskih ratova (492. do 449. pr. Kr.) središte je s maloazijske obale prešlo na polise na europskom kopnu, ponajprije na Atenu i Spartu. Njihovo rivalstvo dovelo je do peloponeskih ratova (431. do 404. pr. Kr.), koji su iscrpili Grčku. U IV. st. pr. Kr. uzdigla se Makedonija čiji je vladar Filip II. zauzeo Grčku, a njegov sin Aleksandar III. Veliki uspio pokoriti i Perzijsko Carstvo, čime je stvorio državu do Inda i Egipta u kojoj se širila helenistička kultura. Na Apeninski su se poluotok u X. st. pr. Kr. doselili Etruščani (iz Male Azije; prema drugoj bi pretpostavci Etruščani mogli biti starosjedioci) i postali nositeljima nove civilizacije, sastavljene od kulture starosjedilaca (→ villanova), istočnih elemenata te grčkog utjecaja iz južne Italije. U središtu Apeninskoga poluotoka nastao je i Rim (prema legendi 753. pr. Kr.). Osnovali su ga Latini, italsko starosjedilačko pleme (koje je u Italiju došlo sa sjevera krajem II. tisućljeća pr. Kr.). Nakratko su priznavali etrursku vladavinu (VI. st. pr. Kr.), ali su se ubrzo i sami počeli širiti (396. pr. Kr. osvojili su etrursko središte Veii) i do 265. pr. Kr. zagospodarili cijelom Italijom. To je Rim dovelo u sukob s Kartagom (sjeverna Afrika) oko kontrole zapadnog Sredozemlja i do triju punskih ratova (264. do 241., 218. do 201. i 149. do 146. pr. Kr.), u kojima je Rim pokorio Kartagu i stekao Siciliju, Korziku, Sardiniju, Hispaniju i sjev. Afriku. U II. st. pr. Kr. Rimljani su pokorili i Grčku i Makedoniju, ali su primili helenističku kulturu, dopuštajući da grčki jezik bude ravnopravan latinskomu (preteže na Istoku). U I. st. pr. Kr. nastavilo se širenje Rima na području Galije, Germanije, Panonije, Dalmacije, Mezije, Male Azije i Egipta. Nakon razdoblja građanskih ratova, Rim se pod Oktavijanom Augustom od republike preobrazio u carstvo (27. pr. Kr.). U sljedeća dva stoljeća uglavnom je vladao mir (pax Romana). Rimljani su cijelu državu povezivali cestovnom mrežom, a pokoreno stanovništvo uključivali su u vlastiti pravni sustav dajući mu puno ili djelomično građansko pravo. Carstvo je najveći opseg postiglo za Trajana (98–117). Provale barbarskih plemena iz srednje i istočne Europe od II. st. pr. Kr. povremeno su uznemiravale Rimsko Carstvo (Cimbri, Teutoni), ali su ga tek s prvim znakovima njegova slabljenja počele ozbiljno ugrožavati, tako da je car Marko Aurelije (161–180) bio prisiljen veći dio vladavine provesti braneći sjevernu granicu (posebice od Markomana i Kvada), a od III. st. provaljivali su i Alemani. Krizu je privremeno prevladao car Dioklecijan (284–305) mnogobrojnim reformama (npr. uvođenje tetrarhije). Za vladavine Konstantina I. Velikoga (306–337) Rim je prestao biti središtem, a zamijenio ga novoizgrađeni Konstantinopol (330). Konstantin je izdao Milanski edikt (313), kojim je dopustio kršćanstvo kao jednu od vjera, a državnom vjerom ono je postalo za cara Teodozija (391). God. 395. Teodozije je podijelio Carstvo na Zapadnorimsko Carstvo i Istočnorimsko Carstvo. Huni su u IV. st. pokrenuli seobu naroda u kojoj su do početka VII. st. sudjelovala mnogobrojna plemena i preplavila Carstvo (Vizigoti, Ostrogoti, Vandali). Agonija Zapadnorimskoga Carstva završila je 476. kada su Ostrogoti pod Odoakarom svrgnuli cara Romula Augustula i proglasili vlastito kraljevstvo. Nakon toga rimska Crkva na čelu s papom ostala je kroz nekoliko stoljeća jedinom organizacijom koja je sačuvala upravnu strukturu, a šireći kršćanstvo među doseljene narode održavala jedinstvo područja nekadašnjega Zapadnorimskoga Carstva. Na Istoku je bio očuvan kontinuitet Carstva, koje se, bitno promijenjeno, počelo nazivati Bizantskim Carstvom. Te su promjene bile vidljive već u doba Justinijana (527–565), koji je uveo civilnu upravu i centralizirao vlast u svojim rukama, kodificirao rimsko pravo (Corpus Iuris Civilis, 534) te proveo reforme poreznog sustava. Justinijan je posljednji car koji je pokušao ponovno osvojiti prostor Zapadnorimskoga Carstva, no zbog uzdizanja perzijske dinastije Sasanida na Istoku u tome nije uspio, nego je zadržao vlast samo u Ravenni i na Siciliji. Sukobi s Arapima (od VII. st.), koji su prodrli na europski kontinent i zauzeli veći dio Iberskoga poluotoka (VIII. st.), potpuno su okrenuli Bizant prema Istoku i vlastitim problemima. Franci su prvi pod Klodovikom, začetnikom merovinške dinastije, izgradili jaču državu (potkraj V. st.). Nakon njegove smrti ona je bila podijeljena između njegovih četiriju sinova. Ponovni uspon započeo je s Pipinom Malim (714–768), osnivačem karolinške dinastije (VIII. st.). Njezin je najmoćniji predstavnik bio Pipinov sin Karlo I. Veliki (768–814), čija je država prvi put nakon tri stoljeća obuhvatila velik dio zapadne i srednje Europe. Karlo je pokušao obnoviti Rimsko Carstvo i njegovu kulturu, podupirao je širenje kršćanstva, stvaranje redovničkih i misionarskih zajednica, osnivanje katedralnih škola (važna uloga engleskog teologa i književnika Alkuina), razvoj kulture i umjetnosti (karolinška renesansa). Na Božić 800. papa Leon III. okrunio je Karla I. Velikoga za rimskog cara, čime je bilo obnovljeno Carstvo na Zapadu. Međutim, nakon njegove smrti carstvo se podijelilo. Tijekom IX. i X. st. došlo je do novoga vala seoba. Skandinavski Normani spustili su se u dva smjera: Vikinzi (na zapadu) zauzeli su Normandiju 911 (odakle su 1066. prešli i u osvajanje Engleske) i južnu Italiju sa Sicilijom (XI. st.), a Varjazi (na istoku) stvorili su temelje prvoj russkoj državi (Kijevska Rusija, IX. st.). U posljednjoj seobi u Europu su došli Madžari (X. st.). Potkraj IX. i tijekom X. st. ponovno je došlo do političke podjele europskog kontinenta; tada se stvara feudalni sustav, osnovna je privredna grana bilo primitivno poljodjelstvo, nije bilo većih naselja, a žarišta kulture i civilizacije bili su samostani, posebice oni benediktinskoga reda. Uzdizala se moć i snaga papinstva, posebice otkako je izašlo iz krize (pitanje bogaćenja, simonije i svećeničkih brakova) zahvaljujući obnovi potekloj iz crkvenih redova (clunyjevska reforma, X–XI. st.). Jačanje rimske Crkve i položaja pape dovelo je i do konačnoga raskola unutar kršćanskog svijeta na katolicizam i pravoslavlje (1054), a u odnosu prema svjetovnim vladarima (rimsko-njemačkim carevima) do borbe za investituru (primat vlasti) u doba pape Grgura VII. (1073–85). Riješivši se podređenosti svjetovnoj vlasti, papinstvo je dosegnulo vrhunac moći u XII–XIII. st. Jačanje svjetovne moći Crkve dovelo je do pokušaja obnove unutar nje same (cisterciti u XII. st.), ali i do pojave suprotstavljenih, dualističkih crkvenih naučavanja – hereza (katari, albigenzi te različiti drugi dualisti poput bosanskih krstjana). Crkva je takva naučavanja proglašavala krivovjerjem, a njihove sljedbenike podvrgavala inkviziciji. Unutar same Crkve obnovu su donosili novi redovi (franjevci i dominikanci), koji su postali nositeljima nove pobožnosti, posebice u gradovima. Rasprave o naravi vjere i ulozi Crkve dale su poticaj razvoju teologije i filozofije. Porast moći papa, kao i pojačan interes za duhovna i vjerska pitanja omogućili su i zajedničku vojnu reakciju europskih država na događaje u Svetoj zemlji. Potaknuto seldžučkim zauzećem Jeruzalema i zlostavljanjem kršćanskih hodočasnika, bilo je pokrenuto sedam križarskih ratova (1096–1270). Iako bez trajnijega vojno-osvajačkog uspjeha, ratovi su utjecali na stvaranje jedinstvene kršćanske svijesti, ali i na jačanje trgovine s Istokom (uloga sjevernotalijanskih i južnofrancuskih gradova) te na upoznavanje arapske kulture. Istodobno, dugotrajnim je ratovima na Iberskom poluotoku bila slomljena arapska vlast u Europi (rekonkista, osobito 1031–1260). Od XI. st. započeo je gospodarski razvoj i unapređivalo se poljodjelstvo (tropoljni sustav), što je omogućilo porast stanovništva, razvoj obrta i trgovine, a s time je započeo uspon gradova kao središta trgovine i izgradnja prometnica. Rasla je moć trgovačkih središta Genove i Venecije na jugu te njemačkih hanzeatskih gradova na sjeveru. Promjene su se odrazile u umjetnosti i arhitekturi (romanički stil, XI–XII. st., gotički stil, XIII–XIV. st.) te na općem kulturnom napretku, tako da se u XII. st. već može govoriti o svojevrsnoj renesansi: usustavljuje se civilno i kanonsko pravo, stvaraju se prva sveučilišta na Zapadu (Bologna, XI. st., Pariz, XII. st.), a sukladno tomu teologija, filozofija, retorika i logika ulaze u izobrazbu viših slojeva. Tijekom XIII. st. obnovljena je stara borba između svjetovnih vladara (sada francuskih kraljeva) i papinstva oko pitanja supremacije, a to je rezultiralo pojavom niza protupapa, pa na kraju i vojno-političkom akcijom Filipa IV. kojom je on podvrgnuo papinstvo svojoj vlasti i preselio ga u Avignon (avignonsko sužanjstvo, 1309–77). S druge strane, u tom je razdoblju (XIV. st.) došlo do pojave profinjene svjetovne književnosti (Petrarca, Dante, Boccaccio) i prvih pokušaja standardizacije pučkih jezikâ. Usporedni rast bogatstva (sve razvijenija trgovina) dao je solidnu gospodarsku podlogu za razvoj intelektualnih ideja što će u XIV–XVI. st. rezultirati humanizmom i renesansom. Taj kulturni procvat Europe nije zaustavila čak ni velika epidemija kuge 1347–51 (crna smrt) od koje je pomrlo više od 50% stanovništva. Istodobno se na Istoku pojavila nova opasnost – od pol. XIV. st. Osmanlije su počeli sve češće ugrožavati Europu, osvojili su Carigrad (1453), čime je konačno prestalo postojati Bizantsko Carstvo, a odande su se širili jugoistočnom Europom. Pojava Osmanlija koji su ugrožavali trgovačke putove prema Istoku (put svile i sl.), kao i iscrpljivanje rudnika srebra u Europi, bili su glavni poticaj traženju novih putova prema Istoku (prije svega prema Indiji). U toj namjeri, u službi španjolske krune, Kristofor Kolumbo otkrio je 1492. Ameriku. Mnogobrojni pomorci u službi španjolske ili portugalske krune pronalazili su nove plovne putove (Vasco da Gama i Ferdinand Magellan). Stvaranje i eksploatacija kolonija na novootkrivenim kontinentima (veliki rudnici srebra u Južnoj Americi) omogućili su ubrzano bogaćenje tih država. Španjolska je moć u Europi konačno prestala nakon ratova što ih je Filip II. (1556–98) vodio s Engleskom, Nizozemskom (koja se osamostalila) i Francuskom oko prvenstva u Europi i kontrole nad novootkrivenim područjima. Drugi veliki sukob bio je onaj s Crkvom i unutar nje. U XV. st. jedan od njezinih najžešćih kritičara bio je Čeh Jan Hus (1372–1415), čiji su sljedbenici (husiti), povezavši njegova naučavanja s nacionalnim težnjama (težnjom za izdvojenjem Češkoga Kraljevstva od carske vlasti), izazvali husitske ratove (1419–36). U početku XVI. st. njemački propovjednik Martin Luther (1483–1546) na sličan je način, objavivši 1517. na vratima katedrale u Wittenbergu 95 teza, kritizirao papinstvo i zahtijevao reformu. Širenju protestantizma bitno je pomogao Gutenbergov izum tiska u pol. XV. st. Uskoro su se pojavili i drugi kritičari poput Ulricha Zwinglija u Švicarskoj i Francuza Jeana Calvina, koji su također imali mnoštvo sljedbenika. Ne želeći narušiti kršćansko jedinstvo Zapada, Crkva je reagirala protureformacijom, tj. pokušajem vlastite reorganizacije: radi toga je održan i Tridentski koncil (1545–63), na kojem su potvrđene tradicionalne rimokatoličke dogme, osuđene zloporabe crkvenih položaja, ponovno uspostavljena inkvizicija i donesen Index librorum prohibitorum (Indeks zabranjenih knjiga). Glavni izvršitelj toga programa postala je Družba Isusova. Na papinu stranu stao je i najmoćniji svjetovni vladar car Karlo V. Habsburgovac, u čijoj su se državi »nad kojom Sunce ne zalazi« našli veliki dijelovi Europe (Španjolska, Nizozemska, dijelovi Njemačke i Italije, Austrija, Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo). Posljedica je tomu bio niz krvavih ratova između 1550. i 1650., koji su se nerijetko poistovjećivali s nacionalnim težnjama vjernika (borba nizozemskih protestanata protiv španjolskog protektorata 1567–1609). Posljednji od tih ratova, Tridesetogodišnji rat (1618–48), označio je kraj razdoblja u kojem je u velikim dijelovima Europe vlast imala habsburška dinastija i početak novoga razdoblja u kojem je Francuska postala najmoćnija europska država i prototip svjetovne i centralizirane države. Time je započelo doba apsolutističkih monarhija, u kojima su se vladari oslanjali na državne službe i plaćeničku vojsku, a ne više na odano plemstvo, pa su feudalni odnosi i institucije polako počeli nestajati. Razvoj su pratile i nove ideje u gospodarstvu, pa je država počela planski podupirati nacionalno gospodarstvo zaštitnim carinama i poticajnim mjerama za izvoz. Upravo na tim načelima ruski car Petar I. Aleksejevič (1682–1725) uspio je preobraziti Rusiju od periferne države u moćnu silu, tako da je otada Rusija postala bitan čimbenik europske politike. Sličan je proces tekao i u Pruskoj. Države koje se nisu centralizirale izgubile su utjecaj na europske tokove. Tako je primjerice Poljska, gdje je plemstvo ustrajalo na plemićkoj samostalnosti, u vrlo kratkom vremenu (1772–95) bila podijeljena između Austrije, Pruske i Rusije. Slično se zbilo i u Osmanskome Carstvu, jer središnja vlast nije uspjela spriječiti ustanke janjičara i provincijskih begova, što je uzrokovalo slabljenje Carstva već prije kraja XVIII. st. Istodobno s centralizacijom i sekularizacijom državne vlasti javila se sekularizacija znanstvene misli u Europi. Taj se proces zasnivao na znanstvenoj revoluciji XVII. st. – filozofija se napokon jasno odvojila od teološke misli, tako da filozofe poput F. Bacona (empirizam) i Renéa Descartesa (racionalizam) zaokuplja funkcioniranje prirodnog svijeta. Upravo u tom smjeru kretala su se i istraživanja engleskog fizičara I. Newtona (1642–1727), koji je otkrio zakon gravitacije. Otkrića su potaknula popularizaciju znanstvene misli i rad prosvjetitelja u XVIII. st.: svojim radom na Enciklopediji (1751–72) i zagovaranjem načela prirodnoga prava D. Diderot i J. d’Alembert, Voltaire i dr. mijenjali su opću sliku svijeta u svijesti običnih ljudi. U drugoj pol. XVIII. st. došlo je do povezivanja prosvjetiteljstva i apsolutizma: javili su se monarsi poput pruskoga cara Fridrika II. Velikoga (1746–80), Marije Terezije (1740–80) i Josipa II. (1780–90) te ruske carice Katarine II. Velike (1762–96). Njihov je zajednički cilj bio staviti državničku moć u službu općega dobra podanika, a kako bi to ostvarili, uvodili su još snažniji apsolutizam, ali su uspjeli i modernizirati države. Tijekom XVIII. st. došlo je do agrarne revolucije, unaprjeđivalo se poljodjelstvo (temeljeno na fiziokratskom učenju kako je ono temelj blagostanja države), to je pak omogućilo početak modernoga demografskog uspona i akumulaciju kapitala na kojoj će počivati industrijski razvoj XIX. st. Jačanje apsolutne moći vladara potkraj XVIII. st. izazvalo je reakciju podložnika: ohrabreni uspjehom Američkoga rata za neovisnost (1775–83), Francuzi su 1789. podigli građansku revoluciju. Ukinuto je kmetstvo, uvedeno je načelo suvereniteta naroda, kojega se volja iskazivala kroz vrhovnu vlast, parlament, i proglašena je Deklaracija o pravima čovjeka (kolovoz 1789). Francuska revolucija postala je prekretnicom u novijoj eur. povijesti uvođenjem načela demokracije i jednakosti. Uskoro je revolucija poprimala značajke terora, jakobinci i žirondinci nakon izglasavanja Republike (1792) giljotinirali su kralja Luja XVI. (1793), a ubrzo nakon toga i samoga jakobinskog vođu M. Robespierrea (1794). U Europi se stvara savez država (Sveta alijansa) za borbu protiv francuskih revolucionarnih gibanja. U Francuskoj, iscrpljenoj političkim obračunima, na vlast je došao Napoleon Bonaparte (1799), dobio je diktatorske ovlasti, a već 1804. proglasio se carem. On je stvorio prvi moderni građanski zakonik (Code civil des Français ili Code Napoléon), poslije uzor za cijelu Europu. Zastupao je ekspanzionističku politiku, pa je zato pokrenuo niz ratova (1799–1815) tijekom kojih su nestale neke stare države poput Mletačke Republike (1797) ili Dubrovačke Republike (1808). Ali, nakon niza neuspjelih pohoda (poput onoga na Rusiju 1812) Napoleon je bio potučen i ravnoteža sila ponovno je bila uspostavljena (Bečki kongres, 1815). Međutim, ideje Francuske revolucije utjecale su na oblikovanje temeljnih ideoloških sustava XIX. st. (liberalizam, socijalizam, nacionalni pokreti). Povrh svega, revolucionarna gibanja nisu bila okončana jer se u razdoblju 1815–48. Europa još tri puta našla zahvaćena revolucionarnim valom. Ključne promjene u gospodarstvu donijela je industrijalizacija, započeta potkraj XVIII. st. (izum parnoga stroja, širenje tvornica, gradnja željeznice). Rastao je broj stanovništva u gradovima, a promjene načina proizvodnje mijenjale su izgled europskog krajolika. Znanstvenu misao obilježavala je vjera u napredak, pri čemu je upravo znanost imala glavnu ulogu (pozitivizam). Čak i u političkoj misli pojavili su se znanstveni pristupi (K. Marx i F. Engles s dijalektičkim pristupom). Karakterističan je proces nacionalna integracija i stvaranja nacionalnih država, a najveće je posljedice imalo ujedinjenje Italije (1861., proveo ga je C. B. Cavour), zatim Njemačke (1871., zaslugom O. von Bismarcka), te jačanje položaja Ugarske, koja je postala ravnopravan partner u Habsburškoj Monarhiji (1867., otada Austro-Ugarska). Nakon revolucionarnih gibanja u pol. XIX. st. zavladala je liberalna, ali praktična politička misao. Razdoblje koje je uslijedilo na Zapadu vrlo se često naziva la belle époque (lijepo razdoblje): tada Europa doživljava napredak i širi se na Afriku i Aziju. Pitanje kolonija postalo je predmetom sukoba interesa velikih sila, koje se na prijelazu stoljećâ ujedinjuju u saveze: Francuska, Velika Britanija i Rusija u Entente cordiale i s druge strane Njemačka, Austro-Ugarska i Italija u Trojni savez. Potkraj XIX. st. nastaje i jača radnički pokret i unutar njega socijalistička misao. S europskog tla napokon nestaje osmanske vlasti (1878. i 1908), ali to nije značilo i rješenje Istočnoga pitanja. Ono je bilo jedna od točaka na kojoj su se sukobljivali imperijalistički interesi velikih europskih država, a to je i dovelo do I. svjetskog rata (1914–18). Povod ratu bio je atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 1914. Iako je Austro-Ugarska napadom na Srbiju računala na kratak sukob, on se pretvorio u četverogodišnje ratovanje kojemu je rezultat promijenio političku kartu Europe. Nestalo je Austro-Ugarske Monarhije, koja se raspala na više nacionalnih država (Austrija, Čehoslovačka, Madžarska, a Jugoslavija i Rumunjska nastale su spajanjem već postojećih država s dijelovima koji su dotada bili u sastavu Monarhije), a iz Ruskoga Carstva iznikla je nova država zasnovana na socijalističkim načelima i teroru – Sovjetski Savez na čelu s V. Iljičem Lenjinom. Versailleskim mirovnim ugovorima (1919) u Parizu udareni su temelji poratnoj Europi iako su zaključci mirovne konferencije stvorili osnove za novi sukob (Francuska i Velika Britanija tražile su iznimno visoke ratne reparacije, što je onemogućilo stabilizaciju Njemačke). SAD (ušao u rat tek 1917) postao je presudan čimbenik svjetske politike, a to će u budućnosti imati velikog utjecaja na političke procese. Američki predsj. W. Wilson potaknuo je 1920. stvaranje Lige naroda (prethodnica današnjih Ujedinjenih naroda), kojoj je glavni cilj bio održanje mira. Svjetska gospodarska kriza s kraja 1920-ih dovela je Njemačku u težak položaj. Italija, iako na strani pobjednika u I. svjetskom ratu, također je bila zainteresirana za reviziju versailleskih mirovnih ugovora, jer nije bio u potpunosti ispunjen jedan od uvjeta zbog kojih je ušla u rat (istočna jadranska obala). Zasnivajući svoj politički prodor na gospodarskoj krizi, na povrijeđenome nacionalnom ponosu i strahu od mogućnosti prodora komunizma iz Rusije, na političkoj sceni Europe pojavili su se političari poput B. Mussolinija u Italiji (1922) i A. Hitlera u Njemačkoj (1933) s novim totalitarnim ideologijama: fašizmom i nacionalsocijalizmom (nacizmom). Te dvije zemlje zajedno s Japanom uskoro su i sklopile Trojni pakt 1940. u Berlinu. Istodobno je u Sovjetskom Savezu J. Visarionovič Staljin stvarao čvrst sustav totalitarnog etatizma. U takvu ozračju rasta totalitarnih režima, a ujedno istodobne američke politike izolacije, europski demokratski političari (N. Chamberlain i É. Daladier) prihvatili su defenzivan odnos i nisu reagirali na njemačku aneksiju Sudeta 1938 (dotada dio Čehoslovačke), čime su dovedene u pitanje sve granice zajamčene versailleskim mirovnim ugovorima. Njemačka je pripojila i Austriju (1938), a tek nakon napada na Poljsku (1. IX. 1939) objavljen joj je rat (→ svjetski ratovi, drugi svjetski rat). U početku je Njemačka nizala uspjehe, zauzima zemlje Beneluxa i Francusku (ljeto 1940), a Veliku Britaniju spasio je tek njezin otočni položaj. Njemačke i talijanske trupe prodrle su na Balkan, a napadom na SSSR (ljeto 1941) otvorena je i istočna bojišnica u Europi. U prosincu 1941. japanskim napadom na Pearl Harbor i SAD je ušao u rat, što će biti presudno i za kraj rata u Europi. U početku 1942. SAD, Velika Britanija i SSSR potpisali su Deklaraciju Ujedinjenih naroda, čime su stvorili koaliciju za borbu protiv sila Osovine. Tek 1943. promijenio se odnos snaga (njemački neuspjeh u sjevernoj Africi, zastoj na istočnoj bojišnici te kapitulacija Italije), a nakon invazije na Normandiju (Francuska) u ljeto 1944. postalo je jasno da će sile Osovine izgubiti rat. U proljeće 1945. savezničke snage došle su do Berlina, Hitler je počinio samoubojstvo, a Njemačka je 9. svibnja potpisala kapitulaciju, čime je službeno završio rat u Europi (s time da su se na području nekadašnje Jugoslavije ratne operacije vodile do 15. V. 1945). – Nakon II. svjetskog rata društvene prilike u Europi nekoliko su desetljeća bile pod velikim utjecajem blokovske politike. Sovjetski se Savez 1945. na europskoj strani teritorijalno uvećao pa je stekao znatno interesno područje u srednjoj i istočnoj Europi. Važan činitelj europskih geopolitičkih odnosa postao je SAD, nastojeći ograničiti utjecaj SSSR-a. Poratna suradnja zapadnih saveznika i SSSR-a u upravljanju okupacijskim zonama u srednjoj Europi, dogovorena 1945. u Jalti i Potsdamu, održala se do 1949. u Njemačkoj (u Austriji do 1955). Već je građanski rat u Grčkoj (1946–49) poslužio za primjenu američke politike zadržavanja komunizma, koja je bila poduprta i Marshallovim planom (programom ekonomske pomoći demokratskim zemljama Europe tijekom 1948–52). God. 1948., nakon komunističke prevlasti u Čehoslovačkoj, stvoren je strateški i gospodarski savez zapadnih europskih zemalja – Velike Britanije, Francuske i država Beneluxa (17. III. 1948. u Bruxellesu) – koji je 1955. prerastao u Zapadnoeuropsku uniju (WEU) s članstvom SR Njemačke i Italije. Razilaženje oko budućeg uređenja Njemačke vodilo je sovjetskoj blokadi Zapadnoga Berlina (1948) i podjeli Njemačke (1949), čime se u srednjoj Europi stvorila razdjelnica koja će sve do kraja 1980-ih geopolitički dijeliti europski kontinent na Zapadnu i Istočnu Europu. Prva se sigurnosno integrirala posredstvom NATO-a koji su (od 1949) zasnovali Britanci i Amerikanci, a druga posredstvom prosovjetskoga Varšavskog ugovora (od 1955); različito su se i gospodarski organizirale: u Istočnoj Europi djelovalo je Vijeće za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV; od 1949), a u Zapadnoj Europi osnovane su Europska zajednica za ugljen i čelik (1951), Europska ekonomska zajednica (1957) te Europsko udruženje za slobodnu trgovinu (1960). Blokovsku podjelu Europe ublažavale su neutralne zemlje (Švedska, Švicarska, Jugoslavija i dr.) te oblici međudržavne suradnje putem Dunavske komisije (od 1948), regionalno zasnovanoga Nordijskog vijeća (od 1952) i sl. Od kraja 1940-ih pojedine zapadnoeuropske zemlje (Velika Britanija, Francuska, Nizozemska, Belgija, Portugal, Španjolska) ostale su u procesu dekolonijalizacije bez afričkih i azijskih posjeda, ali su u njima nastojale održati ekonomski i politički utjecaj. Zapadnoeuropske zemlje obilježavala je politička raznolikost, od vlasti demokršćanskih stranaka do socijaldemokratskih vlada; znatan utjecaj imale su i komunističke partije u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj (uveden je i pojam eurokomunizam), dok je diktatura opstala u Portugalu do 1974. i u Španjolskoj do 1976., a u Grčkoj je trajala od 1967. do 1974. Pojedine zapadnoeuropske države bile su izložene snažnim devolucijskim pritiscima (Španjolska u Baskiji, Francuska na Korzici, Velika Britanija u Sjevernoj Irskoj i dr.) koji su imali i terorističke oblike. Većina zapadnoeuropskih zemalja težila je društvenom razvoju u skladu s razvojem tržišnoga gospodarstva, pluralističke demokracije i ljudskih prava (prema preporukama Vijeća Europe osnovanoga 1949). Posebno se skandinavski dio Zapadne Europe potvrdio u sporazumnom rješavanju spornih međudržavnih pitanja i prava manjina (skandinavizacija). Istočnu Europu pod komunističkim režimima i pretežno pod dominacijom SSSR-a obilježavala je znatno manja politička raznolikost (prisutnija nakon destaljinizacije od polovice 1950-ih). Većina komunističkih zemalja Istočne Europe slijedila je sovjetsku partijsku i državnu politiku – osim Jugoslavije (od 1948), Albanije (od 1961) i Rumunjske (od 1965). Oko 8 milijuna Nijemaca bilo je protjerano iz Istočne Europe nakon 1945., a problemi oko nacionalnih manjina i spornih granica bili su unutar Varšavskog ugovora uglavnom ideološki potiskivani. Antikomunističke i protusovjetske pobune u Istočnoj Njemačkoj (1953., 1956), Poljskoj (1956., 1970., 1980), Madžarskoj (1956) i Čehoslovačkoj (1968), pretežno su bile ugušene vojnom intervencijom SSSR-a. Europska stabilnost postala je izrazitija od početka 1970-ih kada je Zapadna Njemačka svojom »istočnom politikom« (Ostpolitik) priznala poratne teritorijalne promjene putem sporazumâ s Poljskom i SSSR-om (1970), Istočnom Njemačkom (1972) i Čehoslovačkom (1973). Europsku sigurnost također su učvrstili sporazumi SAD-a i SSSR-a o ograničavanju strateškoga nuklearnog oružja (1972., 1979), u velikoj mjeri raspoređenoga na europskom prostoru. Konferencija o sigurnosti i suradnji u Europi (CSCE), koju su podržale zemlje NATO-a i Varšavskog ugovora, rezultirala je 1975. prihvaćanjem načela međudržavnih odnosa (tzv. Helsinški završni akt). Odnosili su se na poticanje europske sigurnosti, poštovanje ljudskih prava te na ekonomsku, znanstvenu, kulturnu i ostalu međudržavnu suradnju. Time je omogućena slobodnija politička komunikacija između Zapadne i Istočne Europe. Potpunijom je postala tek s promjenama u SSSR-u od 1985., koje su rezultirale sovjetskim mirotvornim inicijativama. One su omogućile dogovor sa SAD-om (1987–88) o obostranom povlačenju raketa srednjeg i kratkog dometa iz Europe te sporazum o smanjenju konvencionalnih oružanih snaga u Europi (1990). Europski međunarodni odnosi radikalno su se promijenili potkraj 1980-ih urušavanjem komunističkog sustava, 1990–91. ujedinjenjem Njemačke, raspadom Jugoslavije i SSSR-a i raspuštanjem Varšavskog ugovora. Nestanak geopolitičke Istočne Europe bio je obilježen snaženjem nacionalizama, pojavom etničkih napetosti te pojedinih oružanih sukoba – na Kavkazu (borbe u Gruziji, rat Armenije i Azerbajdžana), u Moldaviji (sukobi u Pridnjestarskom području), na jugu Rusije (rat u Čečeniji). Raspad Jugoslavije rezultirao je 1991–95. ratovima u Hrvatskoj te u BiH, a potom u Srbiji (na Kosovu); na tom su se području rasporedile mirovne snage UN-a i snage NATO-a (dijelom u sklopu mirovnih sporazuma), koji je 1999. napao strateške ciljeve u Srbiji i Crnoj Gori radi slabljenja srbijanskoga vojnog pritiska na Kosovu. Istodobno s pojavom konflikata u Europi potkraj 1980-ih, pokušavao se izgraditi jedinstveni sigurnosni sustav za cijeli kontinent. Zato je CSCE 1990. Pariškom poveljom za novu Europu transformiran u Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju (OSCE). Početkom 2000-ih stabilnost Europe ostaje ovisna o složenim odnosima između Europske unije, Rusije i SAD-a. Pogodovao joj je sporazum NATO-a i Rusije (1997), no uslijedilo je širenje NATO-a na srednju i istočnu Europu (1999., 2004) koje je Rusija tumačila kao sigurnosnu prijetnju. Proširenje Europske unije (2004., 2007), napose na bivše baltičke republike SSSR-a, te na zemlje koje su bile pod sovjetskom dominacijom, smanjilo je širi ekonomski utjecaj Rusije (sveden je prvenstveno na izvoz nafte i plina). Međudržavne odnose obilježavaju i političke razlike unutar Europske unije, koje su se očitovale na pitanju neovisnosti Kosova (od 2008), u rješavanju ekonomske krize u Grčkoj (od 2009), sudjelovanju u rušenju režima u Libiji i Siriji (od 2011/2012), te odnosu prema sukobima u Ukrajini (od 2014). Europska unija i SAD uveli su ograničene ekonomske sankcije Rusiji (od 2014), zbog ruskoga vojnog angažmana u Ukrajini i zauzimanja Krima. Rusija je također ostala uključena u podjelu Moldavije (od 1990) i Gruzije (od 2008). Neki drugi dezintegracijski procesi nastoje se politički usmjeravati – Europska unija od 2012. snažnije potiče pregovore između Srbije i Kosova, pokušaj neovisnosti Škotske privremeno je otklonjen referendumom iz 2014., a pitanje neovisnosti Katalonije ostalo je otvoreno i nakon regionalnih izbora 2015. Na referendumu u lipnju 2016. većina Britanaca izjasnila se za napuštanje Europske unije.

Hrvatsko iseljeništvo

Do početka 1990-ih hrvatskim iseljenicima u Europi smatrale su se samo one osobe koje su se iselile do II. svjetskog rata radi trajnog ostanka. Svi ostali službeno su vođeni kao »radnici na privremenom radu u inozemstvu«. Prema okvirnim procjenama u Europi je na početku 1990-ih bilo više od 400 000 hrvatskih iseljenika.

Hrvati su se useljavali u neke europske zemlje već prije I. svjetskog rata. Radilo se o ekonomskim migrantima kojih se broj povećao između dvaju svjetskih ratova zbog restriktivne useljeničke politike SAD-a. Tada su se useljavali najviše u Njemačku, Francusku, Belgiju i Nizozemsku. Dolazili su iz svih hrvatskih krajeva, a kao nekvalificirana radna snaga radili su najteže poslove, uglavnom u rudnicima. Održavali su snažne veze s domovinom, u koju se većina i vratila. Imali su razvijen društveni život, a političke podjele među njima odgovarale su onima u domovini. Najviše ih je pristajalo uz nacionalni pokret predvođen HSS-om, jedan je dio pristupio lijevim političkim strujama; manji ih je broj pristupio ustaškomu pokretu, a oni su se nakon 1934. koncentrirali u Italiji. Za II. svjetskog rata velik broj Hrvata došao je raditi u Njemačku. Dio Hrvata koji je ostao u Belgiji i Francuskoj pristupio je ilegalnim antifašističkim organizacijama, a neki su sudjelovali i u tamošnjim pokretima otpora. Na kraju i izravno nakon II. svjetskog rata mnogo je Hrvata (osobito iz državnog i vojnog aparata NDH) emigriralo u Austriju i Italiju, odakle su nakon boravka u izbjegličkim logorima do kraja 1940-ih reemigrirali u prekomorske zemlje. Prema nekim procjenama, u europskim zemljama iz navedenih kontingenata iseljenika trajno je ostalo živjeti oko 70 000 iseljenika i njihovih potomaka.

Do sredine 1960-ih iseljavanje u europske zemlje uglavnom je prestalo (osim ilegalnih migranata, kojima je cilj bio reemigriranje u prekomorske zemlje), a od tada pa do sredine 1970-ih u Zapadnu Europu i skandinavske zemlje stigla je velika skupina radno djelatnih migranata, koji su se službeno nazivali »radnici na privremenom radu u inozemstvu«. Kako ih je većina boravila u SR Njemačkoj, za njih se ustalio i kolokvijalni naziv »gastarbajteri«. Taj se naziv održao, iako je postalo očito da većina tih osoba ostaje dulje ili pak trajno živjeti u zemljama useljenja. Do otvaranja jugoslavenske granice nije došlo samo zbog demokratizacije, nego i zato da bi se izbjegli socijalni nemiri nakon neuspjele privredne reforme te da bi država došla do nužnih deviza, koje su dotjecale preko radničkih doznaka. Uz mnoge druge razloge iz političke i socijalne sfere, to je kod znatnoga dijela migranata stvorilo negativna raspoloženja prema Jugoslaviji. Od sredine 1970-ih i tijekom 1980-ih među hrvatskim radnicima u europskim zemljama sve su veći udio imali uzdržavani članovi njihovih obitelji, koji su u međuvremenu stigli iz domovine. U pravilu je to bio početak procesa njihova prelaska iz privremenih u trajne migrante. Zbog mnogih posebnosti, a u prvome redu zbog blizine domovine, hrvatsko iseljeništvo u Europi trajno će zadržati posebna obilježja u odnosu na iseljeništvo u prekomorskim zemljama.

Europa. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=18646>.