struka(e): geografija, opća | arapska književnost | ekonomija | politologija | povijest, opća | suvremena povijest i politika | likovne umjetnosti
ilustracija
IRAK, položajna karta
ilustracija
IRAK, grb
ilustracija
IRAK, zastava
ilustracija
IRAK, Bagdad, ulica Rashid
ilustracija
IRAK, detalj reljefa iz Ninive s prikazom kralja Ašurbanipala u lovu, VII. st. pr. Kr., British Museum, London
ilustracija
IRAK, geopolitička obilježja (2002)
ilustracija
IRAK, glava žene, XIV. do XIII. st. pr. Kr., Irački muzej, Bagdad
ilustracija
IRAK, glazirani vrč, Bagdad, IX-X. st., Pariz, Louvre
ilustracija
IRAK, Karbala, mauzolej Muhamedova unuka Huseina
ilustracija
IRAK, kupola svetišta šejha Adija kurdskih jezida
ilustracija
IRAK, medresa al-Mustansirija, XIII. st., Bagdad
ilustracija
IRAK, niša mauzoleja Muhamedova unuka Huseina u Karbali
ilustracija
IRAK, rat, američke trupe napreduju prema Bagdadu, travanj 2003.
ilustracija
IRAK, reljef demona iz Babilona, VIII. do VII. st. pr. Kr., British Museum, London
ilustracija
IRAK, slavoluk Neznanomu vojniku, Bagdad
ilustracija
IRAK, stranica Haririjevih makama, naslikao Jahja ibn Mahmud al-Vasiti, 1237., Pariz, Bibliothèque nationale
ilustracija
IRAK, tkanina iz Bagdada s motivom dvoglavoga orla, XII. st., Siegburg, Stadtmuseum
ilustracija
IRAK, vanjski zid Velike džamije u Samarri

Irak (Al-Ğumhūriyya al-‘Irāqiyya), država u jugozapadnoj Aziji, između Turske (duljina granice 352 km) na sjeveru, Irana (1458 km) na istoku i sjeveroistoku, Kuvajta (240 km) na jugoistoku, Saudijske Arabije (814 km) na jugu te Jordana (181 km) i Sirije (605 km) na zapadu. Malim dijelom na jugoistoku dopire do Perzijskoga zaljeva (duljina obale 58 km); obuhvaća 435 052 km².

Prirodna obilježja

Veći je dio teritorija nizina do 300 m apsolutne visine; samo je 15% teritorija iznad 450 m apsolutne visine. Irak se sastoji od triju prirodnih cjelina: Donje i Gornje Mezopotamije te Asirije. Donja Mezopotamija naplavno je područje u donjem toku rijeka Eufrata i Tigrisa, a Gornja Mezopotamija područje u njihovu srednjem i gornjem toku, sjeverozapadno od Bagdada. Asirija je planinski kraj istočno od rijeke Tigrisa, gdje se planinski lanci pružaju od sjeverozapada prema jugoistoku. Klimu Iraka odlikuju visoke temperature i male količine oborina. Srednja zimska (siječanj) temperatura kreće se od 7 do 12 °C, a srednja ljetna (srpanj) od 35 do 38 °C. Ljeti gotovo i nema oborina. Kiše padaju zimi potkraj siječnja i početkom veljače. U niskim krajevima padne 100 do 500 mm kiše na godinu, a na planinama i pristrancima gorja Zagros do 1000 mm. Nizinski krajevi imaju vruće i suho ljeto, a hladnije i vlažne zime. Ljeti puše sjeverozapadni vjetar (shamal), koji podiže i nosi velike količine pijeska. Irakom protječu dvije velike rijeke, Eufrat i Tigris, koje izviru u Armenskom visočju, pred ušćem se spajaju i utječu u Perzijski zaljev kao Shatt-al-Arab. Tigris prima s gorja Zagros pritoke obilnije vodom pa zbog toga ima viši vodostaj i mjestimično poplavljuje velika područja. Eufrat zbog jakog isparivanja ima nizak vodostaj. Obje se rijeke iskorišćuju za natapanje. Biljni je pokrov polupustinjski i pustinjski. Pristranci gorja pod rijetkim su drvećem i grmljem. U sjevernom dijelu duž obala rijeka nalaze se šume (vrba, topola), a u južnome gajevi palma.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 1997. u Iraku živi 22 046 244 st., a prema procjeni iz 2011. god. 33 330 510 st. Gustoća naseljenosti iznosi 76,6 st./km² (2011). Najnaseljeniji su krajevi uz Eufrat i Tigris. Od ukupnoga broja stanovnika na Arape otpada 65,0%, Kurde 23,0%, Azerbajdžance 5,6% i ostale 6,4%. Po vjeri su uglavnom muslimani (97,0%, od toga šijiti 62,5% i suniti 34,5%). Porast stanovništva iznosi 3,1% (2007–12), a prirodni prirast 2,4% ili 24,0‰ (2011), što upućuje na useljivanje stanovništva. Natalitet (28,8‰, 2011) je znatan (svjetski prosjek 19,2‰), a mortalitet (4,8‰, 2011) nizak (svjetski prosjek 8,2‰); mortalitet novorođenčadi iznosi 41,7‰ (2011). Stanovništvo je u prosjeku mlado; u dobi je do 14 godina 38,0% st., od 15 do 59 godina 57,2% st., a u dobi od 60 i više godina 4,8% st. (2011). Očekivano trajanje života iznosi 69,2 godine za muškarce i 72,0 godina za žene (2011). U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo) zaposleno je 23,4% aktivnoga stanovništva, u sekundarnima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 16,1%, a u tercijarnim djelatnostima (usluge) 60,5% st. (2008). Sveučilišta su u Bagdadu (osnovano 1957), Basri (1964) i Mosulu (1967); službeni je jezik arapski; u kurdskom autonomnom području na sjeveru zemlje službeni je jezik i kurdski. Glavni je grad Bagdad (Baghdad; s predgrađima 6 150 000 st., 2011). Od ostalih većih gradova ističu se (2011): Mosul (Al-Mawşil; 1 475 000 st.), Basra (Al-Başrah; 1 200 000 st.), Irbil (1 025 000 st.), Kirkuk (Karkuk; 975 000 st.), As-Sulaymaniyah (725 000 st.), Najaf (An-Najaf, Al-Najaf; 675 000 st.), Karbala (675 000 st.), Hilla (Al-Hillah; 450 000 st.) i dr.; u gradovima živi 66,5% st. (2011).

Gospodarstvo

S godišnjim stopama rasta od 6% do 11% (potkraj 1990-ih), 2001. ostvario je BDP od 66 milijarda USD (BDP po stanovniku bio je 2640 USD). Unatoč svjetski značajnim zalihama nafte Irak je među siromašnijim zemljama na Bliskom istoku. Uzroci višegodišnjoj krizi i siromašenju državi su izdatci i ratne štete u iračko-iranskome sukobu 1980–88 (oko 35 milijarda USD), štete od rata sa SAD-om i njihovim saveznicima nakon iračke okupacije Kuvajta 1991 (oko 65 milijarda USD) te međunarodne sankcije pod kojima je Irak od 1990 (stanje donekle ublažava izvoz nafte u okviru UN-ova programa Nafta za hranu i lijekove, koji se ostvaruje od prosinca 1996). Tijekom poslijeratnih obnova nakon 1988. i 1991. uloženo je oko 30 milijarda USD (uglavnom u naftnu, kemijsku i prehrambenu industriju), uz veliko zaduživanje u inozemstvu (potkraj 2001. vanjski je dug iznosio 120 milijarda USD). Prije uvođenja međunarodnih sankcija, oko 95% izvoznih prihoda ostvarivale su naftna i kemijska industrija. Prema strukturi BDP-a (2001) 55% ostvaruje industrija, 25% sektor usluga, a 20% poljoprivreda. Industrijsku ponudu čine nafta, derivati, plin, umjetna gnojiva, tekstilni proizvodi, građevni materijal i prehrambeni proizvodi. Glavni su poljoprivredni proizvodi pšenica, raž, riža, rajčice, datule, pamuk; u stočarstvu se najviše uzgajaju ovce i perad. Većina je proizvodnih potencijala u državnom vlasništvu (ostvaruju oko 80% BDP-a). Godine 2001. vrijednost izvoza bila je 15 milijarda USD, a uvoza oko 12 milijarda USD; glavni su vanjskotrgovinski partneri Rusija, Francuska, Egipat i Kina.

Promet

Veliko trgovačko i prometno značenje imaju luke Maakil (Al-Maqil, pristanište Basre) na Shatt-al-Arabu te Fao i Khor al-Amya na obali Perzijskoga zaljeva. Prometna mreža ouhvaća 2272 km željezničkih pruga (2010), 45 550 km cesta (2002) i 1015 km vodenih putova. Međunarodne su zračne luke Basra i Bagdad.

Novac

Novčana je jedinica irački dinar (ID, IQD); 1 irački dinar = 1000 filsa.

Povijest

Prvi tragovi ljudske prisutnosti na području današnjeg Iraka mogu se pratiti od neolitika (IV. tisućljeće pr. Kr.). Ondje se (Mezopotamija) razvilo u starome vijeku nekoliko velikih civilizacija i država (→ asirija; babilonija). Nakon njihove propasti, današnje područje Iraka osvojio je 539. pr. Kr. perzijski kralj Kir II. pretvorivši ga u satrapiju Perzijskoga Carstva. Dva stoljeća poslije to je područje došlo pod vlast Aleksandra III. Velikog (330. do 323. pr. Kr.), a nakon njegove smrti pod dinastiju Seleukida (312. do 141. pr. Kr.). Raspadom seleukidske države, Mezopotamija je ušla u sastav države Parta (141. pr. Kr. – 224). Unatoč mnogim pokušajima i povremenim uspjesima, Rimljani nisu nikada uspjeli na njezinu području uspostaviti trajniju vlast. Nakon raspada države Parta, Mezopotamijom je zavladala novoperzijska država dinastije Sasanida (224–637) i ondje u polovici VI. st. organizirala pokrajinu Hvarvaran. Vladavinu Sasanida nakratko je prekinuo bizantski car Heraklije I. koji je u ratu od 627. do 628. osvojio Mezopotamiju. Rat s Bizantskim Carstvom iscrpio je državu Sasanida, pa se ona pod udarima Arapa raspala. Godine 637. Arapi su pod vodstvom kalifa Omara I. (634–644) osvojili područje Mezopotamije i nazvali ga Irak (al-ʻIrāq). S uspostavom Abasidskoga Kalifata 750. i gradnjom Bagdada 762. kao nove prijestolnice arapske države, Irak je postao središte islama s kulturnim središtima u Bagdadu, Basri i Kufi. Abasidski su Kalifat 1258. srušili Mongoli. Za njihove vladavine kulturno i ekonomsko značenje zemlje sve je više slabilo. Područje Iraka bilo je do 1508. pod vlašću Ilkanida (1258–1335), Džalairida (1335 – uz prekide do 1410), Timura (1393–94., 1401–02., 1403–05) i Turkmena (1410–1508). Vlast Turkmena srušila je dinastija Sefevida (1508–34). Godine 1534. sultan Sulejman II. Veličanstveni osvojio je Irak i pretvorio ga u pokrajinu Osmanskoga Carstva. Osim za kratke vladavine Sefevida od 1623. do 1638., Irak je bio u sastavu Osmanskoga Carstva do 1917. Osmanska je vlast u iračkoj pokrajini tijekom XVI. i XVII. st. bila samo formalna jer su stvarnu vlast obnašali poglavari mjesnih arapskih nomadskih plemena. Uspostava stvarne osmanske vlasti u Iraku započela je na početku XVIII. st., kada je Porta vlast u Iraku prepustila dinastiji gruzijskih mameluka koja je ubrzo uspostavila svoju vlast nad cijelom pokrajinom. Njezini su članovi od 1750. nosili naslov paša od Iraka. Godine 1831. Porta je smijenila tu dinastiju i uspostavila izravnu vlast nad Irakom, koji je podijelila na tri ejaleta (Mosul, Bagdad i Basra). Potpuno uključivanje Iraka u Osmansko Carstvo proveo je guverner Midhat-paša (1869–72). Zbog bogatih nalazišta nafte, već potkraj XIX. st. borile su se za političku i gospodarsku prevlast u Iraku Velika Britanija i Njemačka. Njihov sukob zaoštrio se pošto je Njemačka 1902. dobila koncesiju za izgradnju pruge Berlin–Bagdad. Međutim, Njemačka je 1911. morala odustati od izgradnje pruge Bagdad–Basra, a 1914. prepustila je Britancima i Perzijski zaljev. Za I. svjetskog rata, njemačka vojska pomagala je od 1915. do 1917. osmanske akcije protiv Britanaca, koji su, uz pomoć potonjeg iračkoga kralja Fejsala (Fayṣal) I. te Thomasa Edwarda Lawrencea, u ožujku 1917. osvojili Bagdad, a nakon primirja u Mudrosu (30. X. 1918) i naftonosno područje Mosula. Na međunarodnoj konferenciji u San Remu (25. IV. 1920) Irak je pretvoren u mandatno područje Velike Britanije, a potom ugovorom u Sèvresu 10. VIII. 1920. bio je odvojen od Turske. Protiv britanske uprave već je iste godine izbio veliki ustanak nakon kojega su Britanci izmijenili oblik svoje kolonijalne uprave u Iraku: uspostavljena je privremena vlada koja je 23. VIII. 1921. proglasila Irak ustavnom monarhijom na čelu s vladarom iz hašemitske dinastije, kraljem Fejsalom I. (1921–33). On je 1925. proglasio prvi irački ustav. Liga naroda priznala je 1925. zahtjev Iraka na područje do tada turskog Mosula. Ugovorom sklopljenim 30. VI. 1930. u Bagdadu, Velika Britanija ukinula je mandatni status Iraka i priznala njegovu državnu neovisnost, no zadržala je političku, ekonomsku i vojnu prevlast u zemlji. Ugovor je stupio na snagu tek 3. X. 1932., pošto je Irak pristupio u Ligu naroda. Godine 1933. Fejsala I. naslijedio je sin Gazi (Gāzī) I. (1933–39) i unuk Fejsal II. (1939–58), koji je 1939. prekinuo diplomatske odnose s Trećim Reichom. Državnim udarom u travnju 1941. vlast je prigrabio profašist Rašid Ali al-Kejlani (al-Gailani), no britanska vojska zbacila ga je već u svibnju. Od 1941. do 1945. Irak je ponovno bio pod britanskom okupacijom; 1943. objavio je rat silama Osovine.

Nakon II. svjetskog rata Irak je bio među utemeljiteljima Arapske lige (1945) te je sudjelovao u ratu protiv Izraela (1948–49). Unutarnja suprotstavljanja uzrokovala su političku nestabilnost pa se 1944–58. izmijenila 21 vlada (najčešće je premijer bio Nuri as-Said), a 1951. utemeljen je irački ogranak Stranke arapskoga socijalističkoga preporoda (BAAS), osnovane u Siriji i zasnovane na panarabizmu. Zahtjevi za reformama uzrokovali su povremene demonstracije i nemire te je 1952–53. bilo uvedeno izvanredno stanje. Nakon egipatske revolucije 1954. došlo je do širenja arapskoga nacionalizma inspiriranoga politikom Gamala Abdela Nasera, ali je Irak zadržao konzervativnu i prozapadnu orijentaciju. Unatoč čestim smjenama vlada, 1950-e bile su razdoblje gospodarske modernizacije potaknute proizvodnjom nafte i povoljnijim ugovorima s inozemnim naftnim kompanijama (od 1952). Irak je u veljači 1955. vojnim sporazumom s Turskom zasnovao Bagdadski pakt koji se do kraja godine proširio u vojni savez s Velikom Britanijom, Iranom i Pakistanom (→ cento pakt), a kao protutežu proglašenju Ujedinjene Arapske Republike između Egipta i Sirije, Irak i Jordan, države s hašemitskim vladarima, proglasile su u veljači 1958. Arapsku Hašemitsku Uniju, s Fejsalom II. kao državnim poglavarom, jordanskim kraljem Huseinom II. kao njegovim zamjenikom i el-Saidom kao premijerom. Skupina »Slobodnih časnika«, od kojih su neki bili povezani s BAAS-om, organizirala je 14. VII. 1958. državni udar u kojem su ubijeni as-Said, Fejsal II. i vodeći članovi kraljevske obitelji. Proglašena je republika, unija s Jordanom razvrgnuta je, a 1959. Irak je istupio iz Bagdadskoga pakta. Vođa pobunjenih časnika general Abdul Karim Kasim (‘Abd al-Karīm Qāsim) postao je glavna osoba novoga režima (kao premijer i vrhovni zapovjednik vojske), suzbio je pokušaj smjene u vrhu vlasti potkraj 1958. te ugušio panarapsku pobunu u Mosulu 1959. i u vanjskoj politici približio zemlju SSSR-u. Započeta je agrarna reforma, a 1961. smanjena su prava inozemnih naftnih kompanija. Kasim je zagovarao posebni irački nacionalni identitet, oslanjao se i na komuniste te je isprva surađivao s Kurdima na sjeveroistoku zemlje, s kojima je međutim 1961. došlo do razlaza pa su oni započeli pobunu. Kasim je 8. II. 1963. svrgnut u vojnom udaru BAAS-a i panarapski orijentiranih časnika i potom pogubljen te su vlast podijelili BAAS i pukovnik Abdul Salam Arif (‘Abd as-Salām ‘Ārif) koji je postao predsjednik republike. Započeti su pregovori o uniji sa Sirijom, a BAAS je s pomoću svoje garde provodio političke progone i likvidacije, napose komunista, što je ugrozilo Arifov položaj pa je on, iskoristivši frakcijske sukobe u BAAS-u, potkraj 1963. isključio tu stranku iz vlasti, 1964. onemogućio državni udar njezinih radikalnih sljedbenika i uspostavio režim po uzoru na Naserov (u vanjskoj je politici Irak postao bliski saveznik Egipta) te je nacionalizirao banke i dio industrije. Pošto je A. S. Arif poginuo u zrakoplovnoj nesreći 13. IV. 1966., na predsjedničkom položaju naslijedio ga je njegov brat Abdul Rahman Arif (‘Abd ar-Raḥmān ‘Ārif). On je srušen 17. VII. 1968. državnim udarom u organizaciji BAAS-a, a vođa te stranke Ahmed Hasan al-Bakr (Aḥmad Ḥassan al-Bakr) postao je predsjednik. Tijekom 1969–72. osnažena je iračka naftna industrija, uglavnom uz pomoć SSSR-a s kojim je Irak 1972. potpisao sporazume o vojnoj i gospodarskoj suradnji, a do 1975. nacionalizirane su sve inozemne naftne kompanije. Zbog teritorijalnih sporova Irak se u ožujku 1973. sukobio s Kuvajtom, a povremeni okršaji izbijali su u veljači 1974. i na granici s Iranom, koji je podupirao pobunu iračkih Kurda s kojima je 1970. bilo postignuto primirje te im je obećana autonomija, ali kako se sukobljene strane nisu uspjele dogovoriti oko njezine provedbe, pobuna se 1974. ponovno rasplamsala. Iračko-iranski odnosi poboljšani su u ožujku 1975. Alžirskim sporazumom kojim je riješen granični spor, Iran je prestao podupirati iračke Kurde, a Irak je protjerao ajatolaha Ruholaha Homeinija, protivnika šaha Mohammada Reze Pahlavija. Kurdska je pobuna potom ugušena u travnju 1975., ali su novi, ograničeni sukobi trajali 1976–79. Nakon 1975. Irak je ublažio radikalizam u međunarodnoj politici (iako je oštro kritizirao egipatsko priznanje Izraela) te obnovio gospodarske odnose sa zapadnim zemljama. U unutarnjoj politici BAAS je zadržao dominantan položaj, isprva tolerirajući komuniste i stranke prorežimskih Kurda, proklamirao socijalizam te uspostavio represivni režim, uz rašireni klijentelizam, dočim je gospodarski rast tijekom 1970-ih omogućio razvoj infrastrukture i socijalnih programa. Od sredine 1970-ih vodeći utjecaj imao je potpredsjednik republike Sadam Husein. On je, prisilivši A. H. al-Bakra na povlačenje, 16. VII. 1979. došao na predsjednički položaj. Husein je učvrstio vlast čistkama u vladajućoj stranci, započeo progone komunista i osnažio represiju, zaustavio je približavanje Siriji, započeto 1978., te nastavio s naoružavanjem (najviše iz SSSR-a i Francuske). Pokušavši iskoristiti nestabilnost u Iranu nakon što je ondje proglašena islamska republika, Husein je, s ciljem teritorijalnog širenja, uspostave iračke hegemonije u području Perzijskoga zaljeva i suzbijanja šijitskoga radikalizma u samom Iraku, u rujnu 1980. započeo Iračko-iranski rat. Taj je sukob trajao do 1988., a tijekom njega ponovno je 1983. izbila pobuna Kurda (koju je iračka vojska do 1988. ugušila uporabivši i kemijsko oružje). Obnovivši teritorijalne pretenzije prema Kuvajtu, Irak ga je 2. VIII. 1990. napao i anektirao. Pošto je S. Husein odbio zahtjeve Vijeća sigurnosti UN-a o povlačenju, SAD je uz pomoć saveznika (Velike Britanije, Francuske, Saudijske Arabije, Egipta i dr.) 16. I. 1991. napao Irak. Iračka je vojska bila poražena (više od 50 000 poginulih) i prisiljena na povlačenje iz Kuvajta, Irak je 28. II. 1991. prihvatio prekid borbi, a iračko-kuvajtska granica demilitarizirana je. Irački je poraz doveo do nove pobune Kurda 1991. te su oni, pošto su SAD i Velika Britanija nametnuli zonu zabrane zrakoplovnih letova na sjeveru Iraka, zavladali dijelom iračkoga Kurdistana i 1992. proglasili autonomiju. Istodobno su se 1991. pobunili i šijiti na jugu, ali je njihova pobuna ugušena. Nakon rata Irak je ostao pod sankcijama UN-a (odobren mu je ograničen izvoz nafte), uz zahtjeve da uništi kemijsko i biološko oružje te da pod međunarodnu kontrolu stavi postrojenja za nuklearna istraživanja, a SAD i Velika Britanija su povremeno zrakoplovnim i raketnim udarima napadali iračke vojne baze. SAD je 2002. optužio irački režim za pomaganje međunarodnog terorizma i za razvoj oružja za masovno uništavanje te su američko-britanske i savezničke snage, bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a, napale Irak 20. III. 2003. i, nakon zauzimanja Bagdada 9. IV. 2003., srušile S. Huseina. Uspostavljen je okupacijski režim (do lipnja 2004), sa savjetodavnim vijećem iračkih predstavnika, potom prijelazna civilna vlada, a na sjeveru Iraka priznata je kurdska autonomna regija. Međutim, više iračkih naoružanih skupina nastavilo je otpor, a radikalni islamisti započeli su bombaške atentate. U siječnju 2005. održani su višestranački izbori te je na referendumu u listopadu iste godine potvrđen novi Ustav; neformalno je dogovoreno da premijeri uvijek budu šijiti, a da na (uglavnom ceremonijalnom) položaju predsjednika republike budu Kurdi (prvi je šef države bio Džalal Talabani 2005–14). Nuri al-Maliki (Nūrī al-Mālikī), vođa šijitske Stranke islamskoga poziva, bio je premijer 2006–14. Optuživan je za favoriziranje šijitskih interesa, politička situacija ostala je nestabilna, a rast sukoba šijitskih i sunitskih milicija, napose u širem području Bagdada, zaprijetio je raspadom državnih institucija. Zahvaljujući osnaživanju američke vojne prisutnosti 2007. i sporazumima najvećih milicija s vlastima, sukobi su do sredine 2008. uglavnom prestali. SAD je potom do 2010. povukao većinu vojnika (u razdoblju 2003–10. poginulo ih je oko 4500), a do kraja 2011. povučeni su gotovo svi preostali. Nakon američkoga povlačenja Irak je ostao podijeljen na kurdsko, sunitsko i šijitsko područje, s manjim etnički i vjerski mješovitim dijelovima, a trajni problem ostali su raširena korupcija i klijentelizam, zbog čega 2011. izbijaju masovni prosvjedi. Od iste godine intenziviraju se teroristički napadi radikalnih sunitskih pobunjenika koji se, osnaženi izbijanjem građanskoga rata u Siriji 2012., sa sirijskim islamistima 2013. udružuju u borbenu organizaciju Islamska država Iraka i Levanta (ISIL). Tijekom prve polovice 2014. snage ISIL-a više su puta porazile iračku vojsku te zauzele veće dijelove pokrajina (guvernata) Al-Anbar i Niniva (uključujući gradove Faludžu, Tikrit, Mosul). Podupirući irački režim, SAD od kolovoza 2014. iz zraka napada položaje ISIL-a, u Iraku angažira oko 5000 vojnika, a pomaže i vojne snage Kurda koji se također bore protiv islamista. Do sredine 2017. iračka vojska je, uz pomoć kurdskih snaga, šijitskih milicija, SAD-a i zapadnih saveznika, nanijela niz poraza snagama ISIL-a te ih potisnula iz više uporišta u sjevernom Iraku (Mosul je, kao posljednji okupirani veliki grad, oslobođen u srpnju) i ovladala pokrajinom Ninivom, strateški važnom zbog prometnih koridora prema Siriji i Turskoj te naftnih ležišta. U listopadu te godine izbio je kratkotrajni sukob između iračke vojske i Kurda koji su proglasili neovisnost svoje autonomne regije i u kojem su kurdske snage poražene te im je autonomija ograničena. Procjenjuje se da je u ratnim sukobima u Iraku 2003–17. ubijeno 200 000 do 300 000 ljudi (prema nekim procjena i više od pola milijuna), mahom civila. Nakon al-Malikija premijer je bio Hajdar al-Abadi (Ḥaydar al-‘Ibādī) iz Stranke islamskog poziva (2014–18), a njega je naslijedio nezavisni Adil Abdul-Mahdi (‘Ādil ‘Abd al-Mahdī). Od listopada 2019. u Bagdadu i više drugih gradova izbijaju novi masovni prosvjedi zbog korupcije i ekonomske krize, premijer Abdul-Mahdi podnio je ostavku potkraj studenoga 2019., a prosvjedi su nastavljeni i početkom 2020 (procjenjuje se da je u njima bilo oko 500 poginulih). Državnu stabilnost narušava i nastavljeno suparništvo Irana i SAD-a na iračkom teritoriju. Početkom siječnja 2020. SAD je u raketnom napadu u Bagdadu likvidirao iranskoga generala Kasema Solejmanija, zapovjednika posebnih iranskih snaga angažiranih u Iraku, nakon čega je irački parlament pozvao na povlačenje američke vojske i na zabranu uporabe iračkoga državnog prostora za borbene operacije SAD-a. U svibnju 2020. premijer je postao ravnatelj obavještajne službe Mustafa al-Kazimi (Muṣṭafā al-Kāẓimī), koji nastoji potisnuti utjecaj Irana u iračkoj politici. Na parlamentarnim izborima u listopadu 2021. prvi je (s nešto više od petine zastupničkih mjesta) bio šijitski Sadristički pokret koji vodi Muktada as-Sadr (Muqtadā aṣ-Ṣadr). Slijedili su nasilni oporbeni prosvjedi u Bagdadu, a u studenome 2021. neuspio atentat na premijera al-Kazimija. Političke suprotstavljenosti u parlamentu onemogućile su izbor nove vlade i predsjednika države te se politička kriza nastavila. U lipnju 2022. zastupnici Sadrističkoga pokreta napuštaju parlament, što je politički osnažilo koaliciju (Država zakona) pod vodstvom bivšega premijera al-Malikija, u kolovozu se as-Sadr povlači iz politike te dolazi do sukoba njegovih pristaša s protivničkim šijitskim i drugim milicijama, kao i s državnim snagama. Ti su sukobi ubrzo okončani, a kriza je prevladana dogovorom parlamentarnih stranaka u listopadu 2022., kada je premijer postao Muhammed Šija as-Sudani (Muḥammad Šiyāʻ as-Sūdānī) iz centrističke stranke Eufratski pokret. Iran zadržava politički utjecaj, dok se istodobno održavaju strateške veze sa SAD-om (sredinom 2023. bilo je prisutno oko 2500 američkih vojnika, uglavnom angažiranih na savjetničkim poslovima i obuci iračkih snaga), a nastavljaju se sporadični okršaji s oslabljenim sunitskim islamistima. Političku fragmentaciju pokazali su parlamentarni izbori u studenome 2025., na kojima nijedna lista nije osvojila više od 15% zastupničkih mjesta. Dogovorom šijitskih stranaka u svibnju 2026. na premijerski je položaj došao nezavisni Ali az-Zejdi (‘Alī az-Zaydī).

Politički sustav

Prema Ustavu od 15. X. 2005. Irak je savezna republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Šef države je predsjednik republike, kojega za mandat od četiri godine i na najviše dva mandata bira parlament. Predsjednik republike ima uglavnom ceremonijalne ovlasti te predlaže premijera (iz redova najjače parlamentarne skupine), a može od Zastupničkog vijeća zatražiti glasovanje o povjerenju premijeru. Izvršna vlast pripada Vijeću ministara (vladi) koje čine premijer i ministri. Premijer je šef izvršne vlasti, a ujedno je i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Premijera i ministre, koje on predlaže, bira Zastupničko vijeće te im ono može izglasati nepovjerenje. Zakonodavnu vlast ima Zastupničko vijeće s 329 zastupnika (83 mjesta rezervirana su za žene, pet mjesta za kršćane, a četiri za nearapske i nekurdske manjine), koji se razmjernim sustavom biraju na mandat od četiri godine. Zastupničko vijeće se može prije isteka mandata samoraspustiti apsolutnom većinom svih članova, a premijer ga može raspustiti na zahtjev trećine zastupnika i uz suglasnost predsjednika republike. Političkim dogovorom nakon izbora u prosincu 2005. položaj predsjednika republike rezerviran je za predstavnika Kurda, dok se iz redova arapske zajednice biraju premijer (šijit) i predsjednik Zastupničkog vijeća (sunit). Ustav predviđa i Vijeće federacije kao drugi dom parlamenta, no ono još nije uspostavljeno. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obnašaju Kasacijski sud, kao najviši, apelacijski sudovi, Središnji kazneni sud te kazneni i prekršajni sudovi. Postoji i Savezni vrhovni sud koji djeluje kao ustavni sud. Vrhovno sudbeno vijeće (koje čine predstavnici Kasacijskoga i apelacijskih sudova te glavni državni odvjetnik) imenuje članove Saveznog vrhovnog suda te predlaže ostale sudce koje potom imenuju Zastupničko vijeće ili predsjednik republike. Administrativno je država podijeljena na 19 guvernata, od kojih su četiri uključena u autonomnu regiju Kurdistan. Nacionalni blagdan: Dan republike, 14. srpnja (1958).

Političke stranke

Demokratska stranka Kurdistana (Partiya Demokrat a Kurdistanê – PDK) stranka je kurdske zajednice, osnovao ju je 1946. u Mahabadu u Iranu Mustafa Barzani (→ kurdi), a od 1979. vodi je Mustafin sin Masud Barzani. Ideološki sekularna, konzervativna i nacionalistička, vodila je kurdske pobune u Iraku od 1960-ih. Na vlasti je u autonomnoj regiji Kurdistan od njezine uspostave 2005., a od tada je i zastupljena u iračkom parlamentu. Bila je glavna stranka jedinstvenih kurdskih lista na izborima 2005. i 2010., od izbora 2014. nastupa samostalno te je od 2018. stalno četvrta po broju zastupnika. Stranka islamskoga poziva (Ḥizb ad-Daʻwa al-Islāmiyya), osnovana 1957., šijitska je stranka. Do 2003. djelovala je ilegalno. U vladama sudjeluje neprekidno od 2005 (njezini članovi bili su premijeri 2005–18). Ideološki islamistička, na vlasti se profilirala kao populistička stranka. Od 2009. vodi koaliciju Država zakona koja je na izborima 2010. bila druga, a 2014. prva u parlamentu, potom 2018. pada na četvrto mjesto, 2021. je treća, a 2025. ponovno druga po broju zastupnika. Patriotski savez Kurdistana (Yekêtîy Nîştimanîy Kurdistan), osnovan 1975., druga je po utjecaju stranka u kurdskoj zajednici (iza PDK-a). Ideološki je sekularna, nacionalistička i ljevičarska. Sudjeluje u vladama (pod vodstvom PDK-a) autonomne regije Kurdistan od njezine uspostave 2005., a od tada je i zastupljena u iračkom parlamentu. Isprva na izborima sudjeluje u okviru jedinstvenih kurdskih lista, a od 2014. samostalno. Na izborima 2025. dijeli peto mjesto. Iz stranačkih su redova svi predsjednici Iraka od 2005. Organizacija Badr (Munaẓẓama Badr) islamistička je šijitska stranka osnovana 1982. kao vojno krilo Vrhovnoga vijeća Islamske revolucije u Iraku (uz iransku potporu borila se protiv režima Sadama Huseina), a kao stranka djeluje od 2003. Sudjeluje u vladama neprekidno od 2005. Na izbore je izlazila u sastavu raznih koalicija šijitskih stranaka, 2018. i 2021. predvodila je jednu takvu koaliciju – Savez Fatah (koji je 2018. bio drugi, a 2021. peti po broju zastupnika), a na izborima 2025. sudjeluje samostalno i dijeli peto mjesto u parlamentu. Sadristički pokret (at-Tayyār as-Sadrī; također Šijitski nacionalni pokret) islamistička je šijitska vojno-politička organizacija koju je 2003. osnovao Muktada as-Sadr. U parlamentu zastupljena od 2005., isprva je nastupala na izborima u sastavu raznih koalicija šijitskih stranaka, a koalicije koje je vodila osvajale su 2014. treće te 2018. prvo mjesto u parlamentu. Na izbore 2021. izašla je samostalno i osvojila prvo mjesto (nešto više od petine zastupnika). Tijekom političke krize 2022. njezini su zastupnici napustili parlament, a 2025. nije sudjelovala na izborima. Napredna stranka (Ḥizb Taqadum), osnovana 2019., liberalna je stranka koja zagovara umjerene društvene reforme i sekularnu državu, a podupiru je uglavnom suniti. Na izborima 2021. bila je druga po broju zastupnika, a 2025. je treća. Sudjeluje u vladi od 2021. Eufratski pokret (Tayyār al-Furātayn) centristička je šijitska stranka, osnovana 2019. odcjepljenjem od Stranke islamskoga poziva. Na izborima 2021. osvojila je jedno zastupničko mjesto, a 2025. vodila je Koaliciju za obnovu i razvoj koja je bila prva po broju zastupnika. U vladi sudjeluje od 2021 (2022–26. s premijerom).

Književnost

Književnost  → arapi, književnost

Književnost od XIX. stoljeća

Suvremena iračka književnost započinje povratkom arapskom naslijeđu. Već u XVIII. st. nacionalne težnje izražava Sulejman Šavi (Sulaymān Šāwī), koji u tumačenju »Šanfarine kaside« veliča pripadnost arapskom narodu. U XIX. st. to se najsnažnije očitovalo u pjesništvu Abdulgafara Ahrasa (‘Abd al-Gaffār al-Aẖras) i Abdulganija Džemila (‘Abd al-Ganī al-Ğamīl). Uz arapsko naslijeđe, islamistička je opredijeljenost druga ideja vodilja neoklasicizma, a obje su razvijale svijest o tome da je za očuvanje islamističkog jedinstva nužno arapsko jedinstvo, uključujući i Arape nemuslimane.

Prva desetljeća XX. st. obilježila su dva pjesnika: Džemil Sidki Zahavi (Ğamīl Sidqī al-Zahāwī; 1863–1936) i Rusafi (al-Rusāfī; 1875–1945). Zahavi se izdvaja poetskom izvornošću koja je podjednako udaljena i od srednjovjekovnoga islamskog pjesništva i od suvremene europske poezije (»Zbirka pjesama« – »Dīwān al-Zahāwī«, »Zbirka četveraca« – »Rubā‘iyyāt al-Zahāwī«), a Rusafi se zauzimao za društvene promjene, osobito za emancipaciju žena (»Na vratima zatvora Abul Ale« – »‘Alā bāb al-siğn Abī’l-‘Alā«, »Zbirka pjesama« – »Dīwān al-Rusāfī«).

Od proznih se oblika do 1970-ih prihvaćaju kratka priča, a potom i roman, kao najprikladniji za izražavanje političkih i socijalnih težnji. Revolucionarna previranja 1960-ih te zbivanja nakon njih odrazili su se u književnosti uvođenjem novih motiva. Prevladava realizam, ali su prisutni i utjecaji romantizma te egzistencijalizma i simbolizma. Najistaknutiji su prozni pisci Gaib Tuma Ferman (Gā’ib Tumā Farmān; 1927–90), Džebra Ibrahim Džebra (Ğabrā Ibrāhīm Ğabrā; 1920–94), Palestinac s iračkim državljanstvom i simbol arapskih iseljenika (romani »U potrazi za Velidom Mesudom« – »Al-Baḥṯ ‘an Walīd Mas‘ūd« i »Brod« – »Al-Safīna«), Abdurahman Medžid Rubai (‘Abd al-Raḥmān Mağīd al-Rubā‘ī; r. 1939) i Fahd Esad (Fahd al-Asad; r. 1939). Pisac Mehdi Isa Sakr (Mahdī ‘Īsā al-Ṣaqr; 1927–80) tematizira tragične posljedice neukosti i praznovjerja (zbirke »Dobri zločinci« – »Muğrimūn Ṭayyibūn«, »Bijes grada« – »Gaḍab al-madīna« i roman »Svjedokinja i crnac« – »Al-Šāhida wa’l-zanğī«).

Od pjesnika se ističu Abdulvehab Bejati (‘Abd al-Wahhāb al-Bayātī; 1926–99), autor petnaestak zbirki poezije (»Pjesme u progonstvu« – »Aš‘ār fī’l-manfā«, »Riječi ne umiru« – »Kalimāt la tamūt« i dr.), Belend Hajdari (Baland al-Haydarī; 1926–96), te začetnici arapskoga slobodnog stiha Bedr Šakir Sejab (Badr Šākir al-Sayyāb; 1926–64) i Nazik Malaike (Nāzik al-Mala’ike; 1923–2007): »Stablo mjeseca« (»Šagara al-Qamar«), »Krhotine i pepeo« (»Šaḏāyā wa’l-ramād«).

Među dramskim piscima izdvajaju se Jusuf Ani (Yūsuf al-Ānī; r. 1927) djelima »Šakire, ja sam tvoja majka« (»Ana ummuk yā Šākir, arāba«) te 1970-ih»Ključ« (»Al-Miftāḥ«) i »Poharana zemlja« Sultan Salim (Sulṭān Salīm) dramom »Tvrdoglavac« (»Al-‘Anīd«).

Likovne umjetnosti

Početci likovne umjetnosti na području današnjeg Iraka sežu u IV. tisućljeće pr. Kr. (→ babilonija, likovne umjetnosti). Nakon propasti visokih civilizacija Mezopotamije (→ mezopotamija, likovne umjetnosti) i Asirije (→ asirija, likovne umjetnosti), Irak je potkraj VI. st. pr. Kr. postao dio Perzijskoga Carstva (→ perzija, likovne umjetnosti). Prodor helenističkih utjecaja započeo je u doba Aleksandra Velikoga; za dominacije Parta (druga polovica II. st. pr. Kr. do 226) umjetnost je zadržala stare perzijske i helenističke značajke, a poprimila i rimske. Za vladavine dinastije Sasanida (novoperzijsko carstvo, III. do VII. st.) u umjetnosti su se isprepletali ahemenidski, partski i kasnoantički elementi, koji će poslije izvršiti znatan utjecaj na bizantsku i islamsku umjetnost, osobito na arhitekturu. Od VII. st., kada su ga osvojili Arapi (→ islam, likovne umjetnosti), prevladavali su jaki arapski i indijski utjecaji. U doba dinastije Abasida (polovica VIII. st. do 1258), Irak je postao središte islama s važnim kulturnim središtima u Bagdadu (osnovan 762), Basri, Samari i Kufi; cvjetali su arhitektura (reprezentativne palače, džamije i medrese) i umjetnički obrt. U XIII. st. Irakom su zavladali Mongoli, a za njihove vladavine oslabile su kulturna i umjetnička djelatnost; islamski kulturni utjecaj obnovio se s vlašću Osmanlija (od 1534). Nakon osamostaljenja (1921), u arhitekturi gradova, a napose Bagdada kao glavnoga grada, primjenjuju se suvremeni internacionalni modeli izgradnje. U orijentaciji mlađega naraštaja, koji se snažno oslanja na likovnu tradiciju, kaligrafiju i pučki folklor, zastupljen je najširi raspon likovnih smjerova, od akademskoga realizma, impresionizma, ekpresionizma i apstrakcije do postmodernističke raznolikosti. – U Bagdadu se u Muzeju Iraka (osnovan 1923) čuvaju bogate umjetničke zbirke, od prapovijesnih bliskoistočnih civilizacija do islamskih umjetničkih spomenika, a moderna i suvremena umjetnost izložene su u Nacionalnome muzeju moderne umjetnosti (osnovan 1962) i Muzeju suvremene umjetnosti (osnovan 1979).

Citiranje:

Irak. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 22.11.2026. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/irak>.