halofiti (grč. ἅλς, genitiv ἁλός: sol + -fit) ili slanjače, biljke prilagođene životu na staništu bogatom lako topljivim solima (pretežno natrijev klorid, sulfat i karbonat). Osim u moru, uz more i slana jezera, slana se staništa nalaze i u kopnenim, osobito stepskim i pustinjskim područjima, gdje zbog aridne klime na tlima s plitkom podzemnom vodom za sušnih razdoblja »iscvjetava« sol na površini, npr. na nekim lokalitetima u Makedoniji, u Vojvodini i Madžarskoj. Prema tipu staništa halofiti su kopneni (terestrički), močvarni (higrohalofiti) i vodeni (hidrohalofiti). Na slanim je staništima zbog visokih osmotskih vrijednosti tla (koje npr. u morskoj vodi s 3% soli dosežu vrijednosti osmotskoga tlaka 2 MPa u nekim tlima, npr. u madžarskoj alkalnoj stepi, više od 3 MPa) otežana opskrba biljaka vodom. Zato većina biljaka stablašica (kormofita) ne može uspijevati u slanoj morskoj vodi ili na slanome tlu, dok su se halofiti prilagodili. Nagomilavajući soli u svojim stanicama, postižu veće vrijednosti osmotskoga tlaka od onih u tlu ili slanoj vodi, pa je npr. u vrste Atriplex confertifolia izmjerena vrijednost oko 15 MPa, a u vrste Avicennia nitida u vegetaciji mangrova oko 16,5 MPa. Neke biljke mogu podnositi velika kolebanja koncentracije soli (eurihalini halofiti), npr. na morskim obalama, gdje se za plime i velikih valova povećava koncentracija soli, a za kišna se vremena sol ispire iz podloge. Neke su pak biljke osjetljive na velike promjene koncentracije soli (stenohalini halofiti). Prema načinu reguliranja sadržaja soli u stanicama, odnosno prilagodbama na slano stanište, razlikuju se: (1) Sukulentni halofiti, koji protiv prevelike koncentracije soli u staničnome soku nakupljaju veće količine vode. To je tzv. solna sukulencija (npr. u vrste Salicornia europaea). (2) Nesukulentni halofiti, koji s pomoću »solnih« žlijezda izlučuju suvišnu sol iz tijela (npr. Sporobolus alterniflorus) ili se sol gutacijom izlučuje na površinu listova (krinohalofiti). (3) Euhalofiti nakupljaju soli za sve vrijeme rasta, npr. Juncus gerardi, Suaeda fruticosa, Salsola kali.
Halofiti su zastupljeni najčešće u porodicama loboda (Chenopodiaceae), vranjemila (Plumbaginaceae), Frankeniaceae, trava (Poaceae), sitova (Juncaceae). U Hrvatskoj, osim u moru, halofiti rastu na morskoj obali u pojasu prskanja mora, a mjestimice i podalje od mora, gdje je zbog snažnih vjetrova izražena posolica, pa je tlo zaslanjeno. Na grebenastoj obali, kakva je u nas najčešća, raste posebna halofilna vegetacija (sveza Crithmo-Limonion) s malim brojem vrsta, kao što su npr. mrižica (Limonium cancellatum), petrovac (Crithmum maritimum), veliki trputac (Plantago major) i dr., dok se na muljevitoj obali nalaze »livade« caklenjače (sveza Arthrocnemion fruticosi) gdje osim grmolike caklenjače (Arthrocnemum fruticosum) rastu još npr. Limonium narbonense, Salicornia europaea, Triglochin bulbosa, Inula crithmoides, Suaeda maritima. Od cvjetnjača (→ sjemenjače) u moru na pjeskovitu i muljevitu dnu rastu morske »trave« u plićem moru, Zostera marina, Zostera noltii, Cymodocea nodosa, a dublje na pjeskovitu dnu Posidonia oceanica.
