Iran

Iran (Īrān; Islamska Republika Iran / Jomhūrī-ye Eslāmī-ye Īrān i Ǧomhūrī-ye Eslāmī-ye Īrān; do 1935. Perzija), država u jugozapadnoj Aziji; obuhvaća 1 635 518 km² (kopnena površina). Na sjeveru graniči s Armenijom (35 km), Azerbajdžanom (432 km), azerbajdžanskom eksklavom Nahičevan (Naxcivan; 179 km) i Turkmenistanom (992 km), na istoku s Afganistanom (936 km) i Pakistanom (909 km), a na zapadu s Irakom (1458 km) i Turskom (499 km). Na sjeveru izlazi na Kaspijsko jezero (duljina obale 740 km), a na jugu (ukupno 2440 km) na Perzijski zaljev i Omanski zaljev Arapskoga mora.

Prirodna obilježja

Iran je relativno visoko položena država s prosječnom visinom od 1200 m. Najveći dio Irana leži na Iranskoj visoravni; središnji dio (gotovo polovica državnoga teritorija) obuhvaća 500 do 2000 m visok prostrani ravnjak, koji je na zapadu i jugu omeđen gorjem Zagros, a na sjeveru gorjem Elburs (perzijski Alborz; vulkan Demavend/Damavand, 5610 m, najviši je u Iranu). Velik dio visoravni, osobito na sjeveru i istoku, čine velike slane i pješčane pustinje (Dašt-e Kavir, Dašt-e Lut), a mjestimice ima močvara i slanih sezonskih jezera (perzijski hamun: plitko jezero). Zagros se sastoji od niza planinskih lanaca, međusobno odvojenih udolinama, koji se pružaju u smjeru sjeverozapad–jugoistok. Najviši je u srednjem dijelu, s nekoliko vrhova viših od 4000 m (najviši je vrh na planini Dena, 4409 m). Ravnice su u rubnim područjima: uska (2 do 50 km) kaspijska obalna ravan, Huzistan – iranski dio Mezopotamije (u južnom dijelu močvaran kraj), primorje Perzijskog i Omanskoga zaljeva. Najniža točka Irana nalazi se na obali Kaspijskog jezera koja je oko 28 m niža od razine otvorenog mora, a u unutrašnjosti najniža je točka 56 m nadmorske visine u pustinji Dašt-e Lut. Česti potresi (Bam, 2003. smrtno je stradalo više od 30 000 ljudi) i vulkanska aktivnost u planinskome sjeverozapadnom i južnom dijelu zemlje odraz su tektonskih pokreta na rubovima litosfernih ploča (kolizija Euroazijske ploče na kojoj pretežno leži Iran s Arapskom pločom). Najveći je otok Qešm (Kešm) u morskom prolazu Hormuzu (Perzijski zaljev).

Na klimu znatno utječu topografska zatvorenost središnjeg dijela Irana, relativno visoka nadmorska visina većeg dijela države i kretanje zračnih masa (ljeti suhi monsunski zrak struji iz Indije, ne donosi kišu). Planinski lanci koji se pružaju na jugozapadu (Zagros) i sjeveru (Elburs) sprečavaju maritimni utjecaj Perzijskog zaljeva, Sredozemnog mora i Kaspijskog jezera na unutrašnjost Irana, stoga je klima pretežno kontinentalna; srednja temperatura siječnja kreće se od –2 do 15 °C, a srpnja od 25 do 31 °C. Na sjeverozapadu zemlje i u visokoplaninskom području te većim dijelovima sjeveroistoka klima je suha hladna stepska, a u područjima Zagrosa borealna sa suhim ljetom; zime su hladne, sa snijegom, proljeća i jeseni blagi, a ljeta vruća i suha. Na najvećem dijelu jugozapada, kao i u manjim područjima na sjeveru klima je vruća stepska; zime su blage, a ljeta vruća, u Huzistanu s visokom relativnom vlagom. Središnji, istočni i jugoistočni te krajnji jugozapadni dio zemlje ima vruću pustinjsku klimu s ljetima koja su duga (traju dulje od sedam mjeseci), vruća i suha; dijelovi unutrašnjosti i sjevera imaju pak hladnu pustinjsku klimu, a dijelovi zapada (južne padine Zagrosa) i uskog priobalja Kaspijskog jezera sredozemnu klimu s vrućim ljetom. Budući da veći dio Irana ima suhu klimu, godišnja količina oborina kreće se uglavnom između 50 mm (središnji i istočni dio visoravni) i 500 mm. Glavnina oborina padne u zimskome dijelu godine (listopad–travanj). Iznimka su sjeverne padine Elbursa i dio priobalja Kaspijskog jezera, koji imaju umjereno toplu kišnu klimu s 1000 do 2000 mm oborina raspoređenih tijekom godine.

Stalnih vodenih tokova ima samo u planinskome području i u rubnim ravnicama. Polovica je površine (uglavnom Iranska visoravan) endoreična (bez otjecanja u more) – povremeni tokovi javljaju se za kiša. Veće su rijeke Karun (jedina plovna; utječe u Shatt al-Arab), Sefid (Safid; utječe u Kaspijsko jezero) i Zayande (gubi se u močvari Gavkhuni/Gavxuni). Rijeke se koriste za natapanje, a na sjeveru zemlje i za proizvodnju električne energije (Sefid, Karaj). Jezera je malo; uglavnom su bočata; najveće je Orumiye (Urmia) na sjeverozapadu zemlje; u depresiji Sistan u istočnom dijelu (granica s Afganistanom) nalazi se močvarno-jezersko područje Hamun (jezera Helmand/Hirmand, Sabari/Saberi i Puzak).

Šume (8% površine) razvijene su na Elbursu, Zagrosu i u sjeverozapadnom Iranu (hrast, brijest, javor). Oko 60% teritorija čini neobradivo tlo (23% su pustinje), pod pašnjacima je 18%, a obrađeno je 14%.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2016. u Iranu živi 79 926 270 st., a prema procjeni iz 2024. godine 86 167 000 st. Prosječna je gustoća naseljenosti 48,9 st./km² (52,7 st./km² prema procjeni stanovništva iz 2024). Gušće su naseljeni Kaspijsko primorje (više od 100 st./km²) i sjeverozapadni dio zemlje (60 do 99 st./km²), dok istočni dio Irana ima manje od 20 st./km². Središnji dio visokoga ravnjaka gotovo je nenaseljen. Etničko podrijetlo stanovništva se ne popisuje pa se etnički sastav temelji na procjenama. Perzijanci (Iranci u užem smislu) čine 48–53% stanovništva, Azerbajdžanci (na sjeverozapadu) 18–20%, Kurdi (na zapadu) 7–9%. Pripadnici ostalih naroda iranske jezične skupine čine 14–17% stanovništva, a među njima najbrojniji su Mazanderanci i Gilanci na sjeveru (6–8%), Luri na jugozapadu (5–6%), Beludži na jugoistoku (2%), Tališi i Tati na sjeveru te Lari na jugu, dočim je pripadnika ostalih turkijskih naroda (među kojima je najviše Turkmena na sjeveroistoku) približno 3%. Arapa (na krajnjem jugozapadu i uz Perzijski zaljev) je 2%, a ostali (Romi, Asirci/Sirci, Armenci, Židovi, Gruzijci, Čerkezi) također čine približno 2% stanovništva. U planinama žive različita nomadska plemena (najistaknutiji su Bahtijarci iz naroda Lura te turkijski Kaškajci). Pripadnici gotovo svih etničkih skupina smatraju se dijelom moderne iranske nacije. Znatan broj Iranaca (približno 4 do 5 milijuna, 2010) živi izvan domovine, najviše u SAD-u, Kanadi i Europi, a u Iranu strani državljani (među kojima je najviše Afganistanaca) čine 2,2% stanovništva. Službeni je perzijski (novoperzijski) jezik ili farsi; manjine se služe i svojim jezicima (azerbajdžanskim, kurdskim, lurskim, belučkim, turkmenskim, arapskim itd.). Islam je službena religija; prema popisu 2016. muslimani ukupno čine 99,6% (uglavnom imamitski šijiti iz redova kojih moraju biti najviši dužnosnici, a sunita je 6–10%). Od 0,4% ostalih najviše je kršćana (uglavnom pripadnika Armenske apostolske crkve) i sljedbenika mazdaizma ili zoroastrizma, postoji i mala židovska zajednica (kršćani, mazdaisti i židovi su službeno priznate vjerske manjine), a ostale vjerske sljedbe nisu priznate (među njima najviše je sljedbenika bahaizma). Prema popisu iz 1986. u Iranu je živjelo 49,4 milijuna stanovnika, 1996. godine 60,1 milijun, 2006. godine 70,5 milijuna, a 2011. godine 75,1 milijun stanovnika. Prosječna godišnja stopa porasta stanovništva smanjena je s 3,91% u razdoblju 1976–86. na 1,24% u razdoblju 2011–16. te na 0,7% u 2022. godini, a ponajprije je rezultat znatno smanjenoga prirodnoga priraštaja (28,3‰ u 1985., a 7,0‰ u 2022). Stopa nataliteta iznosi 13,2‰ (2022; 21,3‰, 1998), mortaliteta 6,2‰ (2022; 5,5‰, 1998), a smrtnost dojenčadi samo 5,3‰ (2022; 31,3‰ 1998). Znatno smanjenje nataliteta dovelo je i do jakog pada fertiliteta: 1960. prosječan broj živorođene djece po ženi u plodnoj dobi iznosio je 7,3, a 2022. samo 1,7. Iako polako stari, stanovništvo je još uvijek mlado; u dobi je do 14 godina 24,0% (2016; 45,5% u 1986), u dobi od 15 do 64 godine 69,9%, a starije je od 65 godina 6,1% stanovništva (3,1% u 1986). Produžuje se i očekivano trajanje života, za žene rođene 2022. iznosi 77,5 godina, a za muškarce 71,9 godina. Ekonomski je aktivno 26 207 000 stanovnika ili 41,0% stanovništva starijeg od 15 godina (2022), od čega je 8,2% nezaposleno. U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu zaposleno je 14,3% radne snage, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 34,6%, a u uslužnim djelatnostima 51,1% (2022). Nepismeno je 12,4% stanovništva starijeg od 6 godina (2016). U gradovima živi 74,0% stanovništva (2016). Glavni je grad Teheran (Tehran; 8 693 706 st., 2016); ostali su veći gradovi Mašhad (Mashhad; 3 001 184 st.), Esfahan (Isfahan; 1 961 260 st.), Karaj (1 592 492 st.), Širaz (Shiraz, 1 565 572 st.), Tabriz (1 558 693 st.), Qom (Kum; 1 201 158 st.), Ahvaz (1 184 788 st.), Kermanšah (946 651 st.), Orumiye (Urmia; 736 224 st.), Rašt (679 995 st.), Zahedan (587 730 st.), Hamadan (554 406 st.), Kerman (537 718 st.), Jazd (Yazd; 529 673 st.) i Ardabil (Ardebil; 529 374 st.).

Gospodarstvo

Nakon islamske revolucije 1979. provedena je nacionalizacija, te je veći dio industrije (napose naftne), kao i bankarski sektor, došao u državno vlasništvo (u poljoprivredi, trgovini, zanatstvu i manjim industrijskim pogonima dopušteno je privatno i zajedničko vlasništvo). Početkom 2000-ih pokrenute su reforme radi ekonomske liberalizacije, te su omogućene ograničene strane investicije (uglavnom u energetici i naftnoj industriji). Suvremeni gospodarski razvoj bio je otežan velikim razaranjima u ratu s Irakom (1980–88), a potom ga opterećuju višegodišnje međunarodne sankcije, nametnute pod utjecajem SAD-a. Osim toga, velika je i gospodarska ovisnost o kretanju cijena nafte na svjetskome tržištu (2019. izvoz nafte vrijedan je 19,2 milijarde USD, što čini 27,7% ukupnog izvoza). Iranske zalihe nafte procjenjuju se na 9% ukupnih u svijetu, a zalihe prirodnoga plina na približno 16% svjetskih (2019), po čemu je Iran među vodećim zemljama u svijetu. Tijekom 2009–19. proizvodilo se u prosjeku 4,1 milijun barela nafte na dan (najviše tijekom 2017. s prosječno pet milijuna barela na dan, dok 2019. proizvodnja iznosi 3,5 milijuna barela na dan, odnosno 3,7% ukupne svjetske proizvodnje). Najveća vrijednost BDP-a, 598,8 milijarda USD, ostvarena je 2012., a 2015. pala je na 384,9 milijarda USD. Potom BDP postupno raste na 453,9 milijarda USD (2018), te na 474,9 milijarda USD (2019), s BDP-om po stanovniku od 5704 USD. U sastavu BDP-a (2019) najveći je udjel uslužnoga sektora (oko 56%), a zatim industrijskoga (32%) i poljoprivrednoga (12%). Udjel je siromašnoga stanovništva 14%, a stopa nezaposlenosti je 11,3% (2019). Gospodarstvo opterećuje i visoka stopa inflacije koja traje od 2018. kada je iznosila 30,2% (2020. je 36,5%). Osim naftne i kemijske industrije, razvijena je i metalurgija, proizvodnja vozila, građevnoga materijala, medicinske opreme, hrane, tekstila, odjeće i dr. (razvijena je tradicionalna proizvodnja sagova, od kojih su glasoviti oni iz Esfahana). Znatna su i državna ulaganja u razvoj vojne industrije i proizvodnju telekomunikacijske opreme. Glavne su poljodjelske kulture pšenica, raž, kukuruz, povrće, datulje, agrumi, pamuk, šećerna repa i trska, orasi, masline, čaj, duhan i ljekovito bilje. U stočarstvu prevladava uzgoj ovaca, konja, mula, deva, magaraca i peradi; bogat je riblji fond, a značajna proizvodnja kavijara. Godine 2019. vrijednost izvoza bila je 69,3 milijarde USD, a uvoza 41,8 milijarda USD. Najviše izvozi sirovu naftu, zatim polimerne materijale, industrijski alkohol, željezo, hranu, odjeću, sagove i dr. Uvozi industrijsku opremu, dijelove za vozila, lijekove, oružje, brodsku opremu, rižu, kukuruz, soju, govedinu i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Kina (48%), Indija (12%), Južna Koreja (8%), Turska (6%) i Ujedinjeni Arapski Emirati (5%). Najviše uvozi iz Kine (28%), Ujedinjenih Arapskih Emirata (20%), Indije (11%), Turske (7%), Brazila (6%) i Njemačke (5%). Veličina je javnoga duga 47,8% BDP-a (2019).

Promet

Duljina željezničke mreže iznosi 11 728 km (2022), dvostruko više nego potkraj XX. st. (5612 km, 1996); Teheran je glavno čvorište pruga koje povezuju istok i zapad te sjever i jug države. Najstarija (1927–38) je Transiranska željeznička pruga koja povezuje Teheran s Kaspijskim jezerom (Bandar-e Torkaman) na sjeveru i s Perzijskim zaljevom (Bandar-e Homeini) na jugu; na zapad ide pruga do azerbajdžanske (Jolfa; u izgradnji je dionica pruge od Rašta do Astare na iransko-azerbajdžanskoj granici) i turske (Razi–Kapıköy) granice, a prema istoku sjeverni krak ide preko Mašhada u Turkmenistan te Afganistan (Khaf/Haf–Herat). Dovršetkom južnoga kraka prema istoku (posljednja dionica između Kermana i Zahedana izgrađena je 2009) omogućena je veza Europe (preko Turske) s Pakistanom i Indijom. Ova dva istočna kraka međusobno su povezana (pruga Mašhad–Bafk/Bafq–Bandar Abbas). Duljina je cestovne mreže 220 344 km (2022), od čega je asfaltirano 51,3% (duljina autocesta iznosi 19 285 km). Karun je jedina plovna rijeka. Na Kaspijskom jezeru glavne su luke Amirabad (otvorena 2001; promet 2,5 milijuna tona, 2022), među najvećima u Iranu, Bandar-e Anzali i Nošahr (Noshahr); Bandar-e Torkaman je zbog male dubine nastale taloženjem nanosa, izgubila važnost. Jezerom Orumiye ili Urmija odvija se trajektna plovidba ovisno o razini površine jezera odnosno dubini jezera. Za iračko-iranskoga rata 1980-ih znatno su uništene luke sjevernog dijela Perzijskoga zaljeva (Bandar-e Homeini, Abadan, naftni terminal Harg/Kharg i dr.; poslije rata uglavnom su obnovljene), a razvile su se južnije položene luke (Bandar Abbas, Čabahar). Glavne su luke Perzijskog i Omanskog zaljeva Šahid Rajaee (Shahid Rajaee; luka Bandar Abbasa) u Hormuzu (promet veći od 70 milijuna tona i oko 3 milijuna TEU kontejnera na godinu), Bandar-e Homeini (Imam Homeini) u Huzistanu (više od 40 milijuna tona), Qešm (Qeshm; 11,5 milijuna tona) na istoimenom otoku, Bušehr (3,5 milijuna tona), Horramšahr (3,2 milijuna tona) i Čabahar (Chabahar; 2,9 milijuna tona). Razvijena je mreža naftovoda (3900 km) i plinovoda (4550 km) koji povezuju ležišta nafte s rafinerijama i lukama. Najprometnija je nacionalna zračna luka Mehrabad u Teheranu (samo domaći promet), a međunarodne su Mašhad, Imam Homeini kraj Teherana, Kiš, Širaz, Ahvaz, Esfahan, Tabriz i dr.

Novac

Novčana je jedinica iranski rial (Rls, IRR); 1 rial = 100 dinara (prije tomana).

Povijest

Prvi tragovi ljudske prisutnosti na području današnjeg Irana mogu se pratiti od starijega paleolitika (100 000 god. pr. Kr.). Otkako su se na to područje potkraj II. tisućljeća pr. Kr. naselili Arijci, oni su svoju novu domovinu nazvali Iranom (»zemljom Arijaca«). U VI. st. pr. Kr. Grci su Iran nazvali Perzijom. Na iranskoj visoravni razvilo se u starome vijeku nekoliko velikih civilizacija i jakih država (Elam, Medija, Perzija). Posljednja među njima, srednjoperzijska država dinastije Sasanida, iscrpljena u borbama protiv Bizantskoga Carstva, nije se mogla oduprijeti Arapima koji su do 651. osvojili cijeli Iran i priključili ga velikoj arapskoj državi. Unatoč stoljetnoj arapskoj vladavini, islamizaciji (potiskivanju zoroastrizma) i službenomu arapskom jeziku očuvala se i razvijala osebujna perzijska kultura i književnost. Tomu je pogodovao raspad središnje vlasti Abasidskoga Kalifata, koji je omogućio nastanak gotovo neovisnih kraljevstava na području Irana od IX. do XI. st. pod vodstvom tamošnjih dinastija (Tahiridi, 821–873; Safaridi, 871–901; Bujidi, 945–1055). U XI. st. zavladali su Iranom Seldžuci, a u XIII. st. Mongoli koji su opustošili i opljačkali Iran i uništili sve značajnije gradove. Za njihove vladavine kulturno i gospodarsko značenje zemlje sve više slabi. Područje Irana bilo je pod vlašću Ilkanida (1258–1335), Džalairida (1335–81), Timura (1381–1405) i Turkmena (1405–1501). Turkmensku vlast srušila je dinastija Sefevida, koja je za svoje vladavine (1501–1736) od Irana stvorila jaku državu. Godine 1736. vlast u zemlji osvojio je šah Nadir I., čija se vlast protezala od Eufrata do Inda. Nakon njegove smrti 1747. Iran se raspao na niz manjih dijelova pod upravom Nadirovih bivših vojnih zapovjednika. Godine 1747. od Irana se odcijepio Afganistan. Do ponovnoga sjedinjenja zemlje i gospodarskog napretka došlo je za dinastije Zend (1750–79), te dinastije Kadžara (1779–1925), koja je 1785. proglasila Teheran glavnim gradom. Za vladavine šaha Fatha Alija (1797–1834) Iran je izgubio znatan dio teritorija. Rusija je 1783. proglasila protektorat nad Gruzijom, koju je 1801. pripojila. Perzijsko-ruski rat (1804–13) završio je mirom u Gulistanu (1813) kojim je Iran izgubio Armeniju i sjeverni dio Azerbajdžana. Nakon smrti šaha Fatha Alija, Iran je bio zahvaćen borbom Rusije i Velike Britanije za proširenje njihovih interesnih područja na Bliskom istoku. Godine 1839. Britanci su zaposjeli Afganistan, ali je konačna perzijska granica prema Afganistanu određena tek nakon Krimskoga rata (1853–56). U drugoj polovici XIX. st. vrlo su rašireni vjersko-reformni pokreti babizam i behaizam, koji osuđuju ropstvo i nasilje feudalaca. Posljednji ratni sukob s Velikom Britanijom Iran je vodio 1856–57. Vladar, šah Naseroddin (vladao 1848–96), školovan u Europi, započeo je modernizaciju države i zahvaljujući sukobu ruskih i britanskih interesa sačuvao neovisnost, a šah Mozaffaroddin (vladao 1896–1907) dodijelio je 1901. Kanađaninu Williamu Knoxu D’Arcyju prvu koncesiju za vađenje nafte na području cijele države. Strani je kapital sve jače prodirao u zemlju, što je izazivalo otpor nacionalista, domaćih veleposjednika i šijitskoga svećenstva, koji su 1906. revolucijom u Teheranu prisilili šaha da prekine s apsolutističkom vladavinom, prihvati parlamentarni sustav i donese iste godine ustav (na snazi do 1979). Pokušaj Mozaffaroddinova nasljednika, šaha Mohammada Alija, da 1908. ukine ustav, izazvao je pobunu i njegov pad, a naslijedio ga je mladi šah Ahmad (vladao 1909–25). Pod pritiskom stranih sila sklopljen je 1907. dogovor Velike Britanije i Rusije, prema kojem je Iran bio podijeljen u tri interesna područja: britansko (jugoistočni dio), rusko (sjeverozapadni dio) i neutralno za koje su bili zainteresirani i Britanci i Rusi. Ta podjela omogućila je ruskim, turskim i britanskim trupama da u I. svjetskom ratu prodru u Iran, koji je bio neutralan. Kada je boljševička ruska vlada 1917. poništila britansko-ruski dogovor iz 1907., Britanci su zaposjeli gotovo cijeli Iran i s vladom sklopili ugovor o protektoratu nad Iranom (koji parlament nije ratificirao). Sovjetska je vlada poništila sve ugovore ruske carske vlade s Iranom, pa i onaj iz 1907., a nakon toga je poništen i ugovor o britanskom protektoratu iz 1919. i time ponovno uspostavljena neovisnost. Ministar rata i vrhovni zapovjednik iranske vojske Reza-kan zbacio je državnim udarom 31. X. 1925. šaha Ahmada i zavladao kao šah Reza Pahlavi (1925–41); time je svrgnuta dinastija Kadžara, a uspostavljena dinastija Pahlavi. Za svoje samodržačke vladavine proveo je, pod idejnim utjecajem turskoga političara Mustafe Kemala Atatürka, europeizaciju Irana. Od 1933. Reza se sve više gospodarski vezivao uz Treći Reich, a kada su 25. III. 1941. sovjetske, britanske a potom i američke trupe prodrle u Iran, Reza je 6. IX. 1941. podnio ostavku u korist sina šaha Mohammada Reze Pahlavija. U siječnju 1942. Iran je sklopio ugovor o savezu s Velikom Britanijom i Sovjetskim Savezom, a 6. IX. 1943. objavio je rat Njemačkoj. U II. svjetskom ratu Iran je bio tranzitno područje za prebacivanje ratnoga materijala SSSR-u.

Nakon II. svjetskog rata sovjetska je vojska ostala na sjeveru Irana; sporazum o povlačenju postignut je 4. IV. 1946. Tijekom 1945–46. SSSR je podržavao samoproglašenu autonomiju Azerbajdžanske Republike, a potom i Mahabadske Republike (→ kurdi); iranska ih je vojska zauzela potkraj 1946. uz britansku i američku pomoć. Autonomija je 1946. tražena i za etnički arapski Huzestan (Arabistan), koji je povremeno svojatao Irak. Do početka 1950-ih Iran je bio politički nestabilan, s čestim promjenama vlade (1949. zabranjena je komunistički orijentirana partija Tudeh). Lider Nacionalne fronte (osnovane 1949) Mohammad Mossadek postao je premijerom 1951. te donio zakon o nacionalizaciji naftne industrije (monopolistički je položaj do tada imala Anglo-iranska naftna kompanija); Velika Britanija potom je prekinula diplomatske odnose s Iranom i bojkotirala iranski izvoz nafte. Mossadeku nije bio naklonjen šah Mohammad Reza Pahlavi i dio vojnih krugova, a njegovu su smjenu poticali Velika Britanija i SAD (političke protivnike imao je i u Tudehu te među nekim vjerskim liderima). Nakon spriječenoga pokušaja državnoga udara 16. VIII. 1953. šah je smijenio Mossadeka, a za novoga premijera imenovao generala Fazlollaha Zahedija (ostao je premijer do 1955). Došlo je do nemira i demonstracija protiv šaha, pa je Zahedi 19. VIII. 1953. vojno intervenirao i započeo političke progone. Šah Mohammad Reza obnovio je odnose s Velikom Britanijom; 1954. zapadnim naftnim kompanijama prepuštena je eksploatacija iranske nafte (na 25 godina). U listopadu 1955. Iran je pristupio Bagdadskomu paktu (→ cento pakt), a u ožujku 1959. potpisao je sporazum o vojnoj suradnji sa SAD-om. Godine 1956. osnovana je tajna policija SAVAK (postala je zloglasna zbog terora nad političkim protivnicima režima). Od kraja 1940-ih ostale su aktivne kurdske pobunjeničke skupine (vodeća je među njima bila Demokratska stranka Kurdistana, osnovana 1945). Kako bi učvrstio svoju moć u odnosu na politički utjecajne zemljoposjednike i svećenstvo, šah Mohammad Reza provodio je od 1963. društvene reforme (tzv. bijela revolucija), koje su obuhvaćale agrarnu reformu, nacionalizaciju šuma, izbornu reformu s političkim pravima za žene, opismenjivanje seoskoga stanovništva i dr. Provodila se i ubrzana industrijalizacija, koju su omogućili znatni prihodi od nafte (sporazum sa zapadnim naftnim kompanijama obnovljen je 1973). U lipnju 1963. vojska je suzbila demonstracije protiv režima; jedan od vođa pobune bio je i ajatolah Ruhollah Musavi Homeini, koji je potom protjeran u Tursku, a od 1965. bio je u izbjeglištvu u Iraku. Polovicom 1960-ih u borbi protiv šaha bile su aktivnije i islamske vjersko-političke organizacije. Dio oporbe odlučio se za gerilsku borbu (stvaraju se skupine fedajina i mudžahedina); 1965. nastala je organizacija Mudžaheddin-e Halk (Mudžahidi naroda, borbeno je aktivnija od 1971). Politički oslonac šahovim reformama pružale su režimske stranke; u ožujku 1975. uveden je jednopartijski sustav pod strankom Rastakiz (Preporod). Iran je pogoršao odnose sa susjednim arapskim zemljama zbog svojatanja Bahreina tijekom 1960-ih i zauzimanja otoka (1971) Veliki i Mali Tunb te Abu Musa u blizini Hormuškoga prolaza. Odnosi s Irakom poboljšani su nakon potpisivanja Alžirskoga sporazuma (1975), kojim je riješen spor oko granice na rijeci Šatt al-Arab te obustavljeno pomaganje kurdske pobune. Zbog geopolitičkog značenja Irana i njegovih bogatih ležišta nafte i plina, šahov je režim imao potporu SAD-a (1970-ih u Iranu je bilo više od 40 000 američkih civilnih i vojnih stručnjaka). Gospodarska kriza u drugoj polovici 1970-ih dodatno je narušila političku stabilnost. Pokušavajući ostati na vlasti, šah Mohammad Reza Pahlavi je u kolovozu 1978. raspustio Rastakiz; promijenio je nekoliko premijera, no njihove vlade nisu uspjele spriječiti širenje narodnoga nezadovoljstva. Šah je morao otići iz zemlje (16. I. 1979), a uz masovno slavlje vratio se ajatolah Homeini (1. II. 1979), s čijim je dolaskom počelo tzv. deset dana svitanja, tijekom kojih je srušena monarhija; 11. II. 1979. vlast je preuzelo Revolucionarno vijeće (pod dominacijom Homeinija i konzervativnoga svećenstva), koje je postavilo premijera Mehdija Bazargana i privremenu vladu. U studenome 1979. vlada je srušena pod pritiskom radikalnih snaga u vlasti, pošto su ratoborni studenti zauzeli veleposlanstvo SAD-a i zatočili diplomatsko osoblje (oslobođeno je početkom 1981). Nakon referenduma i donošenja novog ustava (3. XII. 1979) Iran je postao islamska republika. Na izborima u ožujku 1980. većinu u parlamentu (Medžlis) dobila je konzervativna Islamska republikanska stranka, a za predsjednika je izabran Abolhasan Bani Sadr kao predstavnik umjerenih islamskih krugova (1981. sukobio se s konzervativnim vjerskim vođama i napustio Iran). Početkom 1980-ih, tijekom Iračko-iranskoga rata, nastavljeni su unutrašnji politički obračuni, uz mnogobrojne likvidacije (ilegalno su djelovali komunistički Tudeh, skupine fedajina i mudžahedina i dr.). Kurdima nije dopuštena autonomija (obećavana uoči revolucije 1979) pa su njihove organizacije nastavile oružanu borbu. Tijekom 1981–89. predsjednik je bio Ali Hamenei (iz redova konzervativnoga svećenstva), koji je nakon Homeinijeve smrti u lipnju 1989. postao vođa islamske revolucije i nacije. U vanjskoj politici tijekom 1980-ih, Iran se protivio angažmanu SAD-a na Bliskom istoku (podupirući radikalne šijitske i druge skupine u regiji) te utjecaju SSSR-a (posebno nakon sovjetske intervencije u Afganistanu potkraj 1979). Od 1989. do 1997. predsjednik je bio Hašemi Rafsandžani, a 1997–2005. Mohammad Hatami. Kao zagovorniku reformi i pripadniku umjerenoga svećenstva, Hatamiju su se protivili vjerski konzervativci, utjecajni u različitim vjersko-političkim tijelima zaduženima za očuvanje islamske revolucije, izbor vjerskih vođa i dr. (Hatami je reizabran 2001). U prvoj polovici 1990-ih Iran je obnovio odnose s Rusijom i Kinom, koje su podupirale njegov nuklearni razvoj (protivio mu se SAD uvođenjem ekonomskih sankcija 1995). Tijekom 1990-ih Iran je povremeno vojno intervenirao u Iraku, napadajući uporišta proturežimskih snaga (Mudžaheddin-e Halk i dr.); povremeno je poduzimao vojne akcije i protiv pobunjenika u iranskom Kurdistanu. Nakon napada SAD-a i saveznika na Irak 2003. Iran podupire jačanje šijitske zajednice u Iraku. Od 2005. predsjednik je bio Mahmud Ahmadinedžad (pripadnik konzervativne struje); reizabran je 2009. uz masovne oporbene prosvjede. Pod njegovim vodstvom Iran je nastavio nuklearni razvoj i suprotstavljanje politici SAD-a (potkraj 2006. Vijeće sigurnosti UN-a nameće Iranu sankcije zbog njegova nuklearnog programa, a 2007. uvodi ih i Europska unija). Na predsjedničkim izborima 2013. pobijedio je umjereni reformist Hasan Ruhani. Održao je savezništvo s režimom Bašara al-Asada u Siriji i pokretom Hamasom, te je Iran učinio važnim vojnim i diplomatskim čimbenikom u sirijskom građanskom ratu (od 2012). U srpnju 2015. postignut je sporazum o iranskom nuklearnom programu, uz sudjelovanje stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a i Njemačke; Iran ograničava svoj raketni i nuklearni program i pristaje na međunarodni nadzor nuklearnih postrojenja u zamjenu za ukidanje ekonomskih sankcija (iako potpisnik sporazuma, SAD ga ugrožava potkraj 2016. produljenjem američkih sankcija). Iran se i dalje suočava s pritiscima SAD-a, Izraela i Saudijske Arabije koji iransku politiku smatraju prijetnjom za svoje državne interese; odnosi sa Saudijskom Arabijom dodatno su opterećeni zbog rata u Jemenu (2015. započinju saudijski zrakoplovni napadi na šijitske pobunjenike). Na predsjedničkim izborima u svibnju 2017. ponovno je pobijedio H. Ruhani. Iransko-američki odnosi dodatno su se pogoršali u svibnju 2018., nakon odluke američkoga predsjednika Donalda Trumpa o povlačenju SAD-a iz sporazuma o iranskome nuklearnom programu. Napetosti sa SAD-om izražene su i tijekom 2019., te posebno nakon što je SAD početkom siječnja 2020. u raketnom napadu u Bagdadu likvidirao iranskoga generala Kasema Solejmanija (Qāsem-e Solaymānī), zapovjednika snaga za posebna djelovanja (angažirane su u Iraku, Siriji, Libanonu i dr., a dio su Iranske revolucionarne garde, kao sastavnice iranskih oružanih snaga). Od kraja 2019. do sredine 2020. izbijaju povremeni socijalni prosvjedi s više stotina poginulih, a novo je zatvaranje i suđenje aktivistici za ljudska prava Narges Mohammadi (2021) dodatno narušilo unutarnju stabilnost; tijekom rujna i listopada 2022. masovni su proturežimski prosvjedi koji su započeli zahtjevima za većim pravima žena (broj poginulih procjenjuje se na više stotina). Povremeni prosvjedi nastavljeni su i 2023. dok vlasti odgovaraju nizom smrtnih kazni za uhićene prosvjednike i progonom njihovih simpatizera. Na predsjedničkim izborima u lipnju 2021. pobijedio je Ebrahim Raisi, kojega su podržavali konzervativni krugovi (u dijelu zapadne javnosti sumnjiči ga se za sudjelovanje u masovnim smaknućima zatvorenih protivnika režima 1988). Iran je održao savezničke odnose s Rusijom nakon njezina napada na Ukrajinu (2022), te se početkom 2024. uključio u BRICS. Na izborima početkom ožujka 2024. konzervativci su zadržali prevlast u Skupštini stručnjaka i Islamskoj savjetodavnoj skupštini, uz dotad najmanju izlaznost birača (41%) od dolaska islamista na vlast 1979. U travnju 2024. Iran je raketama i dronovima napao Izrael, odgovarajući na izraelski napad na iranski konzulat u Damasku, u kojem je ubijen visoki časnik Iranske revolucionarne garde. Predsjednik Raisi poginuo je u svibnju 2024 (u padu helikoptera) pa je došlo do prijevremenih predsjedničkih izbora na kojima je, u srpnju 2024., pobijedio Masud Pezeškijan (Pezeshkian), pripadnik umjerene reformističke struje (2001–05. bio je ministar zdravstva te od 2008. zastupnik u Islamskoj savjetodavnoj skupštini), a i te je izbore obilježila slaba izlaznost birača (oko 40% u prvome krugu u lipnju te približno 50% u drugome krugu). Ajatolah Ali Hamenei potvrdio je potom potkraj srpnja Pezeškijana za predsjednika. U lipnju 2025. Izrael je bombardirao vojna i nuklearna postrojenja u Iranu (u napadima je ubijeno više od 1 000 osoba), koji je odgovorio raketnim napadima na Izrael, a izraelskim se napadima pridružio i SAD bombardiranjem triju iranskih nukleranih pogona. Zbog inflacije, napose rasta cijene hrane, potkraj prosinca 2025. izbili su u Teheranu protesti koji su se u ubrzo proširili na druge gradove te su početkom siječnja 2026. postali najmasovniji u povijesti islamske republike (milijun i pol sudionika samo u Teheranu), sa zahtjevima za sveobuhvatnim socijalnim i političkim reformama pa i okončanjem islamističke vladavine. Sredinom siječnja uglavnom su ugušeni silom (prema iranskim udrugama za ljudska prava ubijeno je između 7 000 i 18 000 osoba, a prema nekim zapadnim medijima više od 30 000). Potkraj veljače 2025. izraelske i američke snage započele su niz napada na iranske vojne i državne objekte te visoke iranske dužnosnike (nekoliko ih je smrtno nastradalo, među njima vrhovni vođa Ali Hamenei). 

Politički sustav

Prema Ustavu od 3. XII. 1979 (koji je dopunjen 1989), Iran je islamska republika s teokratskim sustavom vlasti. Vrhovnu vlast u Iranu ima vrhovni (vjerski) vođa kojega doživotno bira Skupština stručnjaka. Ona se, uz to, brine o podudarnosti Ustava i šerijatskoga prava, odnosno vodi računa da je pravni i politički sustav u skladu s Kuranom. Predsjednik republike obavlja izvršnu vlast, a biraju ga izravno građani za mandat od 4 godine. Može biti izabran najviše dva uzastopna mandata te jedan dodatni mandat, ako ne slijedi neposredno nakon dva već odslužena uzastopna mandata. Uz njih značajnu ulogu u sustavu vlasti ima i Vijeće čuvara koje je nakon 1989. preuzelo dio ovlasti vjerskoga vođe. Vijeće čini 6 vjerskih vođa i 6 pravnika. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Islamska savjetodavna skupština (Maǧlis-e Šūrā-ye Eslāmī), s 290 zastupnika, koje izravno biraju građani za mandat od 4 godine. Pravo je glasa opće i jednako za sve građane s navršenih 18 godina života. Najviši je pravosudni organ Visoko vijeće. Sudbenu vlast obavljaju Vrhovni sud, vojni sudovi i sudovi za upravne sporove. Država je administrativno podijeljena na 31 pokrajinu. Nacionalni blagdan: Dan Republike, 1. travnja (1979).

Političke stranke

Djelatnost i uloga političkih stranaka ograničene su i one ne mogu izravno sudjelovati na izborima. Stranke su uoči izbora uglavnom okupljene u konzervativnim i reformističkim savezima koji podupiru pojedine kandidate (dozvolu za sudjelovanje na izborima kandidatima daje Vijeće čuvara). Na izborima 2024. vodeći su konzervativni savezi bili Vijeće koalicije snaga islamske revolucije, Narodni savez islamske revolucije i Vijeće jedinstva islamske revolucije, dok su se reformisti okupili u savezu Glas naroda. Pobijedili su konzervativni kandidati (199 zastupnika), a reformisti su osvojili 45 zastupničkih mjesta (izabran je i 41 nezavisni zastupnik te 5 zastupnika religijskih manjina).

Književnost

 → perzija, književnost

Likovne umjetnosti

Na području Irana razvilo se u starome vijeku nekoliko visokih civilizacija i jakih država (→ elam, medija, perzija, likovne umjetnosti). Elamska umjetnost pokazuje jak sumerski i babilonski utjecaj (neolitički nalazi iz Suze; zigurat u Čoga Zanbilu iz XIII. st. pr. Kr.). Rijetki su ostatci medijske umjetnosti (grobovi s bogatim prilozima oko njihova glavnog grada Ekbatane, današnjega Hamadana). Iz staroperzijskoga carstva sačuvane su reprezentativne kraljevske palače apadane (ostatci Kirove palače u Pasargadi; kompleks palača Darija I., Kserksa I. i Artakserksa II. u Perzepolu) i grobnice u obliku kubusa (Kirova grobnica, VI. st. pr. Kr.) ili uklesane u stijenu (grobnica Darija I., V. st. pr. Kr.). Plastika je vezana uglavnom uz graditeljstvo; vanjski i unutarnji zidovi ukrašeni su stiliziranim, živo obojenim frizovima od glazirane opeke ili kamenim reljefnim pločama (Povorka strijelaca u palači Darija I. u Suzi, V. st. pr. Kr.). Mnogobrojni su nalazi kovinskih proizvoda (srebrni tanjuri, vrčevi, vaze, raskošan zlatni nakit) i sitne plastike (cilindrični pečatnjaci s prikazima lova, rata i žrtvenih obreda). U razdoblju dominacije Parta umjetnost je zadržala stare perzijske, a poprimila helenističke značajke (hram u Kengavaru i palača u Nisi). U arhitekturi se pojavio ivan (livan), duboka niša presvođena bačvastim svodom, koja je imala funkciju odaje u palači. U skulpturi su i dalje prevladavali reljefi, a javila se i puna plastika (kipovi ratnika, božanstava i kraljeva). Na mnogobrojnim nalazima nakita prepoznatljivi su orijentalni i helenistički utjecaji; cvjetala je izradba keramike. Iz doba vladavine Sasanida (novoperzijsko carstvo, III–VII. st.) potječu ostatci veličanstvenih palača na katove (Ktezifont, Kasr-i-Širin, Damghan), koje su imale odsudan utjecaj na bizantsko i islamsko graditeljstvo. U prvoj polovici VII. st. Iran je postao dio velike islamske države (→ islamska umjetnost). U graditeljstvu su prevladavali arapski i indijski utjecaji; s vremenom su se sve raskošnije ukrašavale džamije, koje redovito imaju četiri veličanstvena ivana (Tabriz, Mašhad, Sava i Esfahan, XV. i XVII. st.). U tom se razdoblju razvijala minijatura (Šahnama), cvjetala je proizvodnja keramičkoga mozaika, tekstila, osobito svile, brokata i poznatih perzijskih sagova iz tkaonica u Tabrizu, Kašanu i Esfahanu (prepoznatljivi po medaljonima s figuralnim prizorima umetnutima u bogato stilizirane geometrijske i biljne motive). Tijekom XIX. st. obavljala su se iskapanja na perzijskim lokalitetima; u većim su se gradovima podizale džamije i rekonstruirale uže gradske jezgre. Od 1925. započeo je prodor modernih umjetničkih smjerova; javili su se prvi umjetnici školovani u Europi, koji su se snažno oslanjali na vlastitu likovnu i pučku tradiciju. U Teheranu se u Arheološkom i etnografskome muzeju čuvaju bogate umjetničke zbirke od prapovijesnih bliskoistočnih civilizacija do islamskih umjetničkih spomenika, a moderna i suvremena umjetnost izložene su u Nacionalnome muzeju moderne umjetnosti i Muzeju suvremene umjetnosti.

Glazba

Glazbena povijest na području današnjeg Irana obuhvaća razdoblje od pet tisućljeća. Iz III. tisućljeća pr. Kr. potječu prikazi sviranja na harfi, liri i trublji; u II. tisućljeću pr. Kr. koristili su se drukčiji tip harfe i lutnja, koja će postupno postati vodećim kordofonskim glazbalom. U kasnijim je razdobljima, uz ostale, znatan trag ostavila starogrčka glazbena teorija. Predislamska glazbena praksa s područja Irana podarila je cijelomu bliskoistočnom području prototipove glazbala i veći dio glazbene terminologije. Perzijski glazbenici (npr. Ibrahim i Ishaq al-Mawsili) i teoretičari (al-Farabi) bili su cijenjeni diljem područja kojima su od VII. st. vladali Arapi. Sefevidska je dinastija u XVI. st. zacrtala politiku nacionalnog zatvaranja, a šijitski islam, što ga je promovirala kao državnu religiju, bio je u glazbi znatno rezerviraniji od sunitskoga. Unatoč glazbenoj stagnaciji sve do XIX. st., upravo je tada kodificiran sustav od 12 melodijskih modusa, za koje je uvriježen naziv dastgāh. Radif je naziv za repertoar klasičnih skladbi, a gušeh za pojedinačne reprezentativne skladbe, koje se podudaraju s modusima iz sustava dastgāh. U prvoj polovici XX. st. Ali Naqi Vaziri uveo je umjetnu, ali i utjecajnu razdiobu oktave na 24 četvrttona, koja nema uporište u glazbenoj praksi, dok je Hormoz Farhat u drugoj polovici XX. st., polazeći od analize snimaka, utvrdio neprimjerenost koncepta ljestvice i istaknuo karakteristične skupine tonova. Tijekom XX. st. ojačao je utjecaj europske glazbe, no s nastupom islamske revolucije 1979. mnoge su glazbene djelatnosti zamrle.

Instrumentarij klasične iranske glazbe raznovrstan je. Setar je lagana dugovrata trzalačka lutnja s malenom rezonantnom kutijom, preko koje su napete četiri žice. Tar je također trzalačka dugovrata lutnja; ima rezonantnu kutiju u obliku broja 8 i tri para žica. Kamančeh je lutnja s okruglom rezonantnom kutijom, a svira se gudalom. Santur je glazbalo tipa citre, po žicama kojega se udara palicama. Naj je uzdužna flauta, a tombak drveni bubanj u obliku vaze, po opni kojega se udara prstima.

Uz vokalne tradicije, koje se ne smatraju glazbenima, npr. ezan (poziv na molitvu), i naučavanje Kurana, valja upozoriti na zikr, obredni susret pojedinih sufijskih (derviških) bratovština, na kojem se izvode pjevane pjesme, a ponegdje i svira. Uz spomen na mučeništvo imama Huseina vezani su nowha (responzorijalno izvođenje pjevanih pjesama) i ta’zija (pjevana drama). Tradicijski terapijski obredi u pravilu zahtijevaju glazbenu pratnju.

Među folklornim glazbalima popularne su oboe sornā i karnā, te veliki dvoopneni bubanj dahol, koji se koristi u svečanim prigodama (svadba, obrezivanje, tradicijska športska natjecanja). Pjevač se često prati na dugovratoj trzalačkoj lutnji (dotār, tanbur, sāz). Qejčak je kratkovrata gudaća lutnja s četirima glavnim žicama i promjenljivim brojem simpatetičnih žica, koju ponegdje prati dājera (tamburin). Motreb je naziv za pjevača-komičara nižega društvenoga položaja, koji zajedno s jednim ili više glazbenika zabavlja nazočne.

Film

Početkom XX. st. fotograf Mirza Khan snimao je dvorske ceremonije, a prvi zvučni film snimljen je 1932. Za vladavine šaha Mohameda Reze Pahlavija (1941–79) uglavnom su snimani filmovi povijesne i mitološke tematike; 1970-ih javljaju se prva društveno-kritička djela, često alegorijske strukture (redatelji Dariush Mehrjui, Bahman Farmanar, Arby Ovanessian, Bahram Bayzai, Parviz Kimiavi). Nakon islamske revolucije 1979. filmska proizvodnja znatno se smanjuje. Od polovice 1980-ih ponovno je u porastu, a 1990-ih međunarodnu afirmaciju stječu Abbas Kiarostami, Mohsen Makhmalbaf, Jafar Panahi i Majid Majidi neorealističko-metaforičnim filmovima nagrađivanima na festivalima u Cannesu i Veneciji.