detektor (kasnolat. detector, od lat. detegere: otkriti; preko engl. i njem.), uređaj koji reagira na fizički podražaj (npr. toplinu, svjetlost, zvuk, tlak, pokret) i služi za otkrivanje tvari ili predmeta ili za opažanje pojava.
1. U kemiji, uređaj kojim se otkriva prisutnost tvari, najčešće štetnih ili otrovnih, a osniva se na kemijskoj reakciji tih tvari s karakterističnim reagensom ili na određivanju nekoga njihova karakterističnog fizikalnog svojstva, npr. toplinske vodljivosti, apsorpcije svjetlosti i sl.
2. U radiotehnici, povijesni naziv prvih demodulatora; prvo je to bio koherer, zatim elektrolitički detektor, kristalni detektor, elektronska cijev i dr., pa su se i najjednostavniji radioprijamnici s takvim demodulatorima nazivali detektorima. Zato je i danas detektor kadšto naziv za demodulator. (→ modulacija; radioprijamnik)
3. U fizici, uređaj ili sustav za određivanje svojstava ili prepoznavanje: subatomskih čestica i elektromagnetskoga zračenja. Prvi jednostavni detektori ionizirajućeg zračenja bili su plinski detektori, kod kojih u plinskoj tvari detektora pod visokim naponom upadno zračenje stvara elektrone i ione (signal). Takvi su detektori ionizacijska komora, proporcionalno brojilo, Geiger-Müllerovo brojilo. Rabe se još i Wilsonova komora, fotodetektor, scintilacijsko brojilo, poluvodički detektor, višežične proporcionalne komore, komore s mjehurićima, komore s projekcijom događaja u električnom i magnetskom polju te elektromagnetski i hadronski kalorimetri. U visokoenergijskoj fizici čestica, na energijama većima od 1 GeV, osobito se koriste Čerenkovljevi detektori i kalorimetri (odslikavajući detektori) fine slojevitosti. Čerenkovljev detektor osjetljiv je na brze nabijene čestice sve dotle dok čestica ima brzinu (vč) veću od brzine svjetlosti (vprag = c/n) u materijalu detektora (→ čerenkovljev efekt). Za mjerenje čestica ili mlazova čestica u visokoenergijskim sudarima koriste se kalorimetri. Kalorimetar apsorbira ukupnu energiju upadne čestice, stvarajući istodobno signal razmjeran toj energiji. Takva je funkcija osigurana rasporedom slojeva velike gustoće i visokoga rednog broja atoma (npr. olovo) između kojih su ploče scintilatora za svjetlosni odziv, čime se rekonstruira ukupna energija i putanja (verteks) čestice. Kada se naglašava vrsta čestice i/ili tehnika detekcije govori se, na primjer, o neutronskim detektorima, detektorima nukleonske nestabilnosti, detektorima sakupljačima električnoga naboja (CCD), detektorima vremena proleta (TOF), supravodičkim detektorima na niskim temperaturama, interferometrijskim antenama gravitacijskih valova, itd.
