struka(e): talijanska književnost
Pirandello, Luigi
talijanski književnik
Rođen(a): Girgenti, danas Agrigento, 28. VI. 1867.
Umr(la)o: Rim, 10. XII. 1936.
ilustracija
PIRANDELLO, Luigi

Pirandello [~dε'l:o], Luigi, talijanski književnik (Girgenti, danas Agrigento, 28. VI. 1867Rim, 10. XII. 1936). Jedan od najznačajnijih talijanskih književnika i najznačajnijih svjetskih dramatičara XX. st., dobitnik Nobelove nagrade 1934., čija djela, osobito drama Šest osoba traži autora i roman Pokojni Matija Pascal, prožeta relativističkom vizijom zbilje, pripadaju vrhuncima moderne književnosti.

Književni početci

Rođen je u predjelu Agrigenta zvanom Caos (prozvao se »sinom Caosa«), u imućnoj građanskoj obitelji. Djetinjstvo je proveo u rodnome mjestu, s obitelji od 1880. živio u Palermu te, upisavši ondje Filozofski fakultet, ubrzo prešao na Sapienzu u Rimu, a nakon sukoba s profesorom, na Sveučilište u Bonnu, gdje je 1891. diplomirao romansku filologiju. Vrativši se u Italiju, od 1893. trajno se nastanio u Rimu, gdje je predavao stilistiku na Ženskoj pedagoškoj akademiji 1897–1922., posvećujući se sve više književnomu radu. Nakon prve zbirke stihova nadahnute Leopardijem Ugodna bol (Mal giocondo, 1889), pjesništvo je, mahom prožeto ugođajem sjetnog razočaranja, sabrao u više zbirki (Gejin UskrsPasqua di Gea, 1891., Goetheom inspirirane Rajnske elegijeElegie renane, 1895. i dr.), koje ipak ostaju na marginama njegova stvaralaštva. U međuvremenu, pod utjecajem verizma, na koji će se referirati u povijesnome romanu o rodnoj Siciliji i generacijskome razočaranju u ideale risorgimenta Stari i mladi (I vecchi e giovani, I–II, 1913), započeo je pisati prozu te je već prvim romanima Izopćena (Lʼesclusa, 1901), o sukobu žene i patrijarhalnoga kolektiva, te Smjena (Il turno, 1902), o čovjekovu životu kao posljedici »sudbinskih slučajnosti«, istaknuo neke od svojih središnjih preokupacija. Od tada pa do kraja života je pisao i zapažene pripovijetke (ukupno 246), koje je isprva objavljivao u zbirkama (npr. Kad bijah lud…Quand'ero matto…, 1902; Goli životLa vita nuda, 1910) , a potom okupljao u knjizi Novele za godinu dana (Novelle per un anno, 1922–37), gradeći ih na specifičnom humorističkom prosedeu, s jedinstvenim smislom za groteskno.

Najznačajniji romani i poetička načela

Snažne posljedice na njegov daljnji život, donekle i na specifičnost poetike, imala je propast očeve tvrtke 1903. i psihička bolest supruge. Unatoč teškim životnim okolnostima objavljuje svoj najznačajniji roman Pokojni Matija Pascal (Il fu Mattia Pascal, 1904), u kojem (anti)junak, bizarnom slučajnošću proglašen mrtvim, prihvaća svoju smrt te, odjednom oslobođen građanskih obveza, uzima novo ime, no suočen s poteškoćama zadovoljenja društvenih formalnosti, shvativši da je prihvaćena sloboda tek pomno pripremljeni zatvor, »ubija« i svoj drugi identitet te ponovno uspostavlja prvi (treći), tek da bi shvatio kako mu stari život više nije moguć: odlučuje stoga »ostati mrtav« i napisati vlastitu priču.

Kao prvi u galeriji karaktera raspršena identiteta koji nose maske u društvu što počiva na obmanama, Pascal je paradigmatski primjer pirandellovskoga lika. Nesklad između onoga što jest i onoga što je prisiljen biti temeljna je potka romana u kojem se protagonist pretvara u rezigniranoga promatrača vlastita života kojega put za spoznajom svojega »ja« vodi do preklapanja iskustva življenja i pripovijedanja: postaje pripovjedačem o sebi u trenutku kad odustane od svakog pokušaja samorealizacije. Tako započetu dezintegraciju romaneskne forme, te osobito rastakanja lika do anulacije i istodobne multiplikacije, Pirandello je do vrhunca doveo u posljednjem romanu Jedan, nijedan i sto tisuća (Uno, nessuno e centomila, 1926), radikalizirajući u protagonistu Vitangelu Moscardi sve karakteristike svog arhetipskog karaktera, pa taj lik, slično Pascalu, uviđa da pojedinac ne postoji izvan predodžbi koje su o njem stvorili drugi.

Ta djela prožima »filozofija« relativizma, ishodište njegova cjelokupnoga djela, koju je detaljnije razložio u glasovitom eseju Humorizam (Lʼumorismo, 1908) gdje je, nadahnut idejama mnogih književnika i filozofa (William Shakespeare, Henri Bergson, Miguel de Cervantes y Saavedra, Laurence Sterne, Friedrich Nietzsche, William James i dr.), naslovni pojam definirao kao instrument prezentacije paradoksalne prirode zbilje i osebujnih proturječja ljudske egzistencije, tj. pokušaj da se putem dekompozicije stvarnosti i parodijske deformacije vidi što se skriva iza društvene maske pojedinca te socijalnim konvencijama sapet život u autorefleksivnu obratu promotri izvana.

Dramski klasik

U tom razdoblju počinje surađivati u časopisima i novinama, osobito dugotrajno u Corriere della Sera (od 1909. do kraja života), te se od 1915., kad ujedno među prvima u književnosti tematizira film kao jedan od glavnih fenomena modernoga doba (roman Snima se…Si gira…, 1916., od 1925. naslovljen Bilježnice snimatelja Serafina GubbijaQuaderni di Serafino Gubbio operatore), sve više okreće dramskomu stvaralaštvu koje se sastoji od 43 dramska teksta, od 1918. sabirana u zbirci programatska naslova Gole maske (Maschere nude; konačno izdanje 1933–38). Nakon uprizorenja prvih drama 1910., te izvedbi groteskno-komičnih komada na dijalektu Razmisli, Giacomino!(Pensaci, Giacomino!) i Liolà 1916 (objavljeni 1917), znatniju pozornost kritike i publike privukla je dramska parabola znakovita naslova Tako je (ako vam se čini) (Così è [se vi pare], izvedena 1917., objavljena 1918), amblematski tekst pirandellovskoga relativizma, te drame Igra uloga (Il giuoco delle parti, izvedena 1918., objavljena 1919), Sve je u redu (Tutto per bene, 1920) i Kao prije, bolje nego prije (Come prima, meglio di prima, izvedena 1920., objavljena 1921), izgrađene na rušenju predodžbe o stabilnosti identiteta i naturalističkoga povjerenja u kauzalnost. Njegova je samosvojna vizija relativnosti istine što izmiče likovima i gledateljima te krhkosti granice između zbilje i iluzije vrhunac postigla u najznačajnijoj drami Šest osoba traži autora (Sei personaggi in cerca dʼautore, 1921), jednome od prijelomnih dramskih tekstova XX. st. Nakon propale praizvedbe u Rimu iste godine, kad je autor iz kazališta ispraćen uvredama, svjetsku mu je popularnost donijelo uprizorenje nekoliko mjeseci poslije u Milanu. Prva je to drama iz tzv. metateatarske trilogije »kazališta u kazalištu« (uz Svatko na svoj načinCiascuno a suo modo, 1924. i Večeras se improviziraQuesta sera si recita a soggetto, 1930., u kojoj u sukobu redatelja i glumaca improvizacija postaje ključnom metaforom nedostatnosti zbilje i umjetnosti), tipična građanska priča koja se, prateći tragičnu sudbinu članova nesretne obitelji i njihovu odbačenost od autora, koji ih je stvorio, odredio odnose među njima, ali i ostavio bez naznačena završetka o njihovoj dramskoj sudbini, u atmosferi fantazme i traume bavi problemom dramske (re)prezentacije te raskrinkava mehanizme književnog i kazališnog stvaranja, ogolivši dramaturške postupke, odričući se podjele na činove i prizore te u izvedbi uklonivši sve scenske signale (uključujući zastor), sukobljavajući život i glumu, istinu i privid, rušeći tzv. četvrti zid predstave (kao na izvedbi 1925. u Rimu, koju je režirao sam autor, gdje članovi ansambla na pozornicu ulaze kroz gledalište), tj. međusobnim preklapanjem i umnožavanjem literarnih razina otklanjajući svaku mogućnost jednoznačne interpretacije.

Pisao je i drame u kojima dekompoziciji kazališnih struktura suprotstavlja tragičku sublimaciju, od kojih su osobito uspješne Henrik IV. (Enrico IV, 1922), prožet mnogim referencijama i skrivenim citatima na Shakespeareova Hamleta, u kojoj je tragični naslovni lik, tipično zarobljen u igri društvenih konvencija, prisiljen neprestano preuzimati nove oblike egzistencije kako bi zauvijek ostao u hinjenom ludilu, te Odjenuti gole (Vestire gli ignudi, izvedena 1922., objavljena 1923), kao i niz komada s likom žene u središtu (Prijateljica ženaLʼamica delle mogli, 1927; Kakvom me ti želišCome tu mi vuoi, 1930; Kad si netkoQuando si è qualcuno, 1933). Stvaralaštvo zaokružuje nedovršenom mitskom dramom Gorski divovi (I giganti della montagna, napisana oko 1933., izvedena 1937), s tezom o umjetnosti kao apsolutnoj sintezi života u nestalnome vremenu tehnološkoga napretka.

Kao umjetnički voditelj i redatelj Umjetničkoga kazališta (Teatro dʼarte) od 1925. do njegova raspuštanja 1928., intenzivno je putovao po Europi i Americi, posjećujući premijere svojih drama, a potom se, nezadovoljan propalim pokušajima osnivanja državnoga kazališta i ojađen rezervama s kojima su mu neka djela primljena te dijelom potaknut i složenim odnosom s Martom Abbom, glavnom glumicom svoje kazališne družine i trajnim nadahnućem, odlučio na svojevrstan egzil: živio je u Berlinu od 1928. te u Parizu od 1930., vrativši se u Rim 1933. Primljen je 1929. u Kraljevsku talijansku akademiju, što je veći dio kritike tumačio kao posljedicu pristupanja dotad apolitičnog Pirandella u fašističku stranku 1924. iako je potom s režimom Benita Mussolinija imao ambivalentan odnos, premda privržen pojedinim idejama fašizma.

Recepcija i utjecaji

Zbog uspjelih prikaza moderne krize identiteta i tragične vizije čovjekove egzistencije te uporabe inovativnih dramaturških i pripovjednih obrazaca smatra se prethodnikom tzv. teatra apsurda i književnosti egzistencijalizma (Jean Anouilh, Jean-Paul Sartre, Samuel Beckett, Eugène Ionesco).

Sustavnije prevođenje i izvođenje Pirandellovih djela u Hrvatskoj traje od 1920-ih. Nakon izvedbe drame Šest osoba traži autora, u zagrebačkome HNK-u 1924. u režiji Branka Gavelle, na repertoaru hrvatskih kazališta uprizorena je većina najpoznatijih. Njegov je opus snažno djelovao na hrvatsku književnost, osobito na sveukupno djelo Milana Begovića i Ranka Marinkovića, kao i na dramatiku Iva Vojnovića, Titta Strozzija i Josipa Kulundžića. Na hrvatski su mu prevedena sva važnija djela.

Citiranje:

Pirandello, Luigi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 15.7.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/pirandello-luigi>.