sigilarija (prema znanstv. lat. Sigillaria, od lat. sigillum: kipić; pečat) (Sigillaria), rod izumrlih papratnjača (Pteridophyta) iz skupine Lycopsida, por. Sigillariaceae. Sigilarije su bile sastavni dio golemih šuma gornjega karbona i donjega perma (uglavnom drvolikih stablašica bez godova, iz toplih i vlažnih močvarnih područja). Oko 20 m visoka i, u podnožju, više od 1 m debela stabla, s dojmljivom dihotomijom (račvasto grananje), imala su dugačke, linearne, igličaste listove. Kora debla po površini je imala karakteristične višekutne lisne ožiljke. Za upijanje atmosferske vlage i kiše stabla su imala tzv. ligulu (ogrljak) i samo jednu jednostavnu, rijetko račvasto razgranjenu žilu. U mezofilu lista nije bilo palisadnoga parenhima. Stabla su rasla sekundarno u debljinu s meristemima nalik na plutni kambij (→ pluto; kambij) koji su prema unutra proizvodili goleme količine kore, što je izgrađivala pretežni dio stabla, dok je drvo bilo oskudno razvijeno. U močvarnom, odn. mokrom tlu bile su sigilarije učvršćene s pomoću specifičnoga, jako odebljaloga korijenja, stigmarija. Iako su živjele na vlažnom tlu, krošnje su im, zbog oskudno razvijenih provodnih puteva za vodu, oskudijevale vodom pa su se zato u njih, tijekom evolucije, razvile različite kserofitske prilagodbe, u prvom redu uski listovi.
