zagrebačka šarena škola, neformalni naziv za skupinu slikara koja je potkraj XIX. st. postavila temelje razvoja slikarskoga modernizma u Hrvatskoj.
Članovi su joj bili pripadnici mlade generacije slikara (Robert Auer, Menci Clement Crnčić, Bela Čikoš-Sesija, Oton Iveković, Slava Raškaj, Ferdo Kovačević, Mirko Rački, Ivan Tišov) koji su se okupili oko Vlaha Bukovca po njegovom povratku iz Pariza u Zagreb 1893. Bukovac je na njih presudno utjecao donijevši duh kozmopolitizma i odjeke francuske umjetnosti, te plenerizmom, korištenjem svjetlije palete i slobodnijega kistovnog poteza.
Svojim slikarstvom oni stilski i ikonografski slobodnije tumače pojedine teme, napose osobnim kolorističkim interpretacijama i naglašenim simbolističkim sklonostima. Zagovaranjem individualnih vrijednosti i slobode stvaranja suprotstavili su se konzervativnim kulturnim vrijednostima i ustaljenoj tradiciji akademizma. Podjela umjetnika na »mlade« i »stare« dovela je, poput većine onodobnih secesijskih »raskola« na europskoj umjetničkoj sceni, do istupanja mlađe generacije iz Društva umjetnosti te osnivanja 1897. novog Društva hrvatskih umjetnika. Nakon uspješnog predstavljanja inozemnoj publici na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. i Međunarodnoj izložbi u Kopenhagenu 1897., središnji događaj njihova djelovanja bila je izložba Hrvatskoga salona 1898., koja, izazvavši zamjetnu živost i produktivnost, ali i burne polemike, predstavlja početnu točku sazrijevanja modernizma u hrvatskoj likovnoj umjetnosti.
