Clausius [klạu'zius], Rudolf Julius Emanuel, njemački teorijski fizičar (Köslin, danas Koszalin, Poljska, 2. I. 1822 – Bonn, 24. VIII. 1888). Profesor u Berlinu, Zürichu, Würzburgu i Bonnu. Jedan od utemeljitelja termodinamike i kinetičke teorije plinova. Isprva radio na matematičkoj teoriji elastičnosti. Produbivši ideje Nicolasa Léonarda Sadija Carnota i Émilea Clapeyrona (→ clausius-clapeyronova jednadžba), razvio je termodinamiku kao egzaktnu znanost. Formulirao (1850) drugi zakon termodinamike: »Toplina ne može prijeći s hladnijega na toplije tijelo bez drugih promjena u sustavu«. Primijenio je rezultate istraživanja na razvoj teorije parnog stroja. Proučavanjem termodinamičkih procesa (npr. Clausius-Rankineov proces) otkrio entropiju (1865), razvio kinetičku teoriju topline, pronašao da je specifični toplinski kapacitet idealnoga plina konstantan (Clausiusov zakon). Dao sugestiju da molekule u elektrolizi neprekidno izmjenjuju atome, a nju je Savante August Arrhenius razvio u svoju teoriju elektrolitske disocijacije. Bio je član francuske Akademije znanosti od 1865., Royal Society od 1868., Kraljevske švedske akademije znanosti od 1878. i njemačke Nacionalne akademije znanosti Leopoldina (od 1880).