Ogulinsko-plaščanska udolina

Ogulinsko-plaščanska udolina, subregija gorskoga dijela Hrvatske smještena u istočnome podnožju Velike i Male Kapele, na dodiru Gorskoga kotara, Like i peripanonske Hrvatske. Obuhvaća zapadni dio Karlovačke županije (grad Ogulin, općine Tounj, Josipdol, Plaški i Saborsko). Na 1115,5 km² površine živi 21 560 st. (2011). Iako se prostor južno od Josipdola tradicionalno uvrštava u Liku, a onaj sjeverno od njega u Gorski kotar, udolina ima posebna pejzažna, reljefna i naseljska obilježja pa tvori samosvojnu cjelinu. Pejzažno je najotvoreniji dio gorske Hrvatske, odnosno njezino najveće zaravnjeno područje. U reljefnom smislu, udolina je prijelazna stepenica između stotinjak metara nižega i plitkoga pokupskoga krša (Kordun) na sjeveroistoku i istoku te viših predjela Gorskoga kotara i Like na zapadu i jugozapadu, od kojih je razdvojena izraženom kapelskom planinskom barijerom. Najniži su dijelovi na približno 320 m visine. Područje ima povoljne uvjete za naseljavanje i agrarno iskorištavanje: sastoji se od dvaju većih polja u kršu (Ogulinsko i Plaščansko) i nekoliko manjih polja, međusobno odvojenih humovima, nalazi se u području umjereno tople vlažne klime s toplim ljetom, glavnim poljima teku ponornice (Dobra, Mrežnica, Munjava, Dretulja, Vrnjika i dr.), koje su nataložile dosta materijala, potkapelski izvori pružaju dostatnu opskrbu vodom, poplavne su zone vrlo male, tla su dovoljno duboka za razvoj poljoprivrede (ratarstvo, vinogradarstvo, stočarstvo), okolni je viši reljefni okvir, poglavito kapelske padine, pokriven šumama (što omogućava razvoj šumarstva), dok je dno odavno iskrčeno, humovi su pogodni za smještaj naselja (Metul), a tu su podignuti i srednjovjekovni burgovi (Modruš, Vitunj). Za potrebe dobivanja električne energije izgrađena je 1950-ih hidroelektrana Gojak s dvama akumulacijskim jezerima (Sabljaci, Bukovnik). Udolina ima povoljan tranzitno-čvorišni prometni položaj između većih regionalnih cjelina. Takav je položaj zbog vojne uloge koju je imala u prošlosti (dio je Vojne krajine od XVI. st. do 1881) i veće važnosti transverzalnih pravaca kroz Gorski kotar (Karolinska cesta, Lujzinska cesta, željeznička pruga Zagreb–Rijeka) i Liku (D1; Karlovac–Slunj–Plitvička Jezera–Gračac, Lička željeznička pruga) ipak nedovoljno iskorišten pa ne utječe značajnije na okupljenost stanovništva, lokaciju naselja i gospodarski razvoj. Tek se izgradnjom autoceste Zagreb–Ploče, koja presijeca udolinu u smjeru sjever–jug, od 2005. povećava dostupnost naselja, osobito Ogulina. Najveća naselja povezana su državnim cestama Vrbovsko–Ogulin–Plitvička Jezera–Bihać i Karlovac–Senj (Jozefinska cesta), koje se križaju u Josipdolu. Nedovoljno iskorišten prometni položaj, nedostatak izdašnijih prirodnih resursa, izbijanje kolere, bolesti stoke i višak poljoprivrednoga stanovništva u drugoj polovici XIX. st., velika gospodarska kriza 1930-ih, ratovi te snažna deagrarizacija i nedovoljno razvijene prerađivačke (drvna i metalna industrija, proizvodnja celuloze i papira) i tercijarne djelatnosti nakon II. svjetskog rata, osobito nakon 1990-ih kada je znatno smanjena gospodarska aktivnost, rezultirali su depopulacijom. Osim u razdoblju gospodarskog razvoja 1920-ih (otvaranje pilana, ciglana, mlinova i dr.), kada je zabilježen porast broja stanovnika od 10,4% (1921–31), od početka XX. st. područje gubi stanovništvo, najčešće zbog stalnog iseljavanja. Naselja su pretežno mala, seoska i raštrkana, uglavnom s usitnjenim posjedima. Unatoč tomu, naselja i gustoća naseljenosti (19,3 st./km²) u prosjeku su veći nego u Lici i Gorskom kotaru; Ogulin je jedino gradsko naselje u udolini i najveće naselje cijeloga gorskog dijela Hrvatske (8216 st., 2011). Nalazi se u sjevernome dijelu udoline, nasuprot Plaškome (1281 st.) u južnome dijelu; prostor između njih slabo je naseljen. Ostala su veća naselja Oštarije (1444 st.) i Josipdol (879 st.). U novije se doba potiče razvoj maloga i srednjega poduzetništva, ponajviše u području poljoprivrede (obiteljska poljoprivredna gospodarstva), industrije (preradba drva), trgovine, ruralnoga i kulturnoga turizma utemeljenoga na prirodnoj (Klek, Sabljaci, Bukovnik, ponor Dobre) i kulturnoj baštini (Modruš, most u Tounju, Ogulin).

Citiranje:
Ogulinsko-plaščanska udolina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 28. 5. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=71235>.