struka(e):
Le Corbusier
francuski arhitekt, urbanist, teoretičar arhitekture, dizajner i slikar švicarskoga podrijetla
Rođen(a): La Chaux-de-Fonds, 6. X. 1887.
Umr(la)o: Roquebrune-Cap-Martin, Alpes-Maritimes, 27. VIII. 1965.
ilustracija
LE CORBUSIER, kapela Notre-Dame-du-Haut u Ronchampu, 1950-54.

Le Corbusier [lə kɔʀbyzjẹ'] (pravo ime Charles Édouard Jeanneret [žanʀε']), francuski arhitekt, urbanist, teoretičar arhitekture, dizajner i slikar švicarskoga podrijetla (La Chaux-de-Fonds, 6. X. 1887Roquebrune-Cap-Martin, Alpes-Maritimes, 27. VIII. 1965). Pionir moderne arhitekture, provokativnim idejama, projektima i realiziranim građevinama, tekstovima i inicijativama presudno je utjecao na diskurs i razvoj arhitekture XX. st. Njegovih je 17 ostvarenja, kao »Arhitektonski opus Le Corbusier«, uvršteno na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine.

Školovanje, putovanja i kuća »Dom-ino«

U mjestu rođenja završio je srednju školu primijenjenih umjetnosti. Profesor »dekoracije« Charles L’Éplattenier pobudio je njegov interes za europsku likovnu umjetnost i uputio ga na edukacijska putovanja po Italiji, a arhitekt René Chapallaz, s kojim je zajedno podigao prve kuće u rodnome gradu (vile Fallet, 1906–07., Jacquemet i Stotzer, 1908), neoklasične radove s nagovještajima novih ideja, usmjerio ga je prema arhitekturi.

Između 1907. i 1912. putuje po Europi i Mediteranu (posjetio je Rijeku), u sjevernu Afriku i na Bliski istok, o čemu je pisao (npr. u posljednjoj knjizi Put na IstokLe Voyage d’Orient, 1966). U tom je razdoblju radio u pariškom atelijeru Augustea i Gustavea Perreta (1908–09), gdje upoznaje mogućnosti armiranog betona, te kao crtač u atelijeru arhitekta Petera Behrensa u Neubabelsbergu (1910–11), u kojem su iskustvo stjecali i Walter Gropius i Ludwig Mies van der Rohe. Nakon povratka stečena znanja pokazuje u kući za vlastite roditelje tzv. Maison Blanche (1912) i radikalnijoj kući-boci od betona – Vili Schwob (1916), tzv. Turskoj vili. Istražujući armirani beton, koji istodobno pruža raznolikost i plastičnost te ritam i smirenost struktura, osmislio je s inženjerom Maxom du Boisom revolucionarnu, lako sastavljivu kuću »Dom-ino« (domus i inovacija) kao otvorenu dvoetažnu strukturu na podestu, sastavljenu od triju vodoravnih betonskih ploča i šest armiranobetonskih stupova s postranično položenim volumenom stubišta, koji omogućuju mnogobrojne kombinacije planova i pročelja, a mogu se slagati u cjeline poput domina; patentirao ju je 1914–15.

Dolazak u Pariz – Prema novoj arhitekturi

U Parizu se nastanjuje 1917. te se okreće slikarstvu i teoriji purizma pod utjecajem slikara Amédéea Ozenfanta, s kojim izlaže i objavljuje esej »Poslije kubizma« (»Après le cubisme«, 1918). S dadaističkim pjesnikom Paulom Derméeom pokreće časopis L’Esprit nouveau (1920–25), u kojem zagovara potragu za pročišćenim umjetničkim jezikom. Za razliku od kubista, odbija se odvojiti od predmetne stvarnosti i promiče estetiku »mašinske ere«. Od tada rabi pseudonim Le Corbusier (prema majčinoj obitelji Lecorbésier).

Zaokupljen teorijskim studijama modela obiteljskih kuća te modernim industrijskim metodama i materijalima, zamišlja kuću Citrohan (1920) s referencom na automobilsku industriju. U traženju boljih životnih uvjeta za stanovnike »bolesnih« gradova, na Jesenskom salonu 1922. predstavlja plan imaginarnoga grada od tri milijuna stanovnika Ville contemporaine, sastavljen od skupina soliternih zgrada pravilno raspoređenih u parkovnom zelenilu, kao otpor prema ulicama koridorima postojećih gradova.

Razvijena načela nove koncepcije urbanizma i arhitekture objedinjuje u kultnoj knjizi Prema novoj arhitekturi (Vers une architecture, 1923), u kojoj najavljuje modernu arhitekturu i novu estetiku temeljenu ponajprije na analizi funkcija. Koristeći se primjerima iz antike, u za to doba neobičnom prijelomu montiranom od polemičkog teksta i integriranih ilustracija, usporedbom npr. Partenona i automobila Delage sugerira usporedivu ljepotu kamenih skulptura i industrijskih strojeva, zaključujući provokativno, slavnom definicijom: »Što li je drugo kuća nego li ›stroj za stanovanje‹?«

Radikalne arhitektonsko-urbanističke stavove predstavio je na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925., za koju je s A. Ozenfantom i bratićem Pierreom Jeanneretom (s kojim 1922–40. vodi arhitektonski biro) uz Grand Palais oblikovao prozračan paviljon L’Esprit nouveau, plošnu bijelu »kutiju«, s golemim ostakljenjem (nadahnutim projektom kuća atelijera) i s drvetom u središtu. Unutar njega predstavio je konačno dorađeni model suvremene stambene jedinice, ćeliju »bloka sa 120 vila« – stan na dvije etaže, slobodnog plana, organiziranoga funkcionalnim grupiranjem najnužnijega, masovno industrijski proizvedenoga namještaja, višebojne unutrašnjosti (nasuprot bijeloj vanjštini) i s velikom lođom – vrtom, te provokativni urbanistički projekt nove gradske četvrti Plan Voisin, kojim je predložio zamjenu središnje pariške četvrti uskih ulica i povijesne arhitekture na sjevernoj obali Seine s pravilnom mrežom ulica, divovskim visokim tornjevima križnoga tlocrta u parkovnom zelenilu i prometom na više razina. Plan je izazvao niz rasprava, a nakon II. svjetskog rata presudno je utjecao na izgled stambenih naselja 1950-ih i 1960-ih.

U knjizi Urbanizam (Urbanisme, 1924) zauzeo se za raskid s pitoresknim koncepcijama, a u knjizi Dekorativna umjetnost danas (L’Art décoratif d’aujourd’hui, 1925) za masovnu proizvodnju namještaja od jeftinijih materijala, utvrdivši kako modernizam i funkcionalizam postupno potiskuju tradicionalne stilove i ornament, jer »dekor nije potreban, a umjetnost jest«.

Godine 1926. sudjeluje na natječaju za sjedište Lige naroda u Ženevi. Na kompliciran natječajni program odgovorio je jasnoćom organizacije, inovativno projektirajući kompleks bijelih betonskih modernističkih uredskih zgrada i dvorana za sjednice. Premda ocijenjen najboljim, projekt nije bio odabran za izvedbu, ali je njime Le Corbusier približio svoje ideje širokoj publici i predstavio se kao arhitekt koji rješava najzahtjevnije arhitektonske izazove.

Bijele vile i prva stambena naselja

Većina narudžbi 1920-ih bile su rezidencije imućnijih i iskoracima sklonih investitora za koje gradi u »purističkom« stilu, poput prijelomne Maison La Roche-Jeanneret (Square du Docteur-Blanche, Pariz, 1923–25., danas Fondation Le Corbusier), dvojne kuće kojom prekida s konvencionalnim stereotipima i pozornost daje europskim avangardama (unutrašnjost kulminira dramatičnom rampom koja vodi na galeriju), istodobne kompaktne Vile Le Lac kraj Veveya u Švicarskoj, polegnutoga prizemnoga pravokutnika prorezanoga jedinstvenim dugim prozorom i okrenutoga k jezeru, te Vile Stein-de Monzie u Garchesu blizu Pariza (1926–30), na čijim dvjema glavnim fasadama također dominiraju duge linije neprekinutih prozora, a stupovi-nosači smješteni u sredinu građevine omogućuju slobodni plan, čime ponovno maksimira prirodnu svjetlost, koju nadopunjuje bojama unutarnjih zidova.

Nezadovoljan koncepcijom individualnih kuća kao zasebnih entiteta, tražio je prigodu za urbanističko planiranje. Među prvim je takvim konkretnim narudžbama realizacija stambenog naselja Cité Frugès u Pessacu, predgrađu Bordeauxa (1924–26), gdje je projektirao seriju pravokutnih blokova sastavljenih od pedesetak modularnih stambenih jedinica s terasama u osam zgrada, što postaje model malog mjerila za kasnije velike projekte.

U organizaciji Deutscher Werkbunda i Mies van der Rohea sudjelovao je 1927. sa 17 vodećih modernističkih arhitekata u nastanku manifestnoga stambenog naselja Weissenhof u Stuttgartu, s jednom kućom u duhu Citrohana i dvjema kao duplim kućama.

Pet točaka nove arhitekture i Vila Savoye (1928–32)

Na temelju dotadašnjih iskustava definirao je jednu od najutjecajnijih ideja u arhitekturi XX. st., onu o »Pet točaka nove arhitekture«: 1. građevina je podignuta na armiranobetonske nosače, pilone ili pilote, što omogućuje nesmetanu komunikaciju u prizemnoj zoni i eliminira tamne dijelove kuće; 2. kosi krovovi zamjenjuju se ravnima, koji se rabe za vrt, sport, bazen; 3. nosivi zidovi zamjenjuju se čeličnim stupovima te onima od armiranoga betona, čime se omogućuje slobodan plan interijera – plan libre, a struktura građevine nije vidljiva izvana; 4. kako zidovi više ne podupiru kuću, neprekinute se linije prozora mogu protezati cijelom njezinom širinom, čime svi prostori dobivaju jednako osvjetljenje; 5. budući da zgradu podupiru nosači u unutrašnjosti, oslobođena pročelja lakša su, otvorenija, potpuno u staklu (tzv. viseća fasada), a otvori bez dodatnih okvira.

Njegova građevina koja najbolje predstavlja te točke puristička je Vila Savoye. Zahvaljujući uporabi vitkih stupova – pilota, glavni je bijeli horizontalni volumen uzdignut od zemlje, što kući daje svjetlinu i eleganciju, dok vodoravne linije otvora sa svih strana ujedinjuju dizajn. Prizemlje je ostavljeno otvoreno za ulazak automobilom, spavaće sobe i saloni raspoređeni su oko visećeg vrta, rampe i stubišta omogućuju vertikalnu komunikaciju, a na ravnom su krovu zaobljene forme koje ga dramatiziraju i povezuju s industrijskim dobom. Povezujući unutarnji i vanjski prostor, prostor vile nudi različite i neočekivane aspekte arhitektonske zamisli, čime se potencira njegova ideja »arhitektonske promenade« – da se arhitektura najsnažnije doživljava kretanjem kroz nju. Vila je postala ikona funkcionalizma i simbolizma »mašinskoga doba« i prva je građevina proglašena povijesnim spomenikom živućeg arhitekta (1959) te se i danas smatra jednim od najvažnijih i najpoznatijih modernističkih ostvarenja.

CIAM i Atenska povelja

Pridruživši se arhitektima koji su željeli snažnije promicati modernu arhitekturu i mijenjati društvo, suutemeljio je CIAM, platformu s koje je mogao promovirati zajednička nastojanja. Potpisavši 1928. s 24 istomišljenika u dvorcu La Sarraz pokraj Lausanne Deklaraciju prvoga kongresa, revolucionirao je urbanizam (npr. među prvima je uvidio kako će automobilski promet utjecati na ljudsko društvo).

Najveći doprinos dao je postulatima skiciranima na kongresu 1933., koji se održao na putničkom brodu za krstarenje između Atene i Marseillesa, a tema kojega je bila suvremeni grad – funkcionalni grad. Poslije ih je razrađivao te objavio kao Atensku povelju (Charte d’Athènes, 1943), u koju je uključio i svoju urbanu viziju Blistavi grad (La Ville radieuse, 1935), gdje je odvojio funkcije rada, stanovanja i rekreacije u zasebne zone, donio standardizirano i pojednostavnjeno stanovanje, koje nije više dijelio po ekonomskoj ili klasnoj poziciji kao u Ville contemporaine iz 1922. već po veličini obitelji. Atenska povelja postavila je načela moderne arhitekture i urbanog planiranja koja je osporila tek nova generacija arhitekata (Team X – Alison i Peter Smithson) na posljednjem, desetom CIAM-u u Dubrovniku 1956., na koji Le Corbusier nije došao, smatrajući svoju borbu za modernu arhitekturu završenom. Ta je naknadna kritika smatrala Le Corbusierov urbanizam birokratski nametnutim, nefleksibilnim i pojednostavnjenim, njegovu standardizaciju, nebodere i superblokove nehumanima, otvorene prostore negostoljubivima, a zanemarivanje graditeljskoga nasljeđa društveno razornim.

Projekti do II. svjetskog rata i afirmacija

Na prijelazu u 1930-e Le Corbusier počinje dobivati sve više konkretnih narudžbi. Na poziv sovjetske vlade u Moskvi gradi zgradu Centrosojuza (1928–36), kojom inaugurira ideju administrativne zgrade kao razvedenog sklopa te važnost odvajanja funkcija i komunikacija, tj. cirkulaciju. U Ženevi u složenom obrascu ulica podiže zgradu Clarté (1930–33), gdje stanovi dvostruke visine imaju balkone napravljene od ekstenzija čelične konstrukcije, a betonske ploče štite od klimatskih utjecaja i korak su prema pročeljima sa sustavom horizontalnih žaluzina s ručnim reguliranjem (brise-soleil), a u Parizu za Vojsku spasa Cité de refuge (1929–33), konfiguracija koje je nastala iz zanimanja za funkcionalnost prekooceanskoga broda, te zgradu Molitor (1931–34), gdje fluidnom organizacijom želi zorno demonstrirati stanovanje u uvjetima Blistavoga grada. Ondje na sedmome katu sebi uzima stan, uređenju kuhinje kojega pridonosi dizajnerica Charlotte Perriand s kojom su Jeanneret i on intenzivno surađivali 1927–37. te 1928. osnovali Savez modernih umjetnika (Union des artistes modernes).

Istodobno je gradio i dizajnirao namještaj za Švicarski paviljon (1929–33., 1948. naslikao je u njemu murale) u pariškom Cité universitaire, studentski dormitorij iznimne kompozicije, četverokatni pravokutni blok, koji u prizemnoj zoni balansira na jednoj liniji suptilno modeliranih betonskih stupova. Dok su se prikazi urbanističkih ideja za gradove budućnosti koje je izlagao nerijetko činili prestrogima, shematičnima i apstraktnima, u specifičnim projektima urbanih zgrada poput te nudio je vrsna rješenja – arhitekte se posebno dojmila zbog jasnoće kojom je predložio rješenje za cirkulaciju prometa, podizanjem zgrade od tla.

Potkraj 1930-ih gradi manje, no ističe se projekt za Ministarstvo obrazovanja i zdravlja u Rio de Janeiru (1937–42., s brazilskim arhitektima Lúciom Costom, Carlosom Leãom, Jorgeom Machadom Moreirom, Oscarom Niemeyerom, Affonsom Eduardom Reidyjem i Ernânijem Vasconcelosom), 15 katova visok toranj, jedna od prvih ostakljenih građevina na kojoj je uporabljen brise-soleil, alternativa air conditionu.

Unité d’habitation (1946–52)

Zbog priklanjanja Pétainovu režimu njegovi projekti za rekonstrukciju porušenih gradova nakon II. svjetskog rata redovito su odbijani, no mogućnost praktične provjere tipološke interpretacije stambenoga prostora koju je zagovarao javila se 1946. u amblematskom projektu Unité d’habitation u za rata stradalom Marseilleu.

Golema zgrada, struktura koje je postavljena na masivne skulpturalne nosače – pilote, s 337 dupleks stanova, duga 165 m i visoka 150 m, a koja pritom čuva karakteristike individualnoga stanovanja unutar kolektivnoga stambenog projekta, gdje su stambene jedinice umetnute poput individualnih kutija, a sve životne potrebe lokalizirane na jednome mjestu (poslovi, zajedničke pogodnosti, dječja skrb, škola, hotel, rekreacija, i na krovu sportski centar veličine stadiona), nadahnuta je »ćelijama po ljudskoj mjeri«, viđenima u talijanskom samostanu (Galluzzo u dolini Eme, XV. st.) koji je posjetio u mladosti. Izgrađena je u trenutku slabe opskrbe čelikom te stoga u potpunosti od betona, hrapavost kojega je dodatno naglasio ostavivši ga izloženim. U toj je stambenoj zgradi, prvoj takve vrste, predstavio metodu klasificiranja, tipiziranja, fiksiranja ćelije i njezinih elemenata, smatrajući je strateškom bazom na putu prema progresu i lijepome, te time postavio pravila i presudno utjecao na izgled kolektivnog stanovanja u budućnosti.

Taj projekt, u kojem je dao betonski oblik koncepcijama funkcionalnosti, higijene i nesputanoga kretanja, označio je konačni preokret u njegovoj karijeri, od autsajdera i kritičara establišmenta postao je najprominentniji francuski arhitekt a, kada je zgrada 1952. otvorena, proglašen je komandirom Legije časti u ceremoniji na njezinu krovu.

Izveo je još četiri projekta srodne tipologije: Rezé-les-Nantes (1948–55), tri zgrade za Berlin-Tiergarten (1957–58), Briey-en-Forêt (1956–63) te Firminy (1959–67) koji je dovršen nakon njegove smrti.

Istodobno 1950. razvija Modulor, sustav za mjerilo arhitektonskih proporcija, kako bi odredio točnu količinu životnoga prostora potrebnoga za stanovnike njegovih zgrada, koji predstavlja na Trijenalu u Milanu 1951. kao »božju proporciju«.

Kapela Notre-Dame du Haut u Ronchampu (1950–55)

Iako ateist, Le Corbusier je vjerovao u mogućnost arhitekture da stvori duhovno okruženje te je sagradio samostan Sainte-Marie de la Tourette pokraj Lyona (1953–60) i kapelu Notre-Dame du Haut u Ronchampu (1950–55), djelo najoriginalnijih arhitektonskih rješenja i oblika u njegovu opusu. Smještena na vrhu brda na metaforičkom pijedestalu, kapela je stilistički i oblikovno složena, a programski jednostavna; s dvama ulazima, oltarom i trima kapelicama. Skulptura više negoli arhitektura, kapela je velika školjka sastavljena od armiranobetonskih zidova, betonskih okvira ispunjenih otpadnim materijalom i dojmljivoga betonskoga krova, ojačanog iznutra podupiračima nalik krilu zrakoplova te izvijenoga kao da se uspinje prema nebu, a zahvaljujući bjelini, hrapavoj teksturi zidova i svjetlosti što prodire kroz vitraje na malim prozorima, meditativnoga je unutarnjeg prostora.

Godine 1947. izradio je generalni urbanistički plan za novi glavni grad indijske savezne države Punjab, Chandigarh, gdje je 1952–61. izgradio kompleks osebujno oblikovanih javnih i administrativnih zgrada, poput guvernerove palače, zgrade parlamenta, tajništva te zgrade Visokoga suda s odvojenim krovom kao zaštitom zgrade od sunca, ispod kojega je serija sudnica povezana raskošnom rampom s administrativnim krilom. S razrađenim sustavom bazena, natopljenim cestama i vrtovima s kojima su povezane, zgrade stvaraju neku vrstu svjetovnoga, nizinskog Akropolisa.

Iste je godine ponudio projekt za sjedište UN-a u New Yorku. Među 58 projekata izabran je onaj Oscara Niemeyera, koji je poslije prihvatio Le Corbusierov dio projekta u kojem je Assembly Hall smješten u središte kompleksa te se rješenje drži zajedničkim projektom (1947–52). Za pariški Cité universitaire izgradio je i Brazilski paviljon 1953–57., u Tokyju Nacionalni muzej zapadnjačke umjetnosti 1954–59., u Firminyju kulturni centar i stadion, stadion u Bagdadu (izmijenjen tijekom gradnje) te jedinu realizaciju u SAD-u Carpenter Center for the Visual Arts u Cambridgeu u Massachusettsu 1960–63. Projektirao je i seriju malih kuća za odmor u Roquebrune-Cap-Martinu na Azurnoj obali (1952–58), od kojih jednu i sebi – Le Cabanon (1951–52), podigao je paviljon Philips na EXPO-u ’58 u Bruxellesu (poslije srušen) i, kao posljednju realizaciju, paviljon za Heidi Weber nadomak jezera u Zürichu, kompaktan, modularan izložbeni prostor, jedini njegov dizajn od čelika i stakla 1962–67 (danas Pavillon Le Corbusier).

Dizajnerska i druga ostvarenja

Autor više knjiga, izradio je zbirke litografija (1955., 1962) te podizao spomenike miru i pomirbi Otvorena ruka (La Main Ouverte) od kojih je najveći 26 m visok u Chandigarhu.

Poznat je i kao dizajner namještaja (od 1925), kojega se popularni primjerci proizvode i danas (Cassina). Rezultat suradnje sa Ch. Perriand i P. Jeanneretom tri su tipa stolica od kromiranih cjevastih čeličnih okvira i kože, koje nose njegove inicijale: stolica za ležanje Chaise longue LC4 (1927–28), fotelja s pomičnim naslonom Fauteuil à dossier basculant LC1 (1928–29), obje s verzijom u egzotičnijoj kravljoj koži, amblematična klupska kockasta fotelja Grand Confort LC2 (1928–29) te njezine verzije dvosjeda i trosjeda LC3 – sve dizajnirane za parišku Maison La Roche i paviljon Church, pod neskrivenim utjecajem namještaja Marcela Breuera i Mies van der Rohea.

Utjecaj

Usredotočen na kreiranje nove arhitektonske estetike, uključivši u svoju koncepciju i ljepotu inženjerske tehnologije i boju kao njezin sastavni dio, promovirajući ideju moderne arhitekture kao istodobno racionalne i poetične, sposobnošću stvaranja (kako konkretnih i pojedinačnih tako i opće primjenjivih) rješenja za čitave kategorije građevinskih problema, utjecao je na arhitekte diljem svijeta. Svojim je načelima moderne arhitekture i urbanističkim vizijama, kojima je zacrtao suvremene gradove i četvrti sa zgradama kolektivnog stanovanja u zelenilu, postavio temelj arhitekture i urbanizma nakon II. svjetskog rata. Tek je od kraja 1950-ih, a pogotovo u doba postmoderne, njegova urbanistička zamisao kritizirana kao indiferentna na zatečene konfiguracije i ranije povijesne slojeve te socijalne razlike.

Iznimno je utjecao i na hrvatsku arhitektonsku misao, posebice na Dragu Iblera, koji je u svojoj arhitektonskoj školi na ALU-u u Zagrebu podučavao modernu arhitekturu nadahnut paviljonom L’Esprit nouveau, vidjevši ga u Parizu 1925., Stjepana Planića koji je 1932. Deklaraciju CIAM-a objavio u prijevodu na početku kultne knjige Problemi savremene arhitekture, te izravno na Zvonimira Kavurića, koji je u njegovu pariškom atelijeru surađivao na projektu zgrade Lige naroda u Ženevi, kao i na Ernesta Weissmanna, delegata u CIAM-u, preko kojega su u kontaktu s njim bili predstavnici Radne grupe Zagreb i Vlado Antolić, koji su s urbanističkom analizom grada Zagreba sudjelovali na 3. CIAM-u. Juraj Neidhardt i Dušan Grabrijan približili su mu karakteristike bosanske, tj. orijentalne arhitekture i elemente njezine modernosti, o čemu je Le Corbusier pisao u knjizi Put na istok. Utjecao je i na poslijeratnu »hrvatsku školu arhitekture«, neizravne sljedbenike poput Drage Galića koji je u zagrebačkoj Ulici grada Vukovara podigao zgrade koje otjelovljuju Le Corbusierova načela stambene gradnje, predstavljene u Unité d’habitation, ili Vladimira Turine koji je kratko kod njega i radio, a potom se i dugo dopisivao te stvorio niz provokativnih arhitektonskih i urbanističkih projekata.

Percepciji Le Corbusierovih ideja i arhitekture pridonijelo je i njegovo trajno dokumentiranje i fotografiranje vlastitoga stvaralaštva. O golemoj ostavštini skrbi privatna Fondacija Le Corbusier (FLC) u Maison La Roche u Parizu, a u Zürichu Centre Le Corbusier. Zlatnu medalju AIA-a (akronim od engl. American Institute of Architecture) dobio je 1961., a 1964. odličje Velikoga križa Legije časti. Prva retrospektiva održana mu je u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Parizu 1962.

Citiranje:

Le Corbusier. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/le-corbusier>.