električni kondenzator

ilustracija
KONDENZATOR, ELEKTRIČNI, valjkasta izvedba kondenzatora na primjeru elektrokemijskoga superkondenzatora - 1. slojevi, 2. pozitivna elektroda, 3. negativna elektroda, 4. separator

električni kondenzator (njemački Kondensator, prema latinski condensare: zbiti, zgusnuti), element električnoga strujnoga kruga kojemu je osnovno svojstvo sposobnost pohrane energije u obliku električnoga naboja razdvojenoga priključenjem električnoga napona između dviju vodljivih ploha (elektrode), međusobno odvojenih nevodljivim slojem (izolator). Ta se sposobnost naziva električni kapacitet. Električni kapacitet kondenzatora razmjeran je dielektričnoj permitivnosti izolatora i to je veći što je veća površina elektroda te što je manji razmak među njima. Kondenzatori se razlikuju prema vrsti izolatora (npr. zrak, tinjac, ulje, papir, plastika, staklo, keramika) te po obliku i izvedbi elektroda. U nekim se izvedbama elektrode mogu pomicati, čime se mijenja električni kapacitet (promjenljivi kondenzatori). Vrlo su velikih električnih kapaciteta kondenzatori s vodljivom otopinom (elektrolit), na granici koje se uz elektrodu kemijski stvara vrlo tanak izolacijski sloj. Na tom se načelu temelje i elektrokemijski kondenzatori vrlo velikih kapaciteta – superkondenzatori. Kondenzatori se uvelike rabe u električnim strujnim krugovima: od energetskih krugova, preko titrajnih krugova za bežični prijenos signala, do integriranih krugova, gdje električni kondenzator čini mikrometarski tanak nevodljiv sloj između dvaju vodljivih slojeva poluvodiča. Prvi opisani električni kondenzator, nazvan leidenska boca (1745), svojom sposobnošću pohrane električne energije potaknuo je razvoj pokusa s elektricitetom, dok je snažna iskra nastala njegovim izbijanjem dala naslutiti potencijal tada novog oblika energije.

električni kondenzator. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32732>.