struka(e):

proton (engl., prema grč. πρῶτον: prvo) (znak p), stabilna subatomska čestica sastavnica svih atomskih jezgri. Pozitivnoga je električnoga naboja 1,602 176 634 · 10–19C, mase koja iznosi 1836 masa elektrona (1,672 622 · 10–27 kg = 938,272 MeV/c² = 1,007 276 u), spina 1/2, magnetskoga momenta 2,79285 nuklearnih magnetona, a opisana je Fermi-Diracovom statistikom. Proton je jezgra vodikova izotopa 1H, a s nešto težim neutronom gradi atomske jezgre. Općenito je brojem protona u atomskoj jezgri nekoga kemijskoga elementa određen njegov atomski broj. Sam proton građen je od dvaju gornjih (u) kvarkova i jednoga donjega (d) kvarka. Zbog svojega je električnoga naboja i stabilnosti pogodan za ubrzavanje na vrlo visoke energije i brzine bliske brzini svjetlosti, na akceleratorima čestica (→ lhc). Proton je otkrio Ernest Rutherford (1919–20) prilikom pokusa u kojemu se dušik 14N bombardiran alfa-česticama pretvarao u kisik 17O, dakle: 14N + 4α → 17O + 1p.

Antiproton (znak p) se od protona razlikuje po tom što ima suprotan električni naboj i što mu je magnetski moment suprotno orijentiran prema spinu. Postojanje antiprotona ustanovili su eksperimentalno s pomoću akceleratora čestica Bevatron (1955) Emilio Segrè i Owen Chamberlain, za što su 1959. dobili Nobelovu nagradu.

Citiranje:

proton. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 19.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/50764>.