Turska

ilustracija
TURSKA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24ilustracija25

Turska (Türkiye Cumhuriyeti), država u jugozapadnoj Aziji i jugoistočnoj Europi. Leži između Crnoga mora na sjeveru, Gruzije (252 km) i Armenije (268 km) na sjeveroistoku, Azerbajdžana (9 km) i Irana (499 km) na istoku, Iraka (352 km), Sirije (822 km) i Sredozemnoga mora na jugu, Egejskoga mora na zapadu, Grčke (206 km) i Bugarske (240 km) na sjeverozapadu; zauzima 785 347 km², od čega je europski dio 23 641 km², a azijski dio 761 706 km² ili 97%. Obuhvaća Malu Aziju i dijelove Armenije, Kurdistana i Tracije.

Prirodna obilježja

Jezgra je Turske Anatolski ravnjak, koji je na sjeveru ograničen Pontskim gorjem, na jugu gorjem Toros (Taurus), na istoku Armenskim visočjem; na sjeveru je visok 800 do 1200 m, a na istoku, jugoistoku i jugu do 1500 m. Nagnut je od istoka prema zapadu, tj. spušta se prema Egejskome moru. Pontsko gorje na sjeveru građeno je od eruptivnih, kristaličnih i sedimentnih naslaga, koje su u tercijaru nabrane (Kaçkar 3932 m). Zapadni ogranci Pontskoga gorja potopljeni su u Mramornome moru, iz kojega se uzdižu pojedini vrhunci kao osamljeni otoci (Marmara, Imrali). Gorje Toros građeno je uglavnom od vapnenaca, većinom krednih; najviši mu je planinski masiv Ala (3734 m). U istočnom dijelu Turske pruža se Armensko visočje s ugaslim vulkanima Ağri (Ararat; 5137 m) i Süphan (4058 m). Potresi u Pontskom gorju i u istočnom dijelu Torosa i vulkansko područje između Armenskoga visočja i Pontskoga gorja upućuju na tektonske pokrete koji još i sada traju. Anatolska rasjedna linija, koja se pruža sjevernim dijelom zemlje, ubraja se među seizmički najaktivnija područja na svijetu. Klima je uglavnom suptropska; u primorju sredozemna, u unutrašnjosti kontinentalna. Znatne regionalne razlike prosječnih mjesečnih temperatura i godišnjih količina oborina uvjetuje u prvom redu udaljenost od mora i visina. Najviše oborina primaju sjeverne padine istočnoga dijela Pontskoga gorja (do 3000 mm). Na Anatolskom ravnjaku, koji je gorjem odijeljen od susjednih mora, godišnja količina oborina ne prelazi 400 mm; u vlažnijem primorju ona iznosi oko 700 mm. Na zapadu, gdje nema planinske barijere, sredozemna klima prodire dublje u unutrašnjost. Na Anatolskom ravnjaku prosječna je temperatura u siječnju 0 °C do –5 °C, a u srpnju 16 °C do 22 °C. Riječna mreža dosta je rijetka; rijeke pripadaju slijevu Crnoga, Mramornoga, Egejskoga i Sredozemnoga mora, Perzijskoga zaljeva i Kaspijskoga jezera. Na aridnom Anatolskom ravnjaku ima i areičnih područja. Iz europskoga dijela Turske utječe u Egejsko more Meriç (Marica), s pritocima Tundžom i Ergene. Rijeke Eufrat i Tigris teku samo gornjim tokom kroz Tursku. Veća su jezera Van, Tuz, Beyşehir, Eğirdir, Akşehir, İznik i dr.; slana su i bez otjecanja Van i Tuz. Rijeke su zbog brzaca i slapova pogodne za dobivanje električne energije i za umjetno natapanje. Razvijena je stepska i polupustinjska vegetacija (istočni dio Anatolskoga ravnjaka) i makija sa šumom hrasta i bora u višim područjima (primorje). Na najvišim dijelovima gorja Toros rastu šume jele, smreke i libanonskoga cedra.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2007. u Turskoj živi 70 586 256 st., a prema procjeni iz 2012. godine 75 226 000 st. Prosječna gustoća naseljenosti iznosi 89,9 st./km² (2007). Najgušće je naseljena istočna obala crnomorskoga primorja i egejsko primorje sa zapadnim dijelom Anatolskoga ravnjaka. Stanovnici su Turci (65,1%). Od ostalih naroda najbrojniji su Kurdi (18,9%). Ima Tatara s Krima (7,2%), Arapa (1,8%), Azerbajdžanaca (1,0%), Juruka (1,0%) i dr. (5,0%). Po vjeri su muslimani (97,5%, uglavnom suniti) i dr. (2,5%; uključujući i nereligiozne). Prosječni godišnji porast stanovništva u razdoblju 2007–12. iznosio je 1,4%, što odgovara prirodnom priraštaju stanovništva 1,17% ili 11,7‰ (2011). Natalitet iznosi 16,7‰ (2011) i niži je od svjetskoga prosjeka (19,2‰). Mortalitet iznosi 5,0 ‰ (2011; svjetski prosjek 8,2‰), a mortalitet dojenčadi 12,1‰ (2010). U dobi je do 14 godina 25,6% st., u dobi od 15 do 59 godina 63,8% st., a u dobi od 60 i više godina 10,6% st. (2011). Očekivano trajanje života iznosi 71,5 godina za muškarce, odnosno 76,1 godinu za žene (2009). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 21,2% aktivnoga stanovništva, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 21,4%, a u uslužnim djelatnostima 51,4% st. (2009). Sveučilišta su u İstanbulu (Carigrad), Ankari, İzmiru, Erzurumu i Trabzonu. Glavni je grad Ankara s 4 338 362 st. (2012), a najveći Istanbul s 13 301 345 st. (2012). Veliki su gradovi (2012): Izmir (2 783 866 st.), Bursa (1 704 441 st.), Adana (1 609 790 st.), Gaziantep (1 376 352 st.), Konya (1 073 791 st.), Antalya (964 886 st.), Diyarbakır (875 069 st.), Mersin (Içel; 859 680 st.), Kayseri (844 656 st.), Eskişehir (648 396 st.), Gebze (545 229 st.), Şanlıurfa (Urfa; 515 199 st.), Denzili (511 751 st.), Samsun (500 995 st.), Sakarya (Adapazan; 429 331 st.), Kahramanmaraş (Maraş; 428 724 st.), Malatya (419 959 st.), Erzurum (382 383 st.), Van (353 149 st.), Elaziğ (341 220 st.), Batman (339 970 st.), Sivas (310 647 st.), Manisa (301 218 st.), Koaceli (İzmit; 300 611 st.) i dr. Službeni je jezik turski; u gradovima živi 69,2% stanovništva (2009).

Gospodarstvo

Gospodarskim reformama 1980-ih i 1990-ih potaknut je snažniji razvoj tržišnoga gospodarstva (početkom 2000-ih država je i dalje imala znatan vlasnički udjel u industriji, bankarstvu, prometu, komunikacijama i dr.). U članstvu Svjetske trgovinske organizacije Turska je od ožujka 1995. Potkraj 1999. stekla je status kandidata za članstvo u EU-u (1963–64. postala je pridružena članica Europske zajednice; 1987. kandidirala se za punopravno članstvo; od 1995–96. u carinskoj je uniji s EU-om); pregovore o pristupanju vodi od listopada 2005. Početkom 2000-ih BDP je bio 200,2 milijarde USD (2001), a u drugom desetljeću narastao je na 841,2 milijarde USD (2017). Istodobno je udjel siromašnoga stanovništva smanjen s 30,3% (2002) na 1,6% (2015). Društvena stabilnost djelovala je i na povećanje prihoda od turizma, s 4,9 milijarda USD (1995), na 26,6 milijarda USD (2016). Tijekom 2016–17. prosječna stopa nezaposlenosti je 10,5%. BDP po stanovniku je oko 10 580 USD. U sastavu BDP-a udjel je uslužnoga sektora oko 61%, industrije 32%, a poljoprivrede 7% (2017). U industriji su vodeće proizvodnja tekstila i odjeće, motornih vozila, hrane, električnih uređaja, čelika, građevnoga materijala, nafte, papira, drva i dr. (rudarstvo osigurava ugljen, krom, bakar, bor i dr.). Uz razvijeno stočarstvo u poljoprivrednoj proizvodnji prevladavaju duhan, pamuk, žitarice, masline, šećerna repa, agrumi i dr. Godine 2017. vrijednost izvoza bila je 157,3 milijarde USD (odjeća, tkanine, električni uređaji, motorna vozila, hrana, zanatski proizvodi i dr.), a uvoza 196,8 milijarda USD (nafta i njezini derivati, strojevi, kemijski proizvodi, različiti poluproizvodi i dr.). Najviše uvozi iz Kine (10%), Njemačke (9,1%), Rusije (8,4%) i SAD-a (5,1%). Vodeći partneri u izvozu su Njemačka (9,6%), Velika Britanija (6,1%), Ujedinjeni Arapski Emirati (5,9%), Irak (5,8%), SAD (5,5%) i Italija (5,4%). Veličina javnoga duga je 29,6% BDP-a (2017).

Promet

Željeznička mreža duga je 8699 km (2008; 1920 km elektrificirane pruge), a cestovna 352 046 km, od čega je asfaltirano 89% (2008). Izgradnjom mosta (1973) preko Bospora i željezničkog tunela (2013) ispod Bospora povećalo se prometno značenje Turske; razvija se međukontinentalni cestovni promet. Glavna su lučka središta İstanbul, İzmir, Mersin, İskenderun, Samsun, Derince, Bandırma i İzmit. Međunarodne su zračne luke u İstanbulu (Atatürk), Ankari (Esenboğa), İzmiru, Diyarbakiru, Bursi, Samsunu i Adani.

Novac

Novčana je jedinica nova turska lira (YTL; TRY); 1 turska lira = 100 kuruşa (pijastera).

Povijest

Prvi tragovi nastanjenosti na turskom području mogu se pratiti od neolitika. Mnogobrojni nalazi iz VII. i VI. tisućljeća pr. Kr., posebice glačane i oslikane kasnoneolitičke keramike maštovitih geometrijskih oblika, potom kipića te stiliziranih ženskih idola, svjedoče o ranoj naseljenosti današnjega turskog teritorija. Na razvoj neolitičkih kultura u umnogome je utjecao reljef, zahvaljujući kojemu su se one isprva razvijale pod utjecajem podunavskih neolitičkih kultura, a poslije mezopotamijskih monarhija na prijelazu iz III. u II. tisućljeće pr. Kr. Pod utjecajem asirskih trgovaca, koji su širom Male Azije podizali svoje trgovačke ispostave, došlo je do nagloga razvoja trgovine metalnim predmetima, a potom i metalurgije, što je potaknulo razvoj prvih utvrđenih urbanih naselja (Alişar Höyük, Mersin, Tarsus, Çatalhöyük, Troja i dr.), koja su postala središtima drevnih monarhija. Početkom II. tisućljeća na područje današnje Turske prodirali su indoeuropski narodi, osobito Hetiti, koji su najkasnije u XIX. st. pr. Kr. prodrli u Kapadociju te zavladali tamošnjim protohatskim stanovništvom, a do početka XVI. st. pr. Kr. uspostavili moćno kraljevstvo koje je zaposjelo gotovo cijelu Malu Aziju te pod vodstvom kralja Labarna I. ili Hatušilija I. (1590. do 1560. pr. Kr.) proširilo svoje granice na jug sve do Eufrata i Alepa. Usporedno s njima u južne dijelove Male Azije prodirali su Luvijci, koji su početkom II. tisućljeća pr. Kr. uspostavili kraljevstvo Arzavu (Arzawa), dok su europski dio Turske naselili indoeuropski Tračani, koji su u I. tisućljeću pr. Kr. došli pod utjecaj grčkih gradova na obali Egejskoga mora. Osim monarhija Hetita i Luvijaca, na području Male Azije nastalo je još nekoliko političkih tvorevina, među kojima su bile najznačajnije Maša (sjeverozapadna Mala Azija), Ašuva (zapadna Mala Azija), Karkiša (jugozapadna Mala Azija), Kizuvatna (južni dio središnje Anatolije), Išuva (istočna Mala Azija), Hajaša (sjeveroistočna Mala Azija) i Kaška na južnoj obali Crnoga mora. S jačanjem Hetitskoga Carstva došlo je do znatnoga kulturnog napretka koji osobito obilježava razvoj snažno utvrđenih gradova kružne osnove s velikim hramovima i palačama. Među njima se posebno ističu arhitektonski spomenici u Boğazkaleu (tvrđava, gornji i donji grad, bedemi, palača i hramovi prijestolnice Hatušaša) i u Alacahöyüku. Unatoč povremenim sukobima, područje današnje Turske bilo je pod vlašću Luvijaca i Hetita sve do približno 1200. pr. Kr., kada su na to područje prodrli indoeuropski Bitinijci, Karijci, Mizijci, Lidijci te Frigijci ili Muški (tzv. narodi s mora ili »ljudi s mora«), koji su dokrajčili Arzavu, Hetitsko Carstvo i druge političke tvorevine njima srodnih naroda te uspostavili niz antičkih država (Mizija, Bitinija, Lidija, Karija, Frigija), dok su između 1000. i 800. pr. Kr. na zapadne obale Male Azije prodrli pripadnici starogrčkih plemena Dorana, Eoljana i Jonjana, koji su na zapadnim i jugozapadnim obalama današnjeg azijskog dijela Turske podignuli mnogobrojne naseobine (glavna središta: Milet, Efez, Prijena, Teos, Lebed, Kolofon, Klazomena, Eritra, Mijunt) te helenizirali indoeuropske skupine u jugozapadnoj Maloj Aziji. U IX. st. pr. Kr. zapadni i središnji dijelovi Male Azije nalazili su se u sastavu moćnoga Frigijskoga Carstva sa središtem u Gordionu (Gordiju), sjeveroistočni dijelovi u sastavu huritske monarhije Urartu, dok su jugoistočnim dijelovima Male Azije (kasnija Kapadocija) vladali Asirci. Takvo stanje održalo se do 696. ili 695. pr. Kr., kada su prodrli Kimerijci te, zaobišavši Asiriju i Urartu, srušili Frigijsko Carstvo. Njihovoj provali oduprla se tek Lidija u zapadnom dijelu Male Azije, koja je pod vodstvom dinastije Mermnada tijekom VII. st. pr. Kr. porazila Kimerijce te do 600. pr. Kr. proširila vlast na cijelo bivše Frigijsko Carstvo. Potkraj VII. st. pr. Kr. naglo je oslabjela moć Asirije, što su na području antičke Cilicije iskoristili domaći knezovi i uspostavili niz neovisnih monarhija, dok je Medija početkom VI. st. pr. Kr. srušila huritsko kraljevstvo Urartu te zavladala teritorijem uz istočnu granicu maloazijskog dijela Turske. Istodobno je na sjeveru današnje Turske, odnosno uz istočni dio južnog obalnoga pojasa Crnoga mora, bilo osnovano nekoliko grčkih kolonija (Trapezunt, Kotiora, Kerazunt, Amiz). Takvo stanje održalo se sve do druge polovice VI. st. pr. Kr., kada su na područje današnje Turske prodrli Perzijanci te za vladavine Kira II. osvojili Mediju (550. pr. Kr.), Lidiju (547. pr. Kr.) i grčke maloazijske gradove (545. pr. Kr.), a za vladavine Darija I. južno priobalje Tracije tijekom pohoda protiv Skita (513. do 512. pr. Kr.). Isprva lidijsku, a potom perzijsku vlast priznavali su i Paflagonija, Bizant, Bitinija i grčki gradovi na južnim obalama Crnoga mora. Pod perzijskom je vlašću područje današnje Turske bilo podijeljeno satrapijama Joniji, Lidiji, Frigiji, Ciliciji, Kapadociji i dijelom Armeniji, koje je s perzijskom prijestolnicom povezivala znamenita Kraljevska cesta. Pod perzijskom vlašću bili su veći dijelovi današnje Turske sve do druge polovice IV. st. pr. Kr., kada su na taj prostor počeli prodirati Makedonci. Godine 341. pr. Kr. makedonski kralj Filip II. osvojio je istočnu Traciju (europski dio Turske), a njegov sin Aleksandar III. Veliki do 334. pr. Kr. gotovo cijelu Malu Aziju, odnosno azijski dio Turske. Za Aleksandrove vladavine visok stupanj unutarnje autonomije stekla je i Paflagonija, a punu političku neovisnost nakon Aleksandrove smrti 323. pr. Kr., kada je njegovo carstvo bilo podijeljeno između dijadoha: istočnu Traciju dobio je makedonski vojskovođa Lizimah, a veće dijelove Male Azije Antigon I. Monoftalm. Takvo stanje održalo se kraće vrijeme budući da su se protiv Antigona I. ujedinili Lizimah i Seleuk I. Nikator, koji su ga pobijedili u bitki kraj Ipsa 301. pr. Kr. te podijelili njegovo carstvo. Sukob dvaju dijadoha iskoristili su vladari Kapadocije, koji su 302. pr. Kr. uspostavili neovisno kraljevstvo. Dvadeset godina nakon bitke kraj Ipsa došlo je do sukoba između Lizimaha i Seleuka I., koji je završio Lizimahovim porazom u bitki kraj Kurupedija 281. pr. Kr. te širenjem Seleukidskoga Carstva na gotovo cijelu Malu Aziju. Usporedno s tim sukobima u sjeveroistočnoj Maloj Aziji, uz istočni dio južne obalnog pojasa Crnoga mora stvoreno je oko 280. pr. Kr. kraljevstvo Pont, oko 281. pr. Kr. na zapadnim obalama Male Azije kraljevstvo Pergam, a u središtu Male Azije keltsko kraljevstvo Galacija. Polovicom III. st. pr. Kr. izbio je u Seleukidskome Carstvu prijestolni rat, što je dovelo 242. pr. Kr. do uspostave neovisnoga seleukidskoga kraljevstva na području središnje Male Azije pod Antiohom Hijerakom, potom do egipadskog zaposjedanja bivših seleukidskih posjeda uz južnu obalu današnje Turske te naposljetku do ulaska sjeveroistočne i istočne Male Azije u sastav Armenije. Takvo stanje održalo se do približno 228. pr. Kr., kada je Pergam zavladao gotovo cijelom zapadnom i južnom Anatolijom pošto je porazio Antioha Hijeraka. Gotovo istodobno su se pod rimskim patronatom osamostalili grčki gradovi Karije i Licije na jugozapadnoj obali Male Azije.

Do novih teritorijalnih promjena došlo je tijekom druge polovice II. st. pr. Kr., kada su se za prevlast u Maloj Aziji sukobili Rimljani i Pont. Rimljani su 133. pr. Kr. zagospodarili Pergamom, a Pont je do kraja II. st. pr. Kr. svoju vlast proširio na Frigiju, Paflagoniju i Galaciju. Iako je Pont za vladavine Mitridata VI. Eupatora izgubio Frigiju (103. pr. Kr.), koju su osvojili Rimljani, te Galaciju, koja je postala rimskom vazalnom monarhijom, istodobno se proširio na Kapadociju i Malu Armeniju. Širenje Ponta na velike dijelove azijskoga dijela današnje Turske izazvalo je sukob s Rimljanima, koji su protiv Ponta vodili tri tzv. mitridatska rata (od 88. do 64. pr. Kr.) tijekom kojih su proširili svoje carstvo na Bitiniju (74. pr. Kr.), Ciliciju (67. pr. Kr.) i zapadne dijelove Ponta (65. pr. Kr.), dok je Likaonija u južnom dijelu srednje Male Azije postala rimskom vazalnom monarhijom. Rimsko širenje nastavilo se i potkraj I. st. pr. Kr., kada su 25. pr. Kr. Rimljani zaposjeli Likaoniju i Galaciju, a završilo se tijekom I. st., kada su osvojili Kapadociju (18. god.), potom Traciju (46. god.) i naposljetku posljednje ostatke Ponta (63. god.). Pošto su 117. zagospodarili i Armenijom, u sastavu koje su se nalazili veliki dijelovi današnje istočne Turske, Rimljani su to područje podijelili provincijama Traciji, Aziji, Bitiniji, Galaciji, Kapadociji, Liciji i Pamfiliji, Ciliciji te manjim dijelom Armeniji i Siriji. Za cara G. A. V. Dioklecijana (vladao 284–305) bile su stvorene nove provincije koje su ušle u sastav prefekture Istok ili Orient te podijeljene dijecezama Traciji (provincija Europa), Pontu (provincije Bitinija, Galacija I. i II., Honorijada, Paflagonija, Helenopont, Pontus Polemonicas, Kapadocija I. i II., Armenija I. i II., Velika Armenija i Sofena), Aziji (provincije Helespont, Lidija, Azija, Frigija I. i II., Karija, Licija, Pamfilija, Pizidija, Likaonija) i Istoku (provincije Izaurija, Cilicija I. i II., Augusta, Osroena i Mezopotamija). Pod rimskom je vlašću područje današnje Turske bilo do 395., kada je podjelom Rimskoga Carstva ušlo u sastav Istočnorimskoga Carstva (→ bizant ili bizantsko carstvo), a u sastavu Bizanta bilo je do početka VII. st., odnosno do razdoblja 609–628., kada je velike dijelove središnje i istočne Male Azije (provincije Armenija, Cilicija, Kapadocija i Mezopotamija) osvojila Novoperzijska Država dinastije Sasanida. No ni Bizant ni sasanidsko carstvo nije se moglo oduprijeti Arapima, koji su do 680. zavladali istočnim i jugoistočnim dijelovima današnje Turske. Iako su za vladavine cara Nikefora II. Foke ponovno bile osvojene Cilicija, Kapadocija i dijelovi Armenije, već 1065. prodrli su u Malu Aziju Seldžuci, koji su pod sultanom Alpom Arslanom u bitki kraj Manzikerta 1071. porazili vojsku bizantskog cara Romana IV. Diogena te zavladali većim dijelom Male Azije. Dok su se obalni dijelovi Male Azije čvrsto nalazili u rukama Bizanta, njezini su središnji dijelovi nakon raspada Seldžučkoga Carstva ušli u sastav Rumskog ili Ikonijskoga Sultanata, koji je 1076. osnovao seldžučki vojskovođa Sulejman ibn Kutlumiš (u. 1086). Dok su središnji dijelovi Male Azije bili u posjedu Seldžuka, do prvih teritorijalnih promjena u njezinim obalnim dijelovima došlo je već potkraj XI. st., kada su francuski, flandrijski i normandijski velikaši za Prvoga križarskog rata osvojili Edesu (1097), Nikeju, Tarsus i Antiohiju te su na području današnje jugoistočne Turske uspostavili Kraljevstvo Malu Armeniju, vojvodstvo Edesu i Antiohijsko Kneževstvo. Te su feudalne monarhije kratko vrijeme uživale u neovisnosti budući da je Edesu 1144. osvojio mosulski atabeg Zanki (Zangi), a Kraljevstvo Malu Armeniju (1137) i Antiohijsko Kneževstvo (1159) bizantski car Emanuel I. Komnen. Bizantska osvajanja bila su kratka daha budući da je Emanuel pretrpio poraz od seldžučkoga sultana u Ikoniji (1176), što je dovelo do ponovnog osamostaljenja križarskoga Kraljevstva Male Armenije i Antiohijskoga Kneževstva te do gubitka cijele zapadne Cilicije u jugoistočnoj Maloj Aziji. Prijestolne borbe u Bizantu dodatno su iscrpile njihove vojne potencijale, što je omogućilo križarima da tijekom Četvrtoga križarskog rata (1202–04) osvoje Carigrad i na području europskog dijela današnje Turske i sjeverozapadne Male Azije uspostave Latinsko Carstvo. Bizantske snage, u otporu protiv križarske vladavine, osnovale su na području Male Azije Trapezuntsko i Nikejsko Carstvo, koje je 1221–28. osvojilo sve posjede Latinskoga Carstva u Maloj Aziji (osim uskoga obalnoga dijela uz Mramorno more), a za vladavine Mihaela VIII. Paleologa 1261. današnji europski dio Turske s Carigradom.

Sukobi Bizanta s križarima toliko su iscrpili staro carstvo da su sve njegove posjede u zapadnoj Maloj Aziji, osim uskog obalnog pojasa uz Mramorno i Crno more, do 1300. gotovo bez ikakva otpora osvojili i naselili Turci te osnovali niz emirata. Među njima se posebno istaknuo emirat Osmana I., koji se nakon smrti posljednjega seldžučkog sultana Masuda III. 1307. i raspada Rumskog ili Ikonijskoga Sultanata osamostalio te se započeo širiti na područja Bizanta i susjednih turskih emirata. Njegovi su potomci do 1520. osvojili cijelo područje današnje Turske, a do 1683. stvorili carstvo koje je vladalo velikim dijelovima Europe, Azije i Afrike (→ osmansko carstvo). Područje današnje Turske nalazilo se u sastavu Osmanskoga Carstva sve do njegova raspada nakon I. svjetskog rata. Naime, 1914. Osmansko Carstvo stupilo je u I. svjetski rat na strani Centralnih sila, a 1918. doživjelo je potpuni slom. Za poraz u ratu bili su optuženi mladoturci te su vlast preuzeli liberali, koji su 30. X. 1918. s Antantom sklopili primirje u Mudrosu. Pobjednici su okupirali sve strateške točke u Carstvu: Istanbul je stavljen pod nadzor Antantinih povjerenika, a britanske, francuske, talijanske te grčke snage započele su okupaciju Male Azije. Kao odgovor na to predstavnici nacionalnog pokreta za neovisnost Turske održali su 1919. u Sivasu kongres, na kojem su sve državne kompetencije bile prenesene na predsjednički odbor na čelu s Kemal-pašom (→ atatürk, mustafa kemal), pa je sultanska vlada bila prisiljena odstupiti. U travnju 1920., na tzv. Velikoj turskoj narodnoj skupštini u Ankari, Kemal-paša je bio izabran za predsjednika nove vlade, neovisne o Istanbulu. Na to su sile Antante odgovorile sklapanjem nepovoljnoga Mirovnog ugovora u Sèvresu (10. VIII. 1920) s istanbulskom vladom, prema kojemu su pobjednici dobili pravo na okupaciju Istanbula i morskih tjesnaca, a pojedine države pobjednice znatne teritorijalne stečevine. Grčka je dobila Traciju s Galipoljem do Čataldže (Çatalca), veći dio Egejskih otoka i prostran komad maloazijskoga teritorija sa središtem u Izmiru, koji je okupirala već u svibnju 1919; Italija je dobila manji dio Dodekaneza s Rodom; Francuska je uspostavila mandatno područje na vilajetu Adane u Maloj Aziji (cio današnji granični pojas uz tursko-sirijsko-iračku granicu); Armenija je zaposjela sjeveroistočne dijelove današnje Turske, a Kurdistan je trebao dobiti autonomiju. Negiranje nacionalnog suvereniteta Turske izazvalo je veliko ogorčenje Turaka i dovelo do izbijanja nacionalne revolucije pod vodstvom Kemal-paše, čije su postrojbe 1920. osvojile područje grada Karsa na sjeveroistoku Turske te protjerale Armence iz bivših istočnih vilajeta Osmanskoga Carstva. Godine 1921. prisilile su francuske postrojbe na povlačenje iz jugoistočne Male Azije te talijanske postrojbe na povlačenje iz jugozapadne Male Azije, a 1922. razbile su grčke postrojbe te ih prisilile na povlačenje iz Male Azije zajedno sa svim grčkim civilima. Vojni uspjesi Turaka pod Kemal-pašinim vodstvom prisilili su 1922. saveznike da s kemalistima potpišu primirje u Mudanyi, a iste su godine nacionalne oslobodilačke snage ušle u Istanbul pa je Narodna skupština proglasila ukinuće sultanata. Sporazumom u Lausannei 1923. bio je revidiran mirovni ugovor iz Sèvresa, priznata je pripadnost zapadnih dijelova Male Azije Turskoj, vraćene su istočna Armenija i istočna Tracija, a tjesnaci su demilitarizirani te su potpali pod turski suverenitet (njihov je status konačno reguliran 1936). Ankara je 1923. proglašena glavnim gradom, a 29. X. 1923. proglašena je Republika Turska s prvim predsjednikom Kemal-pašom, bili su zatvoreni šerijatski sudovi i medrese, 3. III. 1924. ukinut je kalifat, a 20. IV. 1924. proglašen je Ustav, čime je započela preobrazba Turske u modernu republiku. I u idućim godinama nastavila se modernizacija države. Bila je provedena agrarna reforma (1924), stvoreno moderno građansko i kazneno zakonodavstvo (1926), preustrojene su turske oružane snage (1927), strogo se provelo razdvajanje religije i države (1928), bila je provedena reforma kalendara i jezika, uveden latinični alfabet (1928), zabranjeno nošenje fesa i feredže, dana ravnopravnost i izborno pravo ženama (1934) i dr. U vanjskoj politici Turska je napustila planove o ekspanziji i panislamizmu te sustavno radila na sklapanju prijateljskih odnosa sa susjedima i vodećim regionalnim i svjetskim silama. Tako je 1934. sklopila savezništvo s Jugoslavijom, Grčkom i Rumunjskom (Balkanski pakt), 1937. savezništvo s Iranom (Perzijom), Irakom i Afganistanom, 1939. potpisala ugovor o prijateljstvu s Velikom Britanijom i Francuskom, a 1941. s Njemačkom, koji je morala razvrgnuti 1944. pod pritiskom Saveznika te 1945. objaviti Njemačkoj i Japanu rat. Godine 1947. uspostavljeno je vojno savezništvo sa SAD-om, a 1952. Turska je postala članica Sjevernoatlantskoga saveza. Sigurnosni sporazum s Irakom 1955. vodio je stvaranju Bagdadskoga pakta (od 1959. CENTO pakt). Vojni vrh ostao je politički utjecajan (također i početkom 2000-ih), usmjeren posebno očuvanju sekularnoga državnog ustroja (visoki vojni časnici povremeno su bili predsjednici republike). Nakon vojnog udara (1960., 1980) slijedile su zabrane političkih stranaka i javne djelatnosti pojedinih političara, a potom su se kroz ograničenu demokratizaciju stvarale nove stranke. Najtrajnija je Narodna republikanska stranka – CHP (osnovana 1923), koja je prvi put bila poražena na izborima 1950. Vlast je tada preuzela oporbena Demokratska stranka (osnovana 1946); premijer je postao A. Menderes (ponovno izabran 1954. i 1957). U vojnom udaru u svibnju 1960. bio je srušen s vlasti (potom je osuđen i pogubljen 1961), zajedno s predsjednikom C. Bayarom; vojna uprava okončana je izborima u listopadu 1961. Često su stvarane koalicijske vlade; od sredine 1960-ih više je puta premijer bio S. Demirel (1964–80. predvodio je Stranku pravde; 1993–2000. bio je predsjednik republike), a od 1970-ih B. Ecevit (1972–80. bio je vođa CHP-a). Odnosi s Grčkom pogoršavali su se zbog povremenih sukoba između pripadnika grčke i turske zajednice na Cipru (1963., 1967), a od kraja 1960-ih i zbog granica na Egejskome moru. U srpnju 1974. Turska je vojno intervenirala na Cipru i potom pomagala državnu zasebnost ciparskih Turaka. Tijekom 1970-ih u Turskoj je bila aktivnija kurdska gerilja, pa je u pojedinim jugoistočnim pokrajinama održavano višegodišnje izvanredno stanje (1950–80. iz istočne Anatolije iselilo se oko milijun Kurda). Od sredine 1970-ih protiv vlasti je djelovala i ljevičarska Armenska tajna vojska za oslobođenje Armenije (ASALA). Društvenu nestabilnost u 1970-ima stvarale su i radikalne desničarske skupine. Među snažnijima je bila nacionalistička organizacija »Sivi vukovi«, odgovorna za ubojstva više stotina civila, uglavnom članova ljevičarskih stranaka i organizacija (Mehmet Ali Ağca, pripadnik »Sivih vukova«, pokušao je 1981. ubiti papu Ivana Pavla II.). Vojni je vrh 12. IX. 1980. izveo državni udar i potom uspostavio privremenu vojnu upravu pod vodstvom generala Kenana Evrena (stvorena je uglavnom civilna vlada pod vojnim nadzorom, bio je proglašen privremeni ustav, a političke stranke bile su zabranjene). Ograničena demokratizacija započela je prihvaćanjem novog ustava (1982) i stvaranjem novih političkih stranaka (1983); pojedinima od njih bilo je dopušteno sudjelovanje na izborima u studenome 1983. Tijekom 1983–89. premijer je bio T. Özal, vođa Domovinske stranke (1989–93. bio je predsjednik Turske). U 1980-ima bilo je više suđenja članovima zabranjenih političkih stranaka (uglavnom ljevičarskih) zbog njihova javnoga djelovanja. Kurdska pobuna na jugoistoku Turske bila je izraženija sredinom 1980-ih; predvodila ju je Radnička stranka Kurdistana, pod vodstvom A. Öcalana (1999. bio je uhvaćen i osuđen na doživotni zatvor). U prvoj polovici 1990-ih najutjecajnija je bila Stranka ispravnoga puta (DYP). Njezin vođa S. Demirel bio je premijer 1991–93., a 1993–96. premijerka je bila Tansu Çiller (prva žena na tom položaju; 1993–2002. predvodila DYP). Nakon izbora 1996. premijer je postao Necmettin Erbakan, vođa umjereno islamističke Stranke blagostanja (osnovane 1983). Pod pritiskom vrhovnih vojnih zapovjednika 1997. bio je primoran na ostavku, a 1998. njegova je stranka zabranjena. Tijekom 1999–2002. premijer je ponovno bio B. Ecevit (vođa Demokratske lijeve stranke, osnovane 1985). U 1990-ima i početkom 2000-ih, u borbi protiv kurdskih pobunjenika, turska je vojska više puta upadala na teritorij Iraka (u sukobima od 1984. poginulih je oko 40 000). Na izborima 2002., 2007. i 2011. pobijedila je umjereno islamistička Stranka pravde i razvoja – AKP (2001. osnovao ju je dio članova zabranjene Stranke blagostanja); njezin vođa Recep Tayyip Erdoğan premijer je od ožujka 2003 (iz redova AKP-a je i predsjednik republike Abdullah Gül, izabran u parlamentu u kolovozu 2007. na mandat od 7 godina). Potkraj ožujka 2006. bili su veliki kurdski prosvjedi i nemiri u Diyarbakıru. Politički uspon AKP-a početkom 2000-ih osporavali su vojni vrh te vodstvo CHP-a i drugih oporbenih stranaka, zbog navodnoga islamističkoga djelovanja i ugrožavanja sekularnoga poretka (2008. zahtijevana je zabrana djelovanja AKP-a te smjena premijera Erdoğana i predsjednika Güla, ali Vrhovni sud to nije prihvatio). Početkom 2000-ih u Turskoj su otvoreni novi plinovodi i naftovodi koji omogućuju dodatnu opskrbu europskih zemalja iz Rusije i srednje Azije. S Armenijom je postignut sporazum o normalizaciji odnosa (2009), dok su pogoršani odnosi s Izraelom (od 2010) i Sirijom (od 2011; u Tursku se do sredine 2014. sklonilo oko 830 000 sirijskih izbjeglica); odnose s Grčkom i dalje opterećuje problem podjele Cipra i egejskoga podmorja. Ekonomsko-političke odnose, osim sa zemljama EU-a, Turska razvija i s Iranom te s Rusijom, a ostala je važna strateška saveznica SAD-a. Stabilnost Erdoğanove vlasti narušena je učestalim prosvjedima sredinom 2013 (započeli potkraj svibnja), u kojima je tražena veća demokratizacija i otpor islamizaciji. U kolovozu 2014. Erdoğan je pobijedio na prvim izravnim predsjedničkim izborima; predsjednik republike postao je 28. VIII. 2014 (vođa AKP-a i premijer postao je Ahmat Davutoğlu, ministar vanjskih poslova od 2009). Nakon izbora u lipnju 2015. AKP je izgubio apsolutnu parlamentarnu većinu; ponovno ju je dobio nakon izvanrednih izbora početkom studenoga 2015. U drugoj polovici 2015. povremeni su bombaški napadi radikalnih islamista na kurdske i druge civilne ciljeve (više od 100 poginulih u eksploziji u Ankari u listopadu 2015). Od srpnja 2015. obnovljeni su sukobi s kurdskom gerilom (Radnička stranka Kurdistana) na jugoistoku Turske (primirje je trajalo od 2013). Tijekom 2015. Turska je nastavila pomagati pobunjeničke islamističke snage u Siriji, a turska vojska povremeno napada kurdske snage na sjeveru Sirije (nastoji onemogućiti prekograničnu suradnju kurdskih vojno-političkih organizacija). Do kraja 2015. se u Tursku sklonilo oko 2,5 milijuna sirijskih izbjeglica. Nakon što se Rusija od rujna 2015. vojno angažirala u Siriji, podupirući Asadov režim, pogoršani su tursko-ruski odnosi (posebno nakon što je u studenome 2015. turski borbeni zrakoplov oborio ruski). Odnose s Europskom unijom pogoršao je masovni ilegalni odlazak izbjeglica iz Turske u Grčku i dalje prema srednjoj i sjevernoj Europi (najviše u Njemačku). Tijekom 2015. iz Turske je u Grčku prešlo oko 857 000 izbjeglica (u Bugarsku oko 31 000), od kojih je Sirijaca više od 50% (ostali su izbjeglice iz Afganistana, Iraka i dr.). U ožujku 2016. Turska i Europska unija dogovorile su način rješavanja migracijske krize (do tada je od početka 2016. u Grčku ilegalno prešlo još oko 150 000 izbjeglica). Predsjednik Erdoğan je u pregovorima (vode se od studenoga 2015) poboljšao položaj Turske u odnosima s Europskom unijom, dok ga turska oporba optužuje za autoritarizam, gušenje slobode medija i politički motivirane sudske progone. Početkom 2016. nastavljeni su povremeni bombaški napadi islamističkih i kurdskih ekstremista (u Istanbulu i Ankari u četiri napada do ožujka 2016. više je od 100 poginulih). Premijer Ahmat Davutoğlu podnio je ostavku u svibnju 2016., te je prestao biti predsjednik AKP-a. Uz suglasnost predsjednika Erdoğana, novi premijer i čelnik AKP-a postao je Binali Yildirim. Neuspio pokušaj državnog udara dogodio se 15. srpnja 2016 (s približno 300 poginulih). Slijedila su mnogobrojna uhićenja i smjene u vojsci, državnim službama, sudstvu i dr., što je učvrstilo Erdoğanov režim (broj zatvorenih procjenjuje se na više od 5000). Početkom kolovoza 2016. pokrenuta je normalizacija odnosa s Rusijom. Ograničena intervencija turske vojske u sjevernome pograničju Sirije započela je potkraj kolovoza 2016 (napadnuti su položaji radikalnih islamističkih skupina i kurdskih snaga). Početkom 2017. Turska u suradnji s Rusijom i Iranom potiče mirovne pregovore u Siriji (iz njih isključuje radikalne islamiste, čije položaje nastavlja napadati). Nastojanja predsjednika Erdoğana da stekne veće ovlasti u državnom upravljanju potpomognuta su u travnju 2017. referendumom na kojem su poduprte ustavne promjene koje uvode predsjednički sustav vlasti (uz izlaznost od 85,4% od ukupnoga broja birača, promjene je poduprlo 51,4%). Na prijevremenim izborima u lipnju 2018. parlamentarnu većinu ponovno osvaja Stranka pravde i razvoja (AKP), a Erdoğan je reizabran za predsjednika.

Politički sustav

Prema Ustavu od 7. XI. 1982 (do 2010. amandmanima je mijenjan u 17 navrata), Turska je bila unitarna republika s predsjednikom kao šefom države (vrhovni je zapovjednik oružanih snaga). Biran je u parlamentu do 2007., a potom ga biraju izravno građani na mandatno razdoblje od četiri godine, uz mogućnost jednoga reizbora (prvi neposredni izbori za predsjednika republike provedeni su 2014). Izvršnu vlast imala je vlada na čelu koje je predsjednik vlade (imenovao ga je i razrješavao predsjednik republike, koji je na prijedlog predsjednika vlade imenovao i razrješavao dužnosti ministre). Vlada je bila odgovorna jednodomnoj Turskoj velikoj narodnoj skupštini (Türkiye Büyük Millet Meclisi), koja ima zakonodavnu vlast. U Skupštini je bilo 550 zastupnika, koje su birali izravno građani za mandat od četiri godine. Biračko je pravo opće i jednako za sve državljane s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast imaju Ustavni sud, Visoki apelacijski sud, Vojni visoki apelacijski sud, Visoki vojni upravni apelacijski sud, Revizijski sud, a Državno vijeće najviši je upravni sud. Ustavnim promjenama 2010. ograničena je nadležnost vojnih sudova, a suđenja visokim vojnim dužnosnicima postaju nadležnost Ustavnoga suda. Također je osnažen položaj predsjednika republike u pravosudnome sustavu (odlučuje o izboru 14 od 17 članova Ustavnoga suda). Ustavnom reformom koja je podržana na referendumu u travnju 2017. napušta se parlamentarni, a uvodi predsjednički sustav vlasti (njegovo uvođenje predviđeno je nakon prijevremenih predsjedničkih i parlamentarnih izbora). Predsjednik republike postaje jedini nositelj izvršne vlasti (ukida se funkcija predsjednika vlade), imenuje i razrješava dužnosti ministre u vladi, imenuje zamjenike (potpredsjednike), donosi dekrete sa zakonskom snagom i dr. Predsjednik ostaje član stranke i nakon stupanja na predsjedničku dužnost (može biti i vođa stranke), a provođenje parlamentarnih i predsjedničkih izbora održava se istodobno. Predsjednički mandat povećan je na pet godina (zadržana je mogućnost jednog reizbora). Zakonodavnu vlast ima Turska velika narodna skupština, a broj zastupnika uvećan je na 600. Administrativno je Turska podijeljena na 81 pokrajinu (il), od kojih svaka ima svoju pokrajinsku skupštinu zastupnici koje se biraju za mandat od pet godina. Nacionalni blagdan: Dan republike, 28. listopada (1923).

Turska. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62811>.