Transilvanija (Erdelj i Sedmogradska, rumunjski Transilvania, Ardeal [ardeạ'l], mađarski Erdély [ε'rde:j], njemački Siebenbürgen [zi:'bənbyrgən]), povijesna i geografska pokrajina u Rumunjskoj. Obuhvaća oko 57 800 km², s približno 6,8 milijuna stanovnika (Rumunji 71%, Mađari 18%). Čini je brežuljkasti, od 300 do 500 m visok Transilvanski ravnjak, koji je na istoku omeđen pristrancima Istočnih Karpata, na jugu pristrancima Južnih Karpata (Transilvanske Alpe), a na zapadu Zapadnorumunjskim planinama (Rumunjski Zapadni Karpati / Carpaţii Occidentali Româneşti; Apuseni, Banatske planine). Klima je kontinentalna. Zimi se često javlja inverzija temperature. Rijeke pripadaju porječju Dunava; najveće su Olt (pritok Dunava), Mureş i Someş (pritoci Tise). Transilvanija je poljoprivredno područje s razvijenom industrijom. Ležišta lignita (Petroşani), željezne rude (Ghelari), olova, mangana, zlata, bakra, prirodnoga plina, sumpora i soli. Osobito je značajna metalurgija (željezare, čeličane), strojograđevna, kemijska, drvna, tekstilna, prehrambena i informatička industrija; podrumarstvo. Poljoprivreda je intenzivna (kukuruz, pšenica, šećerna repa, duhan, lan, konoplja, voćarstvo i vinogradarstvo); u stočarstvu prevladava uzgoj goveda, ovaca i svinja. Najveći su gradovi Cluj-Napoca, Temišvar (Timişoara), Braşov, Oradea, Arad, Sibiu i Târgu Mureș.
Područje današnje Transilvanije bilo je naseljeno već u prapovijesti. Oko 300. pr. Kr. naselili su je Skiti, Dačani i Geti. Za rimske je vladavine (106–275) Transilvanija uključena u provinciju Daciju i romanizirana, a Rimljani su je napustili pod pritiskom Gota 271–275. Nakon Gota u zemlju su nadirali Huni (koji su područjem zavladali oko 376), Gepidi (od 455), Langobardi (koji su 567. srušili gepidsku državu), Avari (od 568) i Slaveni. Kada su početkom IX. st. Franci i Bugari porazili Avarski Kaganat, Transilvanija je nakratko potpala pod bugarsku vlast, a potom pod Mađare, koji su ondje prodrli potkraj IX. st. Stjepan I. Arpadović stavio je pod svoju vlast mađarska plemena koja su vladala Transilvanijom te je ona 1002. postala sastavnim dijelom Ugarskoga Kraljevstva, s posebnim autonomnim statusom (zemljom je od kraja XII. st upravljao vojvoda kao namjesnik ugarskoga kralja). U XII. i XIII. st. u Transilvaniju su se naselili Nijemci (Sasi), kao rudari, obrtnici i trgovci koji su dobili samoupravu, kakvu su imali i Sekelji (Szekleri; mađarski Székely), vjerojatno mađarizirani potomci Huna, koji su bili pogranični vojnici (s vlastitim malim posjedima), a određenu samoupravu dobilo je i romansko (rumunjsko) stanovništvo (Vlasi, Rumunji) koje je uglavnom bilo seosko (iako je među njima bilo i sitnoga plemstva). Nakon neuspjele seljačke bune 1437–38., kojoj su se pridružili i rumunjski sitni plemići, institucionaliziran je vladajući savez ugarskoga plemstva, saskoga (njemačkog) građanstva i sekeljskih vojnika (Savez triju nacija – Unio Trium Nationum), a rumunjsko stanovništvo izgubilo je politička prava. Od toga razdoblja Transilvanija je ujedno bila izložena osmanskim prodorima. Nakon osmanske pobjede u Mohačkoj bitki i pogibije hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika II. 1526., dio ugarskog plemstva izabrao je za hrvatsko-ugarskoga kralja, kao protukandidata Ferdinandu I. Habsburškomu, transilvanskoga vojvodu Ivana Zapolju koji je, da bi se održao, zatražio pomoć Osmanlija. Sporazumom iz 1538. Ferdinand je Zapolji priznao samostalnu vlast u dijelovima Ugarske koje je Zapolja držao (uključujući Transilvaniju). Pošto su Osmanlije nakon Zapoljine smrti 1540. osvojili najveći dio Ugarske, osmanski sultan Sulejman II. dopustio je Zapoljinu sinu Ivanu Žigmundu da zadrži Transilvaniju (kao i Maramureş te dio pokrajine Crişana). Naposljetku se sporazumom s rimsko-njemačkim carem Maksimilijanom II. 1570. Ivan Žigmund konačno odrekao pretenzija na ugarsku krunu, a zauzvrat je dobio naslov kneza te je Transilvanija postala faktično neovisna država, formalno i dalje dio Ugarske, ujedno i vazal Osmanskoga Carstva, a vladajuće skupine Saveza triju nacija postale su staleži transilvanskoga sabora koji je birao kneza iz redova domaćih velikaških obitelji (Báthory, Bocskay, Bethlen, Rákóczy). Od sredine XVI. st. u Transilvaniji se širi reformacija te je još 1568. Turdskim ediktom priznata ravnopravnost rimokatolika, grkokatolika, luterana i kalvinista (uz toleriranje pravoslavaca). Knez Stjepan Batory (vladao 1571–86) postao je 1576. i poljskim kraljem te litavskim velikim knezom, a njegov nećak i nasljednik Zsigmond (vladao 1586–99) uključio se u habsburško-osmanski tzv. Dugi rat tijekom kojega je zemljom nakratko zavladao knez Vlaške Mihael Hrabri (1599–1600), a potom Habsburgovci koji su pokrenuli protureformaciju zbog čega je izbio ustanak pod vodstvom Istvána Bocskaya (1604–06) te su Bečkim sporazumom 1606. Transilvaniji vraćene politička autonomija iz 1570., kao i vjerska tolerancija. Za vladavina Gábora Bethlena (1613–29) i Györgya I. Rákóczyja (1630–48) došlo je do gospodarskog i kulturnoga prosperiteta, a poseban status zemlje potvrđen je sporazumima 1621. i 1645. György II. Rákóczy (vladao 1648–60) pridružio se 1657. Švedskoj u ratu protiv Poljsko-litavske države, u kojem je teško poražen, što je dovelo do državne nestabilnosti i osmanske intervencije kojom je za kneza doveden Mihály I. Apafi za čije je vladavine (1661–90) sve do sredine 1680-ih potrajao mir, ali uz ovisnost zemlje o Osmanskome Carstvu. Nakon osmanskoga poraza pod Bečom 1683. došlo je do rasta habsburškog utjecaja, koji se povećao pošto su habsburške postrojbe ugušile ustanak rumunjskih seljaka (1684–85) pa je Transilvanija 1687. prihvatila habsburški suverenitet. Rimsko-njemački car Leopold I. je potom 1691. proglasio Transilvaniju habsburškom krunskom zemljom, što je i formalno potvrđeno mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. kojim je završen habsburško-osmanski tzv. Bečki (Veliki) rat te su Osmanlije priznale habsburšku vlast nad zemljom. Ta se vlast učvrstila nakon poraza plemićke bune 1703–11. pod vodstvom Ferenca II. Rákóczyja (kojega je transilvanski sabor 1704. proglasio knezom) te su Transilvanijom potom upravljali namjesnici koje je postavljao bečki dvor. U ožujku 1848. ugarski je sabor proglasio pripajanje Transilvanije Ugarskoj, što je izazvalo protivljenje Rumunja (zbog centralističkoga stajališta mađarske revolucionarne vlade i njezina odbijanja da ukine kmetstvo) i Nijemaca (koji su se bojali gubitka tradicionalnih povlastica), ali je transilvanski sabor ipak u svibnju podupro pripajanje. Rumunjski i njemački protumađarski ustanici pridružili su se tada austrijskoj carskoj vojsci koja je do kraja 1848. zavladala gotovo cijelom Transilvanijom. Mađari su potom u protuofenzivi od veljače do lipnja 1849. zauzeli čitavu zemlju, osim nekoliko utvrda pod austrijskom kontrolom i manjih područja koja je držala rumunjska gerila, ali je naposljetku intervencija ruske vojske u lipnju 1849. dovela do mađarskoga poraza u kolovozu. Gušenjem mađarske revolucije Transilvanija je stavljena pod austrijsku vojnu upravu te je ukinuto kmetstvo. Potom joj je vraćena autonomija, a 1863. izabran je novi sabor u kojem su bili predstavljeni i Rumunji te je rumunjski, uz mađarski i njemački, 1865. postao službenim jezikom. Nakon Austro-ugarske nagodbe 1867. transilvanska je autonomija ponovno ukinuta, zemlja je ušla u sastav Ugarske i podijeljena je na županije. Posljedica toga događaja bila je mađarizacija koja je kulminirala 1907. proglašenjem mađarskoga jezika obveznim u školstvu, sudstvu i upravi. Istodobno je, pod utjecajem nastanka rumunjske države (1859), u Transilvaniji jačao i rumunjski nacionalizam. Propašću Austro-Ugarske potkraj I. svjetskog rata Transilvanijom su zavladali Rumunji, 1. XII. proglašeno je njezino sjedinjenje s Rumunjskom, a Trianonskim mirovnim ugovorom 1920. ona je i formalno dodijeljena Rumunjskoj. Na temelju Druge bečke arbitraže Mađarska je u rujnu 1940. dobila sjeverozapadni dio Transilvanije. Pred kraj II. svjetskog rata primirjem između saveznika i Rumunjske u rujnu 1944. Druga bečka arbitraža poništena je, sjeverozapadnu Transilvaniju u listopadu je osvojila sovjetska armija i predala ju 1945. rumunjskoj upravi, a Pariškim mirovnim ugovorima 1947. Transilvanija je ponovno u cjelini i formalno potvrđena kao dio Rumunjske. Rumunjskim ustavom od 1952. stvorena je u srednjoj Transilvaniji autonomna mađarska regija, sa sjedištem u Târgu Mureşu, koja je ukinuta 1968.
