Venezuela (Bolivarijanska Republika Venezuela/República Bolivariana de Venezuela), država u sjevernome dijelu Južne Amerike, između Karipskoga mora na sjeveru i Atlantskog oceana na sjeveroistoku (duljina obala 2800 km), Gvajane na istoku (duljina granice 743 km), Brazila na jugoistoku i jugu (2200 km) te Kolumbije na zapadu i jugozapadu (2050 km); obuhvaća 916 445 km².
Prirodna obilježja
Venezuela se sastoji od planinskoga dijela na zapadu i sjeverozapadu, stare gvajanske mase na jugoistoku i nizine rijeke Orinoco između njih. Zapadni planinski dio sastoji se od dvaju ogranaka istočnoga lanca Kolumbijskih Anda (Cordillera Oriental); zapadni, dobro pošumljeni ogranak (Sierra de Perijá) pruža se meridionalno uz granicu s Kolumbijom, a istočni ogranak Meridski Kordiljeri (Cordillera de Mérida) od jugozapada prema sjeveroistoku, gdje prelaze u Obalno gorje (Cordillera de la Costa) usporednog pružanja s karipskim primorjem. Između masiva Sierra de Perijá i Meridskih Kordiljera, kojih je središnji dio (Sierra Nevada) s najvišim vrhom Venezuele (Pico Bolívar, 4978 m) pokriven vječnim snijegom, pruža se tektonska udolina s jezerom Maracaibom (13 280 km²). Jezero je uskim kanalom spojeno s Venezuelskim zaljevom. Jugoistočni dio Venezuele zauzima staro Gvajansko gorje (500 do 800 m), koje se u svome središnjem dijelu izdiže u 1500 m visok ravnjak (La Gran Sabana) građen od krednih pješčenjaka. Iznad ravnjaka uzdiže se nekoliko zaravnjenih planina (tepui), od kojih je najviša Roraima (2810 m) na tromeđi Gvajane, Venezuele i Brazila. Središnji dio Venezuele čini prostrana aluvijalna visokotravnata nizina ljanos (llanos) uz rijeku Orinoco (trećina ukupne površine zemlje) i pritoke, koja u atlantsko primorje prelazi širokom močvarnom deltom Orinoca (oko 30 000 km²). Krajnji jugozapadni dio Venezuele, uz gornji tok Rio Negra, zahvaća sjeverni dio Amazonske nizine. Venezueli pripada nekoliko većih (Margarita, Tortuga, Blanquilla) i niz manjih, pretežno koraljnih otoka u Karipskome moru.
Klima je tropska; u nizini Orinoca savanska, a u jugoistočnom dijelu Gvajanskoga gorja i u gornjem toku Orinoca ekvatorska. Prosječna godišnja temperatura kreće se od 19,4 °C u gorju do 27,4 °C u nizinama. Najveća godišnja količina oborina (2000 do 3000 mm) padne u podnožju Kordiljera i u Gvajanskome gorju; u nizini Orinoca kreće se od 800 do 1100 mm, a najmanja količina oborina padne u primorju Karipskoga mora (500 do 800 mm) i na sjeverozapadu Venezuele (200 do 250 mm). Na jugu su dva kišna i dva suha razdoblja, uvjetovana zenitnim položajem Sunca, a na sjeveru jedno kišno i jedno suho razdoblje.
Venezuelska riječna mreža vrlo je gusta. Slijevu Atlantskog oceana pripada 82% vodenih tokova, uglavnom pritoka Orinoca; samo 17,5% rijeka utječe u Karipsko more, a 0,5% u endoreički bazen jezera Valencia (364 km²) u Obalnome gorju. Sierra Pacaraima razvođe je između porječja Orinoca i Amazone (Rio Negro); rijeka Casiquiare bifurkacijom spaja ta dva porječja. Orinoco (2140 km), najveća venezuelska rijeka, prima vode s Gvajanskoga gorja (Ventuari, Caura, Paragua i Caroní) i s ljanosa (Meta, Apure i Arauca). Za oceanske brodove Orinoco je plovan od ušća do grada Ciudad Bolívara (425 km); za manje brodove plovne su i Apure, Meta i Arauca. U Gvajanskome gorju nalaze se neki od najviših vodopada svijeta (Angelov slap, 979 m; najviši na svijetu, Kukenan i dr.).
Pristranci Anda oko gornjega toka Orinoca te Gvajanskoga gorja i Meridskih Kordiljera obrasli su tropskim kišnim šumama. Savanska visokotravnata vegetacija s galerijskim šumama uz rijeke pokriva nizinu Orinoca i pritoka. Kserofitnim grmljem obraslo je Obalno gorje, akacijama i kaktusima primorska ravnica, a uz obalu Karipskoga mora rastu šume mangrove. U planinskim krajevima razlikuju se tri visinska toplinska i vegetacijska pojasa: topli (tierra caliente) do 1000 m visine, umjereni (tierra templada) do 2000 m i hladni (tierra fría) iznad 2000 m visine.
Stanovništvo
U Venezueli živi 27 227 930 st. prema popisu iz 2011., odn. 31 568 179 st. prema procjeni iz 2017. ili 34,4 st./km². Gustoća je naseljenosti neravnomjerna, gusto su naseljeni sjever i sjeverozapad (karipsko primorje i međuplaninske kotline Obalnoga gorja) gdje na 20% ukupne površine obitava 75% cjelokupne populacije; u metropolitanskome području glavnoga grada Caracasa gustoća doseže do 4800 st./km². Nizina i delta Orinoca te Gvajansko gorje vrlo su rijetko naseljeni (manje od 8 st./km²); područje na jugu Venezuele gotovo je pusto (savezna država Amazonas, 1 st./km²). U etničkoj strukturi prevladavaju mestici (mješanci Indijanaca i Europljana; 51,6%) i bijelci (43,6%; potomci Europljana, uglavnom španjolskoga, talijanskog i njemačkoga podrijetla), crnci (2,8%; potomci afričkih robova) žive pretežno u sjeveroistočnome priobalju, a domorodački Indijanci (1,7%; Guajiro ili Wayuu, Warao, Yanomami i dr.) u sjeverozapadnome planinskom dijelu uz granicu s Kolumbijom, u delti Orinoca i po teško pristupačnim prašumama u unutrašnjosti. Glavninu stanovništva Venezuele čine katolici (71,0% st.); protestanata ima 17,0%, nereligioznih 9,0% i ostalih 3,0% (2011). Broj stanovnika rastao je velikom brzinom; za prvoga popisa stanovništva 1873. u Venezueli je živjelo 1,7 milijuna stanovnika, 1950. pet milijuna, 1971. godine 10,7 milijuna, a 2001. godine 23,2 milijuna stanovnika. Stanovništvo je u razdoblju 1970–95. raslo približno 3% godišnje, a u posljednje se vrijeme stopa rasta usporava. U razdoblju 2010–15. prosječni godišnji porast stanovnika Venezuele iznosi 1,4% i odgovara prirodnomu priraštaju (1,37% ili 13,7‰, 2015). Natalitet se smanjuje (s 22,9% u 2005. na 19,3‰ u 2015) i neznatno je viši od prosjeka za Južnu Ameriku (17,0‰, 2015), mortalitet iznosi 5,6‰, a smrtnost dojenčadi 15,4‰. Useljavanje stanovništva (uglavnom Kolumbijaca) je neznatno. Stanovništvo je mlado; u dobi je do 14 godina 27,0% stanovništva, od 15 do 64 godine 67,0%, a u dobi od 65 i više godina 6,0% stanovništva (2011). Očekivano trajanje života iznosi 69,9 godina za muškarce, odnosno 78,2 godine za žene (2015). Ekonomski je aktivno 14,7 milijuna stanovnika; stopa je nezaposlenosti visoka i iznosi 10,5% (2016). U slabo razvijenoj poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi tek 7,3%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 21,8%, a u uslužnim djelatnostima 70,9% zaposlenih (2011). Službeni je jezik španjolski, a u svakodnevnoj uporabi su i mnogobrojni indijanski jezici. Najstarija su sveučilišta u gradovima Caracasu (osnovano 1721), Méridi (osnovano 1810), Valenciji (osnovano 1833) i Maracaibu (osnovano 1891). Nepismeno je 2,9% stanovništva starijega od 15 godina (2016). Glavni je i najveći grad Caracas (1 942 652 st.; metropolitansko područje 3 242 000 st., 2011); ostali su veći gradovi (2011): Maracaibo (1 898 770 st., šire gradsko područje 2 310 000 st.), Valencia (1 378 958 st.), Barquisimeto (936 651 st.), Ciudad Guayana (672 651 st.), Maturín (447 283 st.), Maracay (401 294 st.), Ciudad Bolívar (335 208 st.), Barcelona (328 881 st.) Cumaná (310 763 st.), Barinas (300 455 st.), San Cristóbal (260 173 st.), Mérida (213 962 st.); u gradovima živi 89,0% st. (2015), mnogi u sirotinjskim četvrtima (barrios) na rubovima velikih gradova.
Gospodarstvo
Od kraja 1990-ih, dolaskom Huga Cháveza na vlast, jača uloga države u gospodarstvu po socijalističkome modelu. Napušten je program ekonomske liberalizacije, a do 2007. je uglavnom dovršena nacionalizacija naftne industrije, telekomunikacijskog i elektroenergetskog sektora. Socijalnim reformama smanjen je udjel siromašnog stanovništva s približno 50% (potkraj 1990-ih) na približno 30% (2013). Vrijednost BDP-a povećana je sa 117,1 milijarde USD (2000) na 393,1 milijardu USD (2010); BDP po stanovniku porastao je s približno 4796 USD (2000) na 13 693 USD (2010). SAD je 2005. Venezueli, kako su se njihovi međudržavni odnosi pogoršali, nametnuo ograničene ekonomske sankcije (postupno ih proširuje), koje su osobito pogodile naftni sektor, vodeći u stvaranju BDP-a i u izvozu te je Venezuela s Rusijom 2008. zaključila sporazum o modernizaciji naftne industrije. Pod utjecajem sankcija, ali i domaćih organizacijskih problema, proizvodnja nafte postupno se smanjivala, s 145,8 milijuna tona (2010) na 27,4 milijuna tona (2020); prosječna proizvodnja nafte pala je s približno 2 842 000 barela (2010) na 540 000 barela (2020) na dan. Udjel je Venezuele u svjetskoj proizvodnji nafte oko 0,6% (2020), a njezine su naftne zalihe najveće u svijetu (2020. procijenjene su na 48 milijarda tona, što je 17,5% svjetskih zaliha). Početkom 2000-ih Venezuela je bila suočena s hiperinflacijom koja je postupno obuzdana (2023. stopa inflacije procjenjuje se na 190%), te s velikom nezaposlenošću (2003. bila je 16,8%). Prosječna godišnja stopa nezaposlenosti od 11% (2000–10) smanjena je na 6,3% (2010–20). Gospodarski razvoj znatno ovisi o kretanju cijene nafte na svjetskom tržištu, a osim sankcija SAD-a opterećuje ga i unutarnja politička nestabilnost (uz učestale štrajkove i prosvjede, nestašice robe široke potrošnje i dr.). U kratkom je razdoblju drastično smanjena vrijednost BDP-a, s 482,3 milijarde USD (2014) na 98 milijarda USD (2018); BDP po stanovniku pao je s približno 15 976 USD (2014) na 3411 USD (2018). BDP je 2023. iznosio 92,2 milijarde USD (3474 USD po stanovniku), a veličina javnoga duga 148,2% BDP-a. Udjel siromašnoga stanovništva 2022. procjenjuje se na 50% (po nekim procjenama početkom 2024. je 82%). Zbog siromaštva i društvene nestabilnosti 2014–23. iselilo se 7,8 milijuna stanovnika, najviše u Kolumbiju (2,9 milijuna), Peru (1,5 milijuna), Brazil (568 000) i Čile (533 000). U sastavu BDP-a 2018. najveći je udjel uslužnoga sektora (68,7%), a slijede industrija (28,4%) i poljoprivreda (2,9%). U industrijskoj su ponudi nafta i njezini derivati, prehrambeni proizvodi i pića, metali, građevni materijali, vozila i oprema, kemikalije, odjeća, i dr. U poljoprivrednoj su ponudi šećerna trska, kukuruz, soja, palmino ulje, riža, krumpir, banane i drugo voće, te riba, razne vrste mesa, mliječnih proizvoda i dr. Uz naftu i prirodni plin, mineralna bogatstva čine i željezna ruda, zlato, boksit, dijamanti, hidroenergetski potencijali, i dr. Vrijednost robnog izvoza 2022. bila je 4,3 milijarde USD, a uvoza 9,5 milijarda USD. Izvozi otpadno željezo i bakar, sirovu naftu, naftni koks, aluminij, zlato, kemikalije, željeznu rudu, i dr. Uvozi sojine prerađevine, kukuruz, rižu, vozila, telekomunikacijske uređaje, lijekove, kemikalije, strojeve i industrijsku opremu, robu široke potrošnje, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Kina (16,3%), Turska (13,9%), Španjolska (12%), SAD (10,2%), Brazil (8,3%), Indija (5,3%) i Nizozemska (4%). Najviše uvozi iz Kine (31,4%), SAD-a (23%), Brazila (13,8%), Kolumbije (6,5%) i Turske (3,8%). Venezuela je članica OPEC-a (od 1960) i Svjetske trgovinske organizacije (od 1995), a njezino članstvo u MERCOSUR-u (od 2012) suspendirano je 2016.
Promet
Prometna se mreža Venezuele sastoji od 747 km željezničke pruge (nedavno modernizirane pruge Barquisimeto–Puerto Cabello i Caracas–Cúa služe putničkomu prometu, ostale uglavnom teretnomu) i 96 200 km cesta (34% asfaltiranih, 2004). Panamerička cesta prolazi kroz Venezuelu u dužini od 1422 km; glavni su cestovni pravci Caracas–Barquisimeto–San José de Cúcuta (Kolumbija), Caracas–Barcelona–Cumaná i Barcelona–Ciudad Bolívar–Ciudad Guayana. Gusta mreža autocesta povezuje gradove na sjeveru i sjeverozapadu zemlje. Venezuela ima oko 16 000 km unutarnjih plovnih putova, od čega je za oceanske brodove plovno 7100 km (donji tok Orinoca i jezero Maracaibo). Vodeće su morske luke Puerto Cabello, La Guaira (luka Caracasa), Maracaibo, Puerto la Cruz i Cabimas, a riječne Ciudad Bolívar i Ciudad Guayana na donjem toku Orinoca. Zračni je promet vrlo živ, od jedanaest međunarodnih zračnih luka najprometnije su Caracas/Maiquetía (»Simón Bolívar«; 8,8 milijuna putnika, 2010), Maracaibo, Barquisimeto, Barcelona, Valencia i Porlamar (otok Margarita). Izgrađeno je 10 347 km naftovoda i 5941 km plinovoda (2013).
Novac
Novčana je jedinica (jaki) bolivar (bolívar fuerte, Bs.F.; VEF); 1 bolivar = 100 sentima (céntimos).
Povijest
Područje Venezuele nastanjeno je od približno 13 000. pr. Kr., a najsloženije društveno ustrojstvo imali su narodi skupine Timoto-Cuica u Andama. Prvi Europljanin koji je došao do Venezuele bio je Kristof Kolumbo na svojem trećem putovanju u Ameriku 1498. Na njezinoj obali iskrcao se 1499. španjolski pomorac Alonso de Ojeda te su Španjolci, uočivši sličnost gradnje kuća na moru u Venezuelskom zaljevu i na jezeru Maracaibo s venecijanskim građevinama, obali dali ime Venezuela (Mala Venecija), koje se proširilo na cijelu zemlju. Španjolska kolonizacija započela je 1523. kada je na sjeveroistočnoj obali zemlje osnovano naselje Cumaná. Dublje u unutrašnjost prvi su, u potrazi za zlatom, prodrli Nijemci, pošto je 1528. Karlo V. Habsburgovac, u ime otplate duga, zapadni dio Venezuele dao u koncesiju augsburškoj trgovačkoj obitelji Welser. U traganju za bajoslovnim El Doradom porječje Orinoca istraživali su 1530–31. Nijemac Nikolaus Federmann i Španjolac Diego de Ordaz, a među kasnijim tragačima za El Doradom bili su i pustolov Lope de Aguirre 1560–61. koji je Orinocom doplovio do Atlantskog oceana te Walter Raleigh koji je 1595. pokušao područje Orinoca zauzeti za englesku krunu. U međuvremenu su 1546. Venezuelu u cijelosti ponovno preuzeli Španjolci te je priključili Audijenciji Santo Dominga koja je bila u sastavu potkraljevstva Nove Kastilje. Glavari autohtonih plemena odupirali su se španjolskom osvajanju, ali su do kraja XVI. st. Indijanci podvrgnuti te su postali robovi ili su prebjegli dublje u unutrašnjost koju su Španjolci konačno zauzeli u drugoj polovici XVIII. st. Od 1717. Venezuela je bila u sastavu potkraljevstva Nove Granade, a 1777. postala je generalna kapetanija. Tijekom XVII. st. otvoreni su rudnici zlata temeljeni na ropskoj radnoj snazi, isprva Indijanaca, potom afričkih robova, ali su nalazišta iscrpljena do XVIII. st., od kada se intenzivnije razvija stočarstvo te plantažni uzgoj tropskoga voća i kakaovca. Potkraj XVIII. st. među kolonistima (kreolima) začeo se pokret za neovisnost te je 1797. izbila protušpanjolska buna, a Francisco de Miranda je 1806. pokušao s dobrovoljcima i plaćenicima pomorskom invazijom srušiti španjolsku vlast. Slabljenje Španjolske, koja je potpala pod gospodstvo Napoleona I. Bonapartea, dovelo je 1810. do novog ustanka te su kreoli preuzeli vlast u Caracasu, a Nacionalni kongres proglasio je 5. VII. 1811. neovisnost Venezuele. F. de Miranda je 1812. izabran za poglavara novoproglašene republike i za zapovjednika revolucionarne vojske, ali je primirje što ga je sklopio sa Španjolcima, priznavši njihovu vrhovnu vlast, izazvalo revolt ustanika pa je vodstvo u borbi za neovisnost preuzeo Simón Bolívar koji je 1813. zavladao većinom unutrašnjosti kao i Caracasom te proglasio obnovu republike. Iako su španjolske snage 1814–15. ponovno preuzele kontrolu nad zemljom, rat za neovisnost nastavio se. Bolívar je 1817. na teritoriju pod svojom vlašću ponovno uspostavio Republiku Venezuelu koja je 1819. ušla u sastav nove države, Republike Velike Kolumbije koja je uz Venezuelu obuhvaćala i današnje Kolumbiju i Ekvador, s Bolívarom kao predsjednikom. Do 1821. Španjolci su gotovo u potpunosti poraženi, a njihovo posljednje uporište Puerto Cabello predalo se 1823. Međutim, u Velikoj Kolumbiji su ubrzo izbile unutarnje napetosti između središnje vlasti i regija te se Venezuela, pod vodstvom generala Joséa Antonija Páeza, koji je njome upravljao od 1826., odcijepila i postala samostalna republika 1830. Páez je vladao do 1848., bilo kao predsjednik (1830–35., 1839–43), bilo preko formalnih predsjednika, svojih eksponenata, stabiliziravši gospodarstvo i uspostavivši konzervativni režim u kojem su vodeću ulogu imali veleposjednici. Međutim, 1848. José Tadeo Monagas, izabran za predsjednika kao Páezov štićenik 1847., priklonio se liberalima i prognao Páeza koji ga je pokušao svrgnuti te je uspostavio novi režim u kojem su se on i njegov brat José Gregorio Monagas izmjenjivali na predsjedničkom položaju te su proveli neke liberalne reforme poput ukidanja ropstva 1854. Pokušaj Monagasa da osnaže osobnu vlast doveo je do njihova svrgavanja 1858., a napetosti između liberala, zagovornika federalizacije, i konzervativaca, pristaša centralizacije, dovele su do izbijanja građanskoga (tzv. Federalnoga) rata 1859. tijekom kojega se na predsjednički položaj kao diktator vratio J. A. Páez (1861–63). Rat je završio 1863. pobjedom liberala koji su vladali državom sve do 1899., u političkom sustavu u kojem je elita kontrolirala izbore, uz redovite pobune i kraće građanske ratove koji su bili posljedica sukoba unutar same vlasti, odnosno između utjecajnih regionalnih vojnih vođa (caudilla). Najdulje je zemljom upravljao Antonio Guzmán Blanco, predsjednik 1870–77., 1879–84. i 1886–87. Za njegove autoritarne vladavine omogućen je prodor stranoga kapitala, uz raširenu korupciju, konfiscirana je većina imovine Rimokatoličke crkve, legaliziran građanski brak, uvedeno opće osnovno obrazovanje. Nakon Guzmánova povlačenja došlo je do političke nestabilnosti, a 1892. vlast je oružanom pobunom preuzeo Joaquín Crespo (kao Guzmánov suradnik bio je predsjednik 1884–86), ostavši na predsjedničkom položaju do 1898. Tijekom njegova mandata zaoštrio se diplomatski spor s Velikom Britanijom u vezi s granicom s britanskom kolonijom Gvajanom te je Venezuela uspjela 1895. nagovoriti američkog predsjednika Grovera Clevelanda da prisili Britance na međunarodnu arbitražu kojom je, međutim, 1899. većina spornog područja dodijeljena Gvajani. Novom pobunom 1899. vlast je preuzeo Cipriano Castro koji je diktatorski i koruptivno vladao do 1908. Uz pobunu dijela regionalnih caudilla 1901–03., suočio se 1902–03. s pomorskom blokadom koju su Velika Britanija, Njemačka i Italija poduzele kako bi prisilile Venezuelu da plati naknadu za štetu što su njihovi državljani pretrpjeli tijekom oružanih sukoba u zemlji, a 1908. sukobio se s Nizozemskom pošto je ograničio trgovinu s nizozemskim karipskim posjedima. Tijekom te posljednje krize Castro je zbog zdravstvenih razloga otputovao za Europu te ga je državnim udarom srušio potpredsjednik, general Juan Vicente Gómez, koji je zemljom vladao sve do smrti 1935 (kao predsjednik 1908–13., 1922–29. i 1931–35. te između mandata kao stvarni vladar preko formalnih šefova države). Uspostavio je represivnu diktaturu oslonjenu na mrežu doušnika i policijskih agenata, zatvorivši i prognavši politički nepoželjne, potpuno ugušivši oporbu i dokinuvši građanske slobode. Unatoč tomu, zahvaljujući prihodima od koncesija britanskim, američkim i nizozemskim kompanijama za masovnu eksploataciju nafte koja je započela 1914., stabilizirano je gospodarstvo, otplaćen vanjski dug te razvijena prometna infrastruktura. Venezuela je 1928. postala najveći svjetski izvoznik nafte, ali socijalne nejednakosti nisu riješene, a korupcija vladajućih slojeva na čelu sa samim Gómezom ostala je raširena. Diktatura je ublažena za vladavine njegovih nasljednika Eleazara Lópeza Contrerasa (1935–41) te osobito Isaíasa Medine Angarite (1941–45) koji je legalizirao neke oporbene stranke i povećao porez naftnim kompanijama. Venezuela je u prosincu 1941. prekinula diplomatske odnose sa silama Osovine, a 1945. objavila je rat Njemačkoj i Japanu.
U listopadu 1945. državnim udarom uz pomoć mlađih časnika vlast je preuzela oporbena socijaldemokratska Demokratska akcija (AD) vođa koje Rómulo Betancourt je postao predsjednik te je započeo društvene reforme: dodatno su povećani porezi na prihode od nafte, omogućeno je širenje sindikata, uvedeno je opće pravo glasa. AD je osvojio veliku većinu na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1946., a ustavom donesenim 1947. uvedeni su izravni predsjednički izbori te progresivne odredbe u području radne i socijalne politike. Potkraj 1947. za predsjednika je izabran kandidat AD-a, književnik Rómulo Gallegos koji je stupio na položaj u veljači 1948. te su ubrzo doneseni zakon o agrarnoj reformi i zakon po kojem je država dobila 50% prihoda od nafte. Državnim udarom u studenome 1948. vlast je preuzela vojna hunta na čelu s ministrom obrane Carlosom Delgadom Chalbaudom. Hunta je zabranila AD, raspustila parlament i uvela diktaturu, a kada je Delgado Chalbaud ubijen u nejasnim okolnostima pri pokušaju otmice 1950., njezin je vodeći član postao Marcos Pérez Jiménez koji je 1952. izmanipulirao rezultate izbora za Ustavotvornu skupštinu te je potom stupio na predsjednički položaj. On je pojačao represiju i zaustavio društvene reforme, iako je nastavljen gospodarski rast te su realizirani mnogobrojni infrastrukturni projekti. Zlouporabe i korupcija režima izazvali su nezadovoljstvo dijela časnika koji su u siječnju 1958. svrgnuli Péreza Jiméneza. Nova hunta omogućila je slobodne izbore u prosincu 1958., na kojima je za predsjednika bio izabran R. Betancourt, a AD je osvojio apsolutnu većinu u parlamentu. Time je započelo najdugotrajnije demokratsko razdoblje u povijesti Venezuele (1961. donesen je novi Ustav). Betancourt, koji je na položaj stupio u veljači 1959., započeo je agrarnu i socijalne reforme te razvoj državne industrije, ali se suočio s gospodarskom stagnacijom i pojavom radikalne ljevičarske gerile koja je smatrala da on vodi odveć umjerenu politiku. U međunarodnim odnosima, Venezuela je bila među osnivačima OPEC-a (1960), a prekinula je diplomatske odnose s Dominikanskom Republikom pošto su agenti te države 1960. pokušali likvidirati Betancourta, s Kubom, koja je podupirala gerilu, kao i, na temelju tzv. Betancourtove doktrine, s državama vlast kojih nije poštovala demokratske slobode, kako s desničarskim latinskoameričkim diktaturama tako i sa SSSR-om i istočnoeuropskim socijalističkim zemljama. Na izborima 1963. pobijedio je kandidat AD-a Raúl Leoni tijekom čijeg je mandata (1964–69) došlo do gospodarskoga rasta, a intenziviran je obračun s gerilom (koja nije stekla ruralnu potporu). Također, Venezuela je nakon proglašenja neovisnosti Gvajane 1966. toj državi osporila teritorijalnu cjelovitost povukavši priznanje granice određene 1899. i potražujući oko 130 000 km² gvajanskoga teritorija. Na izborima potkraj 1968. tijesno je pobijedio kandidat socijalno-kršćanske stranke COPEI Rafael Caldera, na položaju 1969–74. On je amnestirao gerilce, obnovio diplomatske odnose s latinskoameričkim vojnim režimima, kao i s Kubom te SSSR-om, priznao NR Kinu, nacionalizirao plinsku industriju i strane banke, povećao porez na prihode od nafte. Naslijedio ga je, pobijedivši na izborima 1973., Carlos Andrés Pérez iz AD-a (1974–79), koji je nacionalizirao rudnike željeza i naftnu industriju, a rast cijene nafte sredinom 1970-ih omogućio je najveći gospodarski prosperitet do tada, popraćen znatnim rastom javne potrošnje (s ulaganjima u socijalne programe), ali i vanjskoga duga te širenjem korupcije. Venezuela je 1978. proglasila gospodarsku zonu od 200 morskih milja te ju uvela i za udaljeni otok Aves, što je izazvalo protivljenje pojedinih karipskih otočnih država. Sporazum o morskoj granici postigla je iste godine s Nizozemskom, a poslije i sa SAD-om (1980) i Francuskom (1983) za njihove posjede u Karipskome moru, kao i s Dominikanskom Republikom (1982) te Trinidadom i Tobagom (1991). Do nove smjene vlasti došlo je nakon izbora 1978. na kojima je pobijedio Luis Herrera Campíns iz COPEI-ja (1979–84). On se suočio s problemom otplate duga i padom cijene nafte, što je dovelo do recesije koja se nastavila i tijekom mandata Jaimea Lusinchija iz AD-a (1984–89) kada su dužnička kriza i korupcija dosegnuli vrhunac. C. A. Pérez ponovno je izabran 1988. te je, stupivši na položaj početkom 1989., započeo liberalizaciju gospodarstva i privatizaciju državnih kompanija, a smanjenje subvencija za gorivo i povećanje cijene javnog prijevoza doveli su u veljači do masovnih prosvjeda u Caracasu u kojima je bilo više stotina poginulih. Iako je do 1991. došlo do gospodarskoga rasta, društvena situacija ostala je nestabilna, a tijekom 1992. dio vojske je u dva navrata pokušao svrgnuti Péreza: u veljači je državni udar predvodio potpukovnik Hugo Chávez, a u studenome skupina admirala i zrakoplovnih generala. Protiv Péreza je u ožujku 1993. pokrenut postupak impeachmenta zbog financijske pronevjere te je on u svibnju suspendiran i u kolovozu trajno smijenjen s položaja. Nakon dvije privremene predsjedničke administracije, 1994. predsjednik je ponovno postao R. Caldera pošto je pobijedio na izborima potkraj 1993. kao kandidat stranke Nacionalna konvergencija, nastale nakon rascjepa u COPEI-ju. On je amnestirao Cháveza i druge pučiste iz 1992., suočio se s bankarskom krizom koja je znatno opteretila javne financije te je potom nastavio deregulaciju gospodarstva. Međutim, rašireno nezadovoljstvo dugotrajnom gospodarskom i socijalnom nestabilnošću dovelo je do pada utjecaja do tada vodećih stranaka te je na predsjedničkim izborima u prosincu 1998. pobijedio H. Chávez, kao kandidat stranke Pokret za V. republiku (MVR), koju je osnovao 1997. obećavši radikalne društvene promjene. Stupivši na položaj u veljači 1999., raspisao je izbore za Ustavotvornu skupštinu na kojima je koalicija predvođena MVR-om osvojila više od 90% mandata te je potom donesen novi ustav kojim su povećane predsjedničke ovlasti, a smanjene one parlamenta te je imenu države dodan atribut bolivarski. Chávez je započeo uspostavu autoritarne vladavine, ideološki zasnovane na socijalizmu i protivljenju prevlasti SAD-a te je 2000. reizabran za predsjednika, a MVR je osvojio apsolutnu parlamentarnu većinu. Rast cijena nafte početkom XXI. st. omogućio je povećanje socijalnih davanja čime je Chávez osigurao širu narodnu potporu, ali je njegova gospodarska politika zasnovana na jačanju uloge države dovela do masovnih prosvjeda i štrajkova 2001., a u travnju 2002. došlo je do pokušaja državnog udara. Chávez je nadvladao i generalni štrajk potkraj 2002. i početkom 2003. te referendum o svom opozivu 2004., a u prosincu 2006. ponovno je pobijedio na predsjedničkim izborima, nakon kojih je započeo nacionalizaciju industrije, počevši s naftnom. Uspostavio je sporazume o suradnji s Kubom (2004), Bolivijom (2006), Nikaragvom (2007) i s pojedinim karipskim otočnim državama zagovarajući latinskoameričku integraciju bez utjecaja SAD-a te surađuje s Kinom, Iranom, Rusijom i drugim američkim suparnicima (ugovara velike kupnje ruskog oružja). Početkom 2007. Chávez je reorganizirao MVR te osnovao Ujedinjenu socijalističku stranku Venezuele (PSUV), koja je na parlamentarnim izborima 2010. tijesno pobijedila. Iako je njegov prijedlog ustavnih promjena odbačen na referendumu 2007., novim referendumom 2009. ukinuto je ograničenje broja mandata predsjednika i drugih dužnosnika te je Chávez 2012. reizabran. Odnosi s Kolumbijom ostali su napeti zbog dugotrajnoga spora oko morske granice (u podmorju bogatom naftom), početkom 2000-ih povremeno izbijaju incidenti u pograničju (Kolumbija optužuje Chávezov režim za pomaganje ljevičarske gerile), a spor oko granice opterećuje i odnose s Gvajanom. Nakon Chávezove smrti u ožujku 2013., predsjednički položaj preuzeo je dotadašnji potpredsjednik Nicolás Maduro koji je tijesno pobijedio na izborima u travnju. Slijedili su prosvjedi pristaša oporbenoga kandidata Henriquea Caprilesa. Maduro je nastavio Chávezovu politiku, ali je smanjenje državnih prihoda zbog pada cijene nafte od 2014., uz neučinkovitost i korupciju vlasti, dovelo do recesije, hiperinflacije, nestašice hrane, lijekova i osnovnih potrepština što je potaknulo masovno iseljavanje (do 2025. iz zemlje je emigriralo oko 7,9 milijuna stanovnika). Oporbena koalicija Demokratsko jedinstvo pobijedila je na parlamentarnim izborima u prosincu 2015. te stekla dvotrećinsku zastupničku većinu. Slijedili su zahtjevi za političkim promjenama i prikupljanje potpisa za referendum o Madurovu opozivu, uz prosvjede protiv režima. Oporbene su stranke uglavnom bojkotirale prijevremene predsjedničke izbore u svibnju 2018., na kojima je Maduro reizabran (Europska unija, SAD i više latinskoameričkih zemalja izbore su ocijenili nedemokratskima). Pošto je oporbena većina u parlamentu predsjedničke izbore označila nelegitimnima, u siječnju 2019. predsjednik parlamenta Juan Guaidó proglasio se privremenim predsjednikom do održavanja slobodnih izbora (priznali su ga SAD, Kanada, Argentina, Brazil, Čile, Kolumbija, Peru i većina zemalja EU-a), što je Madurov režim smatrao protuustavnim (Madurovu vladavinu legitimnom smatraju Rusija i Kina, te više latinskoameričkih zemalja, npr. Bolivija, Kuba, Meksiko, Nikaragva, Urugvaj), a u travnju iste godine Guaidó je, uz pomoć nekolicine časnika, pokušao preuzeti vlast. Madurov položaj osnažila je pobjeda PSUV-a na parlamentarnim izborima u prosincu 2020., popraćenima nepravilnostima i bojkotom glavnih oporbenih stranaka. Sankcije u energetskom sektoru, koje su joj uveli SAD, Europska unija i više drugih zapadnih zemalja, Venezuela je nastojala, s obzirom na znatan pad vlastite proizvodnje nafte, ublažiti suradnjom s ruskim i iranskim naftnim kompanijama (2020. iranski su tankeri pod vojnom pratnjom opskrbljivali Venezuelu gorivom) te je Venezuela 2023. podnijela zahtjev za pridruživanje BRICS-u. Potkraj 2023. snažnom političkom kampanjom obnovila je teritorijalni zahtjev prema Gvajani (potražuje oko 60% njezina teritorija, do rijeke Essequibo). Na predsjedničkim je izborima u srpnju 2024. Maduro proglasio pobjedu koju mu oporba osporava i optužuje ga za izbornu krađu pa su slijedili novi masovni prosvjedi. Ministarstvo pravosuđa SAD-a je još 2020. optužilo Madura i njegove bliske suradnike za krijumčarenje droge i narkoterorizam, a nakon povratka Donalda Trumpa na položaj američkoga predsjednika 2025. napetosti u odnosima sa SAD-om pojačale su se. U siječnju 2026. američke specijalne vojne snage otele su Madura i njegovu suprugu te ih prebacile u SAD. Trump je najavio preuzimanje kontrole nad Venezuelom, napose njezinom naftnom industrijom, dok je u zemlji potpredsjednica Delcy Rodríguez privremeno preuzela predsjednički položaj.
Politički sustav
Prema Ustavu od 1999. Venezuela je republika, federalna država s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike državni je poglavar, ima i izvršnu vlast, na čelu je Vijeća ministara (vlade). Imenuje i razrješava dužnosti ministre, imenuje potpredsjednika republike i vrhovni je zapovjednik oružanih snaga. U određenim uvjetima može donositi uredbe sa zakonskom snagom i raspustiti Nacionalnu skupštinu. Bira se izravno, na općim izborima, na mandat od šest godina. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Nacionalna skupština (Asamblea Nacional), koja se bira na mandat od pet godina; imala je 167 zastupnika do izbora potkraj 2020., koji su dijelom bojkotirani, kada je broj zastupnika povećan na 277. Ograničenja broja mandata predsjednika i zastupnika ukinuta su ustavnim amandmanom 2009. Biračko je pravo opće i jednako, imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud pravde (Tribunal Supremo de Justicia), suce kojega bira Nacionalna skupština na mandat od 12 godina. Država je administrativno podijeljena na 23 države (estados), glavni okrug (distrito capital) što ga čini glavni grad Caracas, te federalne posjede (dependencias federales) koji obuhvaćaju 11 otočnih skupina (Los Roques). Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 5. srpnja (1811).
Političke stranke
Demokratska akcija (Acción Democrática – akronim AD), osnovana 1941., stranka je lijevoga centra. Jedan od osnivača stranke bio je Rómulo Betancourt (predsjednik republike 1945–48. i 1959–64); predsjednici republike iz redova AD-a bili su također na vlasti 1964–69., 1974–79. i 1984–94. Vodeća venezuelska stranka do sredine 1990-ih (povremeno se na vlasti izmjenjuje sa Socijalno-kršćanskom strankom), potom prelazi u oporbu i postaje vodeći protivnik predsjedniku Hugu Chávezu (na vlasti od 1998). Nakon što je bojkotirala izbore 2005., početkom 2008. potiče stvaranje oporbene koalicije Demokratsko jedinstvo koja je poražena na izborima 2010., dočim na izborima 2015. osvaja parlamentarnu većinu koju je zadržala do 2017 (koalicija je raspuštena tijekom 2020–21). Na izborima 2020. i 2025. AD sudjeluje u koaliciji Demokratski savez i osvaja manji broj zastupničkih mjesta. Socijalno-kršćanska stranka (Partido socialcristiano – akronim COPEI zadržao se prema prvom službenom nazivu Comité de Organización Política Electoral Independiente – Odbor neovisne izborne političke organizacije), osnovana 1946., stranka je desnoga centra. Osnivač stranke bio je Rafael Caldera (predsjednik republike 1969–74. i 1994–99); iz stranačkih redova predsjednik republike bio je i Luis Herrera Campins (1979–84). Protivi se prevlasti PSUV-a; od 2008. s AD-om sudjeluje u stvaranju oporbene koalicije Demokratsko jedinstvo koja osvaja parlamentarnu većinu na izborima 2015., a na izborima 2020. i 2025. sudjeluje u koaliciji Demokratski savez te osvaja nekoliko zastupničkih mjesta. Ujedinjena socijalistička stranka Venezuele (Partido Socialista Unido de Venezuela – akronim PSUV), osnovana 2007., stranka je ljevice. Zagovara nacionalizaciju i državni nadzor nad gospodarstvom (posebice nad naftnom industrijom), protivi se globalnoj politici i utjecaju SAD-a. Proizašla je iz Pokreta za V. republiku (Movimiento V República – akronim MVR), koji je 1997. osnovao i predvodio Hugo Chávez, predsjednik republike 1998–2013 (MVR pobjeđuje na izborima 2000. i 2005). PSUV pobjeđuje na izborima 2010., a parlamentarnu većinu gubi na izborima 2015. Nakon Chávezove smrti PSUV predvodi Nicolás Maduro (predsjednik republike od 2013). Na izborima 2020. i 2025. koje je dio oporbe bojkotirao, PSUV osvaja apsolutnu zastupničku većinu.
Hrvatsko iseljeništvo
Brojnije skupine hrvatskih doseljenika došle su u Venezuelu nakon II. svjetskog rata, prva u kolovozu 1947. Bili su to politički emigranti kojih se u prvim poratnim godinama uselilo oko 800 i koji su činili temelj kasnijih hrvatskih naseobina. Procjenjuje se da u Venezueli živi od jedne do nekoliko tisuća Hrvata; nastanjeni su uglavnom u Caracasu, Maracaibu i Valenciji. Središnja ustanova društveno-kulturnih aktivnosti Hrvata bilo je 1949–72. Društvo Hrvata u Venezueli, a u kasnijem su razdoblju istaknutu ulogu imali Hrvatsko-venezuelanski centar (osnovan 1972) te Novo društvo Hrvata u Venezueli (osnovano 1972). Danas ondje također djeluju: Hrvatski svjetski kongres, Hrvatski odbor za Venezuelu, Društvo Hrvatska žena, Hrvatska mladež u Venezueli, Hrvatska kulturna zajednica, Društvo Katarina Zrinska i dr. U Valenciji je neko vrijeme djelovala nogometna momčad Croacia. Hrvatski poslovni ljudi organizirani su u Cámara Venezolano Croata de Industria y Comercio. Sva su društva politizirana sa zadaćom očuvanja nacionalnog identiteta. Vodeće mjesto u novinstvu imao je Vjesnik Društva Hrvata u Venezueli (1952–2004). Od 1962. djeluje Hrvatski radio sat. Iste godine bila je pokrenuta i Hrvatska subotnja škola za podučavanje djece o hrvatskoj povijesti i kulturi. Hrvati su uklopljeni u venezuelsko društvo te uglavnom pripadaju srednjemu sloju. Zbog prestanka nove imigracije izloženi su asimilaciji.
Književnost
Kako na tlu današnje Venezuele nisu postojale velike pretkolumbovske države ni kulture, a u trostoljetnom razdoblju španjolske vlasti nisu se razvila važna kulturna središta, pojava kulturne i književne djelatnosti vezuje se uz početak XIX. st. Prvi laički, politički koherentan i zemljopisno sveobuhvatan plan za neovisnost Latinske Amerike sročio je Venezuelac F. de Miranda (1750–1816) u prepisci s mnogim tadašnjim europskim vladarima. Slijedio ga je sunarodnjak S. Bolívar (1783–1830), autor velikoga broja tekstova političko-programatske naravi koji zbog nadasve dorađenoga stila i sadržajne vrijednosti za daljnji razvoj kulture u hispanskoj Americi zauzimaju mjesto i u hispanoameričkoj književnosti (npr. »Pismo s Jamajke« – »Carta de Jamaica«, 1815; »Govor u Angosturi« – »Discurso de Angostura«, 1819). A. Bello (1781–1865), koji je veći dio života proživio u Londonu i u Čileu, jedan je od najzaslužnijih za stvaranje novoga hispanoameričkog kulturnoga i književnog identiteta. Bio je urednik i glavni autor vrlo čitanih časopisa (npr. »Biblioteca Americana« i »Repertorio Americano«), te autor prve gramatike španjolskoga jezika napisane u Latinskoj Americi i dugačkih neoklasičnih poema (»Pozdrav pjesništvu« – »Alocución a la poesía«, 1823; »Himna Kolumbiji« – »El himno a Colombia«, 1825; »Poljodjelstvo u žarkom pojasu« – »La agricultura en la zona tórrida«, 1826., i dr.). Tijekom XIX. st., dok su se u drugim mladim državama stvarali književni krugovi, izdavali časopisi i djelovao velik broj pisaca, u Venezueli je književni život bio sporadičan, često i zbog političkih neprilika. Najbolji je primjer romantički pjesnik Juan Antonio Pérez Bonaldo (1846–92), koji je gotovo cijeli život proveo u progonstvu i proslavio se poemom »Povratak u domovinu« (»Vuelta a la Patria«, 1877). Osim njega, pjesnik na razmeđu romantizma i modernizma bio je Manuel Pimentel Coronel (1853–1907). Prva istaknuta stvaralačka generacija pojavila se 1920-ih (»Generacija 1928«, autori kao Vicente Gerbasi, 1913–92., i dr.) i sudjelovala u općem pokretu avangarde. Tijekom XX. st. javio se veći broj produktivnih i samosvojnih književnih osobnosti, među kojima su se osobito istaknuli prozaici. R. Gallegos (1884–1969), utjecajan političar i predsjednik republike (1948), u početku pripovjedač konzervativna kova i regionalne tematike (roman »Reinaldo Solar«, 1920), slavu u cijelom hispanskom svijetu stekao je angažiranim romanima, od kojih je najpoznatiji »Doña Bárbara« (1929). A. Uslar Pietri (1906–2001), polihistor i političar, jedan od promicatelja magijskoga realizma s A. Carpentierom i M. A. Asturiasom, autor je najznačajnijih venezuelskih povijesnih romana (»Rumena koplja« – »Las lanzas coloradas«, 1931; »Put za Eldorado« – »El camino de El Dorado«, 1947). Istaknuti je pripovjedač M. Otero Silva (1908–85) te osobito S. Garmendia (1928–2001), središnja ličnost pripovjedne proze druge polovice XX. st., koji je problematizirao položaj i život pojedinca u modernom svijetu (npr. roman »Pepelnica« – »Día de ceniza«, 1968), a u kratkim pričama utjecao se fantastici. Od prozaika srednje generacije značajni su Adriano González León (1931–2008; roman »Prenosiva zemlja« – »País portátil«, 1969), te Luis Britto García (r. 1940) i David Alizo (1942–2008), pripadnici skupine tzv. antiromanopisaca, spisateljica Milagros Mata Gil (r. 1951) i dr. U venezuelskom pjesništvu (u kojem su se isticali pjesnici Carlos Augusto León, 1914–97., i dr.) došlo je sredinom XX. st. do značajnog obrata, tj. do napuštanja jake veze s tradicijom i okretanja prema univerzalnomu, čak hermetičnomu i intelektualnom. Glavni su predstavnici toga smjera Guillermo Sucre (r. 1933), Edmundo Aray (r. 1936) i dr.
Likovne umjetnosti
U pretkolumbovskoj Venezueli plemena nastanjena uz rijeke izrađivala su stilski različito urešenu keramiku, tekstil, ritualne i uporabne predmete od zlata, opsidijana i kamena. Arhitektura kolonijalnog razdoblja slijedila je španjolske uzore, isprva u kasnogotičkome slogu, potom je u XVII. i XVIII. st. razvijala lokalnu inačicu europskih renesansnih i baroknih crkava (katedrale u Coru i Caracasu, često obnavljane zbog snažnih potresa). Vojne su utvrde od XVI. st. građene na strateškim mjestima; tvrđavu Arayu nasuprot Cumani projektirao je 1622. Juan Bautista Antonelli ml. (oko 1585–1649). Kuće imućnijih građana bile su izgrađene u kolonijalnom stilu. S neovisnošću Venezuele (1811) u Caracasu je započela izgradnja javnih državnih institucija neujednačenih stilskih obilježja; u klasicističkom stilu gradili su Olegario Meneses (oko 1810–60), Luciano Urdaneta (1825–99) i Robert García (1841–1936), a u historicističkom Juan Hurtado Manrique (1837–96). Potkraj XIX. st. španjolski arhitekt Juan Salas u Caracasu je projektirao u stilu secesije reprezentativne rezidencije i vile. Početkom XX. st. glavni arhitekt bio je Alejandro Chataing (1874–1928), autor mnogobrojnih javnih i privatnih građevina u stilu francuskoga historicizma i španjolskoga tradicionalnoga graditeljstva (Nacionalno kazalište u Caracasu, 1904). Historicizam je trajao do sredine 1930-ih, uz rijetke primjere moderne arhitekture, što ih je na industrijskim objektima primjenjivao Rafael Seijas Cook (1887–1969). U internacionalnom stilu projektirali su od 1936. C. R. Villanueva (1900–75) i Tomás José Sanabria (1922–2009). Neke od najvažnijih građevina druge polovice XX. st. u Venezueli nalaze se u Caracasu, a projektirali su ih u najsuvremenijim materijalima i tehnikama Carlos Gómez de Llarens (r. 1939), Daniel Fernández Shaw (r. 1939) i Enrique Siso (r. 1940). Prvi venezuelski slikari bili su Fernando Álvarez Carneiro (1696–1744) i Francisco José de Lerma (oko 1719–53), slikar biblijskih kompozicija, osobito Bl. Djevice Marije s Djetetom. Juan Pedro López (1724–87), slikar, kipar i zlatar, izradio je velik broj umjetničkih djela u baroknome stilu, a Domingo Gutiérrez (1709–93) u stilu rokokoa. U XIX. st. slikari Juan Lovera (1776–1841) i Hilarión Ibarra (1798–1854) te kipar José de la Merced Rada (oko 1797–1855) nastavili su hispansku slikarsku tradiciju, dok su Cristóbal Rojas (1857–90) i Arturo Michelena (1832–1918), školovani u Europi, prihvatili onodobne slikarske pravce i stilove. Najslavniji slikar toga razdoblja bio je portretist i slikar velikih povijesnih kompozicija Martín Tovar y Tovar (1827–1902). Sljedbenici impresionizma bili su Manuel Cabré (1890–1984) i Antonio Edmondo Monsanto (1894–1967). Héctor Poleo (1918–89) glavni je predstavnik nadrealizma, Jacobo Borges (r. 1931) razvijao se od kubizma preko ekspresionizma do socijalnokritičkoga realizma, Oswaldo Vigas (1926–2001) prešao je s apstrakcije na figuraciju, a Víctor Lucena (r. 1958), poznat po maštovitim instalacijama i videouradcima, vrstan je grafičar. Međunarodno su poznati i priznati umjetnici venezuelskoga podrijetla J. R. Soto (1923–2005) i Marisol (pravo ime Marisol Escobar; 1930–2016).
