Justinijan II. (grčki Ἰουστινιανός, Ioustinianós, nadimka Rinotmet ili Beznosni, grčki Ῥινότμητος, Rhinótmētos, doslovno: s odsječenim nosom), bizantski (istočnorimski) car (?, 668. ili 669 – Damatris, nedaleko od Carigrada, 7. XI. 711). Sin Konstantina IV. kojega je nakon smrti 685. naslijedio. Iskoristivši novi građanski rat u arapskom svijetu, oko 688. sklopio je povoljan mir s kalifom Abdul-Malikom, kojim je osigurao danak i podjelu utjecaja u Armeniji, kavkaskoj Iberiji i na Cipru. Okrenuvši se zatim zapadu, nanio je 688/689. težak poraz Slavenima i Bugarima. Zarobljene Slavene, njih više od 30 000, uz vojnu je obvezu potom naselio u maloazijske teme u sklopu politike prisilnih preseljenja na opustošena područja. Slične je mjere provodio i na Peloponezu, otocima i u priobalju, a osobitu je pozornost posvetio Carigradu nedalekom Kiziku na koji je naselio veći broj ciparskih podložnika. Iako je 691. obnovio rat s Arapima, već iduće godine doživio je težak poraz kod Sebastopolisa (danas Suhumi), izgubivši tijekom sljedećih godina armenske posjede. Istodobno je u sjevernoj Africi nastavljen arapski prodor koji je kulminirao padom Kartage 695. U unutrašnjosti Carstva za njegove je prve vladavine osnovana srednjogrčka tema Helada. Skupi građevinski pothvati, osobito u prijestolnici, kao i neprestani ratovi doveli su do povećanja poreza, dok je careva politika zaštite malih posjednika nasuprot veleposjeda izazvala negodovanje aristokracije. Široko nezadovoljstvo dalo je uporište pobuni vojskovođe Leontija koji je 695. preuzeo prijestolje, a svrgnutom caru dao odrezati nos te ga prognao na krimski Herson. Prebjegavši najprije oko 703. Hazarima, a potom Bugarima, uz pomoć bugarske vojske kana Tervela 705. vratio je prijestolje. Javna pogubljenja Leontija i Tiberija III. označila su uvod u Justinijanovu drugu vladavinu, obilježenu krvavim obračunima s protivnicima. Kraći sukob s Bugarima 708. završio je obnovom mira, a 709. poslao je vojsku na Ravennu, gradski prvaci koje su odvedeni u Carigrad i pogubljeni, što je ubrzo izazvalo ustanak u tamošnjem egzarhatu. Na istočnim je granicama nastavljeno uzmicanje – Arapi su 709. osvojili Tijanu, ključnu utvrdu Kapadokije, a pljačkaški upadi u Anatoliji intenzivirali su se 710–711. Nije jasno je li vojska poslana na Herson 711. bila upućena zbog novog rata s krimskim Hazarima ili je pak posrijedi bio carev obračun s neprijateljima stečenima za progonstva; te su se postrojbe ubrzo pobunile te pod zapovjedništvom Bardana Filipika zauzele Carigrad. Justinijan, odsutan iz prijestolnice tijekom opsade, ubrzo je uhvaćen i ubijen, a njegovom smrću ugašena je Heraklijeva dinastija.
Justinijan je bio iznimno pobožan vladar i prvi koji je počeo kovati rimski solid s likom Krista, prebacivši carev portret na naličje. Sazivanjem koncila u Carigradu 691–692. želio je dopuniti odluke Drugog i Trećeg carigradskog koncila. Kada zaključci koncila, koji je nastojao urediti crkvenu organizaciju, pravila i obred, ali je pokazao sve dublje razlike između kršćana latinskog i istočnorimskog svijeta, nisu dobili papinu potporu, a time ni priznanje ekumenskog statusa, skup je završio neuspjehom. Justinijan je potom papu Sergija I. pokušao privesti silom, no njegove je poslanike u tome spriječila vojska Ravenskog egzarhata, što je pokazalo i sve izraženiji politički razdor. Druga mu je vladavina bila obilježena boljim odnosima s Rimom, pa je 710/711. papa Konstantin I. posjetio Carigrad kao posljednji papa sve do XX. st.
