integralni račun, dio infinitezimalnog računa u kojem se proučavaju metode izračunavanja vrijednosti integrala.
Povijesni razvoj
Početci integralnoga računa mnogo su stariji od nastanka
diferencijalnoga računa. Već je metoda kojom je
Arhimed izračunavao
ploštinu kruga i segmenta parabole zametak je integralnoga računa. Tu metodu, proširivši je i na druge probleme, nastavili su i razvijali u XVII. st.
Johannes Kepler,
Francesco Bonaventura Cavalieri,
Galileo Galilei,
Blaise Pascal i
Pierre de Fermat, sve dok
Gottfried Wilhelm Leibniz i
Isaac Newton nisu postavili temelje na kojima su
Augustin-Louis Cauchy,
Karl Weierstrass i dr. u XIX. st. od integralnog računa stvorili jedno od najznačajnijih sredstava
matematičke analize. U novije se doba iz integralnoga računa razvila
teorija mjere, koja je naišla na svestranu primjenu, posebno u
teoriji vjerojatnosti i teoriji diferencijalnih jednadžbi.
Vrste integrala
Određeni integral funkcije
f definira se kao
ploština područja ispod
grafa funkcije f i iznad osi
x ako je
f realna funkcija definirana na
segmentu [
a,
b] realnih brojeva (
a ≤
x ≤
b), te ako poprima samo pozitivne vrijednosti. Ako funkcija
f poprima i negativne vrijednosti, ploštinu područja iznad grafa funkcije a ispod osi
x uzima se s negativnim predznakom. Određeni integral funkcije
f na segmentu [
a,
b] je broj a označuje se sa:
Neodređeni integral od funkcije f je funkcija F kojoj je derivacija jednaka f, tj. F′(x) = f (x); F se naziva i primitivna funkcija funkcije f. Budući da je derivacija konstante jednaka nuli, F + C također je primitivna funkcija od f za bilo koju konstantu C. Dodavanjem konstanata jednoj primitivnoj funkciji dobivaju se sve primitivne funkcije od f. Neodređenim integralom često se naziva i skup svih primitivnih funkcija od f; taj se skup označuje sa:
Osnovni teorem integralnog računa govori o vezi između određenog i neodređenog integrala i glasi: ako je F primitivna funkcija od f, tada je određeni integral funkcije f na segmentu [a, b] jednak razlici vrijednosti funkcije F na krajevima toga segmenta:
b
⌠
⌡
a |
ƒ(x) dx = F(b) − F(a). |
S pomoću tog teorema mogu se efektivno izračunati određeni integrali mnogih elementarnih funkcija. Također slijedi da se primitivna funkcija može izračunati s pomoću određenog integrala:
,
(gdje je C bilo koja konstanta).
Primjena integralnoga računa
Primjenom integralnoga računa mogu se riješiti mnogi problemi matematike, mehanike i tehnike. Tako se npr. volumen
V tijela koje nastaje rotacijom luka krivulje
y =
f (
x) oko osi
x može izračunati s pomoću određenog integrala po formuli:

.
Integralni račun služi i za izračunavanje duljine luka krivulja, a s pomoću dvostrukih i višestrukih integrala mogu se izračunati oplošja i volumeni različitih tijela.