miocen (od grč. μείων, meíōn: manji + -cen), u geološkoj kronologiji Zemlje, neogenska epoha, nakon posljednje paleogenske epohe oligocena a prije pliocena (od prije 23,04 do prije 5,33 milijuna godina; → kronostratigrafija). Započinje prvom pojavom planktonske foraminifere Paragloborotalia kugleri te približno nestankom vapnenačkog nanofosila Reticulofenestra bisecta, a završava približno nestankom vapnenačkog nanofosila Triquetrorhabdulus rugosus i prvom pojavom vapnenačkog nanofosila Ceratolithus acutus.
Kontinenti su bili otprilike na današnjim pozicijama, osim što je nedostajao kopneni most između Sjeverne i Južne Amerike. Planinski su se lanci na tim kontinentima izdizali, kao i Himalaja. Nastavkom kolizije Afričke i Euroazijske ploče, započete još potkraj krede, početkom miocena započela je glavna faza alpske orogeneze kojom su izdignuti planinski lanci Alpa, Dinarida, Helenida i Taurusa, koja je na području Bliskog istoka također uzrokovala puknuće veza Tetisa s indopacifičkim prostorom na istoku, čime se od južnog Tetisa formiralo Sredozemno more. Izdizanje Alpa i globalno sniženje razine oceana uzrokovalo je prekid veze između Sredozemnog mora i Atlantika, što je dovelo do privremenog isušivanja Sredozemnog mora, događaja poznatog kao mesinijska kriza saliniteta.
Miocenski stratigrafski zapisi upućuju na tadašnji opsežan i raznolik kopneni život te pružaju cjelovit uvid u razvoj kralježnjaka, posebice sisavaca. Čak polovica danas poznatih porodica sisavaca postojala je u miocenu. Nastavljena je evolucija konja, poput rodova Parahippus, Miohippus, Anchitherium, Hypohippus, Pliohippus i Merychippus. Pojavili su se prvi psi i medvjedi, kao i medvjeđi pas Hemicyon, prve hijene, koje potječu od primitivnih cibetki, kao i prve sabljozube mačke iz potporodice Machairodontinae. Primitivne antilope, jeleni i žirafe pojavili su se u Euroaziji, a preci modernih slonova, koji su tijekom oligocena bili ograničeni na Afriku, proširili su se na euroazijski kontinent i postali raznolikiji. Na području Južne Amerike, zbog njezine izolacije od drugih regija, razvili su se tobolčari mesožderi, sisavci nalik mravojedima, oklopnicima i ljenivcima (Edentata), litopterni slični konjima i devama (Litopterna) i toksodonti s dugim, zakrivljenim sjekutićima (Toxodon). Do kraja miocenske epohe pojavile su se gotovo sve moderne skupine kitova, kao i rani tuljani i morževi. Ptice poput čaplji, pataka, orlova, jastrebova, vrana, vrabaca, fazana, sova i jarebica bile su prisutne u Europi. Miocenska je epoha izrazito važna za evoluciju primata. Fosilni dokazi upućuju na to da su napredni primati, uključujući majmune, bili prisutni u južnoj Europi (Pliopithecus). Ostatci skupina naprednih čovjekolikih majmuna, koji vjerojatno predstavljaju lozu iz koje potječu moderni čovjekoliki majmuni i ljudi (Dryopithecus), također se nalaze u europskim miocenskim stijenama a prisutni su i u miocenskim slojevima Afrike gdje su vjerojatno nastali čovjekoliki oblici, kao i moderni ljudi. Miocen je bio doba ubrzane evolucije među morskim planktonom i mekušcima, pri čemu su mnoge skupine pokazale povećanje biološke raznolikosti.
U miocenu je područje današnje panonske Hrvatske bilo poplavljeno velikim rukavom Sredozemnoga mora, koji se pružao od doline Rhône preko Beča i Panonske nizine prema istoku. Pojedine planine bile su u to doba otoci. U moru su se taložili konglomerati, lapori, gline i litotamnijski vapnenac (→ litavac). Miocenske su starosti i mnoge eruptivne stijene u panonskoj Hrvatskoj (npr. Lončarski vis na Krndiji).
