Kina

ilustracija
KINA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24ilustracija25ilustracija26ilustracija27ilustracija28ilustracija29ilustracija30ilustracija31ilustracija32ilustracija33ilustracija34ilustracija35ilustracija36ilustracija37

Kina (Zhonghua Renmin Gongheguo; Narodna Republika Kina), država u istočnoj i sr. Aziji, po površini treća na svijetu; obuhvaća 9 572 900 km². Pruža se od Tihog oceana na istoku do Pamira na zapadu (oko 5000 km) i od rijeke Amura (kin. Heilong Jiang) na sjeveru do otoka Hainana na jugu (oko 4000 km). Na sjeveru graniči s Rusijom (duljina granice 3645 km) i Mongolijom (4677 km), na sjeveroistoku sa Sjevernom Korejom (1416 km), na jugu s Vijetnamom (1281 km), Laosom (423 km), Mjanmarom (Burmom; 2185 km), Butanom (470 km), Nepalom (1236 km) i Indijom (3380 km), a na zapadu s Pakistanom (523 km), Afganistanom (76 km), Tadžikistanom (414 km), Kirgistanom (858 km) i Kazahstanom (1533 km). Na istoku Kina izlazi na rubna mora Tihog oceana: Žuto more sa zaljevom Bo Hai, Istočnokinesko i Južnokinesko more; ukupna je duljina obale kopnene Kine 18 000 km.

Prirodna obilježja

Kina se po građi i postanku sastoji od triju golemih područja: stare sinijske mase na istoku, paleozojskih planina na sjeverozapadu i od mlađih nabranih planina na jugozapadu. Na planine otpada 33% (čak 26% površine više je od 3000 m), na visoke ravnjake 26%, zavale i bazene 19%, nizine 12% i pobrđa 10% površine Kine. Sinijska masa građena je od starih stijena, koje su se nabrale već u arhaiku; paleozojske naslage, koje leže na arhajskima, nisu uopće nabrane. Sjeverni dio sinijske mase razlomljen je rasjedima pa su neki dijelovi spušteni i pokriveni mladim naplavinama. Na reljef Kine velik je utjecaj imalo poniranje indijske litosferne ploče pod euroazijsku, što je dovelo do izdizanja Tibeta i nastanka mlađega nabranoga gorja, Himalaje, na mjestu dodira ploča. S prosječnom visinom od 4000 m Tibet je najviši ravnjak na Zemlji. Zbog njegova izdizanja nastao je niz golemih stepenica (mongolska, mandžurska i dr.) kojima se teren spušta s jugozapada prema sjeveru i istoku. Između sinijske mase i sibirskoga prakopna Angare nabrao se u paleozoiku kontinentalni zapadni dio Kine s visokim gorskim masivima: Tien Shan (7439 m), Džungarski Alatau (4463 m) i Mongolski Altaj. Ta gorja, građena od kristaličnih i metamorfnih škriljevaca, bila su u tijeku duge geološke prošlosti poravnana i u tercijaru, odnosno na početku kvartara izdignuta. Tien Shan je u mlađem tercijaru bio izdignut i rasjedima razlomljen u više planinskih lanaca. Tibet okružuju s juga Himalaja (Mt. Everest, 8848 m, najviši vrh na Zemlji), a sa sjevera gorje Kunlun (visoko do 7723 m); na istočnom je kraju ograđen strmim gorjima A’nyemaqen (Amne Machin – Sečuanske Alpe), Gonnga (Gongka), Hengduan i dr., koja poprimaju meridionalni smjer pružanja. Između gorja Tien Shana na sjeveru i Kunluna na jugu nalazi se izolirana Tarimska zavala, koja je nastala duž rasjeda u mlađem tercijaru i u kvartaru; ispunjena je pretežno naslagama šljunka, prapora i gline. Najveći dio Tarimske zavale pješčana je pustinja (Takla Makan); kroz sjeverni dio protječe rijeka Tarim. Između istočnih ogranaka Tien Shana nalazi se depresija Turpan (Turfan, 154 m), a sjeverno od Tien Shana Džungarska zavala. Najprostranija je zavala Gobi, koja se prema istoku pruža do gorja Velikoga Hingana (2034 m). To je pretežito valovit kraj s malim isponima; južni je dio prava pustinja. Područje između gorja Qiliana na zapadu i Taihanga na istoku (580 000 km²) pokriveno je debelim naslagama prapora. Tibetsko se visočje prema jugoistoku stepeničasto spušta preko ravnjaka Yunnan-Guizhou i Sečuanskoga bazena. U nizinskome području najveće su Istočnokineska nizina u Mandžuriji, Velika nizina u donjem toku Huang Hoa te naplavna ravnica u srednjem i donjem toku Yangtzea, koje su međusobno odvojene niskim gorjima. S najviših planinskih dijelova, koji su pod vječnim snijegom, spuštaju se golemi ledenjaci (u Himalaji je pod ledenjacima 11 055 km², a u Kunlunu 11 639 km²).

Obala je uglavnom niska; more je uz obalu plitko (dubina do 200 m). Kini pripada 5400 otoka.

Osim geografskoga položaja i reljefa, na klimu Kine velik utjecaj imaju i monsuni. Od rujna do ožujka pušu hladni i suhi sjeverozapadni vjetrovi iz sjeverne i sr. Azije, a od ožujka do rujna vlažni jugoistočni vjetrovi s oceana, koji donose kišu. Dolinama velikih rijeka prodire utjecaj oceana duboko u unutrašnjost kopna, gotovo sve do Mongolije. Zbog toga jugoistočni dio Kine ima suptropsku klimu (1600 do 2000 mm oborina), a sjeverni hladnu i suhu kontinentalnu klimu. U sjevernom dijelu Kine godišnja količina oborina ne prelazi 1000 mm (Peking 626 mm, unutrašnja Mongolija 150 do 200 mm). Suša je u sjevernoj Kini vrlo česta. Znatnu količinu oborina dobiva ciklonalnim kišama istočni dio Kine; Guangzhou 2330 mm, Kunming 1296 mm, Nanjing 1220 mm. Najmanje oborina (manje od 100 mm) dobivaju zatvorena područja Tarimske zavale i Gobi, a najviše (više od 3000 mm) južni krajevi Tibeta, zbog ljetnoga monsuna. U zapadnom kontinentalnom dijelu Kine zime su na visokim planinama duge i vrlo hladne, a ljeta kratka i hladna, dok je u zavalama (Tarimska i Gobi) temperatura ljeti vrlo visoka, a zimi niska. Za izmjene monsuna (kasno ljeti ili u jesen) tajfuni često pustoše jugoistočno primorje Kine.

Golema riječna mreža Kine pripada porječju Yangtzea (18,9% površine; s oko 6300 km duljine Yangtze je treća rijeka na svijetu), Huang Hoa (7,9%), Songhua Jianga, Liaoa i Amura. Čak 35,7% površine Kine otpada na endoreična područja; u suhim, izoliranim zavalama kontinentalnoga dijela Kine rijeke se ulijevaju u jezera, koja su bez otjecanja, ili se gube u pijesku (rijeka Tarim). U gornjem toku gotovo sve rijeke imaju velik pad; u donjem toku obiluju rastrošenim materijalom, koji se taloži u nizini, a osobito u delti Yangtzea. Zbog obilja nanosa, od kojih se jedan dio taloži i u koritu rijeke, riječna se korita povisuju, pa se rijeke često izlijevaju i tako nastaju goleme poplave. Rijeka Huang Ho više je puta promijenila smjer donjega toka i ušće (udaljenost ušća pomicala se i do 800 km). U sjevernom dijelu Kine riječna je mreža dobro razvijena, ali se rijeke zimi zaleđuju (u Mandžuriji 3 do 5 mjeseci). Glavna je rijeka južne Kine Xi (Si), koja se razgranatom deltom ulijeva u Južnokinesko more. Južni se dio Tibeta preko Inda, Brahmaputre, Irrawaddyja i dr. rijeka odvodnjava u Indijski ocean. Plovne su uglavnom veće rijeke u južnom i sr. dijelu Kine, osobito Yangtze i Huang Ho, iako plovidba po Huang Hou ima manje značenje zbog kolebanja vodostaja i promjenljivosti toka. Plovni kanali, od kojih je najpoznatiji Veliki kanal, dug oko 1800 km (između Pekinga i Hangzhoua), služe i za natapanje. Mreža kanala za natapanje omogućuje natapanje od 49,8 milijuna ha (1994) poljoprivrednoga područja. Kanali često nadomještaju ceste. Najviše jezera ima oko donjeg toka Yangtzea (Dongting Hu, Poyang i dr.) i po suhim zavalama u unutrašnjosti Kine.

Južna Kina pretežno je pod vlažnim suptropskim vazdazelenim šumama, srednja je pod bjelogoričnim, a sjeverna pod crnogoričnim šumama. Sečuanski se kraj odlikuje velikim brojem endemičnih vrsta, a Mandžurija endemičnim vrstama četinjača. U Mandžuriji su raširene livade i pašnjaci, a na krajnjem istoku i stepe. Flora visokoga planinskoga pojasa ubraja se u vrstama najbogatije flore na svijetu; šuma je jače razvijena na pristrancima koji su izloženi vlažnim vjetrovima. Na šumsko područje otpada 13,9% ukupne površine Kine. Najveći su šumski kompleksi u Mandžuriji i na planinama Sichuana. U Kini raste oko 3000 vrsta biljaka koje se koriste u medicinske svrhe. Suhe zavale u unutrašnjosti Kine i na sjeveru obrasle su travom i grmljem ili su polupustinje. Za vegetaciju, osobito za poljoprivredu, vrlo je značajno područje prapora oko sr. toka rijeke Huang Ho (oko 580 000 km²), koje je nastalo u pleistocensko ledeno doba eolskim nanosima prašine iz pustinjskih krajeva sr. Azije.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva Kina je 1953. imala 590 194 715 st., a 2000. god. 1 265 830 000 st. (bez Hong Konga i Macaa), pa je po broju stanovnika prva zemlja u svijetu. Gustoća iznosi prosječno 132,2 st./km². Među najrjeđe naseljena područja ubraja se zapadni dio Tibeta s 1 st./km²; u Unutrašnjoj Mongoliji živi 20 st./km², u Xinjiang Uyguru (Sinkiang-Uighur) 11 st./km², a u primorskim krajevima, u sr. i donjem toku rijeke Yangtze i Huang Ho 200 do 600 st./km². Delta Yangtzea, okolica Guangzhoua i neki dijelovi pokrajine Sichuana imaju više od 1000 st./km². Nerazmjerna se gustoća stanovništva pokušala riješiti već početkom XX. st., kada je 1910. oko 10 000 000 osoba bilo preseljeno u Mandžuriju. Seobe su se ponovile 1960-ih i 1970-ih naseljavanjem gotovo pustih sjevernih i zapadnih krajeva. Znatan se broj Kineza iselio i u velegradove jugoistočne Azije, u Ameriku i Australiju. Procjenjuje se da izvan Kine živi oko 50 milijuna Kineza, kojih je, osim u Hong Kongu i na Tajvanu, najviše u Singapuru, Maleziji, Indoneziji, Tajlandu, te u SAD-u, Australiji i Kanadi. Osim Kineza (Han), koji čine 91,9% st. (1990), u Kini živi 55 naroda, na koje otpada 8,1% st. Najbrojniji su narodi: iz tibetsko-burmanske skupine – Yi (Lolo; 7 310 000 pripadnika), Tibetanci (5 110 000), Bai (Pai; 1 770 000), Tujia (T’uchia; 6 350 000), Hani (Woni; 1 400 000) i Lisu (640 000); iz tajske skupine – Zhuang (Chuang; 17 230 000 pripadnika), Bouyeji (Puyi, Chung-chia; 2 830 000), Dong (Tung; 2 800 000), Li (1 240 000) i Dai (Tai; 1 140 000); iz skupine Miao-Yao – Miao (8 230 000), Yao (2 370 000) i She (700 000); iz turkijske skupine – Ujguri (8 030 000) i Kazasi (1 240 000); iz mongolske skupine – Mongoli (5 350 000); iz mandžursko-tunguske skupine – Mandžurci (10 930 000); iz mon-kmerske skupine – Va (Wa; 390 000); posebne skupine čine kineski muslimani Hui (Huei; 9 570 000) i Korejci (2 140 000). Službeni je jezik kineski (mandarinski). Tradicionalna su kineska vjerovanja, koja su okupljala i najveći broj stanovnika, daoizam (taoizam), konfucijanizam i budizam. Ta su se tri filozofsko-religijska sustava kroz povijest međusobno prožimala. U Tibetu je raširen poseban oblik budizma, tibetski budizam (lamaizam). Prema procjeni iz 1997. oko 63,1% stanovništva čine nereligiozni i ateisti, 20,0% taoisti i pripadnici kineskih tradicionalnih vjerovanja, 8,4% budisti, 5,9% kršćani, 1,5% muslimani i 1,1% ostali.

U posljednjem međupopisnom razdoblju (1990–2000) prosječni je godišnji porast broja stanovnika iznosio 1,07%. Prirodni se priraštaj 1950-ih i 1960-ih povećavao, a 1965. dosegnuo je stopu od 28,4‰. Kako bi se zaustavio prevelik porast broja stanovnika, od 1970-ih u Kini se provodila restriktivna natalitetna politika kojom je bračnim parovima bilo dopušteno rođenje samo jednoga djeteta. Ona je ublažena 1988., kada je seljacima dopušteno rođenje drugoga djeteta nakon četiri godine ako je prvo dijete djevojčica. Posljedica je tih mjera smanjen prirodni priraštaj: u 1980-ima iznosio je oko 15‰, a 2001. samo 6,9‰. Natalitet je 13,4‰ (2001), mortalitet 6,4‰ (2001), a smrtnost dojenčadi 39‰ (2000). Smanjivanjem prirodnoga priraštaja stanovništvo Kine stari: u dobi je do 14 god. 22,9% st., od 15 do 64 god. 70,1%, a starije je od 65 god. 7,0% stanovništva (2000). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 45,2% radne snage, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 17,3%, a u uslužnim djelatnostima 37,5% (2001). Nepismeno je 6,7% stanovništva (2000). Kina ima 204 sveučilišta (2000) i 1225 visokih škola (2001), Akademiju znanosti s pokrajinskim ograncima, Akademiju društvenih znanosti (osnovana 1977) i dr. Glavni je grad Peking (Beijing; 7 607 000 st.). Čak 40 gradova ima više od 1 milijun gradskog st. (2000). Uz Peking su najveći: Shanghai (9 862 000 st.), Tianjin (5 325 000 st.), Wuhan (4 411 000 st.), Harbin (4 350 000 st.), Shenyang (4 333 000 st.), Guangzhou (4 361 000 st.), Chengdu (3 459 000 st.), Nanjing (3 095 000 st.), Changchun (2 878 000 st.), Xi’an (2 858 000 st.), Dalian (2 754 000 st.). U gradovima živi 36,1% stanovništva (2000).

Gospodarstvo

Radi preorijentacije na tržišno gospodarstvo, Kina od 1978. provodi ekonomske reforme, stvara posebne ekonomske zone radi privlačenja stranih ulaganja (uz obilje jeftine radne snage i financijske olakšice), provodi modernizaciju privrednih grana, potiče ulaganja u inozemstvu i uključivanje u svjetsko tržište (potkraj 2001. pristupa Svjetskoj trgovinskoj organizaciji). Po veličini stranih ulaganja Kina je postala vodeća u svijetu; 1978–2002. uloženo je oko 400 milijarda USD (od polovine 1990-ih u prosjeku 40 milijarda USD godišnje). Unatoč snažnoj industrijskoj preobrazbi, održane su velike regionalne razlike (socijalne, ekonomske, obrazovne i dr.). Do najdinamičnijeg industrijskog i poljoprivrednoga razvoja dolazi u priobalnome pojasu, koji je privlačio gotovo sva početna strana ulaganja. Ekonomskim reformama umanjeno je siromaštvo, osobito u seoskim područjima. Udjel siromašnog seoskoga stanovništva smanjen je s 33% (1978; oko 250 milijuna stanovnika) na 8% (1998; oko 42 milijuna stanovnika). Dijelom je to posljedica i masovne seobe seoskoga stanovništva u gradove (oko 140 milijuna stanovnika, 1978–2002). U ukupnome stanovništvu udjel siromašnih je oko 6% (2013). Od početka 1980-ih prosječna godišnja stopa rasta BDP-a iznosila je oko 8% (2000–10. oko 10,5%), što je kinesku ekonomiju svrstalo u svjetski vrh (po prosječnoj godišnjoj stopi od 12% rasla je industrijska proizvodnja 1997–2002., također najviše u svijetu). Od 2013. do 2015. prosječan godišnji rast BDP-a bio je 7,2%. Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2015. bila je 11,3 bilijuna USD (BDP po stanovniku je oko 8320 USD). U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (oko 48%), a potom industrijski (43%) i poljoprivredni (9%). Veličina javnoga duga je 16,7% BDP-a (2015). Stopa nezaposlenosti je 4,2% (2015). Po prirodnim resursima Kina je jedna od najbogatijih zemalja. Među vodećima je u svijetu po proizvodnji ugljena, aluminija, zlata, srebra, bakra, olova, cinka, nikla, gume, nafte i prirodnoga plina (2014. u svjetskoj proizvodnji ugljena udjel Kine je 46,9%). Posjeduje i znatna ležišta željezne rude, žive, kositra, antimona, mangana, molibdena, vanadija, magnetita i uranija. Kina ima i najveće hidropotencijale u svijetu, te je vodeća u proizvodnji električne energije iz hidroelektrana (27,4% svjetske proizvodnje 2014).

Glavni su industrijski proizvodi željezo, čelik, cement, građevinski strojevi, brodovi, automobili, oružje, telekomunikacijska oprema, računala, odjeća, svila, pamučne tkanine, vuna, naftni derivati, kemikalije, obuća, porculan, kožna galanterija, igračke, drvo, namještaj, papir i dr. Među vodećima je u svijetu i po poljoprivrednoj proizvodnji. Uzgaja se riža, pšenica, kukuruz, ječam, soja, krumpir, sezam, uljana repica, suncokret, grah, grašak, čaj, voće, pamuk, juta, konoplja, lan, šećerna trska, duhan. Od domaćih životinja uzgajaju se svinje, goveda, ovce, bivoli, jakovi i perad. Značajan je i ribolov. U vanjskoj trgovini Kina ostvaruje znatne viškove i po izvozu je vodeća u svijetu. Vrijednost izvoza 2015. bila je 2,2 bilijuna USD, a uvoza oko 1,6 bilijuna USD. Izvoze se strojevi, elektrooprema, tekstil i konfekcija, oružje, obuća, telekomunikacijska oprema, igračke, računala, čelik, željezna ruda i ugljen. Glavninu uvoza čine industrijski strojevi, vozila, elektrooprema, nafta, derivati, plastika i roba široke potrošnje. Prema udjelu (2014) glavni su vanjskotrgovinski partneri SAD (19,9% izvoza i 8,1% uvoza), Japan (6,4% izvoza i 8,3% uvoza) i Južna Koreja (4,3% izvoza i 9,7% uvoza); uvozi se također iz Tajvana (7,8%), Njemačke (5,4%), Australije (5%) i dr. Kina je svjetski najveći proizvođač i potrošač energije. U svjetskoj proizvodnji nafte 2014. ima udjel od 5% (4,2 milijuna barela dnevno), te 12,8% u njenoj potrošnji (11,3 milijuna barela dnevno). Tijekom 2014. najviše sirove nafte uvozila je iz Saudijske Arabije (16%), Angole (13%), Rusije (11%), Omana (10%), Irana (9%) i Iraka (9%). Iako je udjel države u vlasništvu industrijskih kompanija sveden na jednu trećinu, kineski gospodarski potencijali i početkom 2000-ih pretežno su u državnome posjedu (državni intervencionizam i subvencije među najvišima su u svijetu). Početkom 2000-ih pojedine kineske kompanije (Petro China, China Mobile i China Petroleum and Chemical Corp) i banke (Industrial and Commercial Bank of China, China Construction Bank, Bank of China, Agricultural Bank of China) među vodećima su u svijetu.

Promet

Izgradnja željezničkih pruga (pretežno u istočnim krajevima) započela je 1876. Vrlo spor razvoj prometne mreže na velikim kineskim prostranstvima s golemim brojem stanovnika uzrokovao je dugotrajne loše prometne prilike u zemlji. Tek se u drugoj polovici XX. st. pristupilo rješavanju tih teškoća izgradnjom cestovne i željezničke mreže te modernizacijom zastarjelih prometnih sredstava. Izgradnjom su u prvom redu zahvaćeni sjeverozapadni i jugozapadni dijelovi Kine, u kojima gotovo i nije bilo željezničkih pruga. Nasuprot tomu, u Mandžuriji je željeznička mreža bila razmjerno gusta. Na tom je području potkraj XIX. st. Rusija dobila koncesiju za gradnju Kineske istočne željeznice s ograncima; tom su se prugom poslije i Japanci koristili za eksploataciju prirodnoga bogatstva u Mandžuriji. Duljina željezničke mreže iznosi 70 100 km, od čega je 17 000 km elektrificirano (2001). Kina je 2001. imala 1 698 000 km cesta (asfaltirano je 86,7%), od čega 19 000 km autocesta (2001); cestama se obavi 75,4% robnoga prometa. Od ukupne duljine cesta najveći dio otpada na magistrale, koje povezuju obalna područja s dalekim zaleđem. I nasipi melioracijskih sustava mjestimice se koriste kao ceste. U važne prometnice koje povezuju Kinu sa susjednim zemljama ubraja se cesta iz Tibeta preko Sikkima do istočne Indije i Bangladeša, odnosno kroz Nepal u sjevernu Indiju, te cesta koja se preko indijske države Jammu i Kashmir nastavlja u Pakistan. Mandžurske ju ceste spajaju s Mongolijom i Rusijom. Kina je s državama bivšega SSSR-a (Kazahstan, Kirgistan) povezana i preko Xinjianga. Rijeke i kanali od davnine su važni za promet. U Kini ima ukupno 121 500 km (2001) plovnih rijeka i kanala. Glavni su plovni putovi rijeka Yangtze i njezini pritoci u srednjem i donjem toku, zatim rijeke Sungari i Ussuri (pritoci Amura) te obnovljeni Veliki kanal, koji omogućuje povezivanje u smjeru sjever–jug. Zračni se promet naglo razvija, svi su veliki gradovi međusobno povezani zrakoplovnim linijama. Glavne su međunarodne zračne luke Peking (18,2 milijuna putnika, 1999) i Shanghai (Hongqiao; 14,3 milijuna putnika). Najprometnije su luke Shanghai (221,0 mil. t, 2001), Ningbo (128,5 mil. t), Guangzhou (128,2 mil. t), Tianjin (113,7 mil. t), Qinhuangdao (113,0 mil. t), Qingdao (104 mil. t) i Dalian (100,5 mil. t).

Novac

Novčana je jedinica juan (yuan renminbi; Y, CNY); 1 juan = 10 jiaoa, 1 jiao = 10 fena.

Povijest

Najstariji tragovi čovjeka u Kini potječu iz paleolitika (Sinanthropus pekinensis). U III. tisućljeću pr. Kr. razvile su se neolitičke kulture u pokrajinama Henan i Shandong te na području sjeverno od Žutoga mora. U II. tisućljeću pr. Kr. počelo je brončano doba i pojavile su se prve povijesne dinastije: Xia (Hsia; od XXI. do XVI. st. pr. Kr.) i Shang (od XVI. st. pr. Kr. do 1066. pr. Kr.; poslije zvana Yin). Dinastija Shang vladala je gotovo cijelom istočnokineskom nizinom; bila je to država s visokom materijalnom kulturom i razvijenim pismom, s činovničkom hijerarhijom i jakom svećeničkom kastom, koja je ograničavala kraljevu vlast. Dinastiju Shang srušila su plemena naseljena na području rijeke Wei, pod vodstvom Wuwanga, koji je postao prvim vladarom nove dinastije Zhou (Chou; vladala od 1066. do 221. pr. Kr.). Država je zahvaćala gotovo cijelu sjevernu Kinu s rijekom Yangtzeom kao južnom granicom. Feudalni poredak (kraljevska domena i niz vazalnih državica) doveo je do teških borbi između feudalaca i vladara. Od druge polovice VIII. st. pr. Kr. dinastija je vladala samo nominalno; u stvarnosti ona je bila ograničena na obavljanje vjerskih dužnosti. U međusobnim borbama velikih feudalaca tijekom vladavine dinastije Zhou (od 722. do 481. pr. Kr.) raspadao se pomalo feudalni sustav. Opasnost od Huna sjedinila je, međutim, manje feudalce pod vodstvom većih pa je na području Kine nastalo nekoliko većih samostalnih država koje su nominalno priznavale vladare iz dinastije Zhou. To je razdoblje znatnoga kulturnog uspona (filozofi Lao-ce, Konfucije; mnoge filozofske i pravničke škole; upotreba prvotno vjerskog pisma i u svjetovne svrhe) i gospodarskoga napretka (prijelaz na novčanu privredu, razvoj trgovine, kolonizacija, utemeljenje gradova). U posljednjem razdoblju vladavine dinastije Zhou, od 480. do 221. pr. Kr., jedinstvena Kina raspala se na niz manjih država koje su se međusobno borile za prevlast. Dinastija Qin (Ch’in; od 221. do 206. pr. Kr.) ponovno je sjedinila zemlju, a njezini vladari uzeli su naslov cara. Provedena je centralizacija u upravi, pojednostavnjeno je pismo, uvedene su jedinstvene mjere, građen Kineski zid, a ratovima su proširene državne granice do Kantona (danas Guangzhou). Apsolutizam dinastije Qin doveo je do njezina rušenja. Za starije (»zapadne«) dinastije Han (od 206. pr. Kr. do 9. god.) teokratsko-centralistička činovnička država doživjela je jak kulturni uspon. Car Wudi (Wu-ti; od 140. do 87. pr. Kr.) proširio je državne granice (njegova se vlast protezala od Koreje do Turkestana i od južne Mandžurije do Anama) i uveo monopol na željezo i sol (119. pr. Kr.), a uprava je dobila ustrojstvo koje je zadržala do kraja carstva (XX. st.). Kada je izumrla starija dinastija Han, prijestolje je uzurpirao Wang Mang (9–23) i pokušao provesti gospodarske reforme, ali je u ustanku ubijen. Na vlast je došla mlada (»istočna«) dinastija Han (25–220). U II. st. započelo je prodiranje budizma, koji se u V. i VI. st. proširio cijelom Kinom. Unutrašnje borbe i upadi Huna, Tunguza i Tibetanaca doveli su do raspada carstva (Doba prve podjele carstva, 220–589): nastale su velike države – Wei na sjeveru, Wu na jugoistoku i Shu na jugozapadu – uz niz manjih. Te su se države međusobno sukobljavale; privremeno je Kina bila sjedinjena pod dinastijom Jin (Chin; 265–420), ali je ubrzo jedinstvo bilo srušeno napadima etničkih skupina sa sjevera. Ponovno ju je sjedinila dinastija Sui (581–618). Za vladavine dinastije Tang (T’ang; 618–907) razvio se pod indijskim i srednjoazijskim utjecajima bogat kulturni život, a umjetnosti i pjesništvo (liričar Li Bai /Li T’ai-po/, VIII. st.) doživjeli su nagao procvat. Za vladavine cara Wuzonga (Wu-tsunga) započeo je progon budista (844). Decentralizacijska nastojanja namjesnika i ustanci uzrokovali su ponovni raspad države na više samostalnih dijelova (Doba druge podjele carstva, 907–960). Vladavina dinastije Song (Sung; 960–1279) obilježila je najveći domet kineske srednjovjekovne kulture, ali i razdoblje političke slabosti države. Dinastija je stvarno vladala samo južnom Kinom, jer su na sjeveru zavladali najprije Kitani (dinastija Liao, 907–1125), a onda turkijski Džurdži (dinastija Jin /Chin/, 1115–1234). God. 1215. zauzeo je Džingis-kan Peking, glavni grad dinastije Jin. Osvojivši postupno cijelu Kinu, Mongoli su srušili dinastiju Song i zavladali zemljom (dinastija Yuan /Yüan/, 1271–1368). Ostajući strancima (nisu prihvatili kineski jezik, običaje), bili su otvoreni za uvođenje novina iz svih dijelova carstva. U to doba počeli su u Kinu prodirati islam i nestorijansko kršćanstvo, a došli su i prvi Europljani (M. Polo, 1271–95). Protiv mongolske vlasti postupno se organizirao otpor i 1368. pod vodstvom Hongwua (Hung-wu), ustanici su izbacili Mongole iz zemlje. Za nove dinastije Ming (1368–1644) Kina je proširila svoje trgovačke veze i kolonizirala susjedna područja. S prvim dodirima s portugalskim trgovcima u početku XVI. st. u zemlju su počeli prodirati europski utjecaji. God. 1557. Macao je postao prva europska kolonija u Kini, a 1581. došli su već prvi isusovci kao misionari. U Koreji se zbio (1592–98) prvi veliki sukob Kine i Japana. U početku XVII. st. u Kinu su počele upadati vojske mandžurske države. Ustanci i građanski ratovi u Kini omogućili su mandžurskim vladarima da 1644. osvoje Peking i potom zavladaju cijelom Kinom (dinastija Qing /Ching/, 1644–1911). Za vladavine Kangxija (K’ang-hsi; 1661–1722), jednog od najvećih vladara u povijesti, Mandžurci su ugušili pobunu »Tri feuda« nakon koje su dovršili osvajanje Kine (1681) i zauzeli otok Tajvan (1683). Od 1685. Kangxi je bio u ratu s Rusijom, s kojom je 1689. sklopio mirovni ugovor u Nerčinsku o teritorijalnom razgraničenju. U ratu protiv Mongola (1690–96) osvojio je Vanjsku Mongoliju, a 1720. i Tibet. Novi ugovor (u Kjahti 1727) dao je, među ostalim, Rusiji i pravo na otvaranje trgovačke kolonije u Pekingu. Za vladavine Qianlonga (Ch’ien-lung; 1736–95) Kina je imala svoj najveći teritorijalni opseg. Ratovi, vođeni za proširenje teritorija, i jak prirast stanovništva, s kojim nije išao ukorak gospodarski razvoj (kao u Europi), izazvali su naglo osiromašenje stanovništva, što je uvjetovalo mnogobrojne ustanke u zemlji (ustanak sekte Bijeli lotos, »Društva neba i zemlje« i dr. potkraj XVIII. i na početku XIX. st.). Istodobno su, pomalo, kinesko tržište osvajali europski trgovci (Britanci), a od 1784. i Amerikanci.

U XVIII. st. Kina je u europske zemlje pretežito izvozila svilu i čaj. Otkako je 1781. britanska Istočnoindijska kompanija počela u Kinu uvoziti opijum, njegova je potrošnja toliko porasla da je poremetila trgovačku bilancu Kine i nagnala kinesku vladu da zabrani pušenje i uvoz opijuma. Kada je 1839. u luci Guangzhou (tradicionalno Kanton) uništeno 20 000 sanduka prokrijumčarenog opijuma, Velika Britanija povela je protiv Kine I. opijumski rat (1840–42) u kojem je Kina bila poražena. Mirom u Nanjingu (Nanking; 1842) morala je pristati da Velikoj Britaniji plati golemu odštetu, da joj prepusti Hong Kong i da europskoj trgovini otvori pet svojih luka, u kojima je za Europljane imao biti uveden režim eksteritorijalnosti. Već 1844. slične trgovačke ugovore iznudile su i SAD i Francuska. Prodorom zapadnih sila na kinesko tržište pogoršao se položaj seljaštva, pa je 1851. izbio veliki Taipinški ustanak u kojem su ustanici osvojili veliko područje s Nanjingom kao središtem i ondje proveli niz revolucionarnih mjera (konfiskaciju veleposjeda, podjelu zemlje seljacima, ukidanje ropstva). Kako bi ishodila pravo trgovanja po cijeloj Kini, Velika Britanija povela je II. opijumski rat (1856–60), u kojem joj se pridružila i Francuska.

Potkraj 1857. britansko-francuske snage zauzele su Guangzhou. Kina je kapitulirala potpisavši mirovne ugovore u Tianjinu (Tientsin; 1858) i Pekingu (1860). Trgovini zapadnih zemalja bile su otvorene nove luke, strancima je bilo dopušteno kretanje po cijeloj zemlji, legaliziran je uvoz opijuma. Velika Britanija i Francuska pomogle su mandžurskoj dinastiji 1864. slomiti Taipinšku pobunu, ali su ustanci u sr. Kini trajali sve do 1877. U ratu s Japanom zbog Koreje (1894–95) poražena Kina izgubila je Tajvan i otoke Pescadores (Penghu) i odrekla se svih interesa u Koreji. U diobu Kine na kraju se uključila i Njemačka, koja je 1897. zaposjela zaljev Qingdao (Tsingtao) i istočni dio poluotoka Shandonga (Shantung). Rusija je 1895. dobila koncesiju za izgradnju transsibirske željeznice kroz Mandžuriju i zaposjela poluotok Liaodong (Liaotung) s Port Arthurom (pinyin Lüshun). U obalnom području Francuska je prisvojila Guangzhou, a Velika Britanija luku Weihaiwei. Imperijalističke zemlje podijelile su Kinu na interesne sfere: rusku u Mandžuriji, njemačku u Shandongu, francusku u Yunnanu (Yün-nan), Quangxiju (Kwangsi) i Guangdongu (Kwangtung), britansku u dolini Yangtzea i zapadnoj Kini i japansku u Fujianu (Fukien). SAD, koje su se kasno uključile u podjelu Kine, pokušale su 1899. »politikom otvorenih vrata« prema Kini (Hayeva doktrina) osigurati svoje interese na kineskom prostoru. Kinesko građanstvo i napredniji dvorski krugovi željeli su, prema japanskom uzoru, reformirati zastarjeli feudalni sustav Kine te, uspostavom ustavne monarhije i razvojem domaće industrije, vratiti Kini prijašnju neovisnost. Inicijator reformnoga pokreta Kang Youwei (K’ang Yu-wei; 1858–1927) utjecao je na mladoga cara Guangxua (Kuang-hsu) koji je 1898. počeo objavljivati »reforme sto dana« (11. VI – 21. IX). No konzervativni krugovi oko carice udovice Cixi (Tz’u-hsi) spriječili su provedbu reformnoga programa. Od tajnih udruga, koje su potkraj XIX. st. djelovale u Kini protiv dvostrukoga tereta – feudalnog ugnjetavanja i strane dominacije – osobito su se isticali boksači. Oni su podignuli Boksački ustanak (1899–1901) u kojem su ustanici već 1900. zauzeli Peking i blokirali četvrt stranih poslanika. Tako su izazvali oružanu intervenciju 8 stranih država, kojih su postrojbe zaposjele Peking i skršile ustanak. Poražena Kina potpisala je 1901. »Završni protokol«, kojim se obvezala isplatiti odštetu od 450 milijuna taela i dopustiti stacioniranje stranih trupa u zemlji. Tako se početkom XX. st. Kina našla u polukolon. položaju pod nadzorom imperijalističkih država.

Revolucija 1911–12.

Neuspješna politika oslabljele mandžurske dinasije Qing stvorila je jaku oporbu na čelu sa Sun Jat-senom (Sun Zhongshan). U emigraciji u Tokyju on je 1905. osnovao Ujedinjenu ligu, preteču Kuomintanga (pinyin Guomindang; Kineska nacionalna stranka), koje je program bio sadržan u »3 narodna načela«: nacionalizmu (koji će se ostvariti svrgavanjem vladajuće dinastije), vladavini naroda (uspostavom republike) i narodnom blagostanju (koje će se postići izjednačenjem prava na zemlju). Odluka carske vlade da inozemnim kapitalistima povjeri izgradnju nekih željezničkih pruga izazvala je 10. X. 1911. ustanak u Wuhanu, čime je počela građansko-demokratska revolucija. Republika je proglašena 1. I. 1912., a za prvog je predsjednika bio izabran Sun Jat-sen; car Pu Yi, posljednji vladar mandžurske dinastije, abdicirao je 12. II. 1912.

Nakon pada monarhije, Kina je bila razjedinjena i podijeljena na niz pokrajina i područja u kojima su apsolutnu vlast imali vojni guverneri, koji su se oslanjali na vlastite vojne snage. Kako bi spriječio dezintegraciju zemlje, Sun Jat-sen je prepustio položaj predsjednika republike dotadašnjemu premijeru carske vlade – maršalu Yuan Shikaiju (Yüan Shih-k’ai), predstavniku krupnih zemljoposjedničkih krugova (1912). Sun Jat-sen je svoju Ujedinjenu ligu povezao s desnim političkim skupinama i stvorio Kuomintang, koji je već u proljeće 1913. stekao većinu u parlamentu. Ubrzo je uslijedio sukob s Yuan Shikaijem, koji je nastavio s dodjeljivanjem koncesija inozemnim tvrtkama (osobito japanskima) pa je u studenom 1913. Kuomintang bio zabranjen.

Unatoč neutralnosti Kine u I. svjetskom ratu (sve do 14. VII. 1917), Japan je već u studenome 1914. zaposjeo velik dio pokrajine Shandong i, početkom 1915., predao Kini ultimativni »21 zahtjev« u kojem je tražio posebne povlastice u Mandžuriji, Mongoliji i Shandongu, zatim značajne gospodarske koncesije i utjecaj na politiku kineske vlade. Prihvaćanjem tih zahtjeva, a i odlukom o restauraciji monarhije, Yuan Shikai je izazvao nagli razvoj kineskog nacionalizma, a pokušaj je propao zbog jakog otpora pokrajina, posebice južnih, gdje je 1916. stvorena Federacija neovisnih pokrajina Juga s vladom u Guangzhouu. Yuan Shikaijevom smrću 1916. počelo je razdoblje diktature pokrajinskih vojnih guvernera koje je trajalo do 1928., pa je novi predsjednik republike Li Yuanhung (Li Yüan-hung) bio samo marioneta u njihovim rukama. I u južnoj, »neovisnoj« Kini bilo je slično stanje. Kada je vlada u Pekingu pod pritiskom sila Antante 14. VII. 1917. objavila rat Njemačkoj (u kojem je poslije samo formalno sudjelovala), južne su pokrajine u rujnu, radi zaštite svojeg autonomnoga položaja, oblikovale u Guangzhouu tzv. Vladu zaštite ustava, na čelu sa Sun Jat-senom.

Kao reakcija na odluku Pariške mirovne konferencije da se na Japan prenesu njemačka prava u pokrajini Shandong, u Pekingu su 4. V. 1919. izbili jaki prosvjedi studenata. Taj nacionalni pokret, poznat kao »pokret četvrtoga svibnja«, proširio se na velik dio zemlje i poprimio goleme razmjere, pokrenuvši više od 10 milijuna ljudi. Pod pritiskom javnosti, kineska vlada odbila je potpisati Versailleski ugovor.

Nakon rata, Sun Jat-sen je uz pomoć sovjetske Rusije učvrstio vlast Kuomintanga u Guangzhouu i započeo 1923. suradnju s Komunističkom partijom (osnovana 1921), pod vodstvom Mao Ce-tunga (pinyin Mao Zedong). Članovi KP čak su ušli u Kuomintang. Zajedno su počeli borbu za ponovno političko-administrativno sjedinjenje zemlje.

Prvi revolucionarni građanski rat (1924–27)

Primarna zadaća ujedinjenoga bloka bila je borba s vojno-feudalnom skupinom Juga u pokrajini Guangdong, u kojoj je bio slobodan samo glavni grad Guangzhou. Radi podizanja vlastite vojske osnovana je, uz pomoć Sovjetskoga Saveza, vojno-politička akademija Kuomintanga, u kojoj je prvi voditelj bio Čang Kaj-šek (pinyin Jiang Jieshi). Nakon Sun Jat-senove smrti (u ožujku 1925), u Kuomintangu je sve više jačao utjecaj desnoga, Čang Kaj-šekova krila. U dva »Istočna pohoda« i jednom »Južnom pohodu«, u borbi s mnogo nadmoćnijim neprijateljem, Narodna revolucionarna armija (NRA) Kuomintanga uspjela je do kraja 1925. osloboditi cijelo područje pokrajine Guangdong. Radi zaštite oslobođenoga teritorija, poduzet je 1926. »Sjeverni pohod«, tj. ofenziva protiv vojno-feudalne skupine Sjevera. Kuomintangovom NRA od 8000 vojnika zapovijedao je Čang Kaj-šek. Pohod je započeo 9. VII. 1926. zauzimanjem Wuhana (u koji je prešla revolucionarna vlada iz Guangzhoua) i Nanjinga. Do kraja godine, NRA je oslobodila 7 pokrajina s oko 150 milijuna stanovnika. U proljeće 1927., prilikom osvajanja Shanghaija (22. III.), izbio je rascjep u redovima Kuomintanga. Čang Kaj-šek je izvršio državni udar i 12. IV. iznenada dao uhititi ili smaknuti veći dio članova KP. Desno krilo Kuomintanga osnovalo je 18. IV. Čang Kaj-šekovu »nacionalnu« vladu u Nanjingu, bez obzira na postojeću revolucionarnu vladu u Wuhanu u kojoj su bili zastupljeni lijevo krilo Kuomintanga i KP.

Drugi revolucionarni građanski rat (1927–37)

KP podignula je 1927. nekoliko neuspjelih ustanaka, nakon čega su Mao Ce-tung i Ču De (pinyin Zhu De) povukli ostatke svojih snaga na jugu Kine u planinu Jinggangshan (1928). U namjeri da sačuva mladu vojsku, Mao Ce-tung je 1929. odbio izvršiti odluku CK KP Kine o hitnom podizanju općeg ustanka (s težištem na gradovima), jer je smatrao takav ustanak preuranjenim, a razvio je svoju ideju o selu kao težištu revolucije.

U međuvremenu je Čang Kaj-šek uspješno ratovao protiv vojno-feudalnih skupina Sjevera te u lipnju 1928. ušao u Peking, a prijestolnicu prenio u Nanjing. Nakon pada Pekinga, većina vojno-feudalnih skupina, a i vlade stranih zemalja, priznale su vladu Kuomintanga u Nanjingu kao legitimnu vladu Kine. Čang Kaj-šek je postao generalisimus. Njegova vlada pokušala je provesti neke reforme (trgovina) i unaprijediti promet, ali seljaštvo koje je činilo veliku većinu ostalo je u iznimno teškome položaju pa mu je program agrarne reforme, koji je na svojem području provodila KP, bio privlačniji. Na čelu modernizirane vojske Kuomintanga Čang Kaj-šek je poduzeo 1930–34. pet »ofenziva okružavanja« kineskih revolucionarnih (komunističkih) postrojbi (Crvena armija). U međuvremenu, razjedinjenost i nesređeno unutrašnje stanje Kine iskoristili su Japanci, koji su 18. IX. 1931. pobijedili vojsku Kuomintanga kraj Mukdena (danas Shenyang) i započeli svoju agresiju na sjeveroistočnu Kinu. Od zaposjednute Mandžurije oni su ustrojili marionetsku državu Mandžukuo, kojoj je na čelu bio svrgnuti kineski car Pu Yi. Zauzevši Shanghai, Japanci su u siječnju 1932. iznudili i posebne koncesije. Međutim, na intervenciju SAD-a, Velike Britanije i Francuske japanske postrojbe ubrzo su napustile Shanghai. Čang Kaj-šek se u prvom redu usmjerio protiv revolucionarnih snaga Kine, protiv kojih je 1933. poduzeo i »Peti pohod«. U tom pohodu, mnogo nadmoćniji Kuomintang (700 000 : 200 000) uspio je blokirati Crvenu armiju na jugu Kine u području Yangtzea. U kritičnoj situaciji, u listopadu 1934. Crvena armija započela je svoj znameniti »Dugi marš« (više od 12 500 km), u kojem se uz goleme gubitke (od 100 000 preživjelo ih je samo oko 20 000), uspjela prebaciti na sjeverozapad Kine, u pokrajinu Shaanxi (Shensi). Tijekom marša, u siječnju 1935., u Zunyiu (Tsun-i), na čelo KP Kine došao je Mao Ce-tung.

Nastavak japanske agresije te pasivno držanje legitimne vlade izazvali su je jake protujapanske prosvjede, koji su u prosincu 1935. izbili širom zemlje. Zahtijevalo se pružanje otpora japanskom agresoru koji je do proljeća 1936. zaposjeo još dvije kineske pokrajine. Kako je i u toj situaciji Čang Kaj-šek namjeravao povesti novi ratni pohod protiv revolucionarne baze, njegovi su ga generali uhitili i privremeno internirali (12. XII. 1936). Bio je prisiljen sklopiti protujapanski sporazum s KP (»druga jedinstvena fronta«), a Ču En-laj (pinyin Zhou Enlai) je ušao kao komunistički predstavnik u vladu u Nanjingu (1937).

Rat s Japanom (1937–45)

Kada se ratnim djelovanjima 1931–36. učvrstio u Kini, Japan je polovicom 1937. poduzeo opći napadaj na Kinu. U odlučujućoj ofenzivi, napadajući istodobno sa sjeveroistoka, istoka i juga, japanske postrojbe uspjele su do kraja srpnja zaposjesti Peking i Tianjin te su započele prodor prema jugu i zapadu Kine. Do kraja 1937. Japanci su osvojili i Nanjing, pa se vlada preselila u Hankou (Han-k’ou).

Ulaskom SAD-a i Velike Britanije u II. svjetski rat i Kina je 8. XII. 1941. objavila rat silama Osovine. Nadmoćne japanske snage zaposjele su do kraja 1941. sve značajne dijelove Kine, ali je osvajanje kineskog teritorija bilo obustavljeno sve do 1944. zbog japanske ofenzive na Pacifiku. Saveznici su za kinesko bojište osnovali posebno zapovjedništvo na čelu sa Čang Kaj-šekom, a kako bi Kinu što čvršće vezale, SAD i Velika Britanija odrekle su se u siječnju 1943. svojih eksteritorijalnih prava na kineskoj granici. U novom napadaju u travnju 1944. Japan je oduzeo Kini nova područja. Nakon poraza svoje vojske, Čang Kaj-šek je od travnja do kolovoza ponovno pregovarao s KP Kine, ali vjerujući u pomoć zapadnih sila odbio je prijedlog KP o stvaranju koalicijske vlade. Kada je SSSR 8. VIII. 1945. objavio rat Japanu, a sovjetske postrojbe prešle granicu Mandžurije, Mao Ce-tung je pozvao na opću protujapansku ofenzivu. Dvije revolucionarne armije oslobodile su dio sr. Kine i gotovo cijelu sjevernu Kinu. Japanske postrojbe prihvatile su savezničke uvjete kapitulacije, koja je potpisana 9. IX. 1945. u Nanjingu.

Kina od 1949.

Nakon kapitulacije Japana, u Kini je nastavljen rat komunističke Narodnooslobodilačke vojske (do 1946. Crvena armija; oko 1,15 milijuna vojnika potkraj 1947) i nacionalističkih (vladinih) snaga Kuomintanga (oko 2,7 milijuna vojnika potkraj 1947). Do kraja 1949. komunističke su snage pobijedile; Čang Kaj-šek se s dijelom poraženoga Kuomintanga prebacio na Tajvan (6. XII. 1949), gdje je uspostavio svoj režim (Republika Kina). U Pekingu je uspostavljena komunistička vlast, na čelu s Mao Ce-tungom, pa je 1. X. 1949. proglašena NR Kina; premijer i ministar vanjskih poslova postao je Ču En-laj. Do ožujka 1950. bile su poražene preostale snage Kuomintanga (uglavnom u južnoj Kini); 1949., nakon poraza Republike Istočni Turkestan, uspostavljena je komunistička vlast u Sinkiangu (kineski Xinjiang), a 1950. kineska vojska zauzela je Tibet (kineski Xizang), u kojem je 1956–59. bila oružana pobuna. U prvim godinama komunističke vlasti, u Kini se uspostavljao totalitarni sustav. Započeo je progon oporbe, veleposjednika i drugih tzv. klasnih neprijatelja; procjenjuje se da je u tim progonima ubijeno od 1 do 3 milijuna ljudi. Po sovjetskom uzoru provodila se agrarna reforma i kolektivizacija poljoprivrede te industrijalizacija. Nakon Maova posjeta Moskvi, u prosincu 1949., Kina je sa Sovjetskim Savezom 14. II. 1950. zaključila ugovor o prijateljstvu, savezu i uzajamnoj pomoći, na razdoblje od 30 godina (Maov drugi posjet Moskvi bio je u studenome 1957). U Korejskome ratu (1950–53) Kina se vojno angažirala od listopada 1950. podupirući Sjevernu Koreju (sudjelovala je u rješavanju korejskoga pitanja na međunarodnoj konferenciji u Ženevi 1954). U prvoj polovici 1950-ih Kina je imala povremene oružane incidente s Tajvanom, koji je 1954. ugovorio obrambeni savez sa SAD-om (američka ratna flota bila je raspoređena u Tajvanskome prolazu); 1958–59. Kina je napadala položaje tajvanske vojske na otocima Quemoy (kineski Jinmen) i Matsu (kineski Mazu Tao). Početkom 1950-ih Kina je zauzela kašmirsko područje Aksai Chin, koje je svojatala Indija; radi sporazumnoga rješavanja međusobnih sporova Ču En-laj i indijski premijer J. Nehru dogovorili su 1954. načela miroljubive međudržavne koegzistencije te ih istaknuli 1955. na konferenciji azijskih i afričkih zemalja u Bandungu (Indonezija). Kinesko-indijska granica ostala je sporna na više sektora, a 1962. došlo je do oružanoga sukoba u kojem je kineska vojska na kratko zaposjela dijelove indijskog Assama. Veliko razvojno opterećenje bila je gospodarska zaostalost te mnogobrojno stanovništvo, uglavnom siromašno i neobrazovano; prema popisu iz 1953. Kina je imala oko 590 milijuna st. (oko 80% stanovništva živjelo je na selu). S novim ustavom (1954) bila je centralizirana državna i partijska vlast; Mao Ce-tung, predsjednik KP Kine, postao je i predsjednik republike. Nakon smrti J. V. Staljina (1953) i pokrenute destaljinizacije u SSSR-u, postupno su se pogoršavali kinesko-sovjetski odnosi (1960. ukinuta je sovjetska pomoć Kini). Osim političkih razlika, odnose Kine i SSSR-a pogoršavali su i sporovi oko granica (1960. događali su se povremeni pogranični incidenti).

Tijekom 1957–58. Mao je pokrenuo političke kampanje (»cvjetanje stotinu cvjetova«, »veliki skok naprijed« i dr.), koje su trebale ubrzati društveni razvoj. No one su dovele do gospodarskog nazatka. Poticano je stvaranje seoskih komuna, a oko 200 milijuna seljaka preusmjereno je iz poljoprivrede na primitivnu proizvodnju čelika, što je dovelo do pojava masovne gladi. Procjenjuje se da je u Kini više od 20 milijuna ljudi umrlo od gladi, tj. od posljedica prisilne kolektivizacije poljoprivrede. Pod pritiskom dijela vodstva Mao je 1959. odstupio s položaja predsjednika republike; u travnju 1959. na to je mjesto postavljen Liu Shaoqi, koji je provodio ograničenu privrednu liberalizaciju (uvođenjem materijalnih stimulacija, povećanjem privatnih poljoprivrednih posjeda i dr.). Mao i njegovi sljedbenici procijenili su da takav razvoj zanemaruje klasnu borbu i da obnavlja kapitalizam; 1963. pokrenuli su kampanju »učiti od vojske«, radi povratka revolucionarnim ciljevima. Tijekom 1966. Maove su ideje bile masovno propagirane; njegovi su sljedbenici stvorili radikalni ljevičarski pokret Crvenu gardu (najprije na Sveučilištu u Pekingu), koji je progonio neistomišljenike i izgrađivao Maov kult. Na XI. plenumu CK KP Kine (8. VIII. 1966) Mao je donio Odluku o velikoj proleterskoj kulturnoj revoluciji, a zatim su raspuštene pokrajinske vlade i partijska vodstva te uspostavljeni revolucionarni komiteti. Provođenje tzv. kulturne revolucije jačalo je samovolju Crvene garde (u pojedinim područjima vlast je preuzela vojska); česti su bili nemiri s velikim žrtvama te progoni u seoske komune i radne logore, radi ideološkoga preodgoja. God. 1967. sa svih je položaja uklonjen pragmatični reformator Deng Xiaoping, a u listopadu 1968. smijenjen je Liu Shaoqi (umro je u zatvoru 1969). Za kulturne revolucije 1966–69. ubijeno je više stotina tisuća ljudi.

U težnji da postane svjetska vojna sila, Kina je, uz sovjetsku pomoć, počela razvijati nuklearno oružje; u listopadu 1964. izvela je prvu eksploziju atomske bombe (u lipnju 1967. i eksploziju hidrogenske bombe). Na osnovi sporazuma iz prosinca 1965. Kina je počela pomagati Sjeverni Vijetnam, podupirući komunističke snage u vijetnamskome ratu (1964–73). U ožujku 1969. izbio je kinesko-sovjetski oružani sukob, u pograničju na rijeci Usuri (kineski Wusuli); povremeni incidenti na dijelovima zajedničke granice u sr. Aziji događali su se do kolovoza 1969 (ponovno i 1974). U prvoj polovici 1960-ih Kina je pokušavala uspostaviti utjecaj u pojedinim afričkim zemljama i postati predvodnik nerazvijenih zemalja tzv. Trećega svijeta. God. 1961–77. Kina je pomagala Albaniju, nakon njezina razlaza sa SSSR-om. Tijekom 1971–73. rastao je utjecaj umjerenih članova partijskog i državnog vodstva; Ču En-laj je pokušao potisnuti radikale radi političke stabilizacije Kine i njezina uključivanja u međunarodnu zajednicu. Poticao je političku rehabilitaciju kadrova proganjanih tijekom kulturne revolucije; u travnju 1973. bio je rehabilitiran Deng Xiaoping (postao je zamjenik premijera i potpredsjednik CK KP Kine).

God. 1971. Kina je uspostavila političke veze sa SAD-om (nakon tajnih pregovora što ih je u Pekingu, u lipnju 1971., vodio američki državni tajnik H. A. Kissinger). SAD je prihvatio kinesko stajalište o postojanju »jedne Kine«, u zamjenu za sporazumno rješavanje kinesko-tajvanskih problema. Kina je 25. X. 1971. primljena u UN (mjesto Tajvana, koji je isključen), a u veljači 1972. posjetio ju je američki predsjednik R. Nixon. Tijekom 1971–72. Kina je započela i normalizaciju odnosa s Japanom. God. 1976., nakon smrti kineskih lidera (8. I. 1976. umro je premijer Ču En-laj, a 9. IX. 1976. Mao Ce-tung), došlo je do političkih promjena. Novi premijer i predsjednik KP Kine postao je Hua Guofeng. Početkom 1976. Deng Xiaoping ponovno je bio uklonjen iz vodstva pod pritiskom radikala. Obračun s njima počeo je odmah nakon Maove smrti; u listopadu 1976. bila je zatvorena Maova udovica Jiang Qing i njezini sljedbenici (tzv. četveročlana banda; osuđeni su početkom 1981). U srpnju 1977. Deng Xiaoping bio je vraćen na položaj zamjenika premijera i potpredsjednika CK KP Kine. God. 1978–79. u Pekingu i više drugih gradova pojavili su se zahtjevi za demokratizacijom. Službeno je bio kritiziran ekstremizam kulturne revolucije, ali bez osude Mao Ce-tunga (1980. posmrtno je rehabilitiran Liu Shaoqi). U vodstvu je sve više jačao utjecaj Deng Xiaopinga i njegovih sljedbenika, koji su poticali privrednu decentralizaciju, dekolektivizaciju poljoprivrede, snaženje vanjske trgovine i druge oblike ekonomske liberalizacije te međunarodnu afirmaciju Kine. U kolovozu 1978. Kina je s Japanom potpisala sporazum o miru i prijateljstvu; ostao je neriješen spor oko otočja Senkaku (kineski Diaoyu), koje zahtijeva i Tajvan. Diplomatski odnosi sa SAD-om bili su uspostavljeni 1. I. 1979; Deng Xiaoping sastajao se s američkim predsjednikom 1975., 1979. i 1984 (SAD je nastavio pomagati obranu Tajvana). U drugoj polovici 1970-ih Kina je pogoršala odnose s Vijetnamom zbog sporne granice i vijetnamskoga povezivanja sa SSSR-om; u srpnju 1978. Kina je obustavila pomoć Vijetnamu, a u veljači 1979. s njim je zaratila (nakon vijetnamske invazije na Kambodžu). U ožujku 1979. kineske su se snage povukle iz Vijetnama (povremeni okršaji nastavljeni su u pograničju); kinesko-vijetnamski odnosi ostali su opterećeni i zbog spora oko pojedinih otočnih skupina u Južnokineskome moru (uz Kinu i Vijetnam, u spor su uključene i druge regionalne države).

U travnju 1979. kinesko je vodstvo najavilo novu privrednu reformu; bila su stvorena eksperimentalna poduzeća s ograničenom ekonomskom samostalnošću. God. 1980. premijerom je postao Zhao Ziyang, koji je provodio politiku »jedna zemlja dva sustava«; stvorene su prve tzv. posebne ekonomske zone, u kojima se privreda organizirala na tržišnoj osnovi (u te se zone nizom olakšica privlačio strani kapital, pretežno iz kineske zajednice u iseljeništvu). Na plenumu CK KP Kine, u lipnju 1981., potvrđene su političke zasluge Mao Ce-tunga, ali mu je pripisana glavna odgovornost za radikalizam kulturne revolucije; bile su izvršene smjene u vodstvu, a za predsjednika KP Kine bio je izabran Hu Yaobang (u rujnu 1982. postao je generalni sekretar CK KP Kine, nakon ukinuća funkcije partijskoga predsjednika). U listopadu 1982. Kina i SSSR počeli su pregovore o poboljšanju međusobnih odnosa. Potkraj 1984. Kina je s Velikom Britanijom dogovorila uvjete pod kojima će pripojiti Hong Kong nakon prestanka britanske uprave (1997), a 1987. sličan je sporazum postigla s Portugalom za Macao (vraćen je Kini potkraj 1999). U Tibetu je u listopadu 1987. došlo do nemira i pobune protiv kineskih vlasti, pa je u ožujku 1989. bilo uvedeno izvanredno stanje (prema službenim izvorima, tijekom pobune 1987–89. bilo je više od 600 poginulih). God. 1987–88. Kina je s Vijetnamom imala povremene oružane sukobe u pograničju te incidente oko spornih otoka u Južnokineskome moru.

Potkraj 1986. u više je gradova došlo do demonstracija u kojima su tražene veće slobode i brža demokratizacija. U siječnju 1987. ostavku je podnio Hu Yaobang (kritiziran zbog neodlučnosti prema demonstrantima), a novi generalni sekretar CK KP Kine postao je premijer Zhao Ziyang; od studenoga 1987. premijer je Li Peng. Nakon Hu Yaobangove smrti, u travnju 1989., u nekoliko gradova izbile su proturežimske demonstracije, koje su nastavljene i u svibnju; predvodili su ih studenti na glavnom pekinškom trgu Tiananmenu. Protiv nenaoružanih demonstranata intervenirala je vojska (4. VI. 1989), pa je na Tiananmenu bilo ubijeno više stotina ljudi. Uslijedile su promjene u partijskom vodstvu i u lipnju 1989. novi generalni sekretar CK KP Kine postao je Jiang Zemin; 1993. postao je i predsjednik republike (ponovno i 1998). God. 1993. Li Peng je ponovno bio izabran za premijera, a 1998. zamijenio ga je Zhu Rongji.

God. 1991. Kina je pristupila sporazumu o neširenju nuklearnog oružja, a 1993. s Indijom je postigla sporazum o stabilnosti u pograničju. Tijekom 1990-ih odnosi Kine sa SAD-om ostali su opterećeni zbog Tajvana i povremenih kineskih vojnih vježbi u Tajvanskome prolazu. U travnju 1996. Kina je u Shanghaiju potpisala sporazum o pograničnoj sigurnosti i suradnji s Rusijom, Kazahstanom, Kirgistanom i Tadžikistanom (Šangajski sporazum); tijekom 1996–98. određen je najveći dio kineske granice prema tim zemljama. U srpnju 1996. s Mongolijom je potpisan sporazum o pitanjima međusobne granice. Potkraj 2002. Kina je s ASEAN-om postigla sporazum o izbjegavanju sukoba oko spornih otoka u Južnokineskome moru. Tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih u autonomnoj regiji Xinjiang Uygur (čini oko 16% teritorija Kine) izbijali su povremeni nemiri i pobune pojedinih ujgurskih islamističkih i dr. skupina (pojedine teže stvaranju Istočnoga Turkestana, nazivanog i Ujguristan). Unutarnju stabilnost Kine opterećuju i povremeni veći prosvjedi; u travnju 1999. oko 10 000 sljedbenika duhovnoga pokreta Falun Gong prosvjedovalo je u Pekingu zbog zabrane djelovanja pokreta, a u kolovozu 2000. više od 20 000 seljaka pobunilo se u pokrajini Jiangxi zbog previsokih poreza. U studenome 2002. održan je 16. kongres KP Kine (procjenjuje se da ima oko 61 milijun članova). Za generalnoga sekretara CK KP Kine izabran je (15. XI. 2002) Hu Jintao, koji je 15. III. 2003. postao i predsjednik republike; reizabran je 2008 (Wen Jiabao postao je premijer). Japansko svojatanje otočja Senkaku (kineski Diaoyu) u rujnu 2012. vodilo je pogoršanju međudržavnih odnosa. Na kongresu kineske KP održanom u studenome 2012. za generalnog sekretara CK izabran je Xi Jinping; 14. III. 2013. postao je predsjednik republike (Li Keqiang postaje premijer).

Politički sustav

Prema Ustavu od 4. XII. 1982., Kina je unitarna republika s jednostranačkim sustavom. Predsjednik republike na čelu je države, bira ga parlament za razdoblje od pet godina, mora biti stariji od 45 godina; mogao je biti biran dva puta uzastopno, a donošenjem ustavnog amandmana 2018. ukinuto je ograničenje mandata. Državno vijeće, vlada, obavlja izvršnu vlast; predsjednika i članove vlade predlaže CK KP Kine, a imenuje ih i opoziva Državni narodni kongres (Quanguo Renmin Daibiao Dahui). Kongres je najviše tijelo središnje državne vlasti, obavlja zakonodavnu vlast. Sastaje se jednom na godinu te donosi odluke o promjeni ustava; prihvaća zakone, državni gospodarski plan i proračun; imenuje predsjednika Vrhovnoga narodnoga suda, glavnoga tužitelja, koji je na čelu Vrhovnoga narodnoga tužiteljstva, i predsjednika Centralne vojne komisije, koja rukovodi oružanim snagama. Državni narodni kongres ima 2987 članova, koje biraju narodni kongresi lokalnih političko-teritorijalnih jedinica (regija, provincija i gradova) i vojska. Mandat zastupnika u Kongresu je pet godina. Kongres bira Stalni odbor, koji ima 154 člana i obavlja poslove Kongresa između zasjedanja, ima široke zakonodavne i izvršne ovlasti. Biračko je pravo opće i jednako za sve građane starije od 18 godina, ako im nisu bila oduzeta građanska prava. Sudbenu vlast obavljaju sudovi i javna tužiteljstva. Najviši je sud Vrhovni narodni sud, postoje lokalni narodni sudovi, vojni i drugi specijalizirani narodni sudovi. Administrativno se država dijeli na pet autonomnih regija, 23 provincije i četiri gradska područja te niže lokalne jedinice. Autonomne regije, provincije i gradovi imaju izravno birana tijela vlasti, narodne kongrese, koji osiguravaju primjenu zakona i provedbu odluka središnjih državnih tijela. Nacionalni blagdan: Godišnjica utemeljenja Narodne Republike Kine, 1. listopada (1949).

Kina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=31469>.