struka(e): lingvistika i filologija | filozofija | matematika | metrologija | fizika | glazba
ilustracija
A, razvoj slova: 1. staro semitsko alef, 2. staro kretsko slovo, 3. grčko klasično alfa, 4. latinično slovo kvadratne kapitale, 5. latinično slovo rustične kapitale, 6. latinično uncijalno slovo, 7. monumentalna kvadratna kapitala (Salona, I. st.), 8. beneventana (Trogirski evanđelistar, XI. ili XII. st.), 9. karolina (Šibenski sakramentar, XI. st.), 10. ćirilično slovo (Samuilov natpis, 993.), 11. ćirilično slovo (Savina knjiga, XI. st.), 12. ćirilično slovo (Ostromirovo evanđelje, 1056-57), 13. bosanično slovo (Listina Kulina bana, 1189), 14. hrvatska kurzivna ćirilica (Poljica, XV. st.), 15. bosanično tiskano majuskulno slovo (Divkovićeve Beside, 1621), 16. bosanično tiskano kurzivno slovo, 17. slovo iz oble glagoljice (Kijevski listići, X. st.), 18. slovo iz oble glagoljice (Assemanijev evanđelistar, XI. st.), 19. dva slova A (Bašćanska ploča, oko 1100), 20. kurzivno uglato glagoljično slovo (Petrisov zbornik, 1468), 21. kurzivna glagoljična slova (Vinodolski zakonik, 1288), 22. tiskano uglato glagoljično slovo (Misal, 1483), 23. tiskano glagoljično slovo (Tübingen, protestantska Tabla za dicu, 1561)

A. 1. Prvo slovo u svim grafijskim sustavima starosemitskoga podrijetla pa tako i u hrvatskoj latinici i ćirilici (bosančici, bosanici). U glagoljici je također na prvome mjestu i zove se azъ (što znači »ja«) kao i u ćirilici. U objema se grafijama tim slovom bilježi i brojevna vrijednost 1 (jedan).

Početke slovu a treba tražiti u slikovnom pismu, tj. u stilizaciji egipatskoga hijeroglifa koji prikazuje volovsku glavu s rogovima: stoga se u semitskim jezicima to slovo zove alef (hebrejski) ili alf (fenički), što znači »bik«, »govedo«. U tim se jezicima, kao i danas u arapskome (elif), spomenutim slovom bilježio grleni suglasnik (guturalni hak) sličan grčkom spiritus asper. Iz feničkoga je to slovo prešlo u grčki alfabet: dobio je ime alfa i njime se bilježio samoglasnik a. Grčki alfabet imao je dva temeljna oblika, istočni i zapadni. Iz istočnoga je a prešlo npr. u gotski alfabet biskupa Wulfile i u ćirilicu, a iz zapadnoga u latinsku grafiju. Temeljna slika semitskoga alefa, dva kraka i linija koja ih presijeca tvoreći kut (HE1_0013-A5.jpg), javljala se u velikom broju inačica, a oblik današnjega latiničnoga majuskulnoga slova (A) ustalio se u rimskoj, tzv. arhajskoj kapitali (VI. st. pr. Kr.). Starocrkvenoslavensko ćirilično , tj. njegov najstariji oblik iz kanonskih starocrkvenoslavenskih tekstova X. i XI. st., preuzeto je iz grčke uncijale (ustava), a nastalo je spajanjem lijevoga kraka i spojnice u zaobljenu liniju. Glagoljička slova, oblo i uglato (HE1_0013-A8.jpg, HE1_0013-A9.jpg), ne mogu se izvesti iz alefa, jer je, kako se općenito pretpostavlja, riječ o stiliziranom križu (Vajs, Miller, Gramski, Černohvostov). Bugarin Jončev tumači ga također kao stiliziran križ, ali u okviru svoje teorije o glagoljičkim slovima kao kružnim isječcima (HE1_0013-A1.jpg). Jagić, Beljavski i dr. izvodili su to slovo iz grčke kurzivne kratice za alfa ÷, Taylor iz grčkoga kurzivnoga a itd.

U hrvatskoj glagoljici nalazimo i dva oblika slova a koji se nigdje drugdje ne nalaze: u Bašćanskoj ploči, to je HE1_0013-A3.jpg (Novak ga je izvodio iz beneventanskoga a HE1_0013-A2.jpg), a u Supetarskom fragmentu HE1_0013-A4.jpg, za koje se pretpostavlja da je uglata inačica ćiriličnoga .

Hrvatskoćirilično (bosaničko) slovo jedan je od likova kurzivne ćirilice i sastoji se od dvaju poteza unutar zamišljenoga četverolinijskog prostora: manji je potez otvorena petlja unutar dviju unutarnjih linija, a veći se prostire kroz cijeli prostor kao ravna ili udesno nagnuta crta: HE1_0013-A6.jpgHE1_0013-A7.jpg.

2. Glas a u hrvatskom jeziku potječe od praslavenskoga a i od glasa a dobivenoga u tijeku južnoslavenskoga i hrvatskog razvoja. Praslavensko a potječe 1) od indoeuropskoga ā (latinski mater, praslavenski mati), 2) od indoeuropskoga ō (grčki δῶρου, praslavenski darъ), 3) od indoeuropskoga ē, praslavenskoga ě iza palatala (*krikěti > kričati), 4) od o u prijevoju (skakati prema skočiti). Južnoslavesnko ra, la nastaje od praslavenskoga *or, *ol (gradъ od *gordъ, blato od *bolto). U razvoju hrvatskoga jezika glas a dobiven je 1) od starohrvatskoga poluglasa ə, nastaloga od praslavenskoga ъ i ь (sъnъ, dьnь, starohrvatski sən, dən, hrvatski san, dan) i 2) od glasa a u pozajmljenicama iz drugih jezika.

3. U geometriji, znak (A) za točku; znak (a) za pravac ili za stranicu geometrijskoga lika; u algebri, najčešće znak (a) za opći broj; u vektorskoj analizi znak (A) za matricu, znak (a) za vektor.

4. Znak decimalnog predmetka mjernih jedinica ato- (a), znači 10–18.

5. U fizici, znak (A) za aktivnost radioaktivnog izvora, albedo i za broj nukleona u atomu; znak (Ar) za relativnu atomsku masu; znak (a) za ubrzanje (latinski acceleratio) i apsolutnu vlažnost.

6. Znak (a) mjerne jedinice ar; znak (A) mjerne jedinice amper.

7. U logici (a), znak za općenito potvrdan sud (svi S su P).

8. U glazbenoj abecedi (A, a), šesti ton osnovne dijatonske ljestvice C-dura. Ujedno oznaka za tonalitet s početnim tonom a: A-dur ili a-mol. Kod ugađanja instrumenata ton a1 uzima se za jedinstveno mjerilo, tzv. komorni ton.

Citiranje:

A. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 5.11.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/1>.