Hrvatsko društvo likovnih umjetnika

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU), najstarije udruženje hrvatskih umjetnika, osnovano, po uzoru na bečki Kunstverein, 1868. u Zagrebu kao Društvo umjetnosti, s ciljem afirmacije hrvatske umjetnosti, osobito umjetničkog obrta. Duhovni pokretač ranoga razdoblja bio je Isidor Kršnjavi, a većinu članstva činili su intelektualci, političari i mecene. Društvo je od 1879. bilo glavni organizator umjetničkih izložbi te je iniciralo osnivanje MUO-a (1880) i Obrtne škole (1882., danas Škola primijenjene umjetnosti i dizajna). Od 1883. naziva se Društvo za umjetnost i umjetni obrt, izdaje Glasnik Društva za umjetnost i umjetni obrt (1886–88), a prvotni naziv vraća 1895. te 1895–96. na inicijativu Vlaha Bukovca potiče izgradnju umjetničkih atelijera u Ilici 83, gdje se 1907. na poticaj Roberta Frangeša Mihanovića osniva Privremena viša škola za umjetnost i umjetni obrt (danas ALU).

Podjela umjetnika na »mlade« i »stare« potkraj XIX. st. dovodi do raskola, te mlađi umjetnici okupljenih oko Bukovca (Frangeš, Rudolf Valdec, Menci Clement Crnčić, Slava Raškaj, Bela Čikoš Sesija, Oton Iveković, Ferdo Kovačević i dr.) 1897. osnivaju novo Društvo hrvatskih umjetnika. Zastupajući ideju umjetničkoga preporoda kroz individualnu slobodu stvaralaštva, oni su pokretači hrvatske likovne moderne, koju populariziraju putem časopisa Mladost (1898) i Život (1900–01). Zaslužni su za podizanje Umjetničkoga paviljona u Zagrebu 1898. te za ideju o osnivanju Moderne galerije (1905., danas NMMU). Nakon uspješnih izlaganja na Hrvatskom salonu u Zagrebu 1898. i Svjetskoj izložbi u Parizu 1900., novo se Društvo 1903. pripaja staromu, koje od 1905. nosi naziv Hrvatsko društvo umjetnosti. Iako se djelovanje Društva modernizira, Kršnjavijevo forsiranje centra na štetu periferije, kao i njegova politička stajališta, rezultirali su osnivanjem novih društava (Medulić i Savez jugoslavenskih umjetnika Lada).

Nakon I. svjetskog rata aktivnost Društva (od 1919. ponovno Društvo umjetnosti, od 1929. Hrvatsko društvo umjetnosti Strossmayer, od 1940. Hrvatsko društvo umjetnosti Zagreb–Split) stagnira, a umjetnici izlažu putem drugih umjetničkih skupina (Proljetni salon, Grupa nezavisnih umjetnika, Klub likovnih umjetnica, Zemlja, Grupa trojice i dr.). Prema idejnoj zamisli Ivana Meštrovića, tada najutjecajnije osobe u Društvu, podiže se Dom likovnih umjetnosti na Trgu N (danas Trg žrtava fašizma), kao njegovo sjedište i izložbeni prostor, koji je otvoren 1938. izložbom Pola vijeka hrvatske umjetnosti, no uspostavom NDH 1941. zgrada je prenamijenjena u džamiju. Društvo tada obustavlja djelovanje, a ponovno se okuplja 1945. pod nazivom Udruženje likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH), koje 1947. postaje dio krovnog Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije (SLUJ).

Ponovnim ustrojstvom Društvo postaje središte moći na likovnoj sceni, organiziranoj po uzoru na sovjetsku. Svi djelatni umjetnici imali su obvezu biti članovi ULUH-a, među kojima su neki od najutjecajnijih bili Marijan Detoni, Antun Augustinčić, Krsto Hegedušić, Đuro Tiljak, Franjo Mraz, Zlatko Prica, Vilko Šeferov, a za izložbe se odabiru gotovo isključivo djela sukladna socrealističkoj doktrini. Umjetnici su grupirani po sekcijama: slikarskoj, kiparskoj i grafičkoj, a primijenjeni umjetnici 1950. izdvajaju se u posebno Udruženje likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti »Andrija Buvina« (danas Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti). Kao dio SLUJ-a, ULUPUH 1957–58. objavljuje časopis Umjetnost.

Pošto se društvo profiliralo kao strukovno udruženje u kojem najutjecajniji članovi (Augustinčić, Frano Kršinić, Ljubo Babić, Hegedušić, Vanja Radauš, Marino Tartaglia) odlučuju o svim segmentima funkcioniranja umjetnosti (izložbe, otkup djela, dodjele nagrada i stipendija itd.), počinju ga 1950-ih kritizirati povjesničari umjetnosti koji upozoravaju na potrebu redefiniranja njegove uloge. Tijekom 1960-ih ULUH započinje transformaciju u moderno udruženje. Na temelju ideje o sintezi svih likovnih umjetnosti osniva se 1965. Zagrebački salon, na kojem se od 1975. u trijenalnome ritmu izmjenjuju likovne discipline i organizatori: za vizualnu umjetnost zaduženo je Društvo, za primijenjenu umjetnost i dizajn ULUPUH, a za arhitekturu i urbanizam UHA. Generacijski sukob razriješen je izložbama mladih umjetnika koje se organiziraju od 1959 (od 1968. Salon mladih), a podzastupljenost umjetnica organiziranjem izložbi umjetnica u čast Osmoga marta – Dana žena (1967–78). Društvo je 1971. promijenilo ime u Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, objavljuje časopis LL (1973) te se 1977. preustrojilo u savez hrvatskih društava likovnih umjetnika, koja djeluju kao HDLU Zagreb, HDLU Varaždin, HDLU Zadar, HDLU Split i dr. Također, 1975–76. pokreće se Galerija Karas i Studio galerije Karas, dok Salon HDLU-a mijenja naziv u Salon galerije Karas (od 1990-ih naziva se Galerija Karas). Sve je veći naglasak na tematskim i autorski koncipiranim izložbama (kustoskim koncepcijama), a novim umjetničkim praksama od 1981. posvećuje se novoosnovani Prostor proširenih medija (od 1985. Galerija Proširenih medija). Kao nova sekcija osniva se Zajednica likovnih kolonija Hrvatske 1978.

Društvo 1993. ponovno dobiva na korištenje tzv. Meštrovićev paviljon na Trgu žrtava fašizma. Uz postojeće redovite manifestacije u organizaciji HDLU-a – godišnje izložbe članova HDLU-a, Zagrebački salon i Salon mladih – od 2011. održava se Bijenale slikarstva. Od 1992. HDLU dodjeljuje godišnju nagradu, odnosno od 2000. nagradu za životno djelo te nagrade za najbolju izložbu i mladog umjetnika.

Citiranje:
Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 8. 8. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=70463>.