Cezar, Gaj Julije

ilustracija
CEZAR, Gaj Julije
ilustracija1ilustracija2

Cezar, Gaj Julije (latinski Gaius Iulius Caesar [g:a'i·us ju:'li·us kại'sar]), rimski vojskovođa, državnik i pisac (Rim, 12. ili 13. VII. 100. ili 102. pr. Kr.Rim, 15. III. 44. pr. Kr.). Osvajač Galije, nakon građanskoga rata protiv Gneja Pompeja Magna postao je doživotni diktator, čime je započela preobrazba Rima iz republike u carstvo; ubijen u Senatu. Postavši u zapadnome kulturnom krugu sinonim za autokratskog vladara, ali i za vještog vojskovođu uz bok Aleksandru Velikomu te, mnogo poslije, Napoleonu Bonaparteu, njegovo je ime u mnogim europskim jezicima u srednjem vijeku dalo riječ za vladara (njem. Kaiser, rus. царь, hrv. cesar, car). Ime mu je zapamćeno i u reformi računanja vremena koju je proveo 45. pr. Kr., koje se naziva julijanskim kalendarom, a po njemu je nazvan mjesec srpanj (juli).

Mladost i rana vojna služba

Rođen u patricijskoj obitelji Julijevaca (Iulii), njegov otac Gaj Julije Cezar (oko 140. do 85. pr. Kr.) bio je prokonzul Azije, a majka Aurelija (oko 120. do 54. pr. Kr.) iz utjecajne pučke obitelji Aurelia Cotta. Odrastao i formiran u doba Savezničkoga (91. do 89. pr. Kr.) te građanskoga rata (89. do 82. pr. Kr.), Cezar se zarana povezao s protivnicima Kornelija Lucija Sule, konzulima Gajem Marijem, suprugom očeve sestre Julije, i Lucijem Kornelijem Cinom koji ga već 84. pr. Kr. postavlja u službu Jupiterova svećenika (flamen Dialis) i daje mu kćer Korneliju u brak. Nakon uspostave Suline diktature 82. pr. Kr. razriješen je dužnosti te mu je oduzet imetak pa prihvaća vojnu službu u Maloj Aziji, gdje se Rim sukobljavao s Pontom (tzv. Mitridatski ratovi); povjerena mu je diplomatska misija u Bitiniji, na dvoru Nikomeda IV. Filopatora, a istaknuo se u opsadi Mitilene 81. pr. Kr., zasluživši odlikovanje za hrabrost. Nakon Suline se smrti 78. pr. Kr. vraća u Rim i djeluje kao tužitelj protiv Sulinih pristaša, došavši na glas kao vrstan govornik. Na putu za Rodos 75. pr. Kr. zarobili su ga cilicijski pirati; nakon što je otkupljen s plaćeničkim je brodovljem uhvatio te smaknuo pirate; potom je, u Trećem mitridatskom ratu 75. do 74. pr. Kr., u Aziji zaustavio prodor Mitridata VI. Eupatora.

Politički uspon i Prvi trijumvirat

Cezaru je politička čast u Rimu vraćena primitkom u svećenički kolegij (collegium pontificum), gdje je naslijedio mjesto majčina brata Gaja Aurelija Cotte (124. do 73. pr. Kr.), 71. pr. Kr. je izabran za jednoga od 24 vojna tribuna, a uskoro postaje član Senata i 69. pr. Kr. kvestor u Daljoj Hispaniji (Hispania Ulterior). Iste godine umiru mu supruga Kornelija i tetka Julija; za obje je održao ceremonijalne nadgrobne govore na Forumu u kojima je, prvi put nakon Suline smrti, u svečanoj procesiji javno prikazao trijumfalan Marijev lik, čime je simbolički preuzeo njegovu ulogu zagovornika puka. Gradi političku mrežu ženidbom sa Sulinom unukom Pompejom 67. pr. Kr. (brak je raskinut 61. pr. Kr.) i senatskom potporom Gneju Pompeju Magnu. Upravitelj je Apijeve ceste 66. pr. Kr., koju obnavlja o svojem trošku, a kao kurulski edil 65. pr. Kr. priređuje, zadužujući se da bi učvrstio popularnost, veličanstvene javne igre za kojih je obnovio Marijeve trofeje iz pobjeda nad Jugurtom, Cimbrima i Teutonima. Prvu veliku političku pobjedu ostvaruje 63. pr. Kr. kada je izabran na čelo svećeničkoga kolegija (postavši pontifex maximus); iste se godine nakon Katilinine urote, s kojom su ga povezivali, usprotivio smaknuću urotnikâ. Sljedeće godine biran za pretora, razračunava se s Pompejevim suparnicima, a zbog dugova povezuje se s Markom Licinijem Krasom; 61. do 60. pr. Kr. kao propretor upravlja Hispanijom Ulterior, gdje je pacificirao buntovna plemena Luzitanaca, stekavši pravo na vojničku počast (titulu imperatora i trijumf prigodom ulaska u Rim) koje se, želeći se kandidirati za konzula, odrekao nakon što mu je odbijeno da se kandidira in absentia. Neformalni politički savez s Pompejom (kojemu daje kćer Juliju u brak) i Krasom (tzv. Prvi trijumvirat) sklopio je 60. pr. Kr. Za jednoga od dvojice konzula biran je 59. pr. Kr. te provodi agrarni zakon kojim su Pompejevim veteranima dodijeljena imanja, a gradskoj sirotinji nastambe, ogradivši se od privida radikalne reforme (država je otkupila zemljišta od zemljovlasnika); ni njegov zakon protiv magistratskog iskorištavanja provincija nije naišao na otpor u Senatu.

Vojne pobjede u Galiji i preuzimanje vlasti

Cezaru je kao prokonzulu 59. pr. Kr. posebnim zakonom (Lex Vatinia) dodijeljena petogodišnja uprava nad Ilirikom i objema Galijama (Gallia Cisalpina i Gallia Transalpina) te zapovjedništvo nad četirima legijama kojima je samoinicijativno pridružio još četiri. Suzbijanjem prodora Helvećana 58. pr. Kr. Cezar je započeo Galski rat, pokorivši keltska plemena Belga i Nerva, prešavši rijeku Rajnu (pokorio je dva germanska plemena), a dvaput i Engleski kanal (invazija na Britaniju nije međutim bila uspješna). U bitki kod Alesije 52. pr. Kr. ugušio je ustanak Gala predvođenih Vercingetoriksom te je do 50. pr. Kr. učvrstio rimsku vlast nad cijelom Galijom. Cezar se tim vojnim pobjedama koristio u prvome redu za otplatu dugova, stjecanje financijske i vojne moći te političkog utjecaja u Rimu.

Nakon obnove trijumvirata 56. pr. Kr. Pompej i Kras izabrani su sljedeće godine za konzule, a Cezaru je na pet godina produžena uprava nad objema Galijama i Ilirikom. Julijina smrt pri porodu 54. pr. Kr. i Krasova pogibija 53. pr. Kr. dovele su do razlaza Cezara i Pompeja. Do potpune političke krize došlo je 50. pr. Kr. kada je Senat otvorio pitanje Cezarova, ali i Pompejeva razvojačenja; nakon što nije uspio dogovor oko istodobnog svršetka njihovih prokonzulskih ovlasti, Senat je početkom 49. pr. Kr. imenovao novoga prokonzula u Galijama i odbio kandidaturu Cezara, koji je tražio i trijumf zbog osvajanja Galije, za konzula in absentia, zaobišavši veto pučkih tribuna proglašenjem izvanrednoga stanja (senatus consultum ultimum), a Cezara državnim neprijateljem. Građanski rat započeo je formalno 10/11. I. 49. pr. Kr. kad je Cezar s jednom legijom iz Cisalpinske Galije krenuo prema Rimu, prešavši graničnu rječicu Rubikon (→ alea iacta est!). Brzo preuzevši vlast nad talijanskim poluotokom, nakratko je proglašen za diktatora, a potom biran za konzula; prvo pod nadzor stavlja hispanijske provincije, pa 48. pr. Kr. u Tesaliji pobjeđuje Pompejevu vojsku te nastavlja potjeru prema Egiptu (ondje je Pompeja te godine dao ubiti kralj Ptolemej XIII.), 47. pr. Kr. porazivši Ptolemejevu vojsku i prepustivši upravu Kleopatri VII., s kojom je u izvanbračnoj vezi dobio sina Cezariona (Ptolemeja XV. Filopatora Cezara). Iste je godine osvojio Pont; tom je prigodom nastala njegova glasovita poruka Senatu »dođoh, vidjeh, pobijedih« (veni, vidi, vici). Trijumf za pobjede u Galiji, Egiptu i Pontu priređen mu je u Rimu 45. pr. Kr.

Cezar se pet puta dao birati za konzula i triput za diktatora s ovlašću imenovanja magistrata, a 44. pr. Kr. dao se proglasiti doživotnim diktatorom (dictator perpetuus); držeći istodobno više položaja, stvorio je u Rimu nov, zapravo monarhistički oblik vladavine, iako su zadržane stare republikanske ustanove. Pokušaj spašavanja republike, a zapravo moći senatske aristokracije, bila je urota oko 60 senatora koji su, na čelu s Markom Junijem Brutom, Gajem Kasijem i Gajem Trebonijem (92. do 43. pr. Kr.), na tzv. Martovske ide 15. III. 44. pr. Kr. u Senatu ubili Cezara zadavši mu 23 uboda nožem. Prema nekim izvorima Cezar se, umirući, obratio Brutu na grčkome riječima: »Zar i ti, sinko?« (καὶ σὺ τέκνον). Ipak, politički procesi u rimskoj državi bili su nezaustavljivi: nakon novoga građanskog rata Cezarov je nećak i posinak Oktavijan (August) već 31. pr. Kr. postao samovladar (princeps), nositelj svih dužnosti po uzoru na Cezara, a republika je prerasla u principat, odnosno carstvo. Od 27. pr. Kr. Oktavijan je nosio naslov Imperator Cezar, božji sin, uzvišeni (Imperator Caesar divi filius Augustus), a od 69. titula »cezar« označavala je pravnoga nasljednika carskoga prijestolja u Rimu.

Velik vojni strateg i taktičar, Cezar je primjenjivao brze pokrete četa, stalne ofenzive, bespoštedne borbe i represalije nad stanovništvom. Premda je uživao naklonost puka, rimska aristokracija držala ga je neprijateljem stečenih povlastica. Njegovo zakonodavstvo nije težilo dalekosežnoj promjeni rimskoga republičkog ustava, nego je ponajprije bilo posljedica potrebe nužnih reformi (povećanje broja magistrata za upravu nad novoosvojenim teritorijima, popunjavanje Senata novim članovima i stvaranje novih patricija, dodjela rimskoga građanskog prava mnogobrojnim gradovima sjeverno od rijeke Po, oprost dugova) uslijed promijenjenih društvenih okolnosti kasne Rimske Republike. Cezarova vlast nakon 48. pr. Kr. više pruža dojam hitnje i improvizacije u kriznom razdoblju nego ostvarenje osmišljena plana da se domogne autokratske vlasti.

Književno djelo

Svojim je historiografskim memoarskim djelima Cezar jedan od glavnih predstavnika rimske proze. Jednostavno i koncizno, premda pristrano, opisao je svoje ratovanje u Galiji u Komentarima o Galskom ratu (Commentarii de bello Gallico), objavljenima najkasnije 46. pr. Kr. u sedam knjiga kojima je Aulo Hircije dopisao osmu. Građanski rat protiv Pompeja opisao je u Komentarima o građanskom ratu (Commentarii de bello civili, u tri knjige, 47. pr. Kr.). Uporaba etnografskih digresija, tumačenje sakrivenih uzroka u umetnutim govorima te izmjena upravnog i neupravnoga govora bitne su značajke njegove proze, a postupno uvođenje dramatizacije upravnih govora u oba djela upućuje na svjesno umjetničko oblikovanje sadržaja. Uživljavanju čitatelja u događaje služe i pripovjedne dionice u kojima se prikazuju zapovjednikova osobna razmišljanja o događajima. Brzini pripovijedanja pridonosi česta uporaba apsolutnog ablativa, historijskoga prezenta i historijskih infinitiva. Osobito je obilježje Cezarova stila jezični purizam i pozoran odabir riječi (nije se služio sinonimima ni po cijenu ponavljanja) kojima teži za pogođenim izrazom. Duže rečenice rabio je za osobna promišljanja, a kraće za živ opis događaja.

Kvintilijan i Ciceron isticali su Cezara kao jednoga od najvećih govornika svojega doba, hvaleći snagu, biranost (elegantia Caesaris) i čistoću njegove latinštine. Sačuvali su se različiti ulomci njegovih govora: pravosudni govor iz 77. pr. Kr. protiv prokonzula Makedonije, Sulina pristaše Gneja Kornelija Dolabele, kao i nadgrobna slova za tetku Juliju te prvu suprugu Korneliju. Nije sačuvana invektiva protiv Ciceronova slavljenja Marka Porcija Katona Utičkog, Cezarova gorljiva političkoga protivnika (Anticatones); njegovi su memoari puni hortativnih govora postrojbama. U govorima je izbjegavao razrađenost, postižući silovit učinak jednostavnošću i jasnoćom izraza i držeći se pravilnih jezičnih oblika. Bavio se i filološkim radom; Ciceronu je posvetio svoje djelo O jezičnoj dosljednosti (De analogia) koje je sačuvano u ulomcima. Sačuvani su i ulomci njegovih pisama, a potonji pisci navode mnogobrojne njegove izjave (Dicta Caesaris).

Na hrvatski su mu djela prevodili Koloman Rac (Gaja Julija Cezara Galski i Gradjanski rat), Zvonimir Doroghy (Galski rat) i Ton Smerdel (Moji ratovi).

Povijesni značaj

Cezarov književni i historiografski lik započinje život već u njegova političkog pristaše Salustija u Katilininoj uroti, gdje se ističu njegova razboritost i uzdržljivost. Velej Paterkul u Rimskoj povijesti ističe Cezarovo milosrđe. U Farzaliji ga pak Lukan prikazuje kao beskrupuloznog zločinca »okaljana krvlju tesalskoga pokolja«. Svetonije u Životopisima careva i Plutarh u Usporednim životopisima napisali su biografije koje su odredile kasnije razumijevanje Cezarova života i povijesne važnosti, istaknuvši privatne i psihološke značajke njegove ličnosti. Apijan ga je u Rimskoj povijesti usporedio s Aleksandrom Velikim. Presudno su za recepciju Cezarova lika u romanskim zemljama djelovale pozitivna slika u Paklu Dantea Alighierija (Cezar je, kao čestiti poganin, smješten u limb, dočim su njegove ubojice kao izdajnici u devetome krugu pakla) i Petrarkinim Znamenitim muževima. Vrhunac moderne recepcije doseže 1599. u tragediji Julije Cezar (The Tragedy of Julius Caesar) Williama Shakespearea, odakle se raširila latinska verzija navodne Cezarove samrtne replike (»Zar i ti, Brute?« – Et tu, Brute?). Dramski su ga obradili i Pierre Corneille (Smrt Pompejeva – La Mort de Pompée, 1643) te George Bernard Shaw (Cezar i Kleopatra – Caesar and Cleopatra, 1898), a Thornton Wilder u epistolarnome romanu Martovske ide (The Ides of March, 1948), uz mnogobrojne prikaze u popularnoj književnosti, filmu i televiziji (napose one koje se bave njegovim i Kleopatrinim odnosom); Shawova drama ekranizirana je 1945., a Shakespeareova više puta (najistaknutija je ekranizacija Shakespearea 1953. u režiji Josepha L. Mankiewicza, koji je 1963. režirao i film Kleopatra – Cleopatra). U kazalištu i na filmu glumački su ga utjelovili Molière, Barton Booth, Johnston Forbes-Robertson, Orson Welles, Claude Rains, John Gavin, Cedric Hardwicke, Rex Harrison, John Gielgud, Alec Guinness, Klaus Maria Brandauer, Alain Delon, Christopher Plummer, Timothy Dalton i Jim Broadbent. Na njegov status u europskoj kulturi upućuje i Cezarov lik u parodijskom prikazu Galskih ratova u francuskome stripu Asterix Renéa Goscinnyja i Alberta Uderza i njegovim filmskim adaptacijama.

Citiranje:
Cezar, Gaj Julije. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 4. 10. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=11368>.