Grci

ilustracija
GRCI, arhitektura, Erehtejon na Akropoli, V. st. pr. Kr.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24ilustracija25ilustracija26ilustracija27ilustracija28ilustracija29ilustracija30ilustracija31ilustracija32ilustracija33ilustracija34ilustracija35ilustracija36

Grci, narod indoeuropske skupine u jugoistočnoj Europi te skupni naziv za indoeuropska plemena koja su se od II. tisućljeća pr. Kr. počela naseljivati na području današnje Grčke. Smatra se da su im ime Graeci nadjenuli Rimljani prema imenu plemena Graikoi u Epiru, s kojim su najprije došli u dodir. Grci su sebe, već od VIII. st. pr. Kr., nazivali Helenima, a svoju zemlju Heladom. Od srednjeg vijeka nazivali su se Romeji (prema Roma), a u najnovije doba ponovno su prihvatili naziv Heleni, kojim se želi naglasiti etnički kontinuitet od antičkog doba do danas. Grčku su naselili u nekoliko seoba (kulturno i etnički najznačajnija je seoba Dorana oko 1100. pr. Kr.) pomiješavši se sa zatečenim praindoeuropskim stanovništvom. U antičko doba dijelili su se na tri velika plemenska i jezična ogranka: Dorane, Jonjane i Eoljane. S vremenom su naselili istaknute točke i područja na obalama Sredozemnoga, Crnoga i Jadranskoga mora. Najjače su bile kolonije Jonjana u Maloj Aziji te Dorana u južnoj Italiji i na Siciliji. Od antike dalje Grci su asimilirali različite etničke skupine (Slaveni, Albanci, Arumunji), ali su i preuzimali njihove kulturne i jezične elemente. Danas u Grčkoj ima oko 10 000 000 Grka (91,6% od ukupnoga broja stanovnika prema popisu 2011. godine). Takva je etnička homogenost posljedica i velike razmjene stanovništva 1922–24., kada je više od 1 400 000 Grka preseljeno iz Turske u Grčku, a istodobno oko 400 000 Turaka iz Grčke u Tursku. Grci čine oko 78,6% stanovništva Cipra prema popisu 2011. godine (oko 660 000), a ima ih i u Albaniji (oko 60 000), Turskoj i Italiji (oko 40 000). Tijekom XIX. i XX. st. (posebice nakon II. svjetskog rata) velik je broj Grka emigrirao, uglavnom u Sjevernu Ameriku, Australiju i zapadnu Europu.

Povijest

Povijest  → grčka, povijest

Jezik

Grčki ili helenski

Grčki ili helenski
po svojem je rodoslovlju indoeuropski jezik, poput germanskih, slavenskih, indoarijskih i ostalih njemu srodnih jezika. Među njima se ističe tri i pol tisućljeća starom pismenošću i govornim područjem koje se kroz povijest širilo i suzivalo. Prvi poznati oblik starogrčkoga (mikenski grčki) pismeno je potvrđen u drugoj polovici II. tisućljeća pr. Kr. na Kreti, na Peloponezu i u središnjoj Grčkoj; arhajski i klasični grčki obilato su posvjedočeni od VIII. do kraja IV. st. pr. Kr. u kopnenoj Grčkoj, po egejskim otocima, na Kreti, Rodu i Cipru te u grčkim naseobinama na Crnome moru i po svem Sredozemlju, osobito u južnoj Italiji (tzv. Velika Grčka) i na Siciliji. Helenistički grčki (od kraja IV. st. pr. Kr. približno do kraja V. st.) proširio se za Aleksandra Velikoga i njegovih nasljednika na Malu Aziju, Siriju i Egipat, a u rimsko je doba stoljećima bio jezik pismenosti i uz latinski drugi službeni jezik u istočnoj polovici Carstva. Približno u tome prostoru održavao se i srednjogrčki kao državni jezik Bizantskoga Carstva (VI–XV. st.), ali se prostor novogrčkoga, kojega se razdoblje obično računa od pada Carigrada (1453), postupno suzio na današnju Grčku i Republiku Cipar; njime govore i grčke manjine u susjednim zemljama te u iseljeništvu. Uzima se da su se prahelenski govornici grčkoga doselili na južni Balkan na prijelazu iz III. u II. tisućljeće pr. Kr.; iz naslijeđenoga se indoeuropskog narječja u novoj postojbini, približno do 1500. pr. Kr., u dodiru sa zatečenim predgrčkim jezicima oblikovao najstariji danas poznati oblik grčkoga, njegovo mikensko narječje. Posvjedočeno je u zapisima pismom linear B na glinenim pločicama iz XIV. i XIII. st. pr. Kr. koje su nađene u kretskome Knosu te u peloponeskome Pilu, Mikeni i drugim brončanodobnim središtima kopnene Grčke, a pročitao ih je i sadržaj im odgonetnuo Michael Ventris 1952., u suradnji s Johnom Chadwickom. Zbog nesavršena bilježenja slogovnim pismom i zbog oskudna i jednolika sadržaja zapisa (vlastita imena, popisi poreza, ratarskih proizvoda, žrtvenih prinosa božanstvima i sl.) gramatički se ustroj mikenskoga narječja može opisati samo djelomično; ipak je jasno prepoznatljivo kao grčko narječje, uz ostalo, i zbog likova što predmnijevaju izrazito grčke glasovne promjene, npr. obezvučenje zvučnih haknutih suglasnika (tukate za klasično δυγάτηρ, dygátēr: kći, prema staroslavenskomu dъšti, gotski daúhtar), prijelaz *s u h (hak, aspirata) na početku riječi ispred samoglasnika (hem: jedno, prema indoeuropskomu *sem, klasično grčko ἕν, hén mjesto *ἑμ, *hem, latinsko sem- u semel: jedanput) i sl. Zbog prijelaza suglasnika t ispred i u s (asibilacija, npr. ekosi: imaju, za atički ἔχουσı, ékhousi, prema dorskomu ἔχοντı, ékhonti) pretpostavlja se da je mikenski oko 1500. pr. Kr. pripadao među južna narječja, bio bliže potonjemu jonsko-atičkom i arkadsko-ciparskomu, a dalje od sjevernih (od potonjega dorskoga prema zapadu te eolskih prema istoku). Natpis alfabetskim pismom na dipilonskoj vazi s kraja VIII. st. pr. Kr. početak je bogate pismenosti arhajskoga i klasičnog razdoblja. U njoj je grčki već razgranat u mnoštvo narječja, pisanih mnogim mjesnim inačicama općegrčkog alfabeta. Dorsko-sjeverozapadna narječja govorila su se u Fokidi, Lokridi, Epiru i Akarnaniji, na gotovo cijelom Peloponezu, u Korintu i Megari, na otocima Kreti, Melu, Teri i Rodu te u Tarentu i po drugim dorskim naseobinama; eolska su se narječja govorila u Beotiji, Tesaliji, na Lezbu, na susjednoj maloazijskoj obali (Eolida); arkadsko-ciparska u peloponeskoj Arkadiji i na Cipru; jonsko-atička u Atici s Atenom i na Eubeji, na Kikladima, na maloazijskoj obali od Halikarnasa do Smirne, s priobalnim otocima. Svim su narječjima zajedničke neke novotvorine po kojima se grčki kao cjelina razlikuje od drugih indoeuropskih jezika; npr. samo su suglasnici n, r, s mogući na kraju riječi (δόμον, dómon: kuću, prema latinskomu domum; γάλα, gála: mlijeko, mjesto *galakt, slično latinskomu lac mjesto *lact), tjesnačno y (= j) odraženo kao h- na početku riječi pred samoglasnikom (ἧπαρ, h61571par: jetra, prema latinskomu iecur, litavski jãknos), dativ (= lokativ) množine na -si mjesto na *-su (τρı-σί, tri-sí: u trima, prema litavskomu tri-su, staroslavenskomu tri-hъ < *tri-su), sufiks -k- za tvorbu perfekta, a sufiks -thē- (-ϑη-) za pasivni aorist. – Razlike između mnogobrojnih mjesnih narječja ipak nisu bile tolike da bi priječile uzajamno razumijevanje njihovih govornika. Uz to su kulturne i političke potrebe nametale utjecajnija narječja kao zajednička u širim političkim cjelinama, ili pak kao osnovicu za jezike pojedinih književnih rodova. Tako se pretpostavlja da je jezik zapisâ linearom B bio ujednačen službeni jezik onodobnih gospodara na Kreti i u kopnenoj Grčkoj. Zbog premoćna utjecaja »Ilijade« i »Odiseje«, istočnojonsko je narječje već od VIII. st. pr. Kr. postalo umjetnim jezikom epskoga, elegijskoga i jampskoga pjesništva, što su potom, bez obzira na vlastita mjesna narječja, prihvaćali pjesnici i književna javnost po cijeloj Grčkoj, osobito Homerovi nasljedovatelji kroz mnoga stoljeća. Jezik se koralne lirike pretežno temelji na dorskome narječju, Sapfino i Alkejevo monodijsko lirsko pjesništvo na tadanjem živome govoru otoka Lezba. Likovi u grčkim dramama služe se atenskim gradskim govorom, tragički zborovi govorom koji nastoji biti dorski. Jezik poslijehomerske proze također je jonski (Herodot, Hipokrat), od Tukidida atički. Atenska politička moć u V. st. pr. Kr. nametnula je atički kao upravni jezik Delskoga saveza, a utjecaj sofista, Sokrata, Platona i Aristotela, atenskih govornika i povjesničara (Ksenofont) kao općegrčki jezik znanosti i kulture. To je klasični atički, koji se i danas ugrađuje u programe europskih klasičnih gimnazija, a u svojem nutarnjem ustroju ima devet zatvornih (p, ph, b; t, th, d; k, kh, g) te jedan tjesnačni (s), dva tekuća (likvide, r, l) i dva nosna suglasnika (nazali, m, n), pet kratkih samoglasnika (a, e, i, o, u) i sedam dugih samoglasnika (ā, ē, ī, ō, ū; dugo zatvoreno e i o pisani tzv. grafičkim dvoglasima ei odnosno ou) te četiri prava dvoglasa (ai, oi, au, eu); u imenskim oblicima ima gramatički član, tri roda, tri broja (jedninu i množinu, uz dvojinu u nestajanju) i pet padeža; u glagolskim oblicima uz dva naslijeđena indoeuropska glagolska lika (aktiv i medij) ima i novostvorene pasivne oblike aorista i futura te vrlo razvijeno oblikotvorje i sintaktičku porabu glagolskih imena (infinitivi i participi). – Od V. st. pr. Kr. nastajali su politički savezi država (Peloponeski savez, Atenski pomorski savez, u III. st. pr. Kr. Etolski, u II. st. pr. Kr. Ahajski savez) kojima je također bio potreban zajednički jezik; no najuspješnija je bila koine ili opći jezik za potrebe države Aleksandra Velikoga i njegovih nasljednika; ona se u poslijeklasično doba (od kraja IV. st. pr. Kr.) razvila na temelju klasičnog atičkoga, poprimivši u egipatskim, maloazijskim i sirijskim gradovima mnoge sastojke iz drugih narječja, osobito iz jonskoga; bila je podjednako pogodna za književno stvaranje, za svakidanje i za trgovačko sporazumijevanje te za službeno uredsko dopisivanje. Kao razgovorni jezik, ona je do 200. pr. Kr. gotovo potpuno prevladala na natpisima, a do I. st. pr. Kr. potisnula je sva stara narječja osim cakonskoga (govora Sparte i okolice). Od III. st. pr. Kr. na koine su za helenizirane aleksandrijske Židove prevođeni starozavjetni spisi; na istom su narječju prvi kršćani zapisivali svoje novozavjetne spise, što je živomu helenističkomu govoru otvorilo novo područje primjene, u grčkoj Crkvi sve do danas. Atički se glasovni sustav u njoj postupno preoblikovao tako što su svi samoglasnici postali kratki, a dvoglasi prešli u jednoglase (monoftongizacija), gramatika se pojednostavnila, izgubio se perfekt, futur, optativ, infinitiv i particip; padeže zamjenjuju prijedložni izrazi. Te je promjene u živome govornom jeziku u pisanoj porabi prikrivao starinski pravopis. Neprihvaćanje jezičnih promjena, uz vraćanje k atičkim uzorima, zagovarao je gramatičarski i retoričarski aticizam; prvi glasovi o njemu zapaženi su u spisima Aristofana iz Bizantija u III. st. pr. Kr., a vrhunac je dosegnuo u II. st. za Hadrijana, kada ga je prihvatila druga sofistika. – Aticističke su težnje prevladavale i u srednjogrčkom ili bizantskom razdoblju od osnutka Carigrada 330. do njegova pada pod Osmanlije 1453. godine. Tada se pisalo prema strogim zahtjevima aticističke koine, pa o razvoju pučkoga govora nema mnogo podataka. Kada se Grčka oslobodila 1830., narječja govorena u Ateni i na Peloponezu odabrana su za temelj standardnomu jeziku današnjega grčkog društva, i to u pročišćenu obliku pod nazivom katarevusa (ϰαϑαρεύουσα, kathareúousa). Pod još uvijek jakim utjecajem aticizma vodila se borba između zastupnika katarevuse i pobornika pučkoga govora dimotiki (δημοτıϰή, dēmotikḗ); potonji je od 1976. službenim standardnim jezikom.

Novogrčki (Néa Ellēniká)

Novogrčki (Néa Ellēniká) grčki je jezik nakon pada Carigrada pod Osmanlije (1453) i osmanskog osvojenja grčkih zemalja. To je službeni, književni i govorni jezik Grčke te grčkoga dijela Cipra. Osim toga, njime govore grčke manjine u južnoj Albaniji, Turskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, južnoj Italiji, Ukrajini, SAD-u i dr. Ima ukupno oko 13 milijuna govornika.

Osmansko osvojenje ograničilo je uporabu grčkoga jezika na crkvu i bogoslužje te na pučki jezik svakodnevne komunikacije. Budući da se novogrčki razvio iz koine, novogrčki dijalekti (osim cakonskoga na Peloponezu, koji čuva značajke lakoničkoga, te nekoliko govora južne Italije, koji nastavljaju dorski) nisu nastavak starogrčkih dijalekata koji su se govorili na odgovarajućim prostorima.

Za suvremenu Grčku tipična je diglosija, tj. paralelna uporaba dvaju jezičnih varijeteta (ili dvaju »jezika«) u javnome životu i u književnosti: katarevusa (kathareúousa: pročišćeni /jezik/) i dimotiki (dēmotikḗ: pučki /jezik/; također kadšto i romeika – rōmaíïka). Ta se dva varijeteta ne mogu razgraničiti geografski, nego ih, unatoč stvarnim razlikama, treba promatrati kao dva stila, ili kao dva pola, istoga jezika, među kojima postoji stalna osmoza, a bliskost ili udaljenost među njima varira od situacije do situacije ili pak ovisno o sklonostima pojedinca koji govori/piše.

Katarevusa se rabi u crkvenim tekstovima i u bogoslužju, u tradicionalnoj znanosti, u tradicionalnom pravu i zakonodavstvu, u strogo službenom i formalnom ophođenju (osobito pisanom), u književnosti, posebno u nekim vrstama. Taj tip jezika oslanja se na jezik stare atičke proze (zato potpuno razumijevanje katarevuse nije moguće bez poznavanja starogrčkoga, kao ni bez poznavanja dimotiki), a od 1911. uveden je kao službeni jezik u škole; on je plod učene tradicije koja u crkvi i u školi nije nikad tijekom stoljeća bila prekinuta. Dimotiki, koja se i u oblicima, i u sintaksi, i u rječniku temelji na živim pučkim govorima, bliska je razgovornomu jeziku (katomilumeni – kathomilouménē) neformalnog ophođenja; ona je jezik lirskoga pjesništva, ali koji je od kraja XIX. st. sve više prodirao u književnost općenito (pripovjednu prozu, roman, dramu), u znanstvene i u administrativne tekstove. Godine 1976. dimotiki je prihvaćena kao službeni jezik i uvedena u škole. Diglosija se oblikovala već u bizantsko doba, ali nije napuštena ni nakon 1976. premda su dva jezična varijeteta dovedena u novi tip odnosa koji pogoduje njihovu zbližavanju. Ipak se danas, radije nego o katarevusi i o dimotiki, govori o grčkom standarnom jeziku. No istodobno su se pojavile i nove teškoće jer se, napuštanjem primata katarevuse, prilično oštro raskida veza s atičkom koine (i bizantskim grčkim), a to je pojačano i reformom (1975) grafičkoga bilježenja naglaska (mjesto tri akcenta bilježi se samo mjesto naglaska na vokalu).

Dimotiki i katarevusa imaju zajednički fonološki inventar; dok katarevusa čuva staro mjesto akcenta, u dimotiki se osjeća jaka težnja prema kolonalnomu naglasku (naglašivanje istoga sloga kroz cijelu paradigmu). Dimotiki je znatno pojednostavnila deklinaciju (napušten je, među ostalim, stari oblik dativa /X. st./). Znatne su razlike između dvaju varijeteta u ličnim zamjenicama i pridjevskim zamjenicama. Unatoč razlici u izrazu nekih morfema (npr. katarevusa -ousi/n/, dimotiki -oun/e/, morfem za 3. lice množine indikativa prezenta i sl.; katarevusa ima reduplikaciju, dimotiki ju nema), oba se varijeteta podudaraju u osnovnim značajkama glagolskoga sustava. U oba varijeteta osnovni je rječnik naslijeđen iz starogrčkoga, znanstvena je terminologija i u jednom i drugom najčešće posuđena iz starogrčkoga, ali su općenito riječi starogrčkoga podrijetla u katarevusi češće, dok u dimotiki dolazi velik broj posuđenica iz drugih jezika. Zato su razlike među varijetetima uočljive osobito u rječniku. Primjerice za »pivo«, »vino«, »voda«, »kruh«, »kuća« u katarevusi dolaze riječi /zi'ϑos/ (zỹthos – ζῦϑος), /i'nos/ (οῖnos – οἶνος), /i'δor/ (hýdōr – ὕδωρ), /a'rtos/ (ártos – ἄρτος), /i61761i'a/ (oἰkía – οἰϰία), a u dimotiki riječi /bi'ra/ (mpírra – μπίρρα), /krasi'/ (krasί – ϰρασί), /nerο'/ (nerό – νερό), /psοmi'/ (psōmí – ψωμί), /spi'ti/ (spίti – σπίτı) itd. Dimotiki je posudila riječi iz turskoga (karpúzi: dinja, kéfi: dobro raspoloženje itd.), iz albanskoga (svérkos: šija i dr.), iz talijanskoga (kapetános: kapetan, patáta: krumpir i dr.) te iz drugih jezika, s time da mnogi stariji rječnici takve posuđenice ne bilježe.

Kao član balkanskoga saveza, novogrčki pokazuje niz podudarnosti s drugim balkanskim jezicima, npr. stapanje genitiva i dativa, anticipacija ili pak ponavljanje objekta nenaglašenom ličnom zamjenicom, gubitak infinitiva, tvorba futura s pomoću čestice, koja se razvila od prezenta glagola koji značiti »htjeti«, i prezenta itd.

I novogrčki se piše tradicionalnim grčkim alfabetom (tri grafička akcenta zamijenjena su 1975. akutom). No pisanje je tradicionalno, konzervativno, jer ne bilježi (osobito za vokalizam) mnoge promjene koje su se dogodile u izgovoru od III. st. pr. Kr. i bizantskog doba do danas. Tako se grafije η, υ, εı, οı, υı izgovaraju [i], a grafije ου, αı kao [u, e]. Skupine -μπ-, -ντ- u sredini riječi izgovaraju se [-mb-, -nd-]. Novi suglasnici [c, ʒ] bilježe se τσ, τζ, a novi zvučni okluzivi na početku riječi [b-, d-, g-] bilježe se μπ-, ντ-, γϰ-.

Pismo

Prvo poznato grčko pismo mikenski je slogovni linear B s kretsko-mikenskih pločica iz XIV. i XIII. st. pr. Kr. Po slogovima se grčki jezik bilježio i na Cipru, od VI. do II. st. pr. Kr. Svoj su alfabet Grci oblikovali u VIII. st. pr. Kr., od feničkoga suglasničkoga pisma; to potvrđuje Herodotov naziv fenička pismena (φοıνıϰήıα γράμματα, phoinikḗia grámmata) za grčka slova te semitski redoslijed, oblik, nazivi i semitska nazivna značenja tih slova: alfa (alef: bik), beta (bet: kuća), gama (gimel: deva), delta (dalet: vrata) itd. Znakove iz feničkoga predloška koji im nisu trebali za grčke suglasnike Grci su uporabili za pisanje svojih dugih i kratkih samoglasnika, ostavljajući ih na istome mjestu u feničkom slovoredu: alef za a (A α, alfa), he za e (E ε, epsilon), jod za i (Ι ı, jota), ajin za o (O ο, omikron). Od dviju inačica semitskoga znaka vau jednu su uzeli za svoje dugo i kratko u (Υ υ, ipsilon), drugu pak za svoje suglasničko 62091 (he4_0652.jpg, digama). Semitsko het, odn. njegovi dijelovi, poslužilo je za pisanje hakova (spiritusa; lenis ’ i asper ‛), u Jonjana za dugo otvoreno e (Η η, eta); za odgovarajuće dugo otvoreno o stvoreno je novo slovo omega (Ω ω). Za suglasnički spoj ks (Ξ ξ) uzet je semitski samek, za grčko haknuto (aspirirano) t (Θ ϑ, theta) semitski tet; za haknuto p stvoren je nov znak phi (Φ φ). Novostvoreni su i znakovi za haknuto k (Χ χ, khi) i za suglasnički spoj ps (Ψ ψ, psi), i to u istočnogrčkim alfabetima; u zapadnogrčkima znak Χ χ (iks) stoji za ks, znak Ψ ψ za kh. Posljednje slovo u slovoredu feničkoga predloška bilo je tau (grčki Τ τ); iza njega su u grčkom alfabetu došla novostvorena slova bez feničkoga prethodnika: Υ υ (ipsilon), Φ φ (phi), Χ χ (khi), Ψ ψ (psi), Ω ω (omega). Isprva su Grci (npr. u najstarijem zapisu, na dipilonskoj vazi iz druge polovice VIII. st. pr. Kr.) pisali s desna na lijevo, kao i Semiti, poslije i bustrofedonom, tj. mijenjajući smjer pisanja iz retka u redak, ali se najposlije ustalilo pisanje s lijeva na desno. Nakon svih tih preinaka grčko pismo postalo je približno fonološko, što se drži konačnom potvrdom glasovnoga načela u pisanju, namjesto slogovnoga, i prijelomnim korakom u povijesti pisma uopće. U Ateni je 403. pr. Kr. službeno uvedena istočna (jonska i maloazijska) inačica grčkog alfabeta od 24 slova, koja je potom posve prevladala; njoj su aleksandrijski gramatičari u III. st. pr. Kr. dodali još znakove za naglaske i za oba haka. Zapadnogrčki je alfabet, s glasovnom vrijednošću Χ χ = ks, bio i onaj što su ga, jamačno od južnoitalskih Grka u VII. st. pr. Kr., preuzeli Etruščani, a od Etruščana Rimljani; zato je on posredno i predak svih modernih latinica.

Književnost

Grčka (helenska) književnost najstarija je od svih europskih književnosti. U njoj su nastale temeljne pjesničke i prozne književne vrste, koje su, zahvaljujući rimskomu posredništvu, sve do kasnoga novovjekovlja određivale žanrovsku sliku zapadnoeuropske književnosti. Golema utjecajnost ogleda se i u modernome književnoznanstvenom nazivlju, koje je velikim dijelom grčkoga podrijetla (epika, lirika, drama, tragedija, komedija, strofa, epigram, distih i dr.). U rasponu od gotovo tisućljeća i pol obično se razlikuju četiri razdoblja: arhajsko ili pretklasično, klasično, helenističko i rimsko.

Arhajsko (pretklasično) razdoblje

Arhajsko (pretklasično) razdoblje (oko 750. približno do 450. pr. Kr.). U svojim početcima grčka je književnost bila izrazito policentrična, obilježena dijalektalnim, geografskim i plemenskim posebnostima. Iako je u grčkom etničkom prostoru pismo bilo poznato već polovicom II. tisućljeća pr. Kr., njegova je poraba, čini se, bila ograničena na upravne potrebe. Zato je najranija grčka književnost bila usmena, i to u trojakom smislu: nastala je, izvodila se i čuvala bez pomoći zapisa. Na taj su način, djelovanjem naraštaja pjevača, sačuvana i najstarija djela grčke književnosti, Homerovi junački epovi »Ilijada« (o bojevima Grka pod Ilijem ili Trojom) i »Odiseja« (o lutanjima Odisejevim i obračunu s proscima njegove vjerne žene – Penelope); nastala su u grčkim naseobinama Eolide i Jonije, kako je vidljivo iz njihova jezika (jonski s primjesama eolskoga), a spjevana su u daktilskome heksametru. Predaja je Homeru pripisivala i druga pjesnička djela (zbirku himni bogovima, šaljivi životinjski ep »Boj žaba i miševa«, tzv. cikličke epove, koji su zajedno s »Ilijadom« i »Odisejom« tvorili zaokruženu cjelinu, i dr.).

U grčkom razumijevanju tradicije najstariji primjerci književne vrste uživali su kanonski status. Tako su i »Ilijada« i »Odiseja« metrički, jezično i stilski obilježile sveukupnu povijest grčke epike. O tome zarana svjedoče epovi Hezioda iz Askre u Beotiji (oko 700. pr. Kr.), prvoga grčkog pjesnika na europskome tlu i prvoga koji je u književni tekst upleo autobiografske iskaze. U genealoškom epu »Teogonija« izložio je postanak svijeta i usustavio rodoslovlje homerskih bogova, a u didaktičnom epu »Poslovi i dani« dao upute za uspješno bavljenje poljodjelstvom.

U jonskome je okružju niknula i elegija. Njezini su glavni predstavnici bili Kalin iz Efeza i Tirtej, djelatan u Sparti (ratnička elegija), zatim Mimnermo iz Kolofona (sentimentalno-ljubavna), Solon iz Atene (politička), Teognid iz Megare (moralistička), Fokilid iz Mileta (gnomska), Ksenofan iz Kolofona (filozofska). Jampsko pjesništvo, također jonskoga podrijetla, od početka je bilo sredstvo poruge, pa i nesputane uvrjede. Po zajedljivim jambima prvi je na glas došao Arhiloh s otoka Para, pjesnik lutalac i ratnik, a za njim Semonid s otoka Amorga (poznata je njegova satira protiv žena) i Hiponakt iz Efeza.

Najveći je prinos Eoljana u tome razdoblju u monodijskoj lirici. Najsnažnije je središte bio otok Lezb, s kojega potječu Alkej i Sapfa (kraj VII. st. pr. Kr.), koja je već u antici bila smatrana najvećom grčkom pjesnikinjom. Po uzoru na njih u istome se žanru ogledao i Jonjanin Anakreont iz Teja u Lidiji, tematizirajući ljubavne i gozbene doživljaje, često uz blag autoironijski odmak.

Korska lirika, koju su uz pratnju lire ili kitare plešući izvodili muški i ženski zborovi, razvila se kod Dorana. U njoj su se najviše istaknuli Spartanac Alkman, podrijetlom možda iz lidijskoga Sarda, Arion s Lezba, Stezihor iz sicilske Himere, Bakhilid i Simonid s Keja. Svojim epinikijima, korskim pjesmama u čast pobjednika na Olimpijskim i drugim javnim igrama, u antici je glas najvećega lirskoga pjesnika stekao Pindar. Na dorskoj Siciliji njegovao se, po svemu sudeći, i rudimentarni oblik komedije (Epiharmo).

Proza se pojavila tek potkraj arhajskoga razdoblja, u vidljivu vremenskom zaostatku za pjesništvom, što je i razumljivo za usmenu kulturu u kojoj se stihovi, zahvaljujući mnemotehničkim pomagalima poput fiksnih formula, lakše pamte i izvode. Autori su prvih proznih djela bili jonski filozofi (Anaksimandar, Anaksimen, Heraklit) i logografi (Hekatej, Helanik). Prozna je vrsta zacijelo ispočetka bila i basna, čijim su tvorcem Grci držali Ezopa.

Klasično razdoblje

Klasično razdoblje (oko 450. do 323. pr. Kr.). Kulturnim i književnim središtem grčkoga svijeta postala je Atena, najveća politička dobitnica u perzijskim ratovima. Bogatoj književnoj produkciji pogodovalo je gospodarstveno blagostanje i stabilan unutarnji poredak. U žanrovskome repertoaru najuočljivije su novine bile dvije kazališne vrste, tragedija i komedija. Prema antičkim vijestima, tragedija je iznašašće posljednje trećine VI. st. pr. Kr.; najstariji očuvani tekst potječe iz 472. pr. Kr. O svetkovinama boga Dioniza natjecala su se po tri pjesnika, svaki s jednom tetralogijom (tri tragedije i šaljiva satirska igra). Građa je redovito potjecala iz mita, a samo iznimno iz povijesti. Stariji su tragičari Tespid, Heril i Frinih, a klasici Eshil (od devedesetak tragedija sačuvano 7), Sofoklo (123 : 7) i Euripid (92 : 18).

Komedija je također bila povezana s Dionizovim kultom. Iako je sicilska komedija nešto starija od atičke, njezina uloga u povijesti žanra nije do kraja rasvijetljena. Najstarija sačuvana komedija izvedena je u Ateni 425. pr. Kr. Glavni su predstavnici tzv. stare atičke komedije Kratin, Eupolid i Aristofan (11 sačuvanih komedija). Njezino je temeljno obilježje satirički obračun s političkim i književnim neistomišljenicima, često popraćen izravnom invektivom.

Medij je starijih proznih djela toga razdoblja i dalje bio jonski dijalekt. Među njima se ističu mnogobrojni medicinski spisi Hipokratovi i »Povijest« Herodota iz Halikarnasa, »oca povijesti«, u kojoj je osnovna tema sukob Istoka i Zapada, tj. Perzijanaca i Grka. Kasnija prozna djela pisala su se već atičkim narječjem. Tukididova »Povijest Peloponeskog rata«, napisana osebujnim i mjestimice teško proničnim stilom, podrobno analizira ekonomske i političke prilike, nije opterećena pristranošću, izbjegava anegdotska skretanja i nepouzdane izvore, zbog čega Tukidid prema širokoj suglasnosti zaslužuje epitet najvećega antičkoga povjesničara. Historiografijom su se bavili i Ksenofont (»Anabaza«, »Uspomene na Sokrata« i drugo), Efor i Teopomp. Prvi je od njih spojio pripovjedački dar s ljepotom prirodnoga jezičnoga izraza, dok se kod druge dvojice već osjeća utjecaj retorike, koju je na svojim predavanjima u Ateni promicao sofist Gorgija sa Sicilije.

Zbog svojega demokratskoga ustroja Atena je bila najpovoljnije tlo za razvoj govorničke teorije i prakse (raspravljanje u narodnoj skupštini i govori pred sudom). Među mnogobrojnim govornicima posebno su se isticali Lizija (predstavnik tzv. atičkoga govorničkoga stila), Izokrat i Demosten, ogorčen protivnik Filipa Makedonskoga (»Filipike«). U prozi su se u V. i IV. st. pr. Kr. artikulirala i najutjecajnija filozofska naučavanja, kao Demokritova atomistička teorija, Platonov nauk o idejama i golem korpus Aristotelovih djela. Visokom literariziranošću odskaču Platonovi tekstovi, koji uvode dijalog kao temeljni oblik filozofskog izlaganja.

Helenističko razdoblje

Helenističko razdoblje (323. do 27. pr. Kr.). Osvajanjima Aleksandra Velikoga grčki jezik i kultura proširili su se na istoku do Indije, a na jugu do Etiopije, daleko izvan granica prvobitnoga grčkog etničkoga prostora. Grčki jezik, kojim su se služili i mnogi neizvorni govornici, poprimio je nova obilježja (koine). U novonastalim helenističkim državama, koje su redovito bile ustrojene kao vojničke monarhije s jakim činovničkim aparatom i plaćeničkom vojskom, središtem je književne djelatnosti postao dvor. Atena je izgubila povlašteni položaj, a kao nova središta izranjaju Aleksandrija u Egiptu (bogata knjižnica sa 700 000 svezaka i Muzej, neka vrsta znanstvene akademije), Pergam, Antiohija i Rod. Kozmopolitski duh sve više prevladava nad nacionalnim grčkim.

Helenistička književnost nije prekinula vezu s arhajskim i klasičnim izvorima, pogotovu kada je riječ o jezičnom, stilskom i metričkom naslijeđu, ali je davala prednost neobičnim temama, uz obilno pokazivanje učenosti i izrazitu sklonost prema kraćim oblicima. Učeni značaj toga razdoblja najjasnije se očituje u novoj disciplini – filologiji. Priređivala su se kritička izdanja i komentari starijih autora, u prvome redu Homera (Zenodot, Aristofan, Aristarh), ali i Hezioda, Alkeja, Pindara, tragičara, Aristofana. I najosebujniji sadržaji bili su dostojan predmet pjesničke obradbe, poput zvjezdoznanstva (Arat) ili životinja s otrovnim ugrizom (Nikandar).

Najznačajnija je žanrovska prinova idila, sličica iz pastirskoga ili gradskoga života (Teokrit). Istovjetan interes za privatnost pokazuje i epigram (Kalimah, Leonida iz Tarenta, Asklepijad sa Sama), a srodnu pjesničku orijentaciju otkrivaju i Herodini mimijambi, realistički prizori iz dnevnoga života u obliku stihovanoga dijaloga. Izostanak krupnih javnih tema najzornije se očituje u tzv. novoj komediji (Menandar, Difil, Filemon, Apolodor), koja postaje komedijom karaktera i intrige sa stereotipnim likovima (domišljati rob, parazit, hetera, lakouman mladić, raspusni starac, svodnik, smiješni kuhar i drugi). Novi ideali sažetosti i psihološkog portretiranja našli su mjesto i u epu (Apolonije Rođanin). Reprezentativna figura toga razdoblja nedvojbeno je bio Kalimah, iznimno plodan autor, u čijem su opusu od oko 800 knjiga, danas pretežito izgubljenome, filologija i književnost bile nerazdvojivo spletene (prozne rasprave, katalozi, komentari, polemike, himne, epiliji, elegije, jambi, epigrami itd.).

I u izmijenjenim okolnostima Atena je ostala neospornim filozofskim središtem, u kojem su najbrojnije sljedbenike privlačile dvije nove škole: stoička (Zenon iz Kitija) i epikurovska (Epikur). Od golema broja povijesnih radova očuvano je tek pet knjiga osmerostruko opsežnijega Polibijeva djela; značajni historiografi poput Timeja, Posidonija ili Hijeronima iz Kardije poznati su samo po ulomcima.

Rimsko razdoblje

Rimsko razdoblje (27. pr. Kr. do 529). Godine 30. pr. Kr. posljednja helenistička država, Egipat, postala je rimskom provincijom, a tri godine potom Oktavijan se proglasio Augustom, čime je i simbolički prestala postojati rimska republika. Otada su i za grčke književnike svi putovi vodili u Rim. Promijenjena politička konstelacija najizravnije se odražavala u historiografiji, koja je sve očiglednije poštovala novu realnost (Diodor Sicilski, Dionizije Halikarnašanin, Josip Flavije, Apijan, Kasije Dion). Među prozaicima su se isticali i Plutarh iz Heroneje, autor mnogih moralističkih rasprava i usporednih biografija glasovitih Grka i Rimljana, i Lukijan, duhoviti kritičar izopačena javnog života. Veliku je popularnost uživao ljubavni roman (Hariton, Ksenofont Efeški, Longo, Ahilej Tatije, Heliodor), iako o njemu u onodobnoj književnoj kritici gotovo nema spomena. Prevlast proze potvrdili su i filozofi, stoici Epiktet i car Marko Aurelije, te poslije Plotin, osnivač novoplatonizma. Pogansko je govorništvo posljednji procvat doživjelo u drugoj polovici IV. st. (Libanije, Temistije). U skromnijoj pjesničkoj produkciji odskaču epičari Kvint Smirnjanin (»Događaji nakon Homera«), Non (»Dioniziove zgode«) i Muzej (»Heroja i Leandar«). I u tome razdoblju cvate epigram raznolika sadržaja (Marko Argentarije, Palada).

Kršćanska književnost na grčkome jeziku izrasla je iz židovsko-helenističke; isprva je bila izrazito utilitarna, lišena estetičkih ambicija. Krajem II. i početkom III. st. javili su se autori široka raspona interesa i jakih osobnosti, poput Aleksandrijaca Klementa i Origena. Crkvenu povijest utemeljio je Euzebije, a nastavili su je Sokrat i Sozomen. Pomirben odnos prema poganskoj tradiciji zagovarao je Bazilije Veliki. Propovjednici Grgur iz Nazijanza i Ivan Zlatousti ne zaostaju za suvremenim poganskim govorništvom.

Zatvaranje atenskih filozofskih škola po nalogu cara Justinijana 529. konvencionalno se drži krajem antičke grčke književnosti.

Novogrčka književnost

Nakon razdoblja bizantske književnosti (→ bizant, književnost), koje završava padom Carigrada, započinje razdoblje novogrčke književnosti (od 1453. do danas). Djela su pisana dvojako: na pročišćenom književnom jeziku (katarevusa) i na živome narodnom jeziku (dimotiki). Ta je dvojezičnost trajala do kraja XIX. st.

Nakon osmanskog osvojenja grčkih teritorija, književnost se pretežno oblikovala po otocima pod vlašću zapadnih zemalja (Rod, Cipar, Kreta), koji su zadržali određen stupanj autonomije. Na otočnim narječjima razvijala se književnost pod talijanskim utjecajem, osobito na Kreti u epu, drami i idili: epski roman u stihovima »Erotokritos« (»Erōtókritos«, prva polovica XVII. st.) Vikentiosa Kornarosa (Vikéntios Kornáros), tragedija u stihovima »Erofili« (»Erōphílē«, početak XVII. st.) Georgiosa Hortacisa (Geṓrgios Khortátsēs) i dr. Na područjima pod osmanskom vlašću gotovo jedini oblik književne djelatnosti bilo je narodno pjesništvo, epika (pjesme o kleftima, grčkim hajducima) i lirika, koja je je u XIX. st. utjecala na grčki romantizam. Tijekom XVIII. st. fanarioti predvode prosvjetiteljska nastojanja, koja su se proširila i na središta grčke dijaspore (Trst, Beč, Odesa). Osnivaju se škole i tiskaju djela namijenjena razvoju pismenosti i promicanju kulture, prevode se najpoznatiji zapadnoeuropski pisci XVII. i XVIII. st. i razvija pretežito moralistička i didaktička književnost. Intelektualne temelje borbi za nacionalno oslobođenje položili su Adamantios Korais (1748–1833), izdavač mnogobrojnih djela klasičnih grčkih autora i tvorac učenoga književnog jezika katarevuse, te revolucionar i domoljubni pjesnik Rigas Velestinlis (1757–98).

Nakon ostvarenja neovisnosti Grčke (1829), učeni su krugovi službeno mladoj državi nametali arhairajuću katarevusu kao književni jezik. Pišući na njoj, predstavnici tzv. atenske škole, braća Aleksandros (1803–63) i Panajotis Sucos (Panagiṓtēs Soútsos, 1806–68) uvode roman u grčku književnost, a u poeziju utjecaje francuskog romantizma. Istaknuti je pjesnik Aleksandros Rizos Rangavis (1809–92), a među prozaicima, zaokupljenima uglavnom povijesnim i domoljubnim temama, ali i satiričnim odnosom prema sadašnjici, Dimitrios Vikelas (1835–1909) i Emanuil Roidis (1836–1904). Od 1820-ih o ratu za neovisnost pisali su predstavnici tzv. jonske škole Dionisios Solomos (1798–1857), branitelj pučkog jezika i pjesnik nacionalne himne, Andreas Kalvos (1792–1867), autor klasicističko-romantičnih domoljubnih oda na osebujnoj inačici katarevuse, i Aristotelis Valaoritis (1824–79), autor poema pod utjecajem francuskog romantizma i grčkih narodnih pjesama te borac za ujedinjenje Jonskih otoka s grčkom državom. Od 1880-ih pučki jezik sve više ulazi u književnost. Temelje pokretu dimotikizma dale su jezične studije Georgiosa Hadzidakisa (Geṓrgios Hatzidákis, 1848–1941) i Janisa Psiharisa (Giánnēs Psykhárēs, 1854–1929) te etnološka i folklorna istraživanja Nikolaosa Politisa (Nikólaos Polítēs, 1852–1921). Psiharisova knjiga putopisa na narodnom jeziku »Moje putovanje« (»To taksídi mou«, 1888) označuje početak tzv. druge atenske škole, koju obilježava i ulazak novih tema i književnih vrsta. Pripovijetke i novele o narodnom životu stvaraju Georgios Viziinos (1849–96) i Aleksandros Papadiamandis (1851–1911), unoseći u katarevusu elemente narodnoga govora, a realističke romane na pučkom jeziku Andreas Karkavicas (Karkavítsas; 1866–1922) i Konstandinos Teotokis (1872–1923), predstavnik socijalne proze, te Grigorios Ksenopulos (1867–1951), koji je u roman uveo gradsku tematiku a bio je i originalan dramatičar. Procvatu kazališta pridonio je i Spiros Melas (1882–1966) svojim realistično-naturalističkim dramama. Istaknuti su pjesnici tog razdoblja Kostis Palamas (1859–1943), čija je poezija snažna domoljubnog nadahnuća sinteza povijesti, mitologije, bizantske kršćanske tradicije i folklora, Angelos Sikelianos (1884–1951), koji je grčki mediteranizam spojio sa suvremenim izrazom, te Aleksandrijac Konstandinos Kavafis (1863–1933), koji je svojim iznimnim lirskim opusom tek u drugoj polovici XX. st. bio prepoznat kao jedan od velikih europskih pjesnika. Ovomu razdoblju pripada i marksistički pjesnik i prozaik Kostas Varnalis (1884–1974). Nakon pesimizma koji je izazvao poraz (1922) u ratu s Turskom, naraštaj pisaca koji se javio 1930-ih unosi nov duh povezujući europske utjecaje s najboljom grčkom tradicijom. Među njima su pjesnici nobelovci Jorgos Seferis (1900–71) i Odiseas Elitis (1911–96), pjesnik ljevičar Janis Ricos (Rítsos, 1909–90), pjesnik i prozaik s Krete Nikos Kazandzakis (1883–1957), koji je svjetsku slavu stekao romanom »Doživljaji Aleksisa Zorbe«, Stratis Mirivilis (1892–1969), autor epistolarnog autobiografskog romana o I. svjetskom ratu »Život u grobu«, Ilijas Venezis (1904–73), koji je tematizirao tragediju maloazijskih Grka, Jorgos Teotokas (1905–66), čiji je roman »Argo« panorama atenskog života 1920-ih, Angelos Terzakis (1907–1979), Pandelis Prevelakis (Pantelḗs Prevelákēs, 1909–86) i dr. Među pripadnicima poslijeratne generacije iskustvo II. svjetskog rata istraživali su pjesnici Miltos Sahturis (1919–2005) i Manolis Anagnostakis (1925–2005), a Kostas Tahcis (Tahtsḗs, 1927–88) obitelj i društvo u romanu »Treći vijenac«. Suvremeni su grčki pjesnici Titos Patrikios (Títos Patríkios, r. 1928), Katerina Angelaki-Rooke (r. 1939), Dinos Siotis (Ntínos Siṓtēs, r. 1944), Jorgos Markopulos (Giṓrgos Markópoulos, r. 1951) i dr., a prozaici Andonis Samarakis (1919–2003), Vasilis Vasilikos (Vasílēs Vasilikós, r. 1934), Jorgos Himonas (Giṓrgos Kheimōnás, 1938–2000), Lia Megalu-Seferiadi (Lía Megálou-Sepheriádē, r. 1945), Maro Duka (Márō Doúka, r. 1947) i dr.

Filozofija

U svjetskoj se povijesti grčka filozofija pojavljuje gotovo istoznačna s filozofijom kao takvom, budući da, barem po formi (pojmu), do danas u bitnome određuje sveukupnu filozofiju. Početci antičke grčke filozofije pojavili su se u VI. st. pr. Kr. zahvaljujući snažnu gospodarskom i kulturnom razvoju u jonskim gradovima Male Azije (Milet, Efez, Smirna) i Egejskog arhipelaga (Sam, Del). Ti neovisni, oligarhijski organizirani gradovi, često potresani političkim borbama, bili su stoljećima središta obrta, pomorske i kopnene trgovine, pa su se u njih, uz proizvodna umijeća i praktična znanja, slijevale različite kulture, ideje, shvaćanja i vjerovanja mnogih civiliziranih naroda ondašnjega Sredozemlja i Istoka. Premda je grčka filozofija nastala i razvijala se u društvima s robovlasničkom strukturom, sama omogućena dokolicom (σχολή) povlaštenih pojedinaca, ona je univerzalnošću postavljenih problema i ponuđenim rješenjima odigrala svjetsko-povijesnu ulogu i do danas ostala veličanstven spomenik kulture i vrelo koje uvijek iznova nadahnjuje. Unutar grčkoga idejnoga svijeta visoke, navlastito filozofijske spekulacije, uviđa se plod duga duhovnoga razvoja, koji seže od mitsko-religioznih objašnjenja prirode i društva, sadržanih u spjevovima teogonijsko-kozmogonijskoga sadržaja (Heziod, orfici, Ferekid sa Sira), pa sve do primjene racionalno-kritičkih metoda (preuzetih iz pojedinačnih, empirijski utemeljenih disciplina: matematike, astronomije i prirodne znanosti uopće). Vrhunac je tih promišljanja svakako spekulativno najsmjelije pitanje o svijetu i životu kao cjelini. Grčka filozofija zapravo i započinje podvrgavanjem mitološke kozmogonijske problematike kritičkomu mišljenju.

Razmatranja prvih mislilaca bavila su se naravlju, odn. prvim počelom »vidljivoga« svijeta, koji čovjeka okružuje i kojega je čovjek dio; najstarije (jonsko) razdoblje grčke filozofije upravo je označeno tim traganjem za prvim počelom svega; ona je u tom pogledu neka vrsta spekulativne fizike. Na temelju uvida da se u svim prirodnim procesima mijenjaju određena svojstva (boje, oblici, čvrstoća i dr.), a da ipak uza sve promjene nešto ostaje kao podloga za buduća događanja, Jonjani su zaključili da se zapravo u svim stvarima krije nešto što kao njihov temelj ostaje vječno i nepromjenljivo. Taj pratemelj, koji se održava unatoč svim promjenama, zapravo je prvo počelo ili »pra-počelo« (ἀρχή), od kojega je načinjena sva priroda. Tales iz Mileta, suvremenik Solonov, smatrao je prapočelom prirode vodu, Anaksimen, njegov mlađi sugrađanin, uzeo je kao počelo zrak, a treći, Milećanin Anaksimandar, temeljem svega opstojećega smatrao je ono bezgranično i neodređeno (ἄπειρον). Premda su u prve dvojice prvo počelo voda i zrak, oni se nikako ne bi smjeli razumjeti kao nešto tvarno, budući da onda sami ne bi mogli biti nepromjenljivi, a time ni temelj svega opstojećega i promjenljivoga. S druge strane, već se u prvim početcima grčkoga mišljenja nastojalo pronaći jedno načelo za cjelovito objašnjenje svijeta, dakle ono što bi trebalo vrijediti i za prirodu i za čovjeka. Kozmološki smjer u grčkoj filozofiji tek dodiruje problematiku čovjeka i ponajprije teži izgraditi općenito gledište o materijalnoj prirodi.

Nakon Kirova osvojenja grčkih maloazijskih gradova (545. pr. Kr.) mnogi su se pripadnici jonskih filozofskih škola iseljivali i tako su nastajala nova filozofska središta i na kopnu balkanske Helade (Atena, Teba, Abdera) te na Siciliji i u južnoitalskoj »Velikoj Grčkoj« (Akragant, Tarent, Metapont, Kroton, Leontini itd.). Mjesto iz jednoga prapočela, Empedoklo iz Akraganta izvodio je prirodu iz četiriju počela (»korijena«): vatre, zraka, vode i zemlje; miješanjem, stapanjem i rastavljanjem tih počela, kojima upravljaju kozmičke sile personificirane kao Ljubav i Mržnja, nastaje sva raznolikost bića i zbivanja u prirodi. Na temelju tih počela prirodne je pojave tumačio i Anaksagora iz Klazomene, ali je držao da elementarnih čestica (»sjemena tvari«, »homeomerija«, istodijelnica) ima vrlo mnogo vrsta i da njihovim rasporedom u prirodi upravlja kozmičko misaono načelo analogno ljudskomu razumu (νοῦς). Vrhunac svojega razvoja grčka je prirodna filozofija dosegnula u Leukipovu i Demokritovu atomizmu. Pratvar, koja tvori svu prirodu, oslobođena je u Demokritovoj atomističkoj teoriji onih svojstava po kojima se pojedine empirijske tvari među sobom razlikuju, a pripisuju joj se svojstva zajednička svim tvarima bez razlike: oblik, djeljivost i kretanje. Kao pretpostavku za mogućnost gibanja atomisti su uveli pojam praznoga prostora, a beskonačnoj su djeljivosti postavili granicu u pojmu nedjeljivih čestica (ἄτομοι), koje se odlikuju različitim oblikom (kako bi se protumačila kvalitativna raznolikost prirodnih tvari) i prirođenim, »nužnim« kretanjem (kako bi se uzročnost, uočljiva u svim prirodnim promjenama, izvela iz bîti tvari). Demokrit je stvorio i spoznajnoteoretski pojam fenomena (τὸ φαινόμενον: pojava), koji bi trebao označivati privid, subjektivni dojam što ga u čovjeku kao svojevrsnom biću proizvode objektivna, »prava« događanja u tvarnome svijetu. U Demokritovu razlikovanju fenomena i pravoga bića (ἐτεῇ ὄν: ono što zaista postoji) prvi je put u prirodoznanstvenoj materijalističkoj formulaciji na jasan način izbilo ono opće epistemološko lučenje koje dijeli stvarnost u dva aspekta: subjektivni (»ljudski«) i objektivni (»ontički«). Još prije Demokrita elejska je filozofska škola (Ksenofan, Parmenid, Zenon, Meliso) suprotstavila ljudsko »varavo mišljenje« racionalno intuiranomu »pravomu bitku«. Na temelju opažanja o prolaznosti, djelomičnoj nesuglasnosti i nepouzdanosti osjetilnog opažaja s jedne, a postojanosti, jedinstvenosti i pouzdanosti misaonoga shvaćanja s druge strane, ta je škola zbilju poistovjetila s njezinim najapstraktnijim logičkim određenjem, zapravo sa supstantiviranim glagolom »biti« (τὸ ὄν: ono što jest, biće, od εἶναι: biti), koji jedini, kao jednoznačan i trajan predikat, pristaje svemu što postoji. Premda elejski »bitak« ima neka tvarna svojstva (zamišlja se kao golema, jednolika nepokretna kugla), njegovo je određenje metafizičko, za volju spekulativnih svojstava pridanih tomu bitku, kao što su jedinstvo, bezvremenost, nepromjenljivost itd. Elejci su poricali cio niz očevidnih izravnih iskustava o prirodi: pluralitet (mnoštvenost) i kvalitativnu (kakvoćnu) raznolikost prirodnih pojava, gibanje, uzročnost, nastajanje i propadanje. Osjetilne podatke, koje nam ta iskustva pružaju, proglašavali su opsjenama i varkama te dokazivali da se ta iskustva pri misaonoj analizi ne mogu logički održati (aporija). Filozofsko naučavanje Heraklita iz Efeza, koji se djelomično nadovezao na jonske kozmologe (naučavanje o vatri kao prapočelu svijeta), u potpunoj je oprečnosti s elejskom metafizičkom koncepcijom svijeta. Priroda je za Heraklita pozornica neprestanih promjena; u njoj sve teče (πάντα ῥεῖ), nastaje i nestaje, i to kao posljedica neprestane borbe suprotnosti (»rat je otac svega«). Heraklitovo gledanje na borbu suprotnosti kao pokretačku silu u razvoju prirode inauguriralo je u grčkoj filozofiji dijalektički način promatranja stvarnosti. – Među školama koje su se nakon osvojenja maloazijske Jonije razvile na južnoitalskome tlu posebno mjesto zauzima filozofsko-znanstvena škola pitagorovaca. Pitagora, izbjeglica s otoka Sama, osnovao je oko 540. pr. Kr. u Krotonu strogo zatvorenu družbu aristokrata, koja je živjela asketskim životom i, uz političke poslove, njegovala filozofsko-znanstvena istraživanja. Baveći se pretežito matematikom, u kojoj je jednoznačnost pojmova i dosljednost izvoda zacijelo veća nego i u jednoj drugoj znanosti, pitagorovci su došli do filozofijske koncepcije prema kojoj su kvantitativni (količinski) odnosi, brojevi, osnovni činitelj sveukupne zbilje. S vremenom se pitagorovska brojevna metafizika posve izrodila; kada je jednom broj, logičko sredstvo za formalno sređivanje stvarnih podataka, prihvaćen kao bît stvarnosti, počeli su se na brojeve, kao na sastavne elemente, svoditi i najrazličitiji sadržajni (kvalitativni) elementi prirode i društva, a to je dovelo do posve proizvoljne (neosnovane) i fantastične mistike brojeva. – Filozofski se rad počeo u polovici V. st. pr. Kr. sve više koncentrirati u matičnoj zemlji, osobito u Ateni, koja se za perzijskih ratova razvila u političko, gospodarsko i kulturno središte cijeloga helenskoga svijeta, a ujedno je ostvarila bogate oblike političke demokracije. Unutar takva poretka, koji je postojao i u nekim drugim grčkim gradovima-državama (polisima) i koji je stalno bio ugrožavan autokratskim i oligarhijskim tendencijama, filozofski je život bio vrlo šarolik. Karakteristična je za to doba pojava sofista, putujućih nastavnika različitih disciplina, koji su oko sebe okupljali mladež imućnijih slojeva, željnu izobrazbe, potrebne za uspjeh u novim društvenim prilikama. Sofisti nisu tvorili jedinstvenu školu; oni su nastavili tradiciju svih dotadašnjih filozofskih struja i smjerova, ali su ipak, u pretežnoj većini, pokazivali zajedničku značajku: kritičan i skeptičan odnos prema tradicionalnim oblicima života i mišljenja. Sve su više potiskivali pitanja o prirodi i osnovnoj strukturi stvarnosti, a zauzimali se za čovjeka i njegov svijet: svijet spoznaje, svijet moralnih, vjerskih, političkih i pravnih odnosa. Iznad svega, ističe se osobit interes sofista za politička pitanja. Njihove rasprave o zakonima i političkom ustroju zajednice prvi su formulirani elementi filozofije politike. Tako je – nasuprot prvomu, kozmološkomu – otpočelo antropološko razdoblje grčke filozofije. – Protagora iz Abdere, izvrstan analitičar spoznajnoga procesa, bio je senzualist i relativist; Gorgija iz Leontina zastupao je neku vrstu ontološko-spoznajnoteoretskoga nihilizma. – Velik se dio sofističkih rasprava bavio pitanjem: što je u ljudskim institucijama nastalo prirodno, a što je nametnuto zakonom, tj. interesima i voljom vladajućih skupina. Protagora je o bogovima kazao: »Ne znam postoje li ili ne postoje, a ni kako izgledaju«. Prodik s Keja držao je da su bogovi utjelovljenja blagotvornih sila prirode, a Kritija je tvrdio da su bogove izmislili spretni zakonodavci kako bi spriječili potajne zločine. Hipija iz Elide držao je da su društveni zakoni u opreci s prirodom (»Zakon je tiranin ljudi«); Alkidamant je smatrao instituciju ropstva nepravednom. Likofron je pak držao da je država nastala ugovorom, koji svakomu jamči ono što mu pripada; Kaliklo, koji je državu smatrao izrazom moći, anticipirao je Nietzscheovu tezu da je jedina naravna razlika među ljudima razlika između jakih i slabih, pobjednika i pobijeđenih. – Sofističkomu je krugu pripadao, ali mu se i radikalno suprotstavljao, Atenjanin Sokrat, majstor filozofskih rasprava, koji o svojim pogledima nije ostavio nikakvih pisanih tragova. Premda su Sokrat i krug oko njega prilično nejednako prikazani u Ksenofontovim i Platonovim djelima, očito je da je na daljnji razvoj grčke filozofije imala golem utjecaj upravo Sokratova osobita metoda dijaloga i njegovo naučavanje o krjeposti kao najvišem dobru. Prema tzv. »sokratovskoj metodi« filozofska istina, a za nju je Sokrat pretpostavljao da je prisutna u svim ljudima, otkriva se preko »majeutičkoga« (primaljskoga) postupka, tj. u tijeku smišljeno vođena razlaganja, koje, polazeći od agnostičkoga odnosa prema pitanju (»Znam da ništa ne znam«) i izlaganja različitih mogućih rješenja, uspoređivanjem i isključivanjem ide do jasnih definicija i čvrsto oblikovanih postavki. Sokratovska je metoda prethodila sustavu formalne logike kakvu je izložio Aristotel, a njegova vjera u apsolutnu vrijednost racionalnih spoznaja dovela je do idealističke pretpostavke da je i moralno-pravni poredak (ostvarenje »krjeposti« u pojedincu i društvu) stvar razumskog uviđanja nekih vječnih, bezuvjetnih istina neovisnih o životnim okolnostima i ljudskim interesima. Ta se racionalistička etika razvila do metafizičkoga političkoga sustava kod Sokratova učenika Platona. Preuzevši od elejaca i pitagorovaca oštro razlikovanje »varave« osjetilne od »istinske« razumske spoznaje, Platon je Sokratovu svijetu racionalnih spoznaja dao ontološki aspekt: bit stvarnosti tvori zaseban natpojavni »svijet ideja«, kojemu je »vidljivi« svijet materijalnih oblika i zbivanja samo nesavršeni odraz (μίμησις). Toj osnovnoj, strogo idealističkoj koncepciji stvarnosti Platon je podvrgavao i rješenje svih ostalih filozofskih pitanja. Ljudsko je biće razdvojeno na tijelo, koje pripada nesavršenomu, prolaznomu svijetu materije, i na vječnu, neumrlu dušu, koja je član duhovnoga svijeta ideja. Spoznaja je sjećanje duše na ideje što ih je motrila u svojem predživotu. Umjetnost je oponašanje svijeta, koji je pak sam oponašanje ideja, pa je ona zato »sjena sjene«. Držeći da su njegove vlastite koncepcije o društvenom poretku (prožete shvaćanjima aristokratske klase, kojoj je pripadao) zapravo otkrivanje i zrenje državne »ideje«, Platon je ostavio svoje viđenje idealne države, u kojoj oligarsi-filozofi vladaju srednjim staležom činovnika i vojnika i, preko njih, širokim masama obrtnika, seljaka i robova. – Genijalni mislitelj, kod kojega je antički duh doživio svoju najsnažniju sintezu, Aristotel iz Stagire, kritički je nastavio misaoni put svojega učitelja Platona, ali i sustavno sabrao u svojim djelima sva postignuća dotadašnje grčke filozofije i znanosti. Sokratovsko-platonovsku dijalektičku metodu dolaženja do istine putem razgovora on je uzdignuo do veličanstvenoga sustava formalne logike (»organona«, tj. instrumenta znanstvenoga mišljenja uopće), koji se u svojim temeljnim postavkama održao do danas. Poričući Platonov zasebni »svijet ideja«, Aristotel je idejni (logički) element stvarnosti našao u samim objektima realnoga svijeta. Taj je element oblik (μορφή, εἶδος), koji uz vječnu i neuništivu tvar (ὕλη) izgrađuje sve što u svijetu postoji.

U Aristotelovoj se ontologiji prožimaju materijalistička koncepcija s idealističkim primjesama, logički red s ontičkim, kauzalno (uzročno) tumačenje stvarnosti s finalističkim. To isto vrijedi i za njegovu psihologiju i spoznajnu teoriju, koje, uz kritička i izravna zapažanja (osjetilno podrijetlo spoznaje, asocijativni tijek predodžbi, predodžbena podloga mišljenja itd.), sadržavaju i metafizičko-spekulativne poglede. U svojoj zreloj dobi Aristotel je doživio uništenje autonomnih gradova-država i ujedinjenje Grčke pod makedonskom vlašću, a zatim i pobjednički Aleksandrov pohod na istok, a to se sve odrazilo u njegovim filozofsko-političkim shvaćanjima. Aristotelovi socijalno-politički pogledi, izloženi u njegovoj »Politici«, sinteza su sveukupnoga političkog iskustva grčke povijesti. Smatrajući čovjeka političkim, odn. društvenim bićem (ζῷον πολιτιϰόν), Aristotel je potanko analizirao osnovne tipove političkih formacija (monarhiju, oligarhiju, demokraciju) pa se sam (iako je držao da se svaka od njih može, već prema prilikama, pokazati pozitivnom ili negativnom) priklonio neodređenoj vrsti prosvijećene monarhije, a njoj je korektiv umjereno demokratska republika kojoj je srž srednji stalež i u kojoj vlada svojstvena ravnoteža (»prava sredina«) s obzirom na razdiobu bogatstva, vlasti i slobode među građanima. Klasičnoj je antici gotovo nepoznata ideja izjednačivanja svih ljudi (koju su poslije iznijeli stoici); tako ni Aristotel nije nadvladao shvaćanja da su robovi tek potrebna radna snaga, oruđe u ljudskome liku.

Demokrit, Pitagora, Sokrat, Platon i Aristotel najviši su domet u razvoju grčke filozofije; smjerovi, škole i pojedinci koji su ih nastavili uglavnom su razrađivali i dopunjavali, a često i samo eklektički probirali njihova filozofska dostignuća.

Imenom »sokratovskih škola« nazivaju se pripadnici triju filozofskih smjerova koji su se, nastavljajući sokratovsko-sofističku raspravu o »krjeposti«, odnosno o »najvišem dobru«, i povezujući ju s ontološkim razmatranjima, pretežito bavili etičkim pitanjima. – Kinička škola, koju je osnovao Antisten, polazila je od materijalističkih stajališta Jonjana i atomista; ona je odbacila Platonov nauk o idejama, smatrajući »ideje« samo riječima koje imaju općenito značenje. Kinici su bili radikalni protivnici postojećega konvencionalnog morala, preziratelji bogatstva, društvenog položaja i naslova; njihov je etički ideal »prirodan« pojedinac, čovjek bez predrasuda, koji je ostvario duševnu autarkiju, tj. koji je »sam sebi dovoljan«, jer se oslobodio svih potreba i strasti. Od materijalističke koncepcije svijeta pošla je i kirenska škola, koju je utemeljio Aristip iz Kirene, iako je u etičkim pitanjima zastupao gledište posve oprečno kiničkoj strogosti, držeći da je užitak (osjetno zadovoljstvo) jedini cilj kojemu je vrijedno težiti (hedonizam). U sastavu kirenske škole djelovalo je nekoliko osebujnih pojedinaca: »ateist« Teodor, pesimist Hegezija, »nagovarač na smrt«, i dr.

Polazeći od elejskoga nauka o bitku, koji se formalno poistovjećuje sa sokratovskim »najvišim dobrom«, megarska je škola (osnivač Euklid iz Megare) elejske (zenonovske) dokaze protiv realnosti pojavne prirode razvila do eristike, mudrijaške igre sa sofističkim doskočicama, dvosmislenim pitanjima, prividnim zaključcima itd., a to je pogodovalo razvoju nepovjerenja u logičke postupke uopće kao sredstvo za rješavanje filozofskih pitanja. – Propast političke samostalnosti grčkih gradova-država pod makedonskom vladavinom i s tom propašću povezano klasno preslojavanje grčkoga društva, usporedno s pojačanim pritjecanjem kulturnih utjecaja s istoka, juga i zapada u helenističko doba, doveli su do dekadencije u grčkoj filozofiji. U metežu naglih političkih promjena i bujici raznorodnih idejnih naplavina (pretežito religiozno-mističkoga karaktera) jenjao je interes za temeljna filozofska pitanja, a glavni su se filozofski smjerovi lomili na mnoštvo škola, skupina i frakcija. – Osnovne teze kinika preuzela je i dalje razvijala stoička škola. U njezinu se razvoju obično razlikuje razmjerno samostalna starija faza (IV. do III. st. pr. Kr., Zenon iz Kitija, Kleant, Hrizip), zatim srednja faza preplavljena platonističko-peripatetičkim idejama (II. do I. st. pr. Kr., Panetije, Posidonije) i napokon mlada faza usredotočena na etička pitanja (od I. st. nakon Kr. pa dalje, Epiktet, Seneka, Marko Aurelije). Tri osnovne stoičke filozofijske discipline, logika, fizika i etika, počivaju na načelno materijalističkoj osnovi (identifikaciji bića uopće s materijom), ali sadrže i niz idealističkih elemenata, kao što je npr. nauk o svjetskome logosu i nauk o sudbini (predestinaciji, predodredbi). Senzualističko-nominalističku teoriju spoznaje i etiku autarkije (odnosno »apatije«, slobode od strasti) preuzeli su stoici od kinika, s kojima ih povezuju i socijalno-politička gledišta: teorija o prirođenoj jednakosti svih ljudi, odbacivanje institucije ropstva, ideal svečovječanske zajednice (»oikumene«). Neke etičko-socijalne teze stoika dobile su osobito kulturno-povijesno značenje po tome što su postale dijelom kršćanskoga naučavanja, koje je zamijenilo filozofski pogled na svijet nakon sloma antičke civilizacije. – Epikurovska škola (osnivač Epikur s otoka Sama), koja je razmjerno potpun prikaz svojih gledišta našla u spjevu »O prirodi« rimskoga pjesnika Lukrecija, prihvatila je Demokritov atomizam dopunivši ga pretpostavkom da je gibanje atoma posljedica njihove težine (pad) i da postoji »slučajno« skretanje atomskih masa s njihove staze (putanje), a to dovodi do oblikovanja nebeskih tjelesa. Najvišim dobrom u životu epikurovci su smatrali zadovoljstvo; ono se u najvećoj mjeri postiže duševnim mirom, koji je posljedica razborita, umjerena života. Prema religiji su se epikurovci odnosili agnostički; odbacivali su vjeru u budući život i držali da znanstveni pogled na svijet treba osloboditi ljude straha od smrti i bogova. Skeptičke tendencije, koje su se javile već u sofističkome krugu, a pojačavale u sokratovskim i platonovskim školama, slile su se u zaseban filozofski smjer, kojemu su temelje postavili Piron iz Elide i Timon iz Flijunta. Negirajući mogućnost da se provjeri podudarnost subjektivnih doživljaja s objektivnom stvarnošću, skeptici su se zalagali za misaono »suzdržavanje od suda« (ἐποχή), tj. za agnostičan odnos prema temeljnim filozofskim pitanjima. Umjereno skeptičan (probabilistički) odnos zauzela je platonovska tzv. srednja Akademija (Arkezilaj, Karnead), a posljednji je izdanak radikalnoga skepticizma u grčkoj filozofiji bio Sekst Empirik.

U šarenilu filozofskih pogleda potkraj stare ere, mnogi se mislioci nisu odlučivali za određeni smjer, nego su po vlastitu ukusu prikupljali elemente različitih škola i sustava; bili su to tzv. eklektici. U prvim stoljećima nakon Krista istočnjačke su se mističke doktrine na različite načine stapale s klasičnom, pretežito platonovskom i aristotelovskom filozofskom tradicijom. Među smjerovima što su tako nastali posebno se ističe novoplatonizam (Filon iz Aleksandrije, Plotin, Jamblih iz Halkide, Proklo i dr.), idealističko-mistički sustav za koji je karakterističan nauk o emanaciji, logosu (personifikaciji Platonova »idejnoga svijeta«), svjetskoj duši i nadasve o materiji kao negativnome (proturazumskom i grješnom) načelu svijeta. U tim posljednjim tvorevinama novoplatonizma prestaje povijesni put grčke filozofije. Formalni je čin njezina kraja bio dekret cara Justinijana o ukidanju platonovske Akademije u Ateni (529).

Mitologija

Grčka mitologija obuhvaća cjelinu pripovijedanja o božanstvima i herojima; kroz nju je grčka religija dobila misaoni izraz, u njoj su tragovi početnih zamišljanja spoznaje života i svijeta. Iako u grčkoj mitologiji ima pojedinačnih elemenata preuzetih od drugih naroda, kao cjelina ona je izraz nepresušne i žive fantazije i pjesničkog oblikovanja grčkog antičkog čovjeka (istočnjačkoga su podrijetla mitovi: o postanku svijeta, bogova i ljudi, o borbi titana protiv bogova, o četiri doba svijeta, potopu i dr.). Grčki se mitovi odlikuju raznolikošću motiva i velikom pjesničkom ljepotom, a zadržali su uglavnom onaj oblik u kojem dolaze kod Homera i Hezioda. Uz olimpske, podzemne i morske bogove i uz mnogobrojna niža božanstva u njima se pojavljuju i heroji božanskoga podrijetla. Najpoznatiji su: Heraklo, Tezej, Dioskuri, Jazon, Perzej, Ahilej i Meleagar. Mnogi su od njih prikazani kao izvršitelji tegobnih i za život pogibeljnih zadaća (Heraklovih 12 poslova u službi kralja Euristeja, Tezejevo ubojstvo Minotaura u labirintu na Kreti, Jazonova plovidba u Kolhidu po zlatno runo). U grčkoj mitologiji ima i većih cjelina u kojima djeluje više bogova i ljudi (plovidba Argonauta s Jazonom, lov na kalidonskoga vepra, Trojanski rat, tebanski ciklus, sudbina roda Pelopova i dr.). Mnogi mitovi nastali u dubokoj starini imaju prvotno etiološki interes, dok mitovi nastali u teškoj stvarnosti klasnoga društva govore o nepravdi kao eshatološkome momentu (»otok blaženih«). Pokrajinski mitovi imaju jasnu povijesnu jezgru: tesalski (kentauri, Lapiti; Admet, Alkestida), beotski (Kadmo, Antiopa), atički (Kekrop, Erehtej, Tezej), korintski, lakonski i mesenski (Dioskuri), kretski (Minos, Minotaur) i dr. – Grčki je mit ostavio dubok trag u potonjoj grčkoj i u rimskoj kulturi. Njime je prožeto ukupno pjesničko stvaralaštvo (posebno tragedija) kao i likovne umjetnosti (prvi su prikazi iz druge polovice VIII. st. pr. Kr.). Pjesnici se služe mitološkom slikom kao uobičajenim, svakomu pristupačnim sredstvom izražavanja. U grčkoj mitologiji ima doduše i mračnih sila (usud Edipa i njegove djece, prokletstvo roda Atrejeva i dr.), ali ipak većina njezinih junaka, kako nam ih prikazuju lijepa književnost i umjetnost, odišu vedrinom i ljepotom. U grčkim se mitovima bogovi približuju ljudima, a ljudi bogovima. Grčki su se mitovi u znanosti različito tumačili (alegorički, simbolički, racionalistički), a u novije im se doba naglašava etičko značenje. Zbog obilne mitološke građe posebno su vrijedna antička djela: Apolodorova Biblioteka, Ovidijeve Metamorfoze (Prijetvorbe) i Higinove Pripovijesti.

Religija

Grčka se religija počela oblikovati oko 1900. pr. Kr. od vjerske baštine, što su je indoeuropski Praheleni donijeli sa sjevera, i predgrčke religije zatečene na Kreti (»minojska religija«); iz tih je sastavnica nastala religija mikenskih Grka (»mikenska religija«). Prežitci su prareligije: kult ognjišta, štovanje Zeusa Otačkoga, preobrazba Atene iz dvorskoga božanstva u ratničku božicu i dr., dok su glavne oznaka mikenske religije bila državna božanstva. Pritom je bio važan i kult mrtvih predaka iz kojega se razvio kult heroja.

Glavni su izvor za poznavanje grčke religije Homerovi i Heziodovi epovi, zatim Herodotova Povijest, a za razdoblje helenizma Strabon, Pauzanija i dr. Kod Homera je glavno božanstvo Zeus (praindoeuropski *Dyews: bog neba, dan), koji stoluje na Olimpu i poput kralja upravlja drugim nebesnicima. Uz 12 olimpskih bogova (Zeus, Hera, Atena, Apolon, Artemida, Hermo, Ares, Afrodita, Hefest, Hestija, Demetra i Posejdon) među glavne se ubrajaju i Pluton, Perzefona i Dioniz. Mnogo je veći broj nižih božanstava: muze, nimfe, harite, hore, moire, erinije, graje i dr. Po atributima i epitetima pojedinih bogova očito je da su se mnogobrojna mjesna božanstva spojila s glavnim bogovima, kojih je broj bio ograničen.

Molitva, žrtva i zavjetni dar bili su glavni oblici kulta, tj. obraćanja božanstvu kada se htjelo izmoliti dobročinstvo ili doznati budućnost. Za to je bila potrebna obredna čistoća, koja se, prema vjerovanju, održavala izbjegavanjem onečišćujućih dodira, npr. s mrtvacem ili ljudskom krvlju, a postizala se obredima čišćenja (miazam). Obiteljski je kult bio vezan za prigode i mjesta; obavljao ga je otac obitelji, koji se posebice obraćao Zeusu Otačkomu. Za potrebe javnoga kulta organizirano je svećenstvo i kultni pribor, pa je propisan raspored svetkovina kroz godinu (kalendar). Svaka je svetkovina imala ustaljene obrede. Zajednica uređena kao grad-država (grčki polis) imala je posebne kultove i svetkovine, npr. Atena kao grad posebno je štovala Zeusa Gradskoga i Atenu Gradsku. Čvrsta povezanost religije i polisa bilo je glavno obilježje klasičnoga razdoblja, u kojem je državna religija postala građanskom obvezom. Granice polisa prekoračivali su kultovi međugradskih saveza (amfiktionije) i Olimpijske igre za sve Grke. Misterijski su se kultovi također odvijali bez obzira na granice polisa; išli su osobnim težnjama, za koje državna religija nije imala odgovora, i bili su dostupni samo kroz pojedinačnu inicijaciju.

Predodžbe o zagrobnome životu nisu imale određeniji religiozni zamišljaj, premda su se u pokojnikov grob postavljale posude s hranom. S vremenom se stvarala i predodžba o suđenju mrtvima u podzemlju za djela počinjena u životu. Tek su u Platonovim dijalozima bile donekle sređene predodžbe o onostranosti, koje su preko neoplatonovaca značajne i za kršćanstvo.

Grčka religija nije imala sustavne teologije jasno utvrđenoga ćudorednoga nauka ni zajedničkoga, strogo uređena svećeničkoga staleža. Vjersko helenstvo, kao i ono političko, bilo je rascjepkano u mnoštvo mjesnih predaja, u kojima je mjerilo vjerskoga ponašanja bio otački zakon (grčki πάτρıος νόμος, pátrios nómos) ili mjesna vjerska predaja. U tako nebranjen i nejedinstven vjerski sklop prodirali su vjerski elementi drugih naroda. U helenističkom dobu grčka se religija miješala s orijentalnim kultovima (Kibela, Izida, Mitra). Grčka religija homerskoga tipa prihvaćena je oko 200. pr. Kr. i u Rimu kao državna religija pa je postala grčko-rimskom religijom.

Likovne umjetnosti

U smislu klasične arheologije i umjetnosti, grčka umjetnost obuhvaća vrijeme od propadanja egejske kulture potkraj II. tisućljeća do I. st. pr. Kr.; tada se posredovanjem Rima stvaraju uvjeti za razvoj europske umjetnosti idućih stoljeća, u koju ulaze srednjovjekovna i novija grčka umjetnost.

Najstarija je faza grčke umjetnosti tzv. geometrijski stil (od 1050. do 700. pr. Kr.), za koji su najkarakterističniji spomenici u keramici (→ dipilon). Tada su nastala i prva djela nove grčke plastike (skupina čovjek i kentaur iz Olimpije, glava muškarca iz Amikle, figurice iz beotskih grobova). Istodobno se javljaju i prve naznake monumentalne hramske arhitekture (svetište Artemide Ortije u Sparti, Apolonov hram u Gortini na Kreti). – U razdoblju arhajske umjetnosti (od VII. do VI. st. pr. Kr.) postavljaju se temelji grčke klasične umjetnosti. U to se doba oblikovao dorski stil (Herini hramovi u Olimpiji i Argu, Apolonovi hramovi u Korintu i Delfima, Hekatompedon u Ateni, hramovi u Pestu, Tarantu i dr.) i počeo je razvoj jonskoga stila (prvotni artemizij u Efezu, Herejon na Samu, Didimej kraj Mileta). Usporedno s arhitekturom razvijalo se i monumentalno kiparstvo; prevladavao je čovječji lik, i to dva osnovna tipa: goli lik mladića, kuros (koũros – Apolon iz Teneje, Apolon Filezije), i figura odjevene žene, kore (kórē – Hera sa Sama, kora s atenske akropole). Rijetko se javljaju sjedeći likovi (u Didimeju) i likovi životinja (sfinga na stupu Nakšana u Delfima). Uz gradnju hramova razvijala se i reljefna plastika na frizovima, metopama i zabatima (friz hrama u Asu, zabat Hekatompedona u Ateni). Monumentalnih je reljefa bilo i na drugim građevinama (Kipselova škrinja, sredina VI. st. pr. Kr.); posebno se ističu nadgrobni reljefi (Aristionova stela, djelo Aristoklovo). Poznato je nekoliko imena kipara (Dipen, Smilid, Skelmis, Glauk i majstor hrizelefantinske tehnike Doriklid), a osobiti je značaj imala kiparska škola na Hiju (krilata Nika s Dela, djelo Mikijada i Arherma). Već u početku VI. st. pr. Kr. postojala su u Grčkoj mnogobrojna središta za proizvodnju oslikanih vaza: Kreta, Rod (Euforbov tanjur, VI. st. pr. Kr.), Mel i dr. Vrlo su raširene bile tzv. protokorintske pa korintske vaze (Amfijarajev krater), a od ostalih se skupina ističu: eolske vaze, klazomenske, ceretanske (Buzirisova vaza), pontske, kirenejske (Arkezilajeva zdjelica) i Fikelurove vaze. Oko sredine VI. st. pr. Kr. na glasu je bila keramička proizvodnja u Ateni, a sve se više isticao stil vaza s crnim figurama (amfora Nesova, Sofilova i vaza François). Iz arhajskoga je razdoblja poznat i veći broj slikara vaza (Haret, Butad, Timonida, Bularh, Eumar, Egzekija). Gliptika je u to doba nastavljala tradiciju egejske kulture, osobito na Melu, a kao vrsni gliptičari spominju se Mnezarh i Teodor (prema predaji izradio Polikratov prsten). – Prva polovica V. st. pr. Kr. doba je pretklasičnoga stila, kada konačno nestaje arhajske tradicije. Najvrjednija su arhitektonska djela nastala u dorskome stilu (Posejdonov hram u Pestu, Afajin hram na Egini, Zeusovi hramovi u Akragantu i Olimpiji). Glavna su središta kiparstva bili Arg, Sikion i Egina (zabatne figure na Afajinu hramu na Egini, tzv. Apolon iz Piombina), a među kiparima su se isticali Glaukija, Hagelada i Onata. Zabatne figure i metope Zeusova hrama u Olimpiji vrhunac su likovne umjetnosti onoga doba. Od ostalih su djela značajna: Trkačica iz Vatikana, tzv. Penelopa, Kočijaš iz Delfa i brončana grupa tiranoubojica Harmodija i Aristogitona (djelo Kritije i Neziota). Istaknuti majstori plastike u Ateni bili su Kalamid (Alkmenin lik) i Miron (Diskobol, grupa Atena i Marsija). U tome se razdoblju u ukrašavanju vaza razvijao novi stil, crveni likovi na crnoj pozadini, a isticalo se nekoliko vrsnih majstora: Sozija (tanjur iz Vulcija), Eufronije (krater iz Cerveterija), Eutimid, Durid i Brig. Atena je u to doba bila i značajno središte monumentalnoga slikarstva. Majstori atičke škole, među kojima je najistaknutiji bio Polignot, izradili su mnoge zidne slike u Ateni (Maratonska bitka u Šarenom trijemu /Stoà poikílē/, rad Mikona i Panena), Delfima, Plateji i dr. – Klasični stil V. st. pr. Kr. u znaku je kipara Fidije. Arhitekti Kalikrat i Iktin gradili su na atenskoj akropoli Partenon (s Fidijinom figuralnom dekoracijom zabata, friza i metopa te monumentalnim hrizelefantinskim kipom Atene u svetištu), a Mneziklo Propileje. U Ateni se još gradio mali jonski hram Nike i Erehtejon (graditelj Filoklo) na akropoli, zatim Tezejon i Odejon, a izvan Atene Nemezin hram u Ramnuntu, misterijski hram u Eleuzini (po Iktinovu planu), Apolonov hram u Basi (kombinacija dorskoga, jonskoga i korintskoga stila), dorski hram u Segesti na Siciliji, tzv. spomenik Nerejidama u Ksantu u Likiji i dr. U urbanizmu je Hipodam iz Mileta uveo novu koncepciju, po kojoj se u gradnji gradova strogo provodio sustav pravokutne mreže ulica (Pirej, Rod, Milet). Iz toga je doba zanimljiv i sustav utvrda u Sirakuzi. Središnja je osobnost grčke likovne umjetnosti bio kipar Fidija, koji je u kipovima Atene i Zeusa (za Olimpiju) stvorio idealni lik božanstva, uzor za cijelu antiku. Pod njegovim je utjecajem radila velika skupina kipara (Alkamen, Kolot), a druga je skupina (Likije, Stipak) bila pod Mironovim utjecajem. Uz Fidiju su se, međutim, isticala tek dvojica kipara: Krezil (Ranjena amazonka), kojega su hvalili i kao javnoga portretista (Periklov portret), i Poliklet, koji je u likovima golih pobjednika u igrama nastojao dati idealne proporcije ljudskoga tijela, tzv. kanon (Dorifor, Dijadumen). Među djelima jonskoga kiparstva osobito mjesto ima do danas sačuvan kip Nike iz Olimpije, djelo Peonija iz Mende, a u reljefnoj su plastici znameniti reljefi na heroonu u Gölbaşiju, na spomeniku nerejida i na sarkofagu iz Sidona. U Periklovo doba bili su poznati slikari slika na stalku Aristofont i Apolodor, zvan skijagraf (slikar sjena), čije je djelovanje značilo golem napredak u grčkom slikarstvu: uvođenje trodimenzionalne koncepcije. U slikanju na vazama počela su se primjenjivati perspektivna skraćivanja (slikar Midija), a među slikarima se isticao Polignot. Nakon toga čisto minijaturističkoga stila slikanja na vazama (vaza s Pronomosovim likom iz Ruvoa) pojavili su se dekadencija i manirizam. Mnogo je značajniji razvoj doživjelo slikarstvo u Maloj Aziji: najveći su slikari Zeuksid (Helena, Obitelj kentaura) i Parazije (Odisej hini ludilo). Gliptika je u to doba bila na vrhuncu: Deksamenove verističke portretne geme nagovijestile su pojavu grčke portretne plastike u IV. st. pr. Kr. – U doba klasičnoga stila IV. st. pr. Kr. u Ateni su se gradile uglavnom građevine praktične namjene (arsenal, zidine, kazalište, raskošne privatne kuće), a od reprezentativnih se spomenika ističu Lizikratov i Nikijin spomenik. Nicale su mnoge zgrade u Epidauru (Asklepijev hram, kazalište), Megalopolu (vijećnica), Olimpiji i na Delu. U Maloj Aziji gradili su se novi Artemizij i Didimej (graditelji Peonije i Dafnis), a u Halikarnasu gradili su Satir i Pitid monumentalni grobni spomenik kralju Mauzolu (plastičnu su dekoraciju izveli Brijaksid, Leohar, Skopa i Timotej). U urbanistici se i dalje gradilo po Hipodamovim načelima (graditelji Ksenarije u Antiohiji i Dinokrat u Aleksandriji). Na Peloponezu su vodeće mjesto u kiparstvu imali sikionski kipari (Poliklet mlađi, Kleon). Među njima je bio najistaknutiji Lizip, vrlo plodan kipar (Apoksiomen, portret Aleksandra Velikoga). Imao je mnoge učenike i sljedbenike (Eutihid, Daip), a iz njegova kruga potječu, među ostalim, i djela: Nika sa Samotrake, Antiohijska Tiha i Djevojčica iz Anzija. Uz njega su se isticali Skopa (Afrodita, Menada), Praksitel (Apolon Saurokton, Afrodita Knidska i, u izvorniku sačuvan, Hermo iz Olimpije), Leohar (Apolon Belvederski, Ganimedova otmica), Brijaksid (Otrikolski Zeus?), a u to je doba nastala i poznata Niobina grupa. U Ateni su radili portretisti Demetrije iz Alopeke (portreti Arhidama III.) i Silanion (Platonov portret), dok je Kefizodot stariji bio pod Fidijinim utjecajem (Eirene s malim Plutom). Utjecaj monumentalnoga kiparstva i Praksitela javlja se u malim terakotnim žanr-figurama (tanagra). U krugu jonskoga slikarstva isticali su se Apel iz Kolofona, portretist (Filip i Aleksandar Makedonski) i slikar alegorija (Kleveta), te Protogen i Antifil. Među antičkim slikarima neki su zastupali klasični smjer (Nikija), a drugi su bili realisti (Ismenija). Tradicija često spominje Aristida mlađega i Filoksena (Aleksandar Veliki i Darije u borbi). U Sikionu je u IV. st. pr. Kr. djelovala također mjesna slikarska škola (Eupomp, Pamfil), u kojoj se istaknuo Pauzija. Slikarstvo na vazama u Atici sve je više propadalo, a istodobno je cvjetalo grčko slikarstvo na vazama u Velikoj Grčkoj (vaze iz Canosse, Altamure i Ruva).

Pod izravnim helenskim utjecajima razvijala se od III. st. pr. Kr. u Grčkoj i izvan njezinih granica bogata helenistička umjetnost (→ helenizam), elementi koje su u rimskoj umjetnosti živjeli sve do III. st. Od IV. st. u Grčkoj se razvijala bizantska umjetnost, koja je u sakralnoj umjetnosti ostavila najistaknutije spomenike. Nakon bazilika s kupolom (Sv. Sofija u Solunu, VI. st.), arhitektura je prihvaćala tip crkve s tlocrtom grčkoga križa i kupolom (Skripu, IX. st.), koji uz neznatne modifikacije postaje karakterističan za crkve u Grčkoj od XI. st. (Solun, Atena, Arta). Istodobno se ponegdje javljaju i drugi tipovi crkava, npr. crkva s osmerokutnim tlocrtom i kupolom (Dafni i Nea Moni, XI. st., Sv. Teodor u Mistri, XV. st.) te trikonhos – crkva s tlocrtom u obliku trolista (Atos, Meteora). Svi ti tipovi crkava održavaju se i za osmanske vladavine u Grčkoj. Unutrašnjost crkava često je bogato ukrašena mozaicima i zidnim slikama. Mozaike od VI. st. karakterizira tipičan bizantski hijeratički stil (Sv. Dimitrije u Solunu, VI–VII. st.; Dafni i Nea Moni, XI. st.). Sakralno zidno slikarstvo cvjeta u razdoblju XIV–XVI. st. U to doba djeluju u Grčkoj dvije glavne slikarske škole: kretska (Perivleptos u Mistri) i makedonska (Vatopedi na Atosu), kojima su najistaknutiji predstavnici u XVI. st. bili Teofan i Manuel Panselinos. Inačicu stila kretske škole predstavljaju freske u manastirima Peloponeza (Hagia Laura). Jedan je od najvećih kasnorenesansnih slikara Dominikos Teotokopulos, zvan El Greco (oko 1541–1614), koji je veći dio života proveo u Španjolskoj. Nakon mnogostoljetnoga razvoja slikanje ikona ponovno cvjeta u XVII. i XVIII. st.; uz ikonopisce koji nastavljaju stare tradicije bizantske umjetnosti, javljaju se već i oni koji se priklanjaju suvremenim težnjama zapadnoeuropskoga slikarstva (Doksaras, Kutuzes, Plakotos). Islamska umjetnost u doba turske vladavine, ostavila je u Grčkoj više značajnih arhitektonskih spomenika (džamija u Ateni i Nafpliju), a snažno je utjecala na domaću, sakralnu i profanu arhitekturu. – Nakon oslobođenja od Turaka u XIX. st. Grčka je došla pod utjecaje europskoga Zapada. U arhitekturi prevladava najprije klasicizam, a onda povijesni stilovi; među domaćim se arhitektima ističu Stamatios Kleantis (Stamátios Kleánthēs, 1802–62) i Lisandros Kaftandzoglu (Lýsandros Kautantzóglou, 1811–85). Nakon I. svjetskoga rata grčki arhitekti postupno prihvaćaju koncepcije moderne europske arhitekture; nekolicina ih pretežno djeluje u inozemstvu, npr. Georges Candilis (Geṓrgios Kandýlēs, 1913–95). Slikari u novome razdoblju grčke povijesti slijede najprije talijanske uzore, npr. Nikolaos Kunelakis (Nikólaos Kounelákēs, 1829–69). Poslije su pod utjecajima münchenskog akademizma, kao npr. Nikiforos Litras (Nikēphóros Lýtras, 1832–1904) i Nikolaos Gizis (Nikólaos Gýzēs, 1842–1901), koji u svojim djelima donose grčku nacionalnu tematiku. U drugoj polovici XIX. st. Konstandinos Volanakis (Kōnstantínos Volanákēs, 1837–1907) i Joanis Altamuras (Iōánnēs Altamoúras, 1852–78) zastupaju plenerističke tendencije. Otada se u grčkom slikarstvu sve više afirmiraju nove europske likovne koncepcije – od impresionizma do najnovijih tendencija; značajniji su slikari: Kostas Coklis (Kṓstas Tsóklēs, r. 1930), Constantin Xenakis (Konstandinos Ksenakis/Kōnstantínos Ksenákēs, r. 1931) koji djeluje u Francuskoj, Jannis Kounellis (Janis Kunelis/Giánnēs Kounéllēs, 1936–2017), koji se 1956. preselio u Rim, i dr. Novije grčko kiparstvo kretalo se u početku u granicama akademskih formula (Janulis Halepas/Giannoúlēs Halepás, 1851–1938; Lazaros Sohos/Lázaros Sṓkhos, 1862–1911; Konstandinos Dimitriadis/ Kōnstantínos Dēmētriádēs, 1881–1943); postupno se prihvaćaju moderne težnje.

Glazba

Antička glazba

Najstariji dokazi o glazbenoj kulturi u antičkoj Grčkoj potječu iz sredine III. tisućljeća pr. Kr. (figure idola svirača harfi i dvostrukog aula, ranocikladsko doba, otoci Tera i Kos). Vidljiv je utjecaj mezopotamske i staroegipatske glazbene kulture na rane slojeve grčke glazbe. Iz najranijega doba potječu i sage o mitskim glazbenicima Apolonu, Dionizu i Orfeju. U doba tzv. geometrijskoga stila (XI. do VIII. st. pr. Kr.) kao oblici solističkoga muziciranja uspostavile su se kitarodija (javni pjev uz pratnju žičanoga glazbala kitare) i aulodija (pjev uz puhaće glazbalo aul). Pjevalo se i zborno, često uz instrumentalnu pratnju (himne uz kultove). U arhajsko se doba (VII. do VI. st. pr. Kr.) afirmirala i lirodija (kućni pjev uz pratnju lire, otok Lezb). Pojam mousikḗ isprva je obuhvaćao govor, pokret i glazbu u užem smislu, ali se potkraj arhajskoga doba razdvojio na govor (pjesništvo, proza) i glazbu (instrumentalna glazba). Glazbene ritmičke figure bile su istovjetne s pjesničkim stopama, a pjesnici su ujedno bili i glazbenici (Alkman, Pindar, Anakreont). Glavni su glazbeni oblici bili pean, ditiramb (Dionizov kult), himne, treni (tužaljke), himeneji (svadbene pjesme), skoliji (napitnice) i dr. U VII. st. pr. Kr. pojavile su se kitaristika i auletika (čisto instrumentalno sviranje na kitari, odn. aulu). U klasično doba (V. do IV. st. pr. Kr.) tragedija je dominirala i kao glazbeni oblik. Razvila se iz Dionizovih svečanosti sa zborno pjevanim ditirambima. U izvedbama tragedija sudjelovali su instrumentalisti i zbor (do 15 glazbenika). Zborne pjesme (npr. stazim) često su pratili ples i pantomima. U Euripidovo je doba zbor gubio značenje, a solisti su na sceni pjevali svojevrsne »arije« i »duete« strastvena izražajnoga značaja. Jednostavniji su u obliku i izražajnosti bili zborovi i solo napjevi u komedijama. U V. st. pr. Kr. jačala je subjektivnost, intenzivnije su se rabile kromatika i enharmonika, a u prvi je plan izbila instrumentalna virtuoznost (Frinid iz Mitilene, Timotej iz Mileta i dr.). Helenističko je razdoblje doba slabljenja grčke glazbene izvornosti i njezina postupna ulaska u kozmopolitizam starorimskoga kulturnoga kruga. Njezini su transformirani dijelovi preživjeli u glazbenim shvaćanjima i praksi ranoga kršćanstva i potom bizantske glazbe.

U starogrčkome glazbenom instrumentariju dominirala su kordofonska trzalačka glazbala: forminga, kitara (apolinijsko drveno glazbalo), lira (glazbalo s rezonatorom od kornjačina oklopa), harfa, pandura (dugovrata lutnja), barbiton (dionizijsko glazbalo), sambika (Homerova harfa) i dr. Aerofonska (puhaća) glazbala bila su manje na cijeni: aul (glazbalo tipa oboe, izrađeno od drva, kovine ili bjelokosti, glavno dionizijsko orgijastičko glazbalo koje se rabilo i u tragediji), siringa ili Panova frula, salpinga (kovinska trublja) i dr. Najpoznatije su starogrčke udaraljke krotala (tip kastanjeta), kimbala (par malih činela), timpan(on) (bubanj s okvirom, tamburin) i dr.

Temelje glazbenoj teoriji postavio je Pitagora u VI. st. pr. Kr. otkrićem zakonitosti u određivanjima intervala, koje se moglo izraziti brojčano kao npr. odnose različitih dužina žica o koje se trza proizvodeći ton (monokord). Starogrčki tonski sustav temelj je modernih sustava. Niz od četiriju tonova čini tetrakord, a dva tetrakorda tvore oktavu. Različiti rasporedi i kombinacije intervala među stupnjevima unutar pojedinih tetrakorada i oktava tvore sustav različitih ljestvica ili načina (dorski, frigijski, lidijski, miksolidijski, lokrijski ili eolski, jonski, hipolidijski i dr.), ukupnoga raspona do 3 oktave. Pored toga postojala su tri tonska roda: dijatonski, kromatski i enharmonijski. Antička grčka glazba nije poznavala harmonijsko glazbeno mišljenje ni višeglasje, ali je razvila vlastite notacijske sustave za vokalnu i instrumentalnu glazbu. Glavni glazbeni teoretičari bili su Filolaj, Damon, Heraklid Pontski, Didim, Aristoksen, Klaudije Ptolemej, Aristid Kvintilijan, Alipije i dr. Sačuvano je samo četrdesetak glazbenih fragmenata starogrčke glazbe, u ukupnome trajanju od pedesetak minuta (najznačajnije su: dvije delfičke himne Apolonu, Mezomedova himna Muzi, Seikilov skolij, Tekmesina tužaljka, fragment iz Euripidove Orestije).

Glavno je glazbeno-estetičko naučavanje u antičkoj Grčkoj tzv. teorija ethosa, koju su prvi izložili Platon (»Država«, III) i Aristotel (»Politika«, VIII). Vjerovalo se da glazba može djelovati na ljudsku dušu tako da ju kvari ili oplemenjuje. Odatle je proizišlo shvaćanje o nužnosti glazbenog odgoja zbog važnosti glazbe u životu pojedinca i funkcioniranju društva, a ono se nalazi u temelju modernih odgojnih koncepcija i u praksi od renesanse do danas.

Novogrčka glazba

Nakon odlaska Turaka 1829. u Grčkoj se počeo razvijati suvremeni europski glazbeni život. U XIX. st. počela su gostovanja talijanskih opernih družina, osnivale su se glazbene odgojne ustanove (Konzervatorij u Ateni, 1891) i pojavili su se prvi skladatelji (Nikolaos Mandzaros, Pavlos Karer, Spiridon Samaras). U XX. st. rađa se nacionalni glazbeni stil (Dionisios Lavrangas, Georgios Lambelet), a najistaknutiji je skladatelj Manolis Kalomiris (Manṓlēs Kalomoírēs, 1883–1962), organizator i autor opera, simfonija, komorne i vokalne glazbe te teorijskih priručnika. Zatim su došli glazbenici, francuski đaci, koji uvode impresionizam (Marios Varvoglis, Dimitrios Levidis, Teodoros Spatis, Emilios Riadis i dr.). Potom se javljaju skladatelji školovani u Njemačkoj (Antiohos Evangelatos, Janis Konstantinidis, Teodoros Kariotakis, Nikos Skalkotas, Menelaos Palantios i dr.).

Najpoznatiji su grčki glazbenici XX. st. sopranistica Maria Callas (1923–77), dirigent Dimitris Mitropulos (Dēmḗtrēs Mētrópoulos, 1896–1960) i skladatelji Iannis Xenakis (1922–2001), Anestis Logotetis (Anéstēs Logothétēs, 1921–94), Manos Hadzidakis (Mános Hatzidákis, 1925–94) i Mikis Teodorakis (r. 1925). Međunarodnu karijeru postigli su i muzikolozi Thrasybulos Georgios Georgiades (1907–77) i Constantin Floros (Konstandinos Floros/Kōnstantínos Phlṓrōs, r. 1930). Pored Atene glavno je glazbeno središte Grčke Solun. Zasebnu glazbenu kulturu razvija i grčki dio otoka Cipra.

Grčka tradicijska folklorna glazba obuhvaćena je terminom dimotiki musiki (dēmotikḗ mousikḗ – narodna glazba). Temeljna su područja s izrazitim stilskim obilježjima kopneni dio s Peloponezom, otoci i Mala Azija, a unutar njih je moguće razlučiti seoske i gradske tradicije. Pojam istoga repertoara u različitim područjima razmjerno je nova i izravna posljedica utjecaja masovnih medija. Izrazitije su regionalne veze s glazbenim izričajima albanskih, slavenskih, vlaških i turskih susjeda, a značajni su i utjecaji romskih i židovskih glazbenika.

Aerofonska su glazbala tipa flaute (flogera), oboe (pipiza, karamuca, zurna) i klarineta (klarinet klarino i dva tipa gajdi: gaida i cabuna). Među kordofonskim se glazbalima ističu glazbala tipa lutnje: lira (s gudalom), lauto i buzuki (oba s trzalicom), te glazbala tipa citre: sanduri i cimbalo. Liru je ponegdje u praksi nadomjestila violina (violi), a česta je alternativa za lauto gitara (kitara). Najraširenija su membranofonska glazbala valjkasti bubnjevi s dvjema opnama, veći dauli i manji dumbi. Karakteristični su ansambli: klarino – violi – lauto i dvije zurne – dauli.

Prevladavaju plesovi u kružnoj formaciji uz sudjelovanje muškaraca i žena, koji se kreću u smjeru protivnome smjeru kazaljke na satu. Glazbenici se pritom nalaze u sredini kruga. U tavernama prevladavaju gradski plesovi, a pleše jedan ili više muškaraca.

Poseban je status rebetike (rembetika), glazbe siromašnijih građanskih slojeva, na oblikovanje koje je znatno utjecao dolazak grčkih izbjeglica iz Carigrada, Izmira i drugih maloazijskih gradskih središta nakon grčko-turskoga rata 1919–22. Elemente rebetike u svoje su skladbe ugradili M. Teodorakis i M. Hadzidakis.

Kazalište

Zametci grčkoga kazališta smatraju se početcima sveukupne europske kazališne kulture, a pronalaze se u Atici. Datiraju iz VI. st. pr. Kr., točnije od 534. pr. Kr., kada je Tespid pobijedio na natjecanju u čast boga Dioniza, no ne zna se da li u svojstvu svećenika, glumca ili dramatičara. Izvedbe su se održavale pod vedrim nebom, u amfiteatrima koji su mogli primiti i do 20 000 gledatelja. Osim glumaca pod maskama, kojima su bile povjerene pojedine uloge, na pozornici se javljao i kor, smješten u orkestri, a izvedba replika odlikovala se više pjevom negoli govorom u današnjem smislu riječi, no plesao je samo kor, jer su koturni ometali kretanje glumaca. Vrhunac je grčko kazalište dosegnulo pojavom trojice autora tragedija, Eshila, Sofokla i Euripida, a Aristofan i Menandar postavili su temelje komediji, natječući se, za razliku od tragičara koji su svoja djela uprizorivali o proljetnim svetkovinama, na manjim, zimskim svečanostima. Tragovi tih modela duboko su proželi i helenističko doba i doba Rimskoga Carstva pa su preko renesanse i klasicizma oblikovali zapadnjačko kazalište. U razdoblju Bizanta i osmanske dominacije kazalište službeno nije djelovalo, ali se pod venecijanskom vladavinom obnovilo na Kreti i na Jonskim otocima. Temelji modernoga grčkoga kazališta postavljeni su u prosvjetiteljstvu, dok je u XIX. st., s romantičkim i neoklasicističkim težnjama, borba za jezično čistunstvo dospjela u prvi plan, a usporedno su se nametnuli zabavljački žanrovi poput operete i revije te komičnih društveno-kritičkih komada. U početcima XX. st. izdvajao se Grigorios Ksenopulos, tvorac grčke građanske drame. Između dvaju svjetskih ratova pokušavala se obnoviti antička kazališna tradicija, osnovano je Grčko narodno kazalište (1932), a Državno kazalište sjeverne Grčke osnovano je nakon II. svjetskog rata, zajedno s institucijama festivala u Epidauru i Ateni. S Melinom Mercoury kao ministricom kulture i povratkom demokracije 1974., grade se općinska i pokrajinska kazališta te jača državno sponzorstvo, koje je omogućilo pojavu novih kazališnih družina, potičući rast suvremene domaće, ali i promicanje inozemne dramatike.

Film

Prva kinodvorana otvorena je 1906., a najranija proizvodnja vezana je uz pojavu tvrtke Athina Film (1910). Nezainteresiranost državnih institucija i potencijalnih financijera, kao i stroga cenzura i konkurencija inozemnih filmova, otežavali su razvoj grčkoga filma sve do sredine 1950-ih, kada se javlja tzv. Atenska škola, nadahnuta talijanskim neorealizmom, na čelu s redateljima Michaelom Cacoyannisom, Jorgosom Dzavelasom (Giṓrgos Tzavéllas) i Nikosom Kundurosom(Níkos Koúndouros), i kada se bilježi porast proizvodnje (i više od 50 igranih filmova). U doba vojne diktature (1967–74) došlo je do nove stagnacije, no javljaju se i novi talenti (npr. u svijetu renomirani redatelj Theodoros Angelopoulos). Početkom 1980-ih dolazi do rasta produkcije (40-ak filmova godišnje). Prevladavaju komedije, glazbene komedije i melodrame. Glumice Irene Papas i Melina Mercoury stekle su 1950-ih i 1960-ih velik međunarodni ugled.

Grci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=23202>.