Azija

Azija, površinom najveći kontinent na Zemlji, smješten pretežno na sjevernoj polutki. Ime potječe od akadske riječi Asu, što je u asirskom dijalektu akadskoga jezika značilo istok. Grci su tu riječ preuzeli od Feničana, a Rimljani od Grka.

Azija obuhvaća 44 579 000 km² ili 8,7% Zemljine površine, odnosno 29,8% kopna. U smjeru istok–zapad pruža se u duljini od približno 9700 km, a u smjeru sjever–jug 8600 km. Na sjeveru je okružena Sjevernim ledenim morem (Arktički ocean), na istoku i jugu Tihim i Indijskim oceanom, od Afrike je razdvajaju Crveno more i Sueski kanal, a od Europe Sredozemno more (Egejsko, Mramorno i Crno more) te Kaspijsko jezero. Kopnena je granica između Europe i Azije povijesno-kulturološka i mijenjala se tijekom vremena: nekoć se granicom smatrao donji tok Dona, zatim Volga, a većina geografa danas granicom smatra gorje Ural, donji tok rijeke Urala (po nekima Embe) do Kaspijskog jezera, te doline rijeka Kuma i Manič (između Kaspijskog jezera i Crnoga mora); u novije doba granicom se umjesto Kumo-maničke udoline često smatra Kavkaz. Azija je od Sjeverne Amerike na sjeveroistoku odvojena uskim (86 km) Beringovim prolazom, a od Australije i Oceanije na jugoistoku morima i morskim prolazima koji povezuju Tihi i Indijski ocean. Najsjeverniji je rt Čeljuskin (77°43′N), najjužniji Piai (Buru; 1°16′N) na Malajskom poluotoku, najistočniji Dežnjev (169°40′W), a najzapadniji rt Baba (26°04′E) u Maloj Aziji (Turska). Od sveukupne površine na poluotoke otpada 18,5%, a na otoke 6%. Prvim geografskim spoznajama o azijskom kopnu raspolagali su Asirci, Babilonci, Indijci, Kinezi, Egipćani. Grčko-perzijski ratovi, osvajanja Aleksandra Velikoga, pomorska trgovina Egipćana, doprema kineske svile i druge robe Putem svile kroz srednju i zapadnu Aziju te ratni pohodi Rimljana pridonijeli su europskom upoznavanju azijskoga prostora. Prve podrobnije podatke o srednjoj i istočnoj Aziji Europa je dobila u XIII. st. Nakon osmanskog osvajanja Levanta (što je dovelo do prekida trgovačkih razmjena između europskih i azijskih zemalja) Europljani su nastojali naći nov put do Azije.

Građa i reljef

Glavnina kontinenta leži na Euroazijskoj tektonskoj ploči, koja obuhvaća područje Azije bez Indijskog potkontinenta i Arapskog poluotoka; na sjeveroistoku graniči sa Sjevernoameričkom pločom, a na istoku s Tihooceanskom i Filipinskom pločom. Indijski potkontinent na jugu pripada Indijsko-australskoj ploči, a Arapski poluotok na jugozapadu leži na Arapskoj ploči. U geološkom stvaranju azijskoga kontinenta sudjelovala su tri velika prakontinentska bloka, s prekambrijskom i paleozojskom osnovom (prastari eruptivi, metamorfne stijene): Angara ili Sibirska ploča, Sinijska ploča (Sjevernokineska ili Sinokorejska paraplatforma) i Gondvana (obuhvaćala je, među ostalim, današnji Indijski potkontinent, Arapski poluotok i vjerojatno Južnokinesku ploču ili platformu Yangtze). Te su paleogeografske cjeline poslije spojene mlađim nabranim gorjem i zatrpavanjem zavala koje su ostale između njih. Između Gondvane na jugu i Angare i Sinijske ploče na sjeveru pružalo se veliko sredozemno more Tetis koje je tijekom tercijara nestalo. Sinijska ploča postala je dijelom Azije potkraj paleozoika. Na zapadu se u karbonu i permu sudarom Ruske ploče sa Sibirskom izdigao Ural. Od Gondvane se u mezozoiku odvojila Indijska ploča (Indijski potkontinent) koja se, krećući se prema sjeveroistoku (naknadno se spojila s Australskom pločom u Indijsko-australsku ploču), sudarila s Euroazijskom pločom; njihovom kolizijom za tercijara došlo je do izdizanja visokih planinskih sustava južne Azije, ponajprije Himalaje (prema jugoistoku nastavlja se u burmansko gorje), a izdignuta je i Tibetska visoravan – najviša visoravan na Zemlji (prosječna visina 4000 m). Arapska ploča odvojila se u tercijaru od Afričke ploče (nekoć dio Gondvane) Crvenim morem (Istočnoafrički veliki rasjed), krećući se prema sjeveroistoku; sudarom s Euroazijskom pločom izdignuti su planinski lanci i visoravni Turske i Irana (Zagros, Iranska visoravan i dr.). Danas se Indijsko-australska ploča kreće prema Euroazijskoj brzinom od približno 60 mm na godinu, a Arapska ploča približno 20 mm na godinu. Podvlačenje Tihooceanske i Filipinske ploče pod Euroazijsku uzrokuje nastanak dubokomorskih jaraka (Marijanski jarak, dubok više od 11 000 m) i izdizanje Kurila, japanskih otoka (Honshu, Hokkaido, otočje Ryukyu), Taiwana i Filipina, uz jaku vulkansku aktivnost (Pacifički vatreni prsten) i seizmičnost. Na jugoistoku Azije pod Euroazijsku ploču podvlači se Indijsko-australska ploča, što za posljedicu ima česte potrese i izrazit vulkanizam na indonezijskim otocima.

U reljefu Azije prevladavaju planine i visoravni koje se pružaju pretežno središnjim dijelom kontinenta; nizine čine tek 1/4 površine. Razmjerno su niža (2500 do 3000 m) gorja hercinske i kaledonske orogeneze, najčešće na rubovima prastarih ploča (kratona); na južnom rubu Angare je npr. u paleozoiku (silur, devon) nastalo Sajansko gorje i gorje oko Bajkalskog jezera, potkraj paleozoika Altaj, zatim Jablanovsko i Stanovojsko gorje, te Anatolsko i Anadirsko gorje. Visoki planinski lanci, nabiranje kojih je najintenzivnije bilo u tercijaru, protežu se od Male Azije preko Armenskoga gorja, Zagrosa, Hindukuša, Pamira, Himalaje, gorja Hengduan i burmanskoga gorja (zapadna Indokina) u Indoneziju. Između njih nalaze se prostrane visoravni: Anatolska visoravan (između Pontskoga gorja na sjeveru i gorja Toros/Taurus na jugu), Iranska visoravan (omeđena gorjima Elburs na sjeveru, Zagros na jugu i Hindukuš na istoku), Tibetska visoravan (između planinskih lanaca Kunluna na sjeveru, Qiliana na sjeveroistoku te Karakoruma i Transhimalaje na jugu) s Qaidamskom zavalom i dr. U južnom dijelu Indijskog potkontinenta nalazi se visoravan Dekan, u osnovi građena od arhajskih stijena, omeđena s jugoistoka i jugozapada Gatima; Arapski poluotok prostrani je pustinjski ravnjak omeđen planinama na jugoistoku i jugozapadu. Za alpske orogeneze pomlađeni su Altaj te južnije smješteni veliki planinski sustavi Tien Shan, Kunlun i dr. Mlađa nabrana gorja zatvaraju sa starima, uz visoravni, i velike unutarnje zavale: Tarimsku zavalu (najveći dio te zavale pješčana je pustinja Takla Makan), koja je planinskim lancem Tien Shan odvojena od Džungarske zavale (Džungarija) na sjeveru, Mongolsku zavalu (ravnjak između Velikog Hinggana na istoku, gorja Yin na jugu, Altaja na zapadu te Sajanskih planina i gorja Hentii na sjeveru) s pustinjom Gobi, Sichuanski bazen i dr. Alpskoj orogenezi pripadaju i Verhojansko i Kolimsko gorje te Kamčatka (mnogi vulkani). Najveće su nizine Zapadnosibirska nizina na sjeverozapadu Azije (između Urala i rijeke Jenisej), Turanska nizina u srednjoj Aziji (istočno od Kaspijskog jezera i sjeverno od gorja Kopet Dag), Mezopotamija u jugozapadnoj Aziji, Indo-gangeska nizina u južnoj Aziji (južno od Himalaje), Mandžurska ravnica ili Sjeveroistočna (kineska) nizina i Velika ili Sjeverna kineska nizina (u donjem toku Huang Hea) u istočnoj Aziji te nizina uz rijeku Mekong u jugoistočnoj Aziji. Krški reljef razvijen je osobito na području Yunnana u jugozapadnoj Kini. Praporom su prekrivena znatna područja u srednjoj Aziji (područje između Tadžikistana i Kazahstana) i Kini (ravnjak Huangtu, koji se pruža jugoistočno od pustinje Gobi do gorja Qilian na jugozapadu i Taihang na jugoistoku, među najvećima je praporom prekrivenim područjima u svijetu). Široke riječne doline (Indo-gangeska, Huang He i dr.) ispunjene su debelim aluvijalnim nanosima.

Azija je kontinent velikih reljefnih suprotnosti; ima najvišu prosječnu visinu među kontinentima (osim Antarktike); u njoj se nalazi najviši vrh Zemlje – Mount Everest, 8848,86 m (najviša točka na Zemljinoj površini), najveća depresija – Mrtvo more, 429 m ispod srednje razine Sredozemnoga mora (2015) i najdublje kopneno uleknuće – Bajkalsko jezero (–1642 m).

Europsko upoznavanje azijskoga prostora istočno od Bliskog istoka

Klima

Velika kopnena površina, raspored pružanja i visina planina te udaljenost od mora glavni su čimbenici koji određuju klimu Azije. Zimi se sjever kontinenta jako ohladi pa nastaje područje visokog tlaka zraka (sibirska anticiklona), sa središtem oko Bajkalskog jezera u istočnom Sibiru. Iz tog područja prema jugoistoku puše hladan i suh zimski monsun, koji u istočnom primorju stvara oštru klimu. Peking zbog toga u siječnju ima srednju temperaturu –4,7 °C, a u Guangzhouu padne prigodice i snijeg. Srednja zimska (siječanj) temperatura iznosi u istočnom Sibiru od –35 do –50 °C (apsolutni minimum –67,8 °C u Jakutiji), a srpanjska u stepskim krajevima 24 do 25 °C, na krajnjem sjeveru 1 do 2 °C. Klimatska barijera, koju tvori Himalaja, priječi da hladan zrak prodre u Indiju. Japanskim otocima i Taiwanu zimski monsun donosi kišu (upije vlagu iznad oceana), a indonezijsko otočje u to doba prima zenitne kiše (obilne i kratkotrajne oborine u ranim poslijepodnevnim satima koje nastaju zbog brzog zagrijavanja kopna u doba zenitnog položaja Sunca). Ljeti ugrijavanjem kopna nestaje sibirska anticiklona, nad Mongolijom i južnom Kinom stvara se nizak tlak zraka (ciklona). Srednja ljetna (srpanj) temperatura kreće se od 10 °C na sjeveroistočnim obalama kontinenta do 30 °C u srednjim dijelovima na zapadu, u pustinjama Thar i Takla Makan ona iznosi i do 50 °C. U Indiji ljetni monsun donosi goleme količine kiše (u Cherrapunjiju u podnožju Himalaje padne u prosjeku do 12 000 mm oborina na godinu). U doba izmjena monsuna pojavljuju se često tropski cikloni (obala Bengalskoga zaljeva, južna Kina, poluotok Koreja, južni Japan, Filipini), koji se na obalama zapadnog Pacifika zovu tajfuni. Na klimu Japana znatan utjecaj imaju hladna morska struja (Oya-shio) duž zapadne obale otoka Hokkaido i Honshu i topla struja (Kuro-shio) koja teče duž njihove istočne i južne obale. Pacifičko otočje ima mala kolebanja temperature i obilje oborina. Jugozapadna Azija ljeti dolazi pod utjecaj Sahare i Sredozemlja. Suha zona u Aziji obuhvaća, nastavljajući se na afričku suhu zonu, Arapski poluotok, Iran, Turansku nizinu, Tibet i Mongoliju. Ondje prosječna godišnja količina oborina iznosi 100 mm pa i manje (ponegdje godinama ne padne ni kap kiše).

Na području Azije zastupljeni su, prema Köppenovoj klasifikaciji, svi tipovi klima, od snježne (E) na krajnjem sjeveru do tropske kišne (A) na jugoistoku (Malajski poluotok, indonezijski otoci). Najsjeverniji dijelovi kopnene Azije leže u arktičkom pojasu i imaju snježnu klimu tundre (ET; najtopliji mjesec ima srednju temperaturu zraka nižu od 10 °C), a otoci Sjevernoga ledenog mora klimu vječnog mraza (EF; srednja mjesečna temperatura nikada ne prelazi 0 °C). Najveći dio Sibira ima snježnošumsku ili borealnu klimu (D; srednja temperatura najhladnijega mjeseca niža je od –3 °C, a najtoplijega viša od 10 °C), pretežno vlažnu sa svježim ljetom (Dfc), mjestimično (Jakutija, sjeveroistočni Sibir) suhu s vrlo hladnim zimama (Dwd; srednja temperatura najhladnijega mjeseca niža od –38 °C). U jugoistočnoj Rusiji klima je suha borealna sa svježim ljetom (Dwc), a u sjeveroistočnoj Kini (Mandžurija) suha borealna s toplim (Dwb) do vrućim ljetom (Dwa) u zaleđu Žutog mora. Pojas srednje Azije, zbog udaljenosti od mora i smještaja u zaleđu Himalaje, ima suhu hladnu pustinjsku (BWk; srednja godišnja temperatura niža je od 18 °C), a rubna područja nešto blažu hladnu stepsku klimu (BSk), dok Tibet, kao i sjever Azije, ima snježnu klimu tundre (ET). Sjeverna Indija i sjeverna Indokina imaju sinijsku, umjereno toplu kišnu klimu (Cwa; suha zima, vruće ljeto), a jugoistočna Kina i južni Japan imaju umjereno toplu vlažnu klimu s vrućim ljetom i oborinama tijekom cijele godine (Cfa). Tropsku kišnu klimu (A; srednja temperatura zraka najhladnijega mjeseca viša je od 18 °C) imaju južna i jugoistočna Azija: Indokina i veći dio južne Indije imaju tropsku savansku (Aw), a indonezijski otoci prašumsku (Af; najsuši mjesec ima u prosjeku najmanje 60 mm oborina). Na Arapskom poluotoku, u jugoistočnom Iranu i Pakistanu prevladava vruća pustinjska klima (BWh): zbog visokih dnevnih temperatura količina vode koja ispari veća je od količine oborina. U tim su područjima zabilježene najviše maksimalne temperature na kontinentu; 54 °C izmjerena su u Kuvajtu (Mitribah) i Pakistanu (Turbat). Primorje Male Azije i južna obala Kaspijskog jezera ima sredozemnu klimu (Csa) – umjereno toplu kišnu klimu sa suhim i vrućim ljetom (najsuši mjesec ima u prosjeku manje od 40 mm oborina), unutrašnjost Male Azije hladnu stepsku klimu (BSk), a istočna područja borealnu klimu sa suhim ljetom (Ds).

Vode

Sve velike azijske rijeke izviru u planinskom području u unutrašnjosti kontinenta i teku prema sjeveru, jugu ili istoku. Rijeke Azije dijele se na četiri slijeva: slijevu Sjevernoga ledenog mora (Arktički ocean) pripada 39,6% od ukupne azijske površine s koje rijeke otječu prema moru, slijevu Tihog oceana 32,6%, Indijskog oceana 25,7%, Sredozemnoga mora 2,1%. Gotovo 1/3 kontinenta obuhvaća endoreično područje, tj. takvo koje nema otjecanja k moru. U Sjeverno ledeno more utječu Ob s Irtišem, Jenisej s Angarom, Lena s Aldanom, Jana, Indigirka i Kolima; one protječu uglavnom nizinskim područjem, pa su maloga pada, osobito u donjem toku (teku sporo, meandriraju). Najviši im je vodostaj za kopnjenja snijega (nivalni režim). U Tihi ocean utječu rijeke Anadir, Amur sa Sungarijem i Usurijem, Huang He, Yangtze (Chang Jiang; najdulja azijska rijeka, oko 6300 km), Xi ili Hsi, Hong Song ili Crvena rijeka, Mekong i Chao Phraya, a u Indijski ocean Salween, Irrawaddy (Ayeyarwaddy), Brahmaputra, Ganges, Ind, Godavari, Krishna, Narmada, Shatt al-Arab (Tigris i Eufrat). Rijeke Tihog i Indijskog oceana gornjim tokom pretežno protječu kroz visokoplaninsko područje u kojem su usjekle duboke doline velikog pada, s brzacima i vodopadima; u donjem, nizinskom dijelu toka stvaraju prostrane akumulacije naplavina (Huang He, Yangtze i dr.). Uglavnom teku kroz monsunske krajeve, pa im je zbog toga najviši vodostaj u doba kišnoga monsuna (pluvijalni režim). Rijeke na vulkanskim otočjima (Pacifički vatreni prsten) kratkog su toka, velikog pada. U Sredozemno more utječe nekoliko rijeka iz Male Azije i zapadnoga Kavkaza, koje također imaju pluvijalni režim. Golemo endoreično područje obuhvaća Turansku nizinu, Iransku visoravan, istočnu Armeniju, srednju Aziju, Arapski poluotok. U tom području rijeke (Sir-Darja, Amu-Darja, Ural, Tarim, Ili, Helmand) utječu u zatvorena jezera ili se gube u pustinjama i stepama ili uopće nema stalnih vodotoka. Najvažnija azijska jezera nalaze se u Aralsko-kaspijskoj zavali (Kaspijsko, Aralsko i Balqaško/Balhaško) i na Tibetskoj visoravni. Bajkalsko jezero (duboko 1642 m) najdublja je kriptodepresija na Zemlji. Vode gornjih tokova planinskih rijeka iskorištavaju se za proizvodnju električne energije, a donjih tokova za natapanje poljoprivrednih površina i za promet. Zbog intenzivnog iskorištavanja Sir-Darje i Amu-Darje za natapanje od sredine XIX. st. površina Aralskog jezera višestruko je smanjena.

Biljni pokrov

U Aziji su dva florna carstva: hladna, umjerena i suptropska područja pripadaju holarktičkomu flornomu carstvu, a južni tropski dio paleotropskom carstvu.

Holarktičko florno carstvo

Holarktičko florno carstvo raščlanjeno je na pet biljnogeografskih područja: eurosibirsko-sjevernoameričko, kinesko-japansko, aralsko-kaspijsko ili srednjoazijsko, sredozemno (mediteransko) i paleoaridis. Sjeverni dio Azije, s više ili manje hladnom klimom, pripada eurosibirsko-sjevernoameričkom području, za koje je značajan zimski prekid vegetacije. Ondje se razlikuju dva glavna vegetacijska pojasa: arktički pojas ili pojas tundre, koji na površini od oko 3 milijuna km² zauzima najsjeverniji dio Azije, i šumski pojas, koji se prostire na površini od gotovo 9 milijuna km², južno od prvoga. U arktičkom je pojasu razvijena jednolična vegetacija tundrâ, sastavljena od lišaja, mahovina i nekih vrsta grmolikih polarnih vrbȃ (npr. Salix polaris, S. lapponum) i brezȃ (npr. Betula nana). Za šumski su pojas značajne crnogorične šume, koje obuhvaćaju velika prostranstva. Sastoje se od više vrsta smreka, jela, ariša i borova, stvarajući u najvećem, središnjem dijelu toga vegetacijskog pojasa prave prašume, tajge. Zapadnosibirska je tajga vlažna i močvarna, a istočnosibirska suha. Bjelogorične šume ograničene su samo na neka najjužnija područja u zapadnim i najistočnijem dijelu Sibira. Područje jugoistočnoga dijela Azije (Poamurje, južni dio Sahalina, Japan, Koreja, južna Mandžurija, kineska pokrajina Yünnan i Mjanmar s istočnim dijelom Himalaje) pripada kinesko-japanskoj regiji holarktičkoga područja s bogatom florom, koja je velikim dijelom sastavljena od biljaka zaostalih iz tercijara. Bogatstvom flore odlikuju se osobito neki dijelovi Himalaje, s velikim brojem zimzelenog drveća i grmlja (npr. magnolija, rododendron, kamelije). Od velikog broja endemskih biljaka u toj je regiji najvažniji živi fosil ginko (Ginkgo biloba). Područje zapadnoga Sibira, unutrašnjost Male Azije te Iran, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan, Uzbekistan, Tibet i Mongolija pripadaju aralsko-kaspijskoj ili srednjoazijskoj regiji holarktičkoga područja. Biljni svijet te regije prilagodio se suhoj, kontinentskoj klimi, koja uvjetuje dvokratni godišnji prekid vegetacije: zimski i sušni. Vegetacija se sastoji od stepa, kamenjara, pješčara i slanih polupustinja; rijetke šume nalaze se samo na vlažnim područjima uz rijeke ili u višim planinskim dijelovima. Sredozemna regija i regija paleoaridisa imaju razmjerno malu važnost u sveukupnome biljnom pokrivaču kontinenta. Sredozemnoj pripadaju samo zapadni primorski krajevi od Male Azije do Izraela; u njima je u nižem pojasu razvijena zimzelena vegetacija tvrda lišća, a u višem vegetacija bjelogoričnih šuma, libanonskog cedra i nekih vrsta jela. Regija paleoaridisa obuhvaća jugozapadni dio Azije, od Mezopotamije do jugozapadnoga kraja Arabije a na istok do sjeverozapadnoga dijela Indije. Kao nastavak Sahare i ona je najvećim dijelom bez vegetacije. Samo oaze imaju bujniju vegetaciju, u kojoj je glavna biljka datulja.

Paleotropsko florno carstvo

Paleotropskom carstvu pripadaju: indo-afričko i malezijsko područje. Prvo obuhvaća dio jugozapadne Arabije i Indiju, a druga Indokinu i Malajski arhipelag. Vegetacija toga velikog područja ovisi u najvećoj mjeri o količini oborina. Najznačajniji je tip tropska kišna šuma koja u svojem prvotnome bujnom sastavu obiluje drvolikim papratima, palmama, bambusima, mnoštvom epifita i lijana. Drugi je značajan tip vegetacije toga područja monsunska šuma, u krajevima gdje se pod utjecajem monsuna izmjenjuju sušna i kišna godišnja razdoblja. U njezinu sastavu ističu se sandal, cedar i tikovo drvo (Tectona grandis). Manje su raširene savane i savanske šume. U obalnome pojasu, osobito na muljevitim ušćima velikih rijeka, razvijena je vegetacija mangrova. Iz autohtone azijske vegetacije potječu mnoge kulturne biljke kao npr. pšenica, ječam, proso, riža, neke mahunarke (soja), taro, trešnja, breskva, banana, mango i vinova loza.

Zemljoradnja, stočarstvo i šumarstvo znatno su izmijenili izgled prirodnoga azijskoga biljnog pokrivača, koji je najočuvaniji na Tibetskoj visoravni i u planinskim lancima Indokine i središnje Azije. Južni Sibir i sjeverni Kazahstan izmijenjeni su zbog golemih područja zasijanih pšenicom, kukuruzom i ječmom, a monsunska područja Indije, Indonezije, korejskoga poluotoka i Japana zbog područja pod rižom. Velik je utjecaj navodnjivanja suhih područja Mezopotamije, središnje Azije, doline Inda i razasutih oaza. Pretjerana ispaša stoke važan je činitelj dezertifikacije u širokim pojasima stepa i pustinja od Arapskoga poluotoka do pustinje Gobi. Razina Aralskoga mora znatno je snižena zbog neprimjereno primijenjenog navodnjivanja a tlo je zaslanjeno na velikom prostoru.

Životinjski svijet

Azija sjeverno od Himalaje, s dijelovima zapadne Azije i većim dijelom istočne Azije, pripada palearktičkomu (pot)području holarktičkoga zoogeografskog područja. Azija južno od Himalaje naziva se orijentalnim ili indijskim područjem.

Palearktičko područje

Većina životinja tundre, uključujući soba, arktičkoga zeca, arktičku lisicu, vuka te mnogobrojne ptice, žive ondje samo ljeti, a u jesen sele. Ondje ima snježnica, mnogo vrsta šljukarica, arktičkih sokolova, škanjaca gaćaša i pomornika, kao i nekoliko vrsta gusaka i pataka te ronaca.

Fauna tajge mnogo je bogatija. Ondje su mrki medvjed, vuk, žderonja, vidra, zerdav, samur, ris, jelen, sob, kunić i nekoliko vrsta vjeverica. Od ptica ondje žive različite vrste tetrijebova i djetlića, krstokljun, čižak, jurčica, crvenvoljka, mali drozd, sibirska šojka. Uz uobičajene slatkovodne ribe, sjevernoazijske rijeke naseljava i nekoliko vrsta jesetri i kečiga. Bajkalsko jezero ima raznolik životinjski svijet s mnogo endema i jednom vrstom tuljana.

U stepi žive mnogi glodavci poput skočimišâ, svizaca, pikâ, a od većih životinja velik broj antilopa. Tipične su ptice droplje, trkuše, sadže, pupavci, zlatovrane, pčelarice, piljak i bregunica. Divlje ovce i koze žive u planinama i na visoravnima sjeverno od Himalaje. Tibet je dom divljega jaka.

Sibirski se tigar iz Sibira, Mandžurije i Koreje proširio u cijelu jugoistočnu Aziju i sjevernu Indiju. Veliki panda naseljava niži planinski rub Kine na granici s Tibetom. Mali panda himalajska je životinja. Rijeke jugoistočne Azije i južne Kine udomljuju većinu pripadnika porodice šarana, od koje su uzgojeni različiti oblici zlatnih ribica.

Orijentalno područje

Životinjski svijet suhih predjela čine uglavnom oblici srodni onima iz suhih dijelova etiopskog i palearktičkog područja. U ostalim dijelovima obični su majmuni. Čovjekoliki majmuni (giboni, orangutan) nalaze se samo u tropskim kišnim šumama. Tigar se nalazi od Himalaje do Sumatre, Jave i Balija. Mnogobrojne su cibetke i mungosi, a prugasta hijena ograničena je na sušnija područja. Leteće i obične vjeverice česte su u šumovitim dijelovima. Poznata su goveda gaur i banteng, crna antilopa, nilgaj ili plavi bik i indijska četveroroga antilopa, kao i jeleni: muškatni, sambar i muntjak te patuljasti jeleni (Tragulus sp). Ondje žive također indijski nosorog i dvorogi nosorog te indijski tapir i indijski slon. Ljuskavci su karakteristični za to područje. Zebu (Bos indicus) udomaćen je u Indiji kao i indijski bivol.

Od ptica su za to područje značajni paun, mnogobrojne vrste fazana, divlja perad, golubovi, papige, vodomari, kljunorošci, orlovi, bukoči, sokolovi, jastrebovi, lunje, škanjci, lešinari, djetlići, barbeti (Capitonidae), pčelarice, zlatovrane, drongi (Dicruridae), muharice, bulbuli (Picnonotidae), krojačice, vuge, krupnokljunke, žličarke, ždralovi i galebovi.

Od gmazova i vodozemaca ondje žive krokodili, gavijal, slatkovodne i kopnene kornjače, gušteri, leteći gušteri, zmije (krait, kobre i Russellova ljutica). Žabe su i gubavice mnogobrojne.

Od riba su tipične labirintnjače kojima pripadaju penjač (anabas) i gorami (Osphronemus gorami).

Kukci, škorpioni, pauci i grinje, mekušci i drugi beskralježnjaci nastanjuju područje u velikom broju. Veliki leptiri, srodni lastinrepcima, tipični su. Ondje dolaze gotovo sve poznate porodice škorpiona.

Uništavanjem staništa, lovom, širenjem poljoprivrednih površina, intenzivnom ispašom zbog uzgoja stoke, zagađivanjem okoliša istrijebljene su po jedna podvrsta tigra, medvjeda i konja te po jedna vrsta vuka, jelena, magarca i konja, 9 vrsta ptica (među kojima i sirijski i kineski noj) i jedna vrsta žabe.

Ugrožene su vrste: veliki panda, orangutan, tigar, dvogrba deva, snježni leopard, jednorogi nosorog, azijski lav, azijski slon, pigmejski lori, sibirski bijeli ždral, japanski makaki i divlji jak.

Stanovništvo

Azija je kontinent s najviše stanovnika, s velikom raznolikošću naroda, jezika, pisama i religija. Često se naziva kolijevkom civilizacije jer su na području Mezopotamije, Indije (dolina Inda) i Kine (dolina Huang Hea ili Žute rijeke) nastale najstarije civilizacije na Zemlji. Prema podatcima UN-a u Aziji živi 4 806 900 000 st. (2024) ili čak 59% stanovništva Zemlje. Najmnogoljudnije su države Azije i svijeta Kina i Indija, obje s više od 1,4 milijarde stanovnika (ukupno čine više od 1/3 stanovništva svijeta), a slijede Indonezija (283 milijuna st.) i Pakistan (251 milijun st.); Maldivi i Brunej države su s najmanje stanovnika (svaka s oko 0,5 milijuna st.). Azija je najgušće naseljeni kontinent s prosječnom gustoćom od 108 st./km² (svjetski prosjek 63 st./km²); Europa, drugi kontinent po gustoći naseljenosti, ima 72,9 st. na 1 km². Stanovništvo Azije koncentrirano je u jugoistočnom dijelu kontinenta (monsunska Azija), gdje na 12,5 milijuna km² živi gotovo 90% ukupnog broja stanovnika. To je područje najveće koncentracije stanovništva na Zemlji (na 8% kopnene površine 50% stanovništva); glavnina stanovništva živi u dolinama rijeka (Yangtze, Huang He, Mekong, Ind, Ganges, Brahmaputra) i u primorju južne i istočne Azije. Regionalna gustoća naseljenosti od 500 i više stanovnika na 1 km² (mjestimično i više od 1000 st./km²) česta je u Hindustanskoj nizini, na Malabarskoj obali, u južnoj Kini (s dolinom Yangtzea), Japanu i na otoku Javi. Od azijskih država, najveću gustoću imaju površinom male države Singapur (8539 st./km², 2024), Bahrein (2052 st./km²) i Maldivi (1759 st./km²), a od većih Bangladeš (1333 st./km²), Južna Koreja (523 st./km²) i Indija (488 st./km²). Gusto naseljeni prostori obuhvaćaju manji dio azijske površine. Veći je dio rijetko naseljen (u prosjeku manje od 10 st./km²). Najslabije su naseljena (manje od 1 st./km²) središnja visoka gorja, tundre i tajge u sjevernoj Aziji te pustinje u srednjoj i jugozapadnoj; najrjeđe naseljena država Azije i svijeta je Mongolija (2 st./km²).

Velik problem mnogih azijskih država je izrazito visok porast stanovništva. Od početka XX. st. (1,0 milijarda st.) do danas broj stanovnika Azije se gotovo upeterostručio (najveća je stopa porasta bila 1970-ih, viša od 2% na godinu). Prosječna stopa porasta stanovništva Azije iznosi oko 0,6% ili 6‰ na godinu (svjetski prosjek 0,9% na godinu, 2024), ali su razlike po državama i područjima goleme. Najveći porast imaju države Bliskog istoka (Oman, Sirija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Jemen) i Afganistan, a pad broja stanovnika, uz Armeniju, imaju neke gospodarski razvijene države istočne Azije (Japan, Kina, Južna Koreja; Hong Kong). Zbog visokog nataliteta i prirodnoga priraštaja neke su države provele restrikcijske populacijske mjere; od 1970-ih se u Kini provodila natalitetna politika kojom je bračnim parovima bilo dopušteno rođenje samo jednoga djeteta (izuzete su bile nacionalne manjine), koja je ublažena 1988., a u potpunosti ukinuta potkraj 2015. Visoke stope nataliteta (najviši ima Afganistan, 35‰) i fertiliteta (broj živorođene djece u odnosu na broj žena u plodnom razdoblju; azijski prosjek iznosi 1,9 djece, 2024) imaju države srednje Azije (Afganistan 4,8 djece; Uzbekistan 3,5; Kazahstan 3,0) i Pakistan (3,5) te neke bliskoistočne države (Irak 3,2; Jordan 2,6), a niske države istočne Azije (Kina 1,0; Japan 1,2; Južna Koreja 0,7). Posljedično, države s visokim stopama nataliteta i fertiliteta imaju i mlado stanovništvo; udjel mlađih od 14 godina u srednjoj Aziji iznosi 31,5% (u Afganistanu čak 42,9%), u istočnoj dva puta manje (samo 15,5%), a u Aziji kao cjelini 22,6% (2024). Udjel starijih od 60 godina koji iznosi 14,5% (2024) jednak je svjetskom prosjeku; među najstarije nacije Azije i svijeta ubraja se Japan (35,9% starijih od 60 godina), dok Katar (3,5%) i Ujedinjeni Arapski Emirati (3,7%) imaju najmanji udjel starijeg stanovništva. Očekivano trajanje života azijskog stanovništva (74,9 godina) u prosjeku je dulje od svjetskog prosjeka (73,3 godine, 2024), ali su i ovdje razlike među državama velike; dok se Japan (84,9 godina, 2024), Južna Koreja (84,4 godine) i Izrael (82,7 godina) ubrajaju među države s najduljim očekivanim trajanjem života na svijetu, Afganistan se ubraja u države s najkraćim trajanjem života (66,3 godine). Problem prenaseljenosti nekih područja očituje se i u nedostatku hrane, jer poljoprivredna proizvodnja raste sporije od stanovništva.

U gospodarskoj strukturi stanovništva u XX. st. prevladavalo je uglavnom poljoprivredno stanovništvo, osim u državama Bliskog istoka, a osobito u najmnogoljudnijim državama (Kina, Indija). Razvojem industrije udjel poljoprivrednog stanovništva u novije se doba znatno smanjio, ponajviše u državama istočne Azije (20,6%, 2022; Japan 3,1%, Južna Koreja 5,4%, Kina 22,6%); južna Azija, unatoč smanjenju, još uvijek imaju velik udjel poljoprivrednog stanovništva (50,4% u 2005., a 40,7% u 2022), osobito Laos (69,6%), Nepal (61,4%) i Indija (42,9%). Agrarna prenaseljenost plodnih područja jedan je od osnovnih uzroka unutarnjih i vanjskih migracija stanovništva. Nakon II. svjetskog rata, na azijskome kopnu započeo je ubrzan proces urbanizacije, odnosno velikih migracija iz sela u grad. U gradovima živi polovica ukupnog stanovništva (50,5%, 2024), što je nešto niže od svjetskog prosjeka (55,7%). Najveći udjel seoskog stanovništva imaju Šri Lanka (81,4%, 2020), Nepal (79,8%) i Afganistan (74,2%), a gradskoga Singapur (100%), Katar, Izrael i Japan. Azija je 1970-ih imala 44 milijunska grada, 1990-ih 123, a danas ih je 374 (2025). Glavnina najvećih gradova, urbanih aglomeracija i metropolitanskih područja na svijetu nalazi se u Aziji; najveći su Tokyo (grad 14 milijuna stanovnika, metropolitansko područje 41 milijun stanovnika, 2024), Delhi, Shanghai, Bombay (Mumbai), Peking, Dhaka, Osaka, Teheran, Calcutta (Kolkata), Chongqing i dr.

Stanovništvo Azije ima najsloženiju etničku, jezičnu, religijsku i kulturnu strukturu među kontinentima. Mozaik specifičnih azijskih etničkih elemenata najizrazitiji je u jugoistočnoj Aziji, gdje prevladavaju dva jaka azijska kulturna kruga, indijski i kineski. Etnička se karta Azije uglavnom poklapa s lingvističkom – velika etnička šarolikost azijskog stanovništva uvjetuje prisutnost mnogobrojnih jezičnih skupina.

Po broju govornika najveća je sinotibetska jezična porodica (kineski jezici, tibetski i drugi jezici tibetske grane, burmanski i drugi jezici burmičke grane, karenski jezici, jezici bai), koji se većinom govore u istočnoj Aziji, Indokini i na području Himalaje; najrašireniji među njima je mandarinski kineski. Druga je po broju govornika indoeuropska jezična porodica koje je u Aziji najraširenija grana indoiranskih jezika s dva glavna odvjetka: indoarijskih jezika (najrašireniji je hindski, potom bengalski, pandžapski, marathski, urdski, gudžaratski, radžasthanski, sindhski, orijski, singalski, nepalski, asamski i dr.), koji se govore u Indiji, Pakistanu, Bangladešu, Nepalu i Šri Lanki, i iranskih jezika (perzijski ili farsi, afganski ili pašto, kurdski, belučki, tadžički i dr.) koji se govore u Iranu, Afganistanu, Pakistanu, Tadžikistanu, istočnoj Turskoj i sjevernom Iraku, na Kavkazu, Pamiru. Ostali značajniji indoeuropski jezici u Aziji su ruski (u azijskom dijelu Rusije i srednjoj Aziji) i armenski (u Armeniji) te grčki (na Cipru). U južnoj Indiji i Šri Lanki zastupljena je dravidska porodica (najrašireniji su telugu ili teluški, tamilski, kannada ili karnatački i malajalamski), a na istoku Indije govore se mundski jezici koji pripadaju austroazijskoj porodici (ili natporodici), koje su drugi pripadnici rasprostranjeni uglavnom u Indokini, a među njima je najraširenija grana mon-kmerskih jezika (vijetnamski, kmerski). U Indokini je zastupljena i tajska porodica (najrašireniji je tajski, potom laoski), a jezici te porodice govore se i u južnoj Kini. U Aziji se govore i jezici altajske natporodice (ili jezičnog saveza): turkijski jezici u zapadnoj i srednjoj Aziji te enklavama u istočnom Sibiru (turski, uzbečki, azerbajdžanski, kazaški, turkmenski, kirgiski), mongolski jezici u Mongoliji i okolnim područjima Kine i Rusije (najrašireniji je halha-mongolski), tungusko-mandžurski jezici (u sjeveroistočnom Sibiru i sjeveroistočnoj Kini). Izvan većih porodica, a značajni po broju govornika su, u istočnoj Aziji, jezici japansko-ryukyuske porodice (najrašireniji je japanski) i korejski jezik. U Sibiru su očuvani i paleosibirski jezici od kojih su neki izolirani, a neki se svrstavaju u malene porodice, te na zapadu Sibira uralski jezici (npr. samojedski). Na Malajskom poluotoku i u jugoistočnoj otočnoj Aziji (Malajskom arhipelagu, odnosno Indoneziji i Filipinima) dominiraju jezici austronezijske porodice (malajski s indonezijskim, javanski, sundanski, madurski, tagaloški, cebuanski, ilokanski, hiligajnonski i dr.). U jugozapadnoj Aziji (Arapski poluotok, Bliski istok) govore se afro-azijski jezici (odnosno jezici njezine semitske grane): arapski i hebrejski (te aramejski i južnoarabijski jezici), a na području Kavkaza kavkaski jezici (njihove tri porodice među kojima je najraširenija kartvelska u kojoj je najznačajniji gruzijski jezik). U Aziji (Indijski potkontinent, jugoistočna Azija, južna Kina) se govore i jezici manjih jezičnih porodica te manji izolirani jezici, npr. andamanski jezici (na Andamanskom otočju), kojih je genetska klasifikacija nejasna (neki su od njih nedavno povezani s austronezijskim jezicima), te skupina jezika mjao-jao, kao i kreolski jezici.

Autohtoni jezici uglavnom su i službeni jezici; u Indiji službeni status ima dvadesetak jezika. U nekim državama službeni su i jezici koji su se zadržali iz kolonijalnog doba: engleski jezik u Indiji, Filipinima, Pakistanu, Singapuru, portugalski u Istočnom Timoru i Macau (Kina).

Azija je kontinent s kojeg su potekle sve važnije religije svijeta. Prema broju sljedbenika (više od 1,2 milijarde) dominantne su religije (odn. religijski sustavi) islam (najveća religija u jugozapadnoj Aziji, odnosno svim zemljama Bliskog istoka s Iranom osim Cipra i Izraela, u Azerbajdžanu i zemljama srednje Azije, Pakistanu, Bangladešu, Maleziji i Indoneziji) i hinduizam (najveća religija u Indiji i Nepalu), a veće su još budizam (najveća u zemljama Indokine osim indokineskog dijela Malezije, Šri Lanki i Butanu, sa znatnim udjelom u Južnoj Koreji, Japanu i Kini), tradicionalna vjerovanja (osobito u Kini i Vijetnamu), konfucijanizam (Kina), šintoizam (Japan), kršćanstvo (većinsko u Filipinima, Istočnom Timoru, Cipru, Gruziji, Armeniji i Rusiji, a znatnog udjela u Libanonu), judaizam (Izrael), sikhizam (četvrta religija u Indiji) dočim su kulturno važni i mazdaizam (zoroastrizam) u Iranu i Indiji, jinizam (prisutan u Indiji), taoizam (u Kini). Između četvrtine i trećine populacije Azije nisu vjernici, ponajviše u Kini te Sjevernoj i Južnoj Koreji i Vijetnamu.

Na teritoriju Azije nalazi se 49 država (uključujući Rusiju i Tursku kojih je veći dio na području Azije, te Egipat, kojem je u Aziji Sinajski poluotok); Palestinu je priznalo više od tri četvrtine država članica UN-a (u skupštini ima status promatrača) i Vatikan, a Taiwan je de facto država (Kina otok smatra dijelom svog teritorija), koju priznaje 11 članica UN-a i Vatikan. Britanski su posjed otoci u Indijskom oceanu (Britanski indijskooceanski teritorij: Chagos, Diego Garcia, Peros Banhos i dr.), a australski otok Christmas Island i otočje Cocos (Keeling). Hong Kong (do 1997. britanski posjed) i Macao (do 1999. portugalski posjed) posebne su administrativne regije u sastavu Kine.

Države

Promet

Pustinjska područja, prostrane visoravni i teško prohodne ulančane planine velika su zapreka razvoju azijskoga kopnenog prometa. Stoljećima su se trgovačke veze Europe s Azijom odvijale karavanskim putevima (Put svile), a nakon velikih geografskih otkrića jača trgovina morskim putem. Potkraj XIX. st. grade se željezničke pruge, isprva u Kini, Japanu i Rusiji (Transkaspijska željeznica); veliku važnost imala je 1916. dovršena 9300 km duga Transsibirska željeznička pruga koja je povezala Europu s Dalekim istokom (Vladivostok). U novije doba, zbog rata u Ukrajini, modernizira se Transkaspijska međunarodna transportna ruta (TITR – Trans-Caspian International Transport Route) koja povezuje jugoistočnu Aziju i Kinu s Europom preko Kaspijskog jezera i Crnog mora izbjegavajući Rusiju i nesiguran morski promet kroz Sueski kanal. Željeznička je mreža najbolje razvijena u Japanu, Kini i Indiji. Japan je među prvima počeo izgradnju modernih željeznica za vlakove velike brzine (250 do 350 km/h), dok je u novije doba, zahvaljujući jakom gospodarskom rastu, Kina zauzela prvo mjesto u svijetu po duljini mreže vlakova velikih brzina (40 000 km, 2021). Cestovna je mreža najdulja u Indiji (6,7 milijuna km), Kini (5,5 milijuna km) i Japanu (1,2 milijuna km), a najgušća u Singapuru i Japanu, dok je u Sibiru i pustinjskim dijelovima unutrašnjosti vrlo rijetka. U većem broju zemalja to su uglavnom neasfaltirane ceste. U pustinjskim i stepskim krajevima unutarnje i jugozapadne Azije stari karavanski putovi još su uvijek važne prometnice. Zbog slabe razvijenosti međunarodnih cestovnih veza na poticaj UN-a započeo je projekt (Asian Highway Network, 1997) međusobnog povezivanja i proširenja azijske mreže autocesta. Mostovi preko Bospora (izgrađeni 1973. i 1988) omogućuju cestovne veze, a podmorski tunel (2013) željeznički promet između Azije i Europe; japanski otoci potkraj XX. st. povezani su međusobno mostovima i podmorskim tunelima, a Kina je u posljednjih dvadesetak godina u priobalju izgradila mnogo mostova i tunela, među kojima se ističe sustav cesta i mostova (dug oko 68 km) koji povezuju otočje Zhousan s kopnom (gradom Ningboom) i most preko zaljeva Hangzhou (dug 36 km). Rijeke i kanali od davnine su važni za promet; unutarnja plovidba razvijena je u Kini (127 600 km, 2021; Yangtze, Huang He i obnovljeni Veliki kanal tvore važan plovni sustav), Indokini (Mekong, Irrawaddy), južnoj Aziji (Ganges, Brahmaputra; Bangladeš, Indija) i dr. Riječnu plovidbu otežavaju velika kolebanja vodostaja i pješčane pličine na ušćima, a u sjevernoj Aziji dugotrajna zaleđenost rijeka. Pomorski promet najjači je u istočnoj, jugoistočnoj i jugozapadnoj Aziji, a zbog jake industrijske proizvodnje i izvoza najveće su luke Azije i svijeta u Kini (Shanghai, Ningbo-Zhousan, Shenzhen, Guangzhou, Qingdao, Tianjin; Hong Kong), Singapuru i Južnoj Koreji (Busan). U Sjevernome ledenome moru promet se razvio otvaranjem Sjevernoga morskog puta (Murmansk–Vladivostok), ali plovidbu otežava i poskupljuje višemjesečna zaleđenost mora. Luke Perzijskoga zaljeva i Crvenoga mora važne su u izvozu nafte i ukapljenoga plina. Azijski je zračni promet među najbrže rastućima na svijetu zbog snažnoga gospodarskog rasta država jugoistočnog dijela kontinenta te turizma (zrakoplovna linija Hong Kong–Taipei sa 6,7 milijuna putnika najprometnija je međunarodna linija u svijetu 2024). Najprometnije su putničke zračne luke Tokyo (Japan), Delhi (Indija), Shanghai, Guangzhou i Peking (Kina), Seoul-Incheon (Južna Koreja) i Singapore (Singapur).

Povijest

Najveći svjetski kontinent nema ni zajedničku povijest ni jedinstvenu civilizacijsku osnovicu. Iako su međusobni kontakti narodâ pojedinih dijelova bili česti, a velik ih je broj slijedio istu religiju i povremeno se povezivao u jednu političku cjelinu, povijest toga kontinenta može se promatrati samo u dijelovima. Na oblikovanje azijskoga prostora odlučujući su bili utjecaji iz Kine, Indije, islamskih zemalja, nomadskih naroda srednje Azije i Europe. Sve važnije svjetske religije (kršćanstvo, hinduizam, islam, konfucijanizam, budizam, judaizam, taoizam itd.), mnogobrojna znanstvena i kulturna dostignuća koja su trajno unaprijedila čovječanstvo, nastala su u Aziji. Ime Azija prvi su 133. pr. Kr. upotrijebili Rimljani za jednu od svojih istočnih pokrajina. Dioklecijanovim reformama ta je pokrajina podijeljena na više dijelova, ali je jedan njezin dio, čije je središte bilo u Efezu, zadržao to ime. I drugi zemljopisni nazivi, primjerice Bliski i Daleki istok, Indokina te imena mnogih gradova, ostatak su europske dominacije.

Na prostoru Bliskog istoka, koji omeđuju Egejsko more na zapadu i Crno more na sjeveru te Kaspijsko jezero i Perzija, ostatci Jerihona u Palestini i Çatalhöyüka u Anatoliji potvrđuju da je ondje urbani život postojao još 6000. god. pr. Kr. Ondje su nastale države Sumerana, Akađana, Babilonaca, Hetita, Asiraca, Medijaca, Perzijanaca i Izraelaca.

Prednja Azija bila je prostor izvanredne dinamičnosti u kojem su se stalno izmjenjivale velevlasti, a pojedini narodi nestajali. Razmjerno tolerantnu državu Perzijanaca uništio je Aleksandar III. Veliki 331. pr. Kr. Satrapi, napose dinastija Seleukida, vladali su dijelovima Aleksandrove helenističke države sve dok se na Bliskom istoku nisu učvrstili Parti (227/6. pr. Kr.), narod turanskog podrijetla koji je prihvatio perzijske običaje i neko vrijeme vladao najvećom državom na istočnim granicama Rimskoga Carstva. Njih je svrgnula perzijska dinastija Sasanida, koja je uvela Zaratuštrino učenje kao državnu religiju. Osobito važnu ulogu u povijesti Azije imali su stanovnici arapskoga poluotoka Arapi, koji su, primivši islam, stvorili svoju državu u Medini i postupno osvajali cijeli Bliski istok te velike dijelove Afrike i Pirenejskoga poluotoka, Perziju, sr. Aziju. Proširili su islam sve do Malaje i otokâ današnje Indonezije. Prve su dinastije Omejidi u Damasku (661–750) i bagdadski Abasidi (750–1258). Pokušaj vraćanja kršćanskih svetih mjesta rezultirao je križarskim ratovima. Iako su s obzirom na proglašene ciljeve ratovi bili uzaludni, ponovno uspostavljeni dodiri između dvaju različitih svjetova potaknuli su trgovinu i razmjenu.

Islam su prihvatili mnogi nomadski narodi srednje Azije. Kanovi Zlatne Horde 1241–1395. nadzirali su prostor od Dunava do Urala. Islam su najdalje na zapad donijeli Osmanlije. U sjevernu Indiju proširili su islam u nekoliko valova (1000–1526), ali ni kasnija vlast Mogula (1526–1707) nije bila osobito uspješna u islamizaciji Indijskog potkontinenta. Trgovina s Dalekim istokom proširila je islam i islamsku kulturu sve do indonezijskih otoka.

Indijski potkontinent odvajala je Himalaja, ali ga nije izolirala od ostatka svijeta. Takav geografski položaj omogućio je nesmetan višetisućljetni razvoj hinduističke civilizacije i hinduizma, najstarije živuće religije. Prve gradske kulture na potkontinentu datirane su u III. tisućljeće pr. Kr. i vjerojatno su trgovale sa Sumeranima. Nomadski su se Arijci u sjeverne dijelove doselili između 1800. i 1500. pr. Kr. miješajući se postupno s predarijcima, koji su živjeli u dolini rijeke Gangesa, a poslije i s dravidskim stanovnicima juga. Vrhunska hinduistička kulturna i filozofska dostignuća, književnost na sanskrtu, koja se ocjenjuje jednom od najsofisticiranijih u povijesti književnosti, arhitektura, matematika itd., trajno su obogatili čovječanstvo. Društvom, jasno podijeljenim u kaste i skupine, dominirao je nasljedni sloj svećenika brahmana. U V. st. pr. Kr. došlo je do reakcije na brahmanstvo koje je filozofski interpretirao Buda, tvorac budizma. S vremenom je budizam potisnut, ali se uspio proširiti na Ceylonu, do VII. st. u Tibetu, gdje je evoluirao u oblik lamaizma, kao i u druge dijelove azijskoga kontinenta. U Kini se budizam natjecao s konfucijanizmom, a znatno je utjecao i na taoizam, kojemu je dao organizacijski uzor. U kratkim razdobljima za vladara Ašoke u III. st. pr. Kr. te za Delhijskoga sultanata u XIII. i XIV. st. i Mogulskoga Carstva u XVII. st. došlo je do okupljanja većih dijelova potkontinenta u jednu političku cjelinu. Sve do XVIII. st. sasvim su ograničeni bili europsko-indijski dodiri, iako je portugalski pomorac V. da Gama još 1498. pronašao pomorski put do potkontinenta.

Jugoistočna Azija prostor je narodâ različitih rasa i jezika, na koje su izniman utjecaj imale civilizacije s Indijskoga poluotoka i iz Kine. Burmanci, jezično slični Tibetancima, stvorili su u XVI. st. ujedinjeno kraljevstvo. Tajlanđani (Sijamci), koji su zavladali matičnim područjem u XIII. st., govore jezikom sličnijim kineskom, ali pišu poput Indijaca. Najstariji je poznati jezik toga područja mon-kmerski, još uvijek u uporabi u Kambodži. Istočna Azija, kojoj je najvažniji dio prostrano kinesko područje, naseljena je od druge polovice II. tisućljeća pr. Kr., kada prostorom uz Huang Ho, dijelom prema Yangtzeu, te u krajevima na sjeveru i zapadu vlada dinastija Shang (1523. do 1050. pr. Kr.). Njihovi nasljednici iz dinastije Zhou (1050. do 256. pr. Kr.) i dinastije Qin (221. do 206. pr. Kr.) osvajaju okolne prostore i asimiliraju zatečeno stanovništvo. S vremenom je osvojen Korejski poluotok pa nastaje niz obrambenih zidova, koji su tek za dinastije Qin spojeni u cjelinu. Za dinastijâ Han (206. pr. Kr. do 220) otvoreni su glavni karavanski putovi kroz Turkmenistan prema Rimskomu Carstvu. Kineski brodovi plovili su do Arapskoga poluotoka, dok su Arapi, napose nakon pobjede islama, često putovali do Kantona i ostalih kineskih luka. Od dinastije Song (960–1279) središte države pomiče se prema južnijim prostorima rijeke Yangtze, koji postaju napučeniji i bogatiji od sjevernoga prostora. Kineska vladajuća klasa njegovala je pisanu riječ, vjerovala u kult nebesa i obitelji, religiju koja se nije dijelila s masama. Etičko i racionalno poimanje vladara, koji je zastupao nebesa iako sam nije bio božanstvo i mogao je biti smijenjen, filozofski su obrazložili Konfucije i Mengzi (Mencius). Vladajuće su klase držale monopol nad učenošću, pa je mandarinski ideal izobražena vlastodršca ostao stoljećima u temelju uprave carske Kine. Sustav izbora i školovanja mandarina potpuno je dovršen tek za dinastije Tang (618–907), ali se zapravo nije mijenjao do XIX. st. U XIII. st. su Mongoli, stepski narod, stvorili jedinstveno carstvo koje se prostiralo do Rusije, dopuštajući Europljanima da se upoznaju s bogatstvima kineske civilizacije.

Japan nikada nije došao pod kinesku vlast, ali je velikodušno prihvaćao kineske kulturne utjecaje koji su mu pristizali iz Koreje ili izravno. Najraniji početci japanske povijesti do danas nisu objašnjeni. Oko 645. prihvaćen je kineski oblik vladavine, ali je carska uprava ostala podvrgnuta velikim ratničkim obiteljima. Neprestanim međusobnim borbama obitelji Fujiwara, Taira i Minamoto do 1192. izgradili su dualistički sustav u kojem je car imao nominalnu, a šogunske ratničke obitelji stvarnu vlast. Obitelji Ashikaga (1336–1568) i Tokugawa (1603–1867) bili su stvarni vladari Japana. Portugalski pokušaj pokrštavanja nije uspio, a Japan se dugo vremena zatvorio za sve strane utjecaje i takav je ostao sve do 1854. Discipliniranost i bespogovorna odanost svih Japanaca nekoj ideji, pa tako i izolacionizmu, jedinstvena je osobina japanskoga naroda toga doba.

Prvi Europljani u Aziji bili su Portugalci koje je V. da Gama, oplovivši Rt dobre nade, doveo 1498. do obala Indije. Pod Albuquerqueom osvojili su Gou (1510) i Melaku (1511) te osnovali faktorije u južnoj Kini. Za Portugalcima dolaze Španjolci, koji su 1565. osvojili Filipine. Jugoistočna Azija postaje poprište suparništva između europskih kolonijalnih sila potkraj XVI. i početkom XVII. st., kada se u tom području pojavljuju Nizozemci i Englezi. Tijekom XVII. st. Nizozemci preotimaju portugalske položaje i počinju širiti svoje kolonijalne posjede u Indoneziji. Kao novi kolonijalni takmaci na Indijskom se potkontinentu u XVII. st. pojavljuju Britanci i Francuzi. Britanci su tijekom XVIII. st. potisnuli Francuze iz Indije i počeli prodirati u Malaju, koja je dotad bila domena Nizozemaca, a preoteli su im i Ceylon (Šri Lanka). Nakon Napoleonovih ratova i Bečkoga kongresa (1815) Britanija je stekla prevlast nad Malajskim poluotokom, Nizozemci su zadržali Indoneziju, a Francuska je istisnuta iz Indijskog oceana, ali je zadržala enklave Pondichéry i Mahé. Tijekom XIX. st. vlast Velike Britanije proširila se na cijeli Indijski potkontinent sve do Himalaje te na Burmu i Beludžistan. Kako bi osigurali svoj kolonijalni imperij, Britanci su zavladali i nizom uporišta na putu za Indiju (Aden, obala Perzijskoga zaljeva, Singapore), a nedugo nakon otvaranja Sueskoga kanala i Egiptom.

U drugoj polovici XIX. st. francuski kolonijalisti počinju osvajati Indokinu te do početka XX. st. zaposjedaju cijelo područje današnjeg Vijetnama (Sjevernoga i Južnoga), Laosa i Kambodže. U tijeku XIX. st. Rusija je nastavila ekspanziju u Zakavkazju i istočno od Kaspijskog jezera te proširila svoje posjede na jug do granica Perzije i Afganistana te do granica Kine u srednjoazijskome prostoru. Dobivši 1858. od Kine teritorij istočno od rijeka Amura i Usurija sve do pacifičke obale, Rusija se učvrstila u Vladivostoku. Mamac za imperijaliste u XIX. st. bilo je sve slabije Kinesko Carstvo. Nakon poraza Kine u tzv. opijumskim ratovima Britanci dobivaju Hong Kong i Kina mora otvoriti niz svojih luka kolonijalnim silama (Velikoj Britaniji, Francuskoj, SAD-u, a zatim i Njemačkoj, Rusiji i Japanu). Potkraj XIX. st. kao nov imperijalistički takmac pojavljuje se Japan. Porazivši Kinu u ratu 1894–95., Japan je zaposjeo Formozu (Taiwan) i poluotok Liaotung (Liaodong; u Mandžuriji), s kojega se, međutim, pod pritiskom Rusije, Francuske i Njemačke morao povući. Zbog nemoći Kine da brani cjelovitost svoje zemlje, nastaje prava jagma imperijalista za koncesijama, posebnim povlasticama i »unajmljivanjem« pojedinih dijelova kineskog teritorija. Rusija iznuđuje dopuštenje za gradnju Transsibirske željeznice kroz Mandžuriju, a 1898. »unajmljuje« (zaposjeda) dio poluotoka Liaotunga s Dairenom (kineski Dalian) i Port Arthurom. Njemačka zaposjeda Tsingtao (Qingdao; 1897) i južni dio poluotoka Shantunga, Francuzi se učvršćuju u Kwantungu (Guandong; 1898), Britanci u Kowlonu (Jiulong) i Weihaiju. Porazivši Španjolsku 1898., SAD zaposjedaju Filipine. Interesne suprotnosti uzrokuju rat između Rusije i Japana (1904–05), u kojem je Rusija poražena, pa Japanci proglašuju svoj protektorat nad Korejom (anektirali su je 1910).

Nakon I. svjetskog rata Njemačka je izgubila svoje kolonijalne pozicije, a područja bivšega Osmanskog Carstva na Bliskom istoku podijelile su Francuska, zaposjednuvši Siriju i Libanon, i Velika Britanija, koja je svojoj vlasti podvrgnula Irak, Palestinu, Transjordaniju i Kuvajt. Na bivšem ruskom kolonijalnom teritoriju (Kavkaz, Srednja Azija, Sibir) ideje Listopadske socijalističke revolucije u Rusiji dovele su do uspostave sovjetske vlasti i niza sovjetskih socijalističkih republika, koje od 1922. tvore Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Europske sile zadržale su između I. i II. svjetskog rata golem dio azijskoga kontinenta, a i one zemlje koje su bile neovisne (Kina, Tajland, Nepal, Afganistan, Iran, Turska, Jemen, Saudijska Arabija) bile su uglavnom pod stranim utjecajem. Japanski su imperijalisti 1931. izveli invaziju na Mandžuriju i nametnuli joj satelitsku vladu; 1937. započeli su napad na Kinu, a u II. svjetskom ratu proširili su svoja osvajanja na cijelu jugoistočnu Aziju, Indokinu, Burmu i Filipine.

U borbi protiv Japana u tim su zemljama stvoreni pokreti otpora i vlastite oružane formacije, pa je nakon završetka II. svjetskog rata u Aziji počeo proces dekolonizacije.

Nakon 1945. Aziju politički obilježavaju dekolonizacija, regionalna suparništva i sučeljavanje poratnih velesila. Neovisnost velikih zemalja poput Indije i Pakistana (1947), Burme (1948) i Indonezije (1949), uz proglašenje NR Kine (1949), pokreće nove geopolitičke procese. Do početka 1970-ih stabilnost velikog dijela Azije urušavaju regionalni sporovi i ratovi. U Indokini se bori Sjeverni Vijetnam protiv Francuske (1945–54) i SAD-a (1964–73). U južnoj Aziji ratuje Indija protiv Pakistana (1947–49., 1965., 1971) i Kine (1962). Zapadnoazijski sredozemni rub opterećuju arapsko-izraelski ratovi (1948–49., 1956., 1967., 1973). Na Korejskom poluotoku rat traje od 1950. do 1953., a u jugoistočnoj Aziji malajsko-indonezijski sukob 1963–66. Problematična je bila i čvrsta politička podijeljenost Azije s jedne strane na komunistički i ideološki ekspanzivan prostor (SSSR, Kina i dr.) te s druge strane na ostale države, od višestranačkih do kraljevina. Zbog okružja komunističkih velesila, SAD na azijskome rubnom prostoru stvara savezništva i vojne blokove (SEATO 1954–77., Bagdadski pakt/CENTO 1955/59–79). Interese velesila posebno privlače regije Arapsko-perzijskoga zaljeva i Arapskog poluotoka, globalno važne u proizvodnji nafte i plina. Od sredine 1960-ih ondje je do izražaja došlo sovjetsko-američko suparništvo, naročito kroz posljednje arapsko-izraelske ratove. Suparništvo SSSR-a i Kine, osnaženo nakon ideološkoga rascjepa i graničnog sukoba 1969., odnosilo se na prevlast u pacifičkim rubovima (Sjeverna Koreja, Vijetnam) i angažman u indijsko-pakistanskom sporu. Izlaz iz sučeljavanja velesila, ekonomskog neokolonijalizma i regionalnih sporova većina azijskih država pokušavala je pronaći kroz pokret nesvrstanosti (od konferencije u Bandungu 1955). Od sredine 1970-ih širu suradnju na Bliskom istoku, u Indokini i sr. Aziji onemogućuju novi ratovi (libanonski 1976., vijetnamsko-kambodžanski 1978–79., kinesko-vijetnamski 1979., jemenski 1979., sovjetsko-afganistanski 1979–89., iransko-irački 1980–88., iračko-kuvajtski 1990–91. uz vojnu intervenciju SAD-a i saveznika). Revolucija u Iranu 1979. nadregionalno potiče islamistički utjecaj, a zbog toga slabi komunizam u sr. Aziji (muslimanski jug SSSR-a), potiskuje se utjecaj Zapada na Bliskom istoku i jača muslimanski otpor u kineskom Xinjiangu (Sinkiang). Raspad SSSR-a od kraja 1980-ih omogućio je neovisnost zemljama Kavkaza i ruskog dijela Turkestana, ali je potaknuo i nove konflikte (rat u Gruziji, Tadžikistanu, armensko-azerbajdžanski sukob). Na kraju XX. st. Azija i dalje ima cijeli niz konfliktnih zona, mnogobrojne teritorijalne sporove i nestabilne države.

Početak 2000-ih obilježen je vojnom intervencijom SAD-a i saveznika u Afganistanu (2001) i Iraku (2003), koja je otvorila prostor novim konfliktima (jačanje radikalnog islamizma, kurdsko pitanje, američko-iransko sučeljavanje i dr.). Izraelsko-palestinsko suprotstavljanje i dalje težišno opterećuje odnose na Bliskom istoku, koje 2011–12. oblikuje i niz pobuna i smjena vlasti u pojedinim arapskim zemljama sjeveroistočne Afrike (Egipat, Libija) i jugozapadne Azije (Bahrein, Jemen, Libanon, Sirija). Azijskoj političkoj stabilnosti pridonosi gospodarska i sigurnosna suradnja Rusije, bivših sovjetskih srednjoazijskih republika i Kine (niz sporazuma početkom 2000-ih). Destabilizirajući ostaju azijski prostori zahvaćeni suparništvima regionalnih sila (Iran, Izrael, Saudijska Arabija, Indija, Pakistan, Sjeverna i Južna Koreja i dr.). Potencijalno konfliktni ostaju i geopolitički sporovi u Južnokineskom moru i okolnom akvatoriju (kinesko-japansko sučeljavanje 2012).