Hrvatska

ilustracija
HRVATSKA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24ilustracija25ilustracija26ilustracija27ilustracija28ilustracija29ilustracija30ilustracija31ilustracija32ilustracija33ilustracija34ilustracija35ilustracija36ilustracija37ilustracija38ilustracija39ilustracija40ilustracija41ilustracija42ilustracija43ilustracija44ilustracija45ilustracija46ilustracija47ilustracija48ilustracija49ilustracija50ilustracija51ilustracija52ilustracija53ilustracija54ilustracija55ilustracija56ilustracija57ilustracija58ilustracija59

Hrvatska (Republika Hrvatska), država u jugoistočnoj Europi, između Slovenije na sjeverozapadu (duljina granice 667,8 km), Madžarske na sjeveru (355,5 km), Srbije na istoku (317,6 km), Crne Gore (22,6 km) na jugoistoku te BiH na jugu odnosno istoku (1011,4 km); obuhvaća 56 594 km². Glavni grad je Zagreb.

Položaj

Geografske koordinate krajnjih točaka: najsjevernija Žabnik, općina Sveti Martin na Muri, 46°33′N i 16°22′E; najjužnija otok Galijula (palagruški otoci), 42°23′N i 16°21′E; najistočnija Ilok 45°12′N i 19°27′E; najzapadnija Bašanija (rt Lako), 45°29′N i 13°30′E; najjužnija točka na kopnu je rt Oštra, općina Cavtat, 42°24′N i 18°32′E.

Prirodna obilježja

Hrvatska je pretežno nizinska zemlja. Nizine (teren ispod 200 m apsolutne visine) zauzimaju 53,4% teritorija, brežuljci (200 do 500 m apsolutne visine) 25,6% teritorija, a gorsko i planinsko područje (iznad 500 m apsolutne visine) 21,0% Hrvatske. Potkovast oblik teritorija upućuje na važnost panonske i primorske cjeline, međusobno spojenih pretežno krškim gorskim krajem. Prva od tih cjelina obuhvaća velik dio peripanonskog i manji dio panonskoga prostora, a druga najveći dio istočnojadranskoga prostora s gotovo svim jadranskim otocima. Pretežno krški gorski kraj Gorskoga kotara i Like, kao najuži dio planinskoga prostora gorske Hrvatske, spaja peripanonsko-panonski i jadranski prostor.

Veći dio teritorija Hrvatske građen je od sedimentnih stijena, od kojih su najzastupljenije karbonatne stijene vapnenac i dolomit. U znatnoj su mjeri zastupljene i klastične naslage: glineni škriljevci, lapori, pješčenjaci, konglomerati i breče. Eruptivnih je stijena malo, a zastupljene su intruzivima (granit, gabro, diorit), efuzivima (dijabaz, melafir, riolit, trahit, dacit, andezit, bazalt) te u neznatnoj mjeri pegmatitskim žilama i peridotom. Ima i miješanih sedimentno-eruptivnih (tufovi, bariti i dr.) te metamorfnih (gnajsi, tinjčevi škriljevci, serpentini, kvarciti, filiti, mramori i dr.).

Sve hrvatske planine pripadaju Dinaridima (Dinarsko gorje). Najviše su Dinara (Dinara, 1831 m), Kamešnica (Kamešnica, 1810 m), Biokovo (Sveti Juraj ili Jure, 1762 m), Velebit (Vaganski vrh, 1757 m), Plješivica (Ozeblin, 1657 m), Bjelolasica (1533 m), Risnjak (Risnjak, 1528 m), Svilaja (Svilaja, 1509 m), Snježnik (Snježnik, 1506 m).

Za Vanjske Dinaride karakterističan je krški reljef (zauzima 45,5% teritorija Hrvatske). Krš je razvijen u području Gorskoga kotara, Like, Banovine, Korduna, Istre, Dalmacije sa Zagorom i na otocima. To je područje uglavnom građeno od vapnenca i dolomita te jako rasjednuto (česti potresi) i korodirano. Korozijom se pukotine u vapnencu proširuju i međusobno spajaju u mrežu podzemnih šupljina i kanala koji mjestimično sežu do velike dubine i ispod morske razine; voda izbija pod tlakom iz podmorskih vrulja duž cijele hrvatske obale Jadrana.

Poniranjem vode duž rasjeda nastaju jame ili ponori. U njihovu se dnu javljaju stalni ili povremeni vodeni tokovi, a neke su u cijelosti ispunjene vodom (Crveno jezero). U Hrvatskoj je otkriveno oko 6000 jama. Najdublje jame nalaze se na Velebitu (Lukina jama – Trojama 1392 m; Slovačka jama, 1301 m; Patkov gušt, 553 m i dr.) i Biokovu (Stara škola, 576 m; Vilimova jama, 572 m i dr.), a u znatnom broju ima ih u Gorskom kotaru (Stupina jama, 407 m i dr.), Lici (Balinka, 328 m i dr.) i dr. Erozijom i korozijom duž horizontalnih rasjeda u krškom podzemlju nastaju špilje. Od mnogobrojnih špilja duljinom se ističu Đulin ponor–Medvedica (16 396 m) u Gorskom kotaru, zatim Muškinja–Panjkov ponor (12 385 m) na Kordunu te Veternica (7100 m) na Medvednici.

Rijeke ponornice (Lika, Gacka, Mrežnica, Krbava, Otuča, Korenica, Ričica i dr.) poniru u krškim pukotinama (ponori). Izdašna krška vrela, za razliku od slabijih izvora površinskih tokova u nepropusnim stijenama, često opskrbljuju vodom cijeli tok neke rijeke u kršu. Ponikve nastaju proširivanjem površinskih pukotina ili urušivanjem pokrova nad podzemnim šupljinama. One često imaju ravno dno pokriveno crvenicom. Najveće su zavale s ravnim naplavnim dnom polja u kršu (Ličko, Gacko, Krbavsko, Koreničko i dr.). Pokriveni krš nastaje kada se preko krškog terena nataloži naplavljeni materijal koji zaštićuje kršku podlogu od izravne površinske erozije i denudacije.

Hrvatskoj pripada 31 067 km² akvatorija Jadranskoga mora. Premda je zračna udaljenost od ušća rijeke Dragonje do rta Oštre samo 526 km, duljina hrvatske obale iznosi 5835,3 km, od čega kopnene 1777,3 km (30,5% ukupne obale), a otočne 4058,0 km (69,5%). Takav tip razvedenosti svjetski je poznat kao dalmatinska obala (otoci, obalna crta i planine pružaju se usporedno). Pred njom je 718 otoka i otočića, 389 hridi (uvijek iznad razine mora) i 78 grebena (ispod, u razini ili, za oseke, iznad mora). Stalno je naseljeno 50-ak otoka. Na njima živi 120 625 st. (2011; bez dijela Trogira na otoku Čiovu), dok je 1991. bilo 127 485 st. Većina otoka nastala je izdizanjem morske razine nakon posljednje pleistocenske glacijacije.

Naseljeni otoci

Ime Površina
(km²)
Duljina obale
(km)
Koeficijent
razvedenosti
Stanovništvo
(2011)
Cres 405,70 268,2 3,8 3 054
Krk 405,22 219,1 3,1 19 204
Brač 395,44 180,6 2,6 13 987
Hvar 297,38 270,1 4,4 10 893
Pag 284,18 302,5 5,1 9 201
Korčula 271,47 190,7 3,3 15 463
Dugi otok 113,30 182,1 4,8 1 641
Mljet 98,0 135,2 3,8 1 081
Rab 86,11 121,0 3,7 9 210
Vis 89,72 84,9 2,5 3 406
Lošinj 74,37 121,2 4,0 7 484
Pašman 60,11 70,2 2,5 2 844
Šolta 58,18 79,4 2,9 1 675
Ugljan 51,05 78,7 3,1 6 124
Lastovo 40,82 49,0 2,2 791
Čiovo1 28,13 46,7 2,5 5 008
Olib 26,14 33,3 1,8 132
Molat 22,18 51,6 3,1 192
Vir 22,07 31,9 1,9 3 032
Murter 17,58 42,6 2,9 4 839
16,51 35,2 2,4 559
Unije 16,87 38,1 2,6 88
Šipan 16,22 29,4 2,1 414
Sestrunj 15,12 29,3 2,1 45
Žirje 15,08 41,8 3,0 94
Silba 14,27 26,2 2,0 286
Drvenik Veli 11,70 23,9 2,2 140
Ist 9,73 23,0 2,1 178
Premuda 8,67 25,7 2,5 62
Zlarin 8,05 20,2 2,0 278
Kaprije 7,12 25,2 2,7 164
Ilovik 5,51 14,09 1,7 78
Biševo 5,91 18,1 2,1 11
Lopud 4,38 14,6 2,0 249
Zverinac 4,18 14,3 2,0 42
Rivanj 3,61 10,3 1,5 30
Susak 3,77 12,9 1,9 147
Vrgada 2,31 9,2 1,7 240
Rava 3,63 16,0 2,4 108
Drvenik Mali 3,43 12,0 1,8 92
Prvić 2,41 10,6 1,9 392
Koločep 2,43 11,9 2,3 165
Vele Srakane 1,18 7,4 1,9 3
Male Srakane 0,60 3,9 1,4 2
Krapanj 0,36 3,6 1,7 170
Ošljak 0,33 2,4 1,2 27

1 bez otočnog dijela Trogira

Rijeke pripadaju slijevu Crnoga (62%) i Jadranskoga (38%) mora. Njihova razvodnica leži 10,4 km od obale Jadrana, jugozapadno od Mrzlih Vodica. Gotovo sve dulje rijeke (Sava, Dunav, Drava, Kupa, Una, Bosut, Korana) pripadaju slijevu Crnoga mora. Imaju visok vodostaj zimi i nizak ljeti; iznimka su Drava i Mura s visokim vodostajem u ljetnom dijelu godine i s niskim zimi. Prema Jadranskome moru teku Mirna, Zrmanja, Krka, Cetina i Neretva, niz manjih rječica (Dragonja, Raša, Rječina, Dubračina, Guduča, Jadro, Ljuta) kao i većina krških ponornica. Rijeke jadranskoga slijeva znatno su kraće od rijeka crnomorskoga slijeva. Siromašnije su vodom, većega su pada i imaju malo pritoka. Plovne su: Sava (446 km, u Hrvatskoj), Drava (151 km), Dunav (137 km), Neretva (20 km), Zrmanja (10 km) i Kupa (4 km).

Prirodna jezera leže uglavnom u primorju. Najveća su: Vransko jezero (30,7 km²) kraj Biograda na Moru, Jezero (30,23 km²) kraj Metkovića, Prukljansko (11,1 km²) kraj Šibenika, Vransko (5,8 km²) na otoku Cresu, Nadinsko blato (4,88 km²) kraj Benkovca, Baćinska jezera (1,9 km²) kraj Ploča, Veliko Blato (1,3 km²) na otoku Pagu i dr. Najpoznatija su Plitvička jezera (1,98 km²; nac. park od 1949). Osobito su značajna jezerca dinarskoga krša (Imotska jezera i dr.), prirodne pojave značajne i za turizam. Umjetna jezera izgrađena su uglavnom na rijekama (Drava, Cetina, Lika, Ličanka, Lokvarka) za potrebe hidroelektrana te uz riječne tokove kao posljedica vađenja šljunka.

Klima je u većem dijelu Hrvatske umjereno kontinentalna, u višim planinama (Velebit, Risnjak, Snježnik) planinska, a u primorju i dijelu zaleđa sredozemna. Prijelaznu submediteransku klimu ima i područje sjevernog Jadrana (Istra, Hrvatsko primorje) i širi zagorski prostor u Dalmaciji. Srednja zimska (siječanj) temperatura iznosi u primorju od 2 °C u sjev. dijelu do 9 °C u juž. dijelu, a smanjuje se od obale prema unutrašnjosti (izoterme se pružaju usporedno s obalom) i od juga prema sjeveru. Kontinentalni dio ima zimi srednju temperaturu uglavnom od 0 °C do –2 °C; iznimka su vrhovi slavonskih gora (Papuk, Krndija, Psunj, Dilj i dr.) i Medvednica s temperaturom od –2 °C do –4 °C. Gorski dio Hrvatske (Gorski kotar, Lika) ima zimi srednju temperaturu od –2 °C do –4 °C, a planine iznad 1500 m od –4 °C do –6 °C. Srednja ljetna temperatura (srpanj) u kontinentalnom dijelu iznosi 22 °C. U slavonskim gorama, na Medvednici i u gorama Hrvatskoga zagorja nešto je niža (20 °C), a u ist. dijelovima (Srijem) neznatno viša (22 °C). Gorski dijelovi Hrvatske imaju srednju ljetnu temperaturu od 10 °C do 18 °C, a polja u kršu i riječne doline 18 °C do 20 °C. Primorski dio Hrvatske ima srednju ljetnu temperaturu između 24 °C i 26 °C; unutrašnjost Istre neznatno je hladnija (22 °C). Prosječna godišnja količina oborina kreće se od 600 mm do 3850 mm. Najviše oborina prima Ćićarija, planine sjeverozap. dijela Gorskoga kotara, Velebit i Biokovo te okolica Dubrovnika (3200 do 3850 mm). Najmanje oborina imaju istočni dijelovi zemlje (600 mm). Veći dio kontinentske Hrvatske prima između 700 mm i 1000 mm oborina godišnje.

Biljni pokrov

Bitne su značajke biljnoga pokrova Hrvatske velika biološka raznolikost ili biodiverzitet, biljnogeografska osebujnost i biljnogeografska raznolikost. One su odraz današnjih ekoloških prilika i posljedica promjena kroz geološku prošlost.

Flora ili cvjetana

Biološku raznolikost i bogatstvo hrvatske flore pokazuje usporedba broja vrsta papratnjača, golosjemenjača i kritosjemenjača u Hrvatskoj i u nekim drugim državama. Npr. u Madžarskoj raste (približno) 2200 vrsta, u Austriji 2900, u Sloveniji i u Švicarskoj po 3000, u Njemačkoj 3300, u Francuskoj 4200, u Italiji 5600, dok ih je u Hrvatskoj oko 4000 vrsta. To još više dolazi do izražaja ako se izračuna broj vrsta na 100 km², pa je redoslijed: Slovenija (najbogatija) s oko 14,8 vrsta, Švicarska 7,3, Hrvatska 7,1, Austrija 3,5, Madžarska 2,4, Italija 1,8, Njemačka 0,9, Francuska 0,8 vrsta.

Druga je bitna značajka hrvatske flore njezina biljnogeografska osebujnost. Ona se izražava brojnošću endema. U nas raste gotovo 300 endemičnih vrsta i podvrsta. S biljnogeografskoga gledišta najznačajnije su one vrste koje rastu isključivo u Hrvatskoj, najčešće na ograničenu prostoru, npr. na nekoj planini, otoku i sl. Endemima se ističu osobito neke naše primorske planine, napose Velebit i Biokovo, te kvarnersko otočje i viška otočna skupina. Naš je najznačajniji endem monotipski biljni rod degenija (Degenia) s jedinom vrstom velebitskom degenijom. Na Velebitu rastu i velebitska pjeskarica, velebitska prženica, velebitska djetelina, prozorski zvončić, trocvjetna mlječika i dr. Među biokovskim endemima osobito su značajne biokovsko zvonce, suličasta zečina, biokovska zečina, biokovska visika, dok dalmatinski crni bor osim na Biokovu raste i na poluotoku Pelješcu te na otocima Braču, Hvaru i Korčuli, a trobridi sijedac na stijenama i točilima Biokova, Kozjaka, Mosora te na otocima Braču i Hvaru. Vrlo su ograničena areala neki endemi viške otočne skupine, npr. jabučka zečina, jabučka mrižica, biševska lazarkinja, palagruška zečina, palagruško zelje, palagruško ptičje mlijeko. Kvarnerska slezenica i dalmatinska zečina raširene su na kvarnerskim otocima, a istarski zvončić od južnih obronaka Učke (Sisol) u Istri preko kvarnerskih otoka do primorskoga podnožja Velebita. Učkarski zvončić (Campanula tommasiniana) raste na stijenama Male i Vele Učke. Sjeverna Hrvatska floristički je srodnija sa srednjom Europom i ne obiluje endemima kao južna Hrvatska. Posebno se ističe ukrasna hrvatska perunika na karbonatnim stijenama i policama te na čistinama u toploljubnim (termofilnim) medunčevim šumicama na Medvednici, gorama Hrvatskoga zagorja i u ogulinskome kraju.

Osebujnosti hrvatske flore pridonose još dvije skupine endemičnih biljaka kojih je areal nešto veći pa zahvaćaju manje ili više i u susjedna područja. Jedne su ilirskojadranske endemične svojte, koje su, kao skupina širega mediteranskoga flornog elementa, raširene na većim ili manjim područjima istočnojadranskoga primorja. Njima pripadaju npr. primorski mekinjak, piramidalni zvončić, krčki i ilirski kozlinac, uskolisno zvonce, krška i trnovitotrepavičava zečina, dalmatinska žutica, klasoliki vrisak, jagodasta i Wulfenova mlječika, pravi buhač, tršćanski karanfil i dr. Drugu skupinu tvore biljke ilirsko-balkanskoga flornog elementa sa središtem areala u gorskim i nizinskim područjima zapadnog dijela Balkanskoga poluotoka, tj. u ilir. biljnogeografskoj provinciji. Njima pripadaju npr. Blagajev likovac, zrakasta žutica, hrvatska bresina, Kitajbelov jaglac, biskupska kapica, proljetno mišje uho, planinska krkavina, kranjski ljiljan, šumska režuha, crnkastocrveni i grimizni kukurijek, javor gluhać, velika mrtva kopriva.

Treća je bitna značajka hrvatske flore velika biljnogeografska raznolikost, što je posljedica biljnogeografskoga položaja Hrvatske. Njome prolazi granica između dviju velikih biljnogeografskih regija holarktičkoga flornoga carstva (→ florna carstva): mediteranske, koja u Hrvatskoj obuhvaća sve otoke i primorski dio kopna uključujući južne padine primorskih planina, i eurosibirsko-sjevernoameričke regije, kojoj pripadaju nizinska i planinska područja ostalih dijelova Hrvatske. Značajni su također utjecaji iransko-turanske (u ist. Hrvatskoj) i alpsko-visokonordijske regije (u najvišim planinama). Na prostoru Hrvatske susrele su se stoga biljne svojte vrlo različite po nastanku i geografskoj raširenosti, po čemu ih se razvrstava u florne elemente:

1. Sredozemni florni element. U primorskim područjima (mediteranska regija) najveći broj vrsta pripada sredozemnomu flornom elementu kojega je težište raširenosti u Sredozemlju, dok su drugi florni elementi zastupljeni slabije. S obzirom na manji ili veći areal u pojedinim dijelovima toga područja, razlikuje se u sklopu mediteranskoga flornog elementa, uz već navedene ilirsko-jadranske biljke, nekoliko skupina. Velik broj vrsta pripada skupini općemediteranskih ili cirkummediteranskih biljaka, kojih se areal proteže najvećim dijelom Sredozemlja. Takve su u hrvatskoj flori npr. divlja maslina, hrast crnika ili česvina, obična planika, divlja smokva, primorska kozja krv, tetivika, tršlja i smrdljika, mirta, lopočika ili lemprika, širokolisna komorika i dr. Neke su vrste zapadnomediteranske biljke, koje u našem primorju dosežu ist. granicu svojeg areala, npr. ljepljivi bušin, grmoliki dubačac, španjolski grašar, mnogocvjetni vrijes, uskolisna zelenika, mauretanijska ampelodezma. S njima su se u našem primorju susrele istočnomediteranske biljke, koje pak tu dosežu zap. granicu svojeg areala, npr. pršljenasti vrijes, grčka planika ili »goli čovik« (Arbutus andrachne), vitki slak, kretski grašar, kretski bušin, glavičasta majčina dušica i dr. Skupini mediteransko-pontskih biljaka, koje su osim u Sredozemlju raširene i u području iransko-kaspijske flore, pripadaju npr. primorski kršin, vrtna šparoga, rašeljka, bodljikava veprina, piramidalni sirak, kasna krutovlatka, zlatni zvjezdan, sivozelena pirika i dr. Mediteransko-atlantske biljke svojim se arealima osim u Sredozemlju protežu i na atlantska područja zap. Europe. Toj skupini pripadaju npr. šćulac ili petrovac, obalna mlječika, primorski kotrljan, šiljasti sit, šćuloliki oman.

2. Južnoeuropski (submediteranski) florni element ujedinjuje skupinu biljaka kojih je težište raširenosti u južnoj Europi. U nas su takve biljke česte u listopadnom (submediteranskom) području primorja, dok su u kopnenim krajevima rjeđe i rastu samo na toplijim staništima. Među najčešćima su iz te skupine npr. hrast medunac, maklen, drijen, koprivić, udikovina ili šibikovina, klobučac, modro vrapčje sjeme, šiljorep, zlatinjak, obična potkovica, kameničak, brdski dubačac ili »trava iva«, ružičasti slak.

3. Pontski florni element zasebna je biljnogeografska skupina sa središtem areala u stepskom i šumostepskom području sjeverno i istočno od Crnoga mora, odakle su k nama biljke dospjele preko panonskih stepskih područja. Zato rastu pretežito u istočnoj Hrvatskoj i razmjerno su rijetke, npr. ljubičasta pavitina, trobridi lanilist, sibirski zvončić, žuti i rutavi lan, brdski zvjezdan, ilirski žabnjak.

4. Subpontski florni element. Sličnu raširenost, ali nešto širi areal, imaju biljke ovoga flornog elementa. Češće su i u našoj ih je flori nešto više, npr. gomoljasta končara, srpasta vija ili žuta lucerna, mnogocvjetni žabnjak, uspravna pavitina, obična lastavina, slatki kozlinac, brdska djetelina, uspravni čistac, bijela i srebrnasta petoprsta, pustenasti čičak, šareni grašar i dr.

5. Srednjoeuropski florni element. Mnoge vrste, osobito u sjevernoj Hrvatskoj, pripadaju tomu flornom elementu. Među njima su mnoge biljke naših listopadnih šuma, npr. hrast kitnjak, obična bukva, obični grab, velelisna lipa, gorski javor, tisa, obična pavitina, šuplji mlađak, medvjeđi luk, lukovičasta režuha, velebilje, obični kozlac, divlja trešnja, šumska ljubica i dr.

6. Europski florni element. Većim arealima od biljaka prethodne skupine odlikuju se biljke europskoga flornog elementa, koji je u nas također zastupan velikim brojem vrsta, npr. javor klen i javor mlječ, hrast lužnjak, lijeska, crna joha, sitnolisna lipa, bijeli ili obični jasen, crna bazga, gorski brijest, krhka vrba, pasja ruža, ovsenica pahovka, livadni krestac, dlakavi šaš, velecvjetni crijevac, kopitnjak, bijela šumarica, crni gavez, ljekoviti plućnjak, livadna kadulja, suličasti trputac, lukovičasti i vunenasti žabnjak, obični srpac i dr.

7. Atlantski florni element. Biljke kojih se areal proteže područjem oceanske, tj. ekstremno vlažne klime u zapadnoj Europi, pripadaju atlantskomu flornom elementu. Osim tankolista, u Hrvatskoj iznimno rijetke paprati, u nas nema biljaka te skupine. Nešto su češće, međutim, biljke subatlantskoga flornog elementa, kojih areali sežu i u manje vlažna područja Europe. Zato u nas rastu osobito u zapadnim vlažnijim područjima Hrvatske. Toj skupini pripadaju npr. vrišt, šumski dubačac, dlakava žutica, zajik ili lakotnik.

8. Borealni florni element. Biljke s težištem raširenosti u hladnim područjima sjevernih crnogoričnih šuma (tajga) pripadaju borealnomu flornom elementu. Na toplijem jugu Europe takve su biljke razmjerno rijetke, jer su se kao reliktne svojte iz hladnijih razdoblja geološke prošlosti Zemlje do danas mogle održati samo na hladnijim staništima. Zato rastu pretežito na mrazištima u crnogoričnim šumama i na cretovima. Toj skupini pripadaju u nas npr. okruglolisna rosika, bijela šiljkica, uskolisna suhoperka, trolistica ili gorki trolist, šumska crvotočina, zelenkasta kruščica, srčasti čopotac, medvjetka, stela, sploštena crvotočina, trava tvrdača, zmijinac, cretna breza, obična smreka, planinska bahornica, brusnica. Većina je tih biljaka, zbog promjena klime i zbog čovjekovih utjecaja, danas vrlo ugrožena, a neke su, smatra se, izumrle jer nisu ponovno nađene.

9. Subborealni florni element. Prethodnoj su skupini biljnogeografski srodne biljke subborealnoga flornog elementa s nešto većim arealima, pa su i u nas mnogobrojnije. Toj skupini pripadaju npr. obična paprat, kijačasta crvotočina, kaljužnica, prava končara, pocijep, obična borovica, petrov krst, papučica, trepetljika, jarebika, obični bor, sremza, okruglolisna kruščica i dr.

10. Arkto-alpski florni element. Znatno su slabije zastupljene biljke arkto-alpskoga flornog elementa. Glavni dio areala tih biljaka nalazi se u hladnim arktičkim tundrama, dok na jugu Europe rastu u visokim planinama iznad gornje šumske granice, gdje je klima donekle slična arktičkoj. Naše planine nisu toliko visoke, pa su se rijetke takve biljke, npr. ozimica, crvena i grozdasta kamenika, uspjele održati samo na najhladnijim staništima. Nešto su češće biljke alpskoga flornog elementa, kojega je težište raširenosti u Alpama i drugim planinskim masivima južne Europe. U hrvatskoj su flori među takvima npr. kluzijeva sirištara, obična pasvica, dlakavi pjenišnik, proljetna crnjuša, oštri i vazdazeleni šaš, planinska vrba, okruglolisna čestika, planinski stolisnik, bor krivulj. Simbol planinara, zakonom zaštićeni runolist, pripada altajsko-alpskomu flornom elementu, a u hrvatskim je planinama zastupljen posebnim varijetetom crassense. U skupini s runolistom još su npr. lijepa dvobojna planinska pilica, proljetna sirištara, planinski luk.

11. Kozmopolitske vrste. Mnoge su biljke hrvatske flore raširene na svim ili na većini kontinenata pa pripadaju kozmopolitskoj skupini. Ima ih najviše među močvarnim i vodenim biljkama, npr. obični žabočun, obična vodena leća, širokolisni rogoz, trska, ljutak, borak, različite vrste mrijesnjaka, močvarna jezernica, potočarka te mnogi korovi i ruderalne biljke.

12. Adventivne vrste. Osim prirodnih načina raširenosti biljaka, mnoga su područja čovjekovim posredstvom obogaćena adventivnim biljkama (pridošlicama). U prapovijesno doba iz Azije su dospjele stare pridošlice kao pšenica, ječam, raž i dr., a s njima i mnogi korovi, npr. mak turčinak, modri različak, kukolj, poljski i ražasti ovsik, poljska gorušica, pasja mlječika, obična loboda. Druge su prenesene nakon otkrića Amerike (neofiti). Američkoga su podrijetla neke poljodjelske kulture, npr. kukuruz, krumpir, paprika, bundeva, rajčica, mnoge vrste ukrasnoga grmlja, drveća i zeljastih biljaka, ali i mnoge korovne i ruderalne vrste, npr. ambrozija ili limundžik, kanadska hudoljetnica, hrapavi šćir, kužnjak, vlasasto proso, divlji troskot, vodena kuga. Azijskoga su podrijetla npr. azijski pelin, japanski dvornik, žljezdasti i Balfurov nedirak i dr.

Vegetacija ili raslinstvo

Raznolikost prirodnih i antropogenih staništa i bogatstvo flore razlogom je nastanka velikoga broja biljnih zajednica (→ fitocenoza) koje tvore vegetaciju Hrvatske. Do sada je opisano oko 30 vegetacijskih razreda, raščlanjenih približno u 50 redova, 80 sveza i oko 300 asocijacija. Jedne su nastale na prirodnim staništima, pa tvore primarnu ili prirodnu vegetaciju (prirodne šume, zajednice točilarke, stjenjače, vodenjare, halofilna vegetacija morskih obala i dr.). Druge, nastale čovjekovim posredstvom, sekundarne su ili antropogene (travnjaci, korovna i ruderalna vegetacija, uzgajane šume, parkovi i dr.). Budući da Hrvatska u cijelosti leži u području »šumske klime«, šume su najvažniji tip prirodne vegetacije. Ondje gdje su prvotne šume uništene, obnovit će se prirodno, ako čovjek ne priječi njihov razvoj. Zbog velikih klimatskih razlika i biljnogeografskoga položaja, primorska se područja (mediteranska regija) po sastavu i izgledu vegetacije bitno razlikuju od ostalih nizinskih i planinskih područja (eurosibirska regija) Hrvatske. To je izraženo ne samo u šumskoj već i u ostalim tipovima vegetacije.

Mediteranska regija. Značajno je da klimazonalnu vegetaciju (→ klimaks, vegetacijski) najnižega vegetacijskoga pojasa, kako u primorju tako i u kopnenim nizinskim područjima Hrvatske, tvore hrastove šume. One se, međutim, i po izgledu i po sastavu bitno razlikuju. U najtoplijem i najsušem dijelu mediteranske regije, tj. u vazdazelenoj (eumediteranskoj) zoni, koja obuhvaća vrlo uski obalni dio južnoistarskog i dalm. kopna te gotovo sve otoke osim sjevernih i istočnih dijelova kvarnerskih otoka i vršnih dijelova otoka Brača, klimazonalnu vegetaciju tvore vazdazelene crnikove šume vegetacijske sveze Quercion ilicis. Najznačajniju ulogu ima u tim šumama vazdazeleno grmlje, a od drveća u prvome redu crnika ili česvina (Quercus ilex).

U današnjoj slici biljnoga pokrova vazdazelene zone visoke šume, kakve se nalaze npr. na otocima Rabu, Košljunu, Lokrumu, Mljetu i na Brijunima, zauzimaju razmjerno male površine. Budući da su se iskorištavale za ogrjev, brodogradnju i dr., na mnogim su površinama zamijenjene makijom. Još veće površine, na kojima su šume i makije stoljećima potiskivane (nerijetko namjerno izazvanim požarima) radi dobivanja obradivih površina i pašnjaka, obrasle su niskim šikarama (garizima ili bušicima) vegetacijskoga reda Cisto-Ericetalia te zajednicama raznovrsnih kamenjarskih pašnjaka pretežito razreda Therobrachypodietea. Sekundarno, na površinama gariga i kamenjara proširile su se, što prirodnim širenjem sjemenja što sadnjom, šume alepskoga bora. U vršnim dijelovima Hvara i Brača, na poluotoku Pelješcu te na Biokovu rastu šume dalmatinskoga crnoga bora.

Na vazdazelenu zonu u smjeru kopna nadovezuje se listopadna (submediteranska) zona (uključujući mediteransko-montani pojas). Seže do granice eurosibirske regije, tj. u primorskim planinama dotiče donju granicu primorskih bukovih šuma, a u nižim područjima Istre te u riječnim dolinama i kanjonima (Zrmanja, Krka, Cetina, Neretva) prodire dublje u kopneno zaleđe (Lika, Kninska, Sinjska i Imotska krajina). Ono što su u eumediteranu vazdazelene crnikove šume, to su u submediteranu listopadne medunčeve šume s bijelim i crnim grabom. Po broju vrsta drveća i grmlja to su naše najbogatije listopadne šume. Na mnogim su površinama degradirane do stadija gustih šikara ili rjeđih šibljaka drače. Nerijetko su potpuno uništene i zamijenjene travnjacima i kamenjarskim pašnjacima pretežito reda Scorzonero-Chrysopogonetalia, a ponegdje šumama crnoga bora, koje su najvećim dijelom sađene, rjeđe prirodne (npr. Senjska draga, Velika i Mala Paklenica). Značajno je da se posljednjih desetljeća, zbog bitnoga smanjivanja stočarstva te zamjene drveta drugim energentima za ogrjev, šume prirodnim putem obnavljaju. To je vidljivo na mnogim površinama u cijelome primorju. Uz jadransku magistralu, npr. između Rijeke i Crikvenice, ima danas znatno manje širokih vidika prema moru nego prije pola stoljeća, jer su mnogi prijašnji kamenjarski travnjaci zarasli visokim šikarama, a prijašnje su šikare prerasle u šume. Taj se prirodni proces (progresivna sukcesija vegetacije) odvija na svim površinama na kojima je izostao čovjekov utjecaj.

Vlažni nezaslanjeni ili slabo zaslanjeni travnjaci u mediteranskoj regiji hrvatskog primorja pripadaju redu Trifolio-Hordeetalia. Zauzimaju male površine (npr. u Istri, na otoku Pagu, u dolinama rijeka Zrmanje, Cetine, Neretve). Zbog različitih vodoprivrednih, melioracijskih i drugih zahvata njihov je opstanak ugrožen. To vrijedi općenito za vlažna i močvarna staništa, a osobito u primorju gdje su znatno rjeđa nego u ostalim područjima. Rubove tekućih i stajaćih voda (npr. Vransko jezero kraj Pakoštana, delta Neretve, dolina rijeke Krke) obrastaju zajednice visokih šaševa i trščaka razreda Phragmitetea, u nešto dubljoj vodi razvijaju se zajednice zakorijenjenih vodenjara lopoča, lokvanja i mrijesnjaka razreda Potametea, a na površini ili ispod površine još dublje vode plutaju zajednice vodenih leća razreda Lemnetea. Na muljevitim i muljevito-pjeskovitim površinama koje su u jeseni i zimi pod vodom a ljeti dulje vrijeme izvan vode (npr. u delti Neretve) razvija se, danas već vrlo rijetka, vegetacija niskih šiljeva razreda Isoeto-Nanojuncetea. U priobalju, na vlažnim i močvarnim staništima gdje dolazi do jačeg zaslanjivanja zbog miješanja slatke i morske vode, razvijena je vegetacija halofilnih travnjaka i močvarnih slanuša vegetacijskoga razreda primorskih sitova (Juncetea maritimi). Posebna je vegetacija »livada« caklenjače (razred Arthrocnemetea) na poplavnoj muljevitoj morskoj obali. Takva su staništa u nas također vrlo rijetka (npr. na otocima Rabu i Pagu, na ušću Neretve) i vrlo ugrožena, kao i obalne pješčane sipine (npr. na otocima Rabu, Mljetu, Lopudu) što ih obrasta osebujna pješčarska vegetacija razreda Ammophiletea.

Vrlo je značajna vegetacija mediteranskoga reda Asplenietalia glandulosi s nekoliko endemičnih asocijacija u pukotinama vapnenačkih stijena, gdje rastu mnoge endemične i rijetke biljke hrvatske flore. Nije manje zanimljiva ni vegetacija primorskih točila razreda Drypidetea spinosae s malim brojem vrsta koje su se prilagodile životu u ekstremnim uvjetima na pokretnu kamenitom staništu, kao i vegetacija razreda Adiantetea u vlažnim prokapnim pećinama, gdje zbog pomanjkanja svjetlosti raste malo vrsta viših biljaka, a prevladavaju mahovine i alge. Na poljima strnih žita rastu mnogi korovi u zajednicama reda Secalinetalia, dok su na okopavinama kao i na ruderalnim staništima (uz putove, životinjske nastambe, smetišta i sl.) raširene zajednice reda Chenopodietalia.

Eurosibirsko-sjevernoamerička regija površinom je mnogo veća i visinski znatno razvedenija od prethodne, pa su izraženiji i raščlanjeniji vertikalni vegetacijski pojasi. Oni se međusobno razlikuju ne samo po klimazonalnoj vegetaciji već i po sveukupnome vegetacijskome kompleksu raznolikih prirodnih i antropogenih fitocenoza, kao posljedica klimatskih i drugih ekoloških uvjeta koji se mijenjaju prema nadmorskoj visini i izloženosti.

1. Najniži je, kao i u primorju, ali bitno drukčijega sastava, pojas hrastovih šuma nizina i brežuljaka (»hrastov« pojas). Zonalne su zajednice mješovitih kitnjakovo-grabovih šuma sveze Erythronio-Carpinion betuli. Osim njih, šumskomu vegetacijskomu kompleksu toga pojasa pripadaju različite azonalne šumske zajednice, kao što su acidofilne lužnjakovo-kitnjakove šume sveze Quercion robori-petraeae, toploljubne medunčeve šume sveze Orno-Ostryon, borove šume s crnjušom sveze Erico-Pinion, poplavne lužnjakove šume sveze Alno-Quercion roboris. Na malim površinama rastu močvarne šume crne johe sveze Alnion glutinosae, a na riječnim šljunkovitim i pjeskovitim obalama zajednice vrbika i topolika reda Salicetalia purpureae.

2. Iznad hrastova pojasa nadovezuje se široki »bukov« pojas, koji obuhvaća najveće površine naših brdskih i gorskih krajeva sve do granice mediteranske regije na južnim padinama primorskih planina. Vegetacijski klimaks čine pretežito zajednice ilirskih bukovih šuma sveze Lonicero-Fagion. Taj se široki pojas može raščlaniti na nekoliko potpojasa. Na hrastov pojas kopnenih područja izravno se nastavlja potpojas čistih bukovih šuma, slijedi potpojas miješanih listopadno-crnogoričnih bukovo-jelovih šuma, iznad toga potpojas listopadnih pretplaninskih bukovih šuma, a s primorske strane, na medunčeve šume mediteranske regije, nastavlja se potpojas primorskih bukovih šuma. Valja istaknuti da je većina hrvatskih bukovih i hrastovih šuma floristički znatno bogatija nego analogne srednjoeuropske šume. Osim zonalnih zajednica i u bukovu su pojasu, ovisno o mikroklimatskim, edafskim, hidrološkim i drugim ekološkim uvjetima, razvijene različite azonalne šumske zajednice kao što su acidofilne bukove šume s bekicama, bukove šume s rebračom, lipovo-tisove šume, bukove šume s crnim grabom, crnogorične jelove šume s rebračom, smrekove šume na mrazištima sveze Piceion abietis i dr.

3. Samo vršni dijelovi hrvatskih najviših planina, iznad 1400 m, pripadaju pojasu klekovine krivulja ili planinskoga bora, dok pojas nešumske planinske vegetacije u nas ne postoji, jer hrvatske planine nisu dovoljno visoke. Kao i u sredozemnoj, tako je i u eurosibirskoj regiji razvijeno, osim šumskih, mnogo drugih, prirodnih i antropogenih zajednica. Razmjerno velike površine zauzimaju još danas travnjaci (livade i pašnjaci), vrlo različiti po ekološkim značajkama i florističkome sastavu. Oni na vlažnim tlima pripadaju razredu Molinio-Arrhenatheretea, na sušim slabo kiselim do bazičnim tlima razredu Festuco-Brometea, na jače kiselim tlima razredu acidofilnih travnjaka i vriština Nardo-Calunetea, a planinske rudine na vapnenačkoj i dolomitnoj podlozi razredu Elyno-Seslerietea. Močvarna vegetacija trščaka, visokih i niskih šiljeva i vodena vegetacija srodne su onoj u primorju te pripadaju istim razredima (Phragmitetea, Isoeto-Nanojuncetea, Potametea, Lemnetea). Vrlo je rijetka i pred izumiranjem, pa zato uglavnom fragmentarno razvijena, reliktna cretna vegetacija. Dijelom pripada skupini prijelaznih cretova reda Scheuchzerietalia palustris, dijelom redu acidofilnih niskih cretova reda Caricetalia fuscae (nigrae), a dijelom bazofilnim niskim cretovima reda Caricetalia davallianae. Potpuno razvijenih visokih ili nadignutih cretova razreda Oxycocco-Sphagnetea u nas više nema, a jedini je ostatak cret Trstenik u Gorskome kotaru, koji će, što zbog promjene klime što zbog čovjekova utjecaja, uskoro potpuno nestati.

Manje je ugrožena, ali ne manje značajna, vegetacija u pukotinama stijena. Premda srodna srednjoeur. vegetaciji, pa pripada zajedničkomu redu i razredu (Potentilletalia caulescentis, Asplenietea trichomanis), zastupljena je u nas pretežito posebnim jugoistočnoeur. svezama (Micromerion croaticae i Moehringion muscosae), a manjim dijelom alpskom svezom Potentillion caulescentis. Na vapnenačkim točilima razvijaju se zajednice točilarke reda Thlaspietalia rotundifolii i, manje zastupljena, reda Arabidetalia coeruleae. Osebujna vegetacija kopnenih pokretnih pijesaka (sipine ili dine) u nas je još donekle očuvana samo na Đurđevačkim pijescima. Pripada endemičnoj panonskoj svezi rukavčaste vlasulje (Festucion vaginatae) iz srednjoeur. reda trave gladice (Corynephoretalia). Ta je vegetacija vrlo ugrožena zbog zaraštavanja, os. zajikom, kupinom i bagremom.

Korovne zajednice na poljima strnih žita (pšenice, raži, ječma i dr.) pripadaju redu Centauretalia cyani, a zajednice okopavina (kukuruza, krumpira, šećerne repe i dr.) pretežito redu Chenopodietalia albi i manjim dijelom (u istočnoj Hrvatskoj) redu Eragrostietalia. Vrlo je raznolika i vegetacija smetištarki, koja osvaja staništa s obiljem dušika u tlu (smetišta, rubovi putova, uz potoke i rijeke, pokraj kuća i životinjskih nastamba i dr.), po čemu je srodna s korovnom. Odatle i zajednički naziv nitrofilna vegetacija, a mnogobrojne asocijacije razvrstane su u nekoliko vegetacijskih razreda (Artemisietea vulgaris, Bidentetea tripartiti, Chenopodietea, Plantaginetea majoris) koje povezuje nitrofilnost, ali se razlikuju po drugim ekološkim značajkama staništa: vlažnost tla, reakcija (pH), fizikalna svojstva tla, osvijetljenost i dr.

Istaknuto bogatstvo, osebujnost i veliku raznolikost biljnoga pokrova Hrvatske valja očuvati. Jedini je učinkovit način zaštita i očuvanje staništa ugroženih biljaka i biljnih zajednica. Zbog mnogolikih antropogenih utjecaja (reguliranje vodotoka, hidromelioracije, onečišćenje voda i tala, izgradnja različitih objekata, razvoj turizma i dr.) najugroženije su prirodne vodene, močvarne i rijetke cretne biljne zajednice, zatim halofilna vegetacija muljevitih i pjeskovitih morskih obala kao i kopnenih pijesaka. Međutim, uništenju su sve više izložene i mnoge antropogene zajednice, kao što su travnjaci (jedni zbog uništavanja staništa i proširivanja oraničnih površina, drugi jer su napušteni pa zaraštavaju u šikare i šume), ali i mnoge danas već rijetke korovne biljke i zajednice (suzbijanje korova osobito herbicidima). Zato su pripremljeni i u lipnju 1999. u Hrvatskom saboru prihvaćeni Nacionalna strategija i akcijski plan zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti Republike Hrvatske (NSAP), čime RH sustavno planira zaštitu prirode. Ostaje da se planovi provedu, ne samo zbog međunar. obveza već u prvom redu za dobrobit budućih naraštaja.

Biljni svijet mora

Biljni svijet mora  → jadransko more, flora i fauna

Životinjski svijet (fauna)

U Hrvatskoj žive predstavnici gotovo svih europskih kopnenih životinja. Od kontinentskih to su vrste karakteristične za srednjoeuropsko, panonsko (istočnoeuropsko) i alpsko područje, a od sredozemnih one karakteristične za mediteransko-planinsko (oromediteransko), zapadnomediteransko i istočnomediteransko područje. Uz njih, u tzv. pribježištima, žive i mnogi predstavnici predglacijalne faune. Zato je fauna Hrvatske, u usporedbi s bilo kojom faunom sjevernijih područja, raznovrsnija i bogatija.

Kopnena fauna

Kopnenu faunu u Hrvatskoj čine kontinentske i mediteranske životinje. Njihovi se areali preklapaju u Istri, na kvarnerskim otocima Cresu, Krku i Rabu, duž primorskih padina Učke i Ćićarije, Risnjaka, Kapele i Velebita te na Dinari. Populacije mediteranske faune nalaze se i u unutrašnjosti na prisojnim padinama planina i na krajnjem istoku Slavonije, a populacije kontinentske faune na planinama Biokovu, Moseću, Mosoru, Promini i Svilaji.

Kontinentska fauna

Kontinentska fauna, slična je srednjoeuropskoj, a čine je uglavnom životinje vlažnih šuma i livada. To su npr. od kukaca trčak, od mekušaca puževi kao zaklopnica i vinogradnjak, od kralježnjaka planinski vodenjak, zidna gušterica, zmija smukulja, šumska rovka, riđa voluharica, žutogrli šumski miš, puh lješnikar, kuna zlatica, srna, škanjac, šumska sova, crvendać, močvarna sjenica i brgljez.

Unutar kontinentskoga područja izdvajaju se različiti gorski i pretplaninski te nizinski dijelovi. U gorskome dijelu, u bukovim, bukovo-jelovim i smrekovim šumama, žive trčci Carabus creutzeri i C. croaticus, crni planinski daždevnjak, livadna žaba, riđovka, ilirski voluharić te šišmiš smeđi dugoušan; brojniji je puh, a stalne su populacije vuka i medvjeda, posljednje u tom dijelu Europe. Ris, koji je u Hrvatskoj istrijebljen potkraj XIX. st., ponovno se ondje nastanio 1974., došavši iz Slovenije. Od ptica ondje žive gorska, kukmasta i crnoglava sjenica, zimovka, palčić, mala muharica, mrtvačka sovica, troprsti djetao, kraljić, kreja i krstokljun.

Na vrhovima Risnjaka i Velebita, u pretplaninskom pojasu bukove ili smrekove šume, te u klekovini bora i na planinskim rudinama žive leptiri apolon i crnosmeđe okače (Erebia), značajne su ptice alpski i sivi popić, planinski kos i planinska trepetljika, sve je češći suri orao, a gorski puh, planinska voluharica i velebitska gušterica brojniji su nego u gorskome području. Osebujan je pretplaninski pojas osamljene planine Biokova, s mnogobrojnim mediteranskim vrstama i bogat endemima.

U šumama hrasta lužnjaka, poljskoga jasena, crne johe, brijesta, topola i vrba panonskoga nizinskoga dijela kontinentskoga područja žive močvarna žaba, riđovka, patuljasti miš, prugasti poljski miš, livadna voluharica, zerdav, orao štekavac, bjelovrata muharica i crna roda. U sličnim staništima riječnih dolina hrvatskog primorja autohtona je fauna djelomice sačuvana u Motovunskoj šumi (Istra), za koju je karakteristična osebujna kombinacija različitih faunističkih elemenata, među kojima se ističe ugrožena lombardijska žaba (Rana latastei).

U krajnjem istočnom dijelu panonske Hrvatske postoji ostatak stepske faune. Tekunica i srijemski sljepaš izumrli su vjerojatno oko 1980. Od preostalih ondje živi leptir Colias myrmydone, hrčak, miš humkaš, kratkonogi gušter, ivanjski rovaš i dugačka zmija smičalina (Coluber caspius). Vjerojatno je već nestao posljednji par orlova krstaša, a čagalj je ponovno češći.

Za primorsko su područje karakteristični različiti puževi, cvrčci, termit, golemi mrežokrilac, leptiri Gonepteryx cleopatra i Caraxes jasius, bogomoljke i paličnjaci, sredozemni konjic (Saga pedo) i endemični skakavac Prionotropis hystrix, te pauci crna udovica i tarantula. Od kralježnjaka, značajni su gmazovi, poput blavora, krške i primorske gušterice, velikoga zelembaća i kopnene kornjače čančare, te zmije primorska poljarica, četveroprugi guž i crvenkrpica. Karakteristični su sisavci: patuljasta rovka, mediteranski štakor i čagalj te šišmiši Savijev šišmiš i Kolombatovićev dugoušan. Od ptica u primorskome području žive crvenoglavi svračak, različite grmuše, mrka sjenica, voljići, crnoglava strnadica, strnadica brkašica i dr. Sredozemne vrste – puževi Pomatias elegans i Poiretia algira, bogomoljka, Eskulapova zmija, smukulja i poskok – zajedničke su primorju i prisojnim staništima kontinentskoga dijela Hrvatske.

Na primorskim kamenjarima i stijenama žive značajni endemični puževi Vidovicia coerulans i Dinaria pouzolzi, endemični gušteri – istočnojadranska ljuskava gušterica i oštroglava gušterica, a od sisavaca krški miš i krški puh. Ptičji svijet čine bjeloglavi sup, golub pećinar, čiope, pećinska lastavica, hridna bregunica, brgljez lončar i modrokos. Na strmim stijenama većine otoka i obalnih planina živi šišmiš širokouhi zecousnjak (Tadarida teniotis). Više planinske kamenjare nastanjuju mosorska gušterica, stepska riđovka i divokoza. U mnogobrojnim šupljinama krškoga podzemlja živi bogata podzemna fauna, a zbog visoke vlage ima i amfibijskih oblika, kao što su račići babure i neki pužići roda Zospeum. Od kopnenih životinja za podzemne su ekosustave značajne i one koje ondje samo stanuju: planinska vrana galica, glodavac runati voluhar, a osobito šišmiši, od kojih neke vrste ondje i prezimljuju. Među pravim su kopnenim podzemljašima, od kojih su mnogi endemični, različiti pauci, kosci, lažištipavci, strige, stonoge, skokuni, skakavci, kornjaši i puževi. Špiljama se koriste mnogi šišmiši kako bi u njima rađali i odgojili mlade, a među njima su značajniji u Europi ugroženi riđi šišmiš i južni potkovnjak te, kao vrlo česti, oštrouhi šišmiš i veliki potkovnjak.

Kopnena fauna otokâ

Kopnena fauna otokâ sastoji se većinom od osiromašene obalne faune. U nekih vrsta očite su promjene u veličini (nanizam, gigantizam) i obojenosti, kao npr. u puževa, beskrilnih kukaca i guštera. Biološkom raznolikošću bogati su sjevernojadranski otoci, a endemima oni južnojadranski. Osobito se ističu naše crne otočne odlike brusničke gušterice, te lastovska i oštroglava gušterica. Na vanj. otocima i školjima gnijezde se mrki sokol i zovoj. Autohtona je fauna mnogih otoka promijenjena unošenjem stranih vrsta, npr. malog indijskog mungosa na Mljet (1910) i na neke druge otoke te divljih kunića na mnoge školje i otoke. Na otocima su pribježište našli i neki relikti kao beznogi gmaz dvoplaz s otoka Hvara koji je u ostalome dijelu Europe izumro.

Fauna močvarâ

U kontinentskom dijelu Hrvatske močvarna su staništa Kopački rit i Krapje Đol, u primorju močvara uz ušće Neretve, a i neki ribnjaci (npr. Crna Mlaka i Draganići) su pogodna močvarna staništa. U močvarama žive različite ličinke dvokrilaca, vodencvjetova, vretenaca, različite vodene stjenice, vodeni kornjaši i njihove ličinke, puževi i pijavice. Česte su velike zelene žabe, mali vodenjak, barska kornjača i bjelouška. Od sisavaca ondje žive vodeni voluhari, močvarne rovke, američki bizamski štakor i južnoamerička nutrija. Močvare obiluju pticama. Od gnjezdarica su najpoznatije mali gnjurac, srebrnasta čaplja, siva čaplja, žličarka, divlja patka, zelenonoga mlakuša, crna liska i vivak. U panonskim močvarama žive vodozemci: dugonogi vodenjak, zelene žabe (Rana lessonae i R. esculenta) i crveni mukač, a od ptica različiti trstenjaci i sjenica plazica. Primorske močvare nastanjuju rilčar golema štipavica, kaspijska riječna kornjača, kućni miš te ptice svilorepka, močvarna strnadica i druge.

Slatkovodna fauna

Slatkovodna fauna podijeljena je na faunu crnomorskog i jadranskoga slijeva. Faunu crnomorskoga slijeva čine dva osnovna pojasa: pastrvski (rhitron) i šaranski (potamon). Pastrvske su vode npr. gornji dijelovi rijeka Kupe, Dobre, Mrežnice, Korane (Plitvička jezera s pritocima, Slunjčica) i Une te izvorišni dijelovi potoka. Na dnu tih voda žive različiti virnjaci, puževi, maločetinjaši, rakušci i ličinke kukaca (obalčara, vodencvjetova, dvokrilaca i tulara). Za dijelove bliže riječnim izvorima karakteristične su potočne pastrve i zlatni pijor te peš. Nizvodno, u mirnijoj vodi, žive lipljan, krkuša i potočna mrena. Na Plitvičkim jezerima živjela je pastrva, a u mnoge su vodotoke doseljene kalifornijske dužičaste pastrve. Od sisavaca je u slatkim vodama česta vodena rovka, a od ptica vodenkos. U fauni termalnih izvora ima tercijarnih relikata, kao što je račić podsusedska vodenbabura.

U prijelaznoj šaranskoj zoni žive mladica, podust i klen, a značajna je mrena. Na dnu žive oblići, maločetinjaši, puževi (Theodoxus, Fagotia i Lithoglyphus), školjkaši (Spherium i Anodonta), neke slatkovodne spužve, a uz rakušce brojnije su vodenbabure i ličinke dvokrilaca (os. Chironomidae), tulara i drugih kukaca. Ljeti i u jesen u tim se vodama pojavljuju planktonske praživotinje, kolnjaci, račići veslonošci i rašljoticalci. Od riba ovdje žive manjić, grgeč, plotica, uklija i gavčica, od zmija vodene zmije ribarice, a nad vodom lovi ptica vodomar. Uz obalu živi rijetka, danas ugrožena, vidra. Uz vodotoke se gnijezde pliske ili pastirice.

U intersticijskim prostorima pješčanih i šljunkovitih nanosa natopljenima vodom uz tekućice, živi bogata podzemna fauna, pretežno sastavljena od vodengrinja, puževa, maločetinaša i sitnih račića, kao Parabathynella i Stenocaris, rakušaca roda Niphargus i jednakonožaca rodova Microcharon i Proasellus.

Desni pritoci Save većim su dijelom toka u krškom području i bogati su endemima vezanima za vodeno podzemlje. To su, primjerice, tounjska spužva (Eunapius subterraneus), riba svjetlica (Leusciscus polylepis) i krbavski pijor (Phoxinellus fontinalis), čovječja ribica, špiljska kozica (Troglocaris anophthalmus intermedia), špiljske vodenbabure (Monolistra caeca, M. velkovrhi), špiljski žarnjak (Velkovrhia enigmatica) te desetak endemičnih vrsta vodenih puževa.

Nizinske su šaranske vode Sava nizvodno od Rugvice, Kupa nizvodno od Ozlja, dijelovi Dobre, Mrežnice i Korane te Glina, Sutla, Krapina, dio Mure, Drava u donjem dijelu toka, Lonja, Orljava, Vuka, Karašica i Dunav. U njima je plankton obilniji i bogatiji vrstama nego u prijelaznoj šaranskoj zoni, a dno je bogatije vrstama koje žive u mulju i sitnome pijesku. Na dnu žive različiti oblići, maločetinaši, ličinke dvokrilaca, tulara i vretenca, puževi, školjkaši (Pisidium, Unio, Dreissenia) i rakušci (Pontogammarus, Coriphium). Značajne su ribe deverika, šaran i crvenperka, grabežljive som, štuka i smuđ, a udomaćene, uvezene vrste, sunčanica i ribica Pseudorasbora parva te babuška, koja se proširila s istoka.

Fauna jadranskoga slijeva

Faunu jadranskoga slijeva čine tri zemljopisno jasno odvojene cjeline. Današnja vodena fauna istarskih rijeka Dragonje, Raše, Mirne i Pazinčice te potoka Čipri i Boljunčice osiromašena je fauna nizinskih tokova Lombardije, nekadašnjega zajedničkoga porječja rijeke Po. Odlikuje se glavočem Padogobius panizzae i mrenom, a za njezino su podzemlje karakteristični endemični pužić Istriana mirnae i vodenbabura Monolistra bericum hadzii. U manjim je barama naseljena zlatna ribica.

Tekućice ličkih polja – Gacka, Lika, Novčica i mnogi manji tokovi ponornice su i podzemno utječu u Jadran. Ondje žive endemični hrvatski pijor i piškur, a bila je poznata osebujna potočna pastrva iz rijeke Gacke. Iz podzemlja bogatog endemima poznati su, npr. iz podzemnih voda Like, reliktni školjkaš Congeria sp., velebitska pijavica (Croatobrancus mestrovi) i vodenbabura Monolistra sketi.

U dalmatinskim rijekama Zrmanji (s ličkim pritocima iz okolice Gračaca), Krki, Cetini, Jadru, Neretvi, Vrljici oko Imotskoga, Matici kraj Vrgorca te Ljutoj i Konavočici na Konavlima, među ribama se nalaze reliktni rodovi mekousne pastrve, oštrulje i gaovice. U izvorišnome dijelu Krke živi zlousta pastrva, u rječici Jadro solinka, a u Vrljici i Neretvi neretljanska mekousna pastrva. Iz slijeva Neretve opisan je i posebni podust, Chondrostoma knerii. U Cetini je još mnogobrojan endem ilirski klen, dok su endemične cetinska ukliva i podbila gotovo nestale zbog hidrotehničkih zahvata. U Crvenom jezeru kraj Imotskog obitava imotska gaovica, u okolici Vrgorca klen Leuciscus microlepis, a u Čikoli kraj Drniša klen L. turskyi. U Peručko jezero na Cetini unesene su sjevernoeuropske ozimice, a po primorskim lokvama nalazi se živorodna gambuzija. U fauni slobodnih voda najveći je stanovnik čovječja ribica. Za tu su životnu sredinu značajne i različite vrste vodenih puževa, desetonožni rak Speleocaris pretneri te rakušci i rakovi jednakonošci (Monolistra pretneri, M. hercegovinensis, Spheromides virei). Cjevčice reliktnoga podzemnoga cjevaša u većini podzemnih voda često čine naslage na kamenju.

Morska fauna

Morska fauna  → jadransko more, flora i fauna

Fauna naseljenih mjesta

Faunu naseljenih mjesta čine uglavnom domaći golub, vrabac pokućar, kos, štakor selac i crni kućni štakor. Osim spomenutih životinja, u kontinentskom dijelu Hrvatske česti su kućni miš (Mus musculus), domaća grlica, lastavica, piljak i sova kukuvija te, u nizinskim predjelima, bijela roda. Sitni žuti mrav jedna je od mnogih doseljenih vrsta. U stanovima su rašireni udomaćeni kukci: šećerni četinaš, žohari, muzejska grizlica, gagrice, brašnari te moljci i muhe. U primorskim naseljima žive crna čiopa, zidni i kućni macaklin, a u stanovima druga vrsta kućnoga miša (Mus domesticus), termiti i otrovni talijanski štipavac.

Regionalna geografska obilježja

Geografske osobine jadranskoga, gorskoga, peripanonskog i panonskoga prostora Hrvatske ističu njezinu regionalnu raznolikost. Razlike fizičko-geografske strukture i osobito kulturno-geografskog procesa uvjetovale su regionalnu diferencijaciju i unutar tih velikih geografskih prostora. Tako se sjeverozapadni dio jadranskoga prostora izdvaja kao istarsko-kvarnersko ili sjeverno hrvatsko primorje, a jugoistočni kao dalmatinsko ili južno hrvatsko primorje. U gorskom prostoru velika je razlika između Gorskoga kotara i Like. U peripanonskom području razlikuje se zapadni, vlažniji i najgušće naseljen prostor, koji se s obzirom na križište glavnih republičkih prometnica i značenje Zagreba izdvaja kao središnja Hrvatska. Istočni peripanonski prostor drukčijih je geografskih obilježja i postupno prelazi u pravu panonsku ravnicu uz donju Dravu i Dunav.

Geografski razmještaj Zagreba, Rijeke, Splita i Osijeka, njihova veličina i opremljenost različitim središnjim institucijama, osnova su regionalizacije Hrvatske na zagrebačku, osječku, riječku i splitsku makroregiju. Unutar makroregija postoje regije, u području gravitacijskog utjecaja gradskih središta toga ranga. Regije (županije) se pak sastoje od još manjih utjecajnih područja subregionalnih i lokalnih (općinskih) središta.

Administrativno-teritorijalni i makroregionalni ustroj

Županija Površina
(km²) 2011.
Stanovništvo
2011.
Gustoća
naseljenosti
(st./km²)
I. Zagrebačka 3 060 317 606 103,8
II. Krapinsko‑zagorska 1 229 132 892 108,1
III. Sisačko‑moslavačka 4 468 172 439 38,6
IV. Karlovačka 3 626 128 899 35,5
V. Varaždinska 1 262 175 951 139,4
VI. Koprivničko‑križevačka 1 748 115 584 66,1
VII. Bjelovarsko‑bilogorska 2 640 119 764 45,4
XX. Međimurska 729 113 804 156,1
Grad Zagreb 641 790 017 1 232,5
Zagrebačka makroregija 19 403 2 066 956 106,5
X. Virovitičko‑podravska 2 024 84 836 41,9
XI. Požeško‑slavonska 1 823 78 034 42,8
XII. Brodsko‑posavska 2 030 158 575 78,1
XIV. Osječko‑baranjska 4 155 305 032 73,4
XVI. Vukovarsko‑srijemska 2 454 179 521 73,4
Osječka makroregija 12 486 805 998 64,5
VIII. Primorsko‑goranska 3 588 296 195 82,5
IX. Ličko‑senjska 5 353 50 927 9,5
XVIII. Istarska 2 813 208 055 74,0
Riječka makroregija 11 754 555 177 47,2
XIII. Zadarska 3 646 170 017 46,6
XV. Šibensko‑kninska 2 984 109 375 36,6
XVII. Splitsko‑dalmatinska 4 540 454 798 100,2
XIX. Dubrovačko‑neretvanska 1 781 122 568 68,8
Splitska makroregija 12 951 856 758 66,1
Hrvatska 56 594 4 284 889 75,7

Zagrebačka ili središnja hrvatska makroregija

Zagrebačka ili središnja hrvatska makroregija obuhvaća velik i raznovrstan zapadni dio peripanonskoga prostora, od Mure i Drave do Gorskoga kotara, Like i granice s BiH. To je najveća (19 403 km²) i najgušće naseljena hrvatska makroregija (106,5 st./km²) s 2 066 956 st. (2011). Čine je županije koje se uglavnom poklapaju s geografskim regijama: Grad Zagreb, Zagrebačka županija, Krapinsko-zagorska, Sisačko-moslavačka, Karlovačka, Varaždinska, Koprivničko-križevačka i Bjelovarsko-bilogorska županija. Nasuprot istočnoj Hrvatskoj, ovdje ima mnogo više vlage (prosječno godišnje 900 do 1000 mm oborina u nizini, a više od 1000 mm na gorskom dijelu). Zbog toga u tom prostoru nema pravih, humusom bogatih crnica, već prevladavaju isprana smeđa i podzolasta tla. Prirodni šumski vegetacijski pokrov čine zajednice hrasta s običnim grabom i znatnije razvijenom bukovom šumom na izdvojenim uzvisinama. Vlažne šume hrasta lužnjaka bile su najraširenije u tom području; unatoč krčenjima, one i danas zauzimaju najveće prostore u aluvijalnim ravnicama.

Raznovrstan reljef glavni je uzrok razlika između manjih geografskih cjelina. Izdvajaju se nizovi ili osamljeni masivi otočnih planina pokrivenih šumom, valovita obrađena prigorja na južnim stranama planina, valovita humlja između riječnih dolina, vlažne aluvijalne ravnice i ocjedite terase te pokriveni krš.

Genetski najmlađe aluvijalne ravnice i bogato razvijena riječna mreža obilježja su zagrebačke makroregije (osim njezina jugozapadnog rubnog pojasa na Kordunu). Velike vlažne zavale nazvane su po rijekama: Gornjoposavska, Pokupska, Ilovska, Lonjsko-čazmanska, zavala donje Krapine, Gornjopodravska i Pomurska. Masivi otočnih planina zauzimaju veliko prostranstvo u sjeverozapadnome dijelu. Osim prigorja uz otočne planine, znatan prostor zauzimaju valovita niska humlja.

U prostranim aluvijalnim ravnicama vlažnih zavala veliki su dijelovi zemljišta u proljeće i jesen redovito poplavljeni. Velike poplavne zone olakšale su obranu toga područja u ekspanzijskom razdoblju Osmanskoga Carstva u XVI. i XVII. st. U taj jedini neosvojeni dio Hrvatske naselilo se mnogo izbjeglica, osobito u najzaštićenija područja na sjeverozapadnom rubu. Zbog toga ranoga priljeva stanovništva, koje se prirodnim priraštajem i daljnjim naseljavanjem u gradove neprestano povećavalo, do danas se održala visoka gustoća naseljenosti. Zagreb (Grad Zagreb, 1232,5 st./km²), zagrebačka okolica (Zagrebačka županija; 103,8 st./km²), Hrvatsko zagorje (Krapinsko-zagorska županija; 108,1 st./km²), Gornja Podravina (Varaždinska županija; 139,4 st./km²) i Međimurje (Međimurska županija; 156,1 st./km²) najgušće su naseljeni krajevi Hrvatske. Velika koncentracija stanovništva na pojedinim dijelovima, uglavnom prigorskih područja i humlja, uzrok je što se još više rascjepkao sitni posjed i što je produktivnost poljoprivredne proizvodnje vrlo slaba. Između niza osamljenih planina – Medvednice, Kalnika, Bilogore i zapadnog ruba Psunja i Papuka – gustoća naseljenosti mnogo je manja (Koprivničko-križevačka županija, 66,1 st./km²; Bjelovarsko-bilogorska županija, 45,4 st./km²), a poljoprivredna je proizvodnja (usmjerena uglavnom na krupno stočarstvo) naprednija i oslanja se na povoljniju strukturu posjeda. Najveći dio aluvijalnih ravnica uz Savu i u središnjem Pokuplju slabo je naseljeno vlažno šumsko poplavno područje (Sisačko-moslavačka županija, 38,6 st./km²), ali je važno za dobivanje nafte i plina. Zagrebačka makroregija s regionalnim središtima i ostalim manjim središtima ima najveću koncentraciju najraznovrsnijih industrija Hrvatske.

Osim svoje funkcije državnoga i makroregionalnoga središta, Zagreb (686 568 st., 2011) (Grad Zagreb, administrativno-teritorijalna jedinica sa statusom županije u koju ulaze prigradska naselja; 641 km², 790 017 st., 2011) snažno utječe na razvoj periurbanoga prstena (Zagrebačka županija, 3060 km², 317 606 st., 2011). U zagrebačkoj regiji (19403 km², 2 066 956 st., 2011) obuhvaćeni su dijelovi gornje Posavine, Hrvatsko zagorje (uglavnom južni dio u porječju Krapine), dio Pokuplja i Lonjsko-čazmanske zavale. Od druge polovice XIX. st. do druge polovice XX. st. brz razvoj Zagreba usporio je porast naseljenosti i značenje manjih središta u polumjeru približno od 30 km. Suvremeni razvoj velike urbane aglomeracije, naprotiv, sve snažnije potiče razvoj tih središta. Između velikoga Zagreba i manjih središta njegove regije stvara se nova teritorijalna interesna zajednica naseljenosti obilježena brzim procesima urbanizacije. Neka bliža središta, osobito Sesvete (54 494 st., 2011) i Velika Gorica (31 341 st., 2011), postaju sastavni dijelovi povezane urbanizirane zagrebačke aglomeracije. Vrbovec (4973 st., 2011) je u rubnom pojasu zagrebačke gravitacije. Gravitacijski utjecaj Zagreba jača duž magistralnih komunikacija, a najizrazitije prema jugoistoku (Ivanić-Grad).

Pokupsko-kordunska ili karlovačka regija (Karlovačka županija, 3626 km², 128 899 st., 2011) obuhvaća dio Pokuplja, prostor pokrivenoga krša Korduna i dio nepropusnoga kordunskoga kraja oko Petrove gore. Slabija srednja gustoća naseljenosti (35,5 st./km²) rezultat je kasnije kolonizacije (u XVII. i XVIII. st.) graničnih područja uključenih u vojnokrajišku organizaciju te ratnih zbivanja u posljednjem desetljeću XX. st. Karlovac (46 827 st., 2011) ima istaknutu tradiciju regionalnoga žarišta. Proces postupne prostorne integracije karlovačke urbane aglomeracije s Dugom Resom (5989 st., 2011) u znatnoj mjeri pojačava njegovu funkciju regionalnoga središta. Ostala 4 središta – Slunj (1653 st., 2011), Gvozd (prije Vrginmost; 1122 st., 2011), Vojnić (1213 st., 2011) i Ozalj (1194 st., 2011) – tipični su primjeri nedovoljno razvijenih malenih središta, koja zbog vrlo niskog stupnja demografske koncentracije imaju slabo izraženu gravitacijsku atraktivnost.

Zagorsko-međimurska regija (1991 km², 289 755 st., 2011) obuhvaća sjeverno Hrvatsko zagorje (uglavnom porječje Bednje), gornju Podravinu i Međimurje, odnosno Varaždinsku (1262 km², 175 951 st., 2011) i Međimursku (729 km², 113 804 st., 2011) županiju. Zbog neprekinuta kontinuiteta naseljenosti od ranoga srednjega vijeka i velikog utjecaja tzv. sekundarne kolonizacije u XVI. st., to je, uz zagrebačku regiju, najgušće naseljeno područje Hrvatske (145,9 st./km²).

Tradicionalna agrarna prenaseljenost negativno je utjecala na ratarsku produktivnost. Agrarna prenaseljenost poticala je zapošljavanje u ugljenokopima i tekstilnoj industriji te iseljavanje u istočnije dijelove peripanonskoga prostora. Stalno jača utjecaj Varaždina (38 746 st., 2011), koji se razvio u vodeće regionalno središte. Blizina Varaždina i Čakovca omogućuje postupan proces konurbacijskoga povezivanja u dvojno urbano žarište regije.

Bilogorsko-podravska regija (4388 km², 235 348 st., 2011) obuhvaća srednju Podravinu, dio Lonjsko-čazmanske i Gornjoposavske zavale i veliku Ilovsku zavalu. Bjelovar (27 099 st., 2011) se razvio kao vodeće središte tek od druge polovice XVIII. st. zamjenjujući starije Križevce (11 219 st., 2011). Međutim, slabiji razvoj Bjelovara u usporedbi s Karlovcem, Varaždinom i Siskom još ga nije mogao afirmirati kao regionalno središte na tako veliku i raznovrsnu prostoru, među gradovima koji se veličinom i funkcijama malo razlikuju od njega.

Zbog toga geografski zamršen i velik teritorij ističe važnost različitih subregionalnih centara: Koprivnice (23 896 st., 2011), Daruvara (8507 st., 2011), Križevaca (11 219 st., 2011), Đurđevca (6378 st., 2011), Garešnice (3873 st., 2011) i Grubišnoga Polja (2890 st., 2011). Oni imaju ograničen teritorijalni utjecaj, a središte s najvećom tradicijom centra – Čazma (2804 st., 2011) – unatoč vrlo značajnomu razvoju prometne djelatnosti, središnje je naselje male gravitacijske privlačnosti u graničnom pojasu prema zagrebačkomu periurbanomu prstenu. Taj je prostor upravno organiziran u Bjelovarsko-bilogorsku (2640 km², 119 764 st., 2011) i Koprivničko-križevačku (1748 km², 115 584 st., 2011) županiju s Bjelovarom i Koprivnicom kao centrima subregionalne razine, dok je pakrački prostor priključen Požeško-slavonskoj županiji.

Sisačko-banovinsko-moslavačka regija (Sisačko-moslavačka županija, 4468 km², 172 439 km², 2011) obuhvaća jugoistočni dio zagrebačke makroregije i geografski je heterogen prostor koji se sastoji od dijela gornje Posavine, Moslavine, Poglinja i donjeg Pounja. Slabija gustoća naseljenosti u odnosu prema zagrebačkoj regiji rezultat je kasnije kolonizacije (u XVII. i XVIII. st.) opustošenih graničnih područja uključenih u vojnokrajišku organizaciju.

Razvoj Siska (33 049 st., 2011) kao završnoga terminala riječne plovidbe, mjesta želj. čvora i snažna industrijska središta omogućio je njegovu afirmaciju regionalnoga centra, koji s obližnjom Petrinjom (15 480 st., 2011) postupno oblikuje odnose konurbacijske zajednice, pa ta zajednica i fizički srašćuje. Utjecaj regionalnoga središta najsnažnije dolazi do izražaja u zapadnom Poglinju i Pounju. Glavno sekundarno središte Poglinja nekadašnje je graničarsko pukovnijsko središte Glina (4667 st., 2011). Pounje se sastoji od dviju cjelina, svake s vlastitim sekundarnim središtem. Mladi i maleni Dvor (1425 st., 2011) obavlja funkciju središta gornjega Pounja. Starije i jedva nešto veće središte Hrvatska Kostajnica (2130 st., 2011) obuhvaća u svojem utjecajnom području donje Pounje s dubičkim područjem. Utjecaj sisačkoga regionalnoga žarišta sjeverno od Save u Posavini te Moslavini određen je ponajprije velikim značenjem naftne privrede na njihovu teritoriju. Vrlo snažan gravitacijski utjecaj Zagreba na Kutinu (13 773 st., 2011), Popovaču (4238 st., 2011) i druga mjesta normalna je posljedica veličine Zagreba i intenziteta prometne cirkulacije na magistralnoj cestovnoj i želj. liniji. Kutina se, upravo zbog toga, razvila u središte subregionalne razine.

Istočnohrvatska ili osječka makroregija

Istočnohrvatska ili osječka makroregija sastoji se od dvaju bitno različitih dijelova: prave panonske ravnice na istoku i srednjoslavonskoga brdsko-dolinsko-prigorskoga dijela na zapadu. To je treća po veličini (12 486 km²) i treća po stanovništvu (805 998 st., 2011) između četiriju hrvatskih makroregija. Utjecaj osječkoga makrocentra snažno dolazi do izražaja samo u istočnome dijelu, a u zapadnome dijelu on je mnogo slabiji.

Prava panonska ravnica na istoku obuhvaća Baranju, zapadni Srijem i istočnu Slavoniju. Najjednostavniji je naziv toga prostora istočnohrvatska ravnica. Kao najveći hrvatski nizinski prostor, istočnohrvatska ravnica najznačajnije je poljoprivredno, ponajprije žitorodno područje. Ondje se nalaze praporne zaravni (Bansko brdo, Erdutski brijeg, Vinkovačko-vukovarska praporna zaravan), ocjedite praporne terase i vlažne aluvijalne ravnice Drave i Save. Kontinentalnost klime koja se odražava na vegetacijskom pokrovu i zemljištu (crnica) slabije je izražena. Istočnohrv. ravnica bila je do XVIII. st. slabo naseljena. Kolonizacijom novoga stanovništa nastala su velika, planski izgrađena poljoprivredna naselja i gradovi. Proizvodnja žitarica i industrijskog bilja, osobito šećerne repe, ima glavno značenje. Na prapornim zonama razvijeno je voćarstvo i vinogradarstvo. Velike površine pod kukuruzom u vlažnim aluvijalnim ravnicama i bogati pašnjaci pogoduju razvoju stočarstva. Važna su ležišta nafte i plina (u Beničancima i drugdje). Razvijena je industrija poljoprivrednih proizvoda, drvna i metaloprerađivačka industrija.

Osijek se razvija u pravo makroregionalno središte istočne Slavonije, Baranje i Srijema. Osječka makroregija (12 486 km² s 805 996 st., 2011) sastoji se od osječke regije, uglavnom u prostoru istočnohrvatske ravnice (Osječko-baranjska županija, 4155 km² s 305 032 st.; Vukovarsko-srijemska županija, 2454 km² s 179 521 st., 2011), slavonskobrodske regije (Brodsko-posavska županija, (2030 km², 158 575 st.; Požeško-slavonska županija, 1823 km², 78 034 st., 2011) te dijela Podravine (Virovitičko-podravska županija, 2024 km², 84 836 st., 2011).

Osječka regija ima dva glavna žarišta demografske koncentracije i gospodarskog razvoja: Osijek (83 496 st., 2011) i potencijalnu snažnu konurbacijsku zajednicu Vinkovaca (31 961 st., 2011) i Vukovara (26 716 st., 2011) s Borovom (5125 st., 2011). U izravnom utjecajnom području osječkoga žarišta nalazi se gotovo povezana subregionalna konurbacija Našice–Đurđenovac, najstarije središte Đakovo (19 508 st., 2011), Beli Manastir (8034 st., 2011), kao središte Baranje, i manja konurbacija Valpovo (7396 st., 2011) – Belišće (6493 st., 2011). Našice (7894 st., 2011) s Đurđenovcem (2938 st., 2011) imaju posredničku funkciju između Osijeka i udaljenijih lokalnih središta kao što su Slatina (prije Podravska Slatina; 10 152 st., 2011), Orahovica (3094 st., 2011) i Donji Miholjac (6226 st., 2011). Prema Vinkovcima je gravitacijski usmjerena Županja (12 115 st., 2011), a prema Vukovaru – Ilok (5036 st., 2011).

Slavonskobrodska regija odraz je funkcionalnoga povezivanja srednje Posavine (Brodsko-posavska županija, 2030 km², 158 575 st., 2011) i Požeške kotline (Požeško-slavonska županija, 1823 km² s 78 034 st., 2011) zbog sve izrazitije afirmacije Slavonskoga Broda kao razvijenoga regionalnoga središta u prijelaznom pojasu prepletanja makroregionalnih utjecaja Osijeka i Zagreba. Slavonski Brod (53 473 st., 2011), koji je gotovo trostruko veći od Požege (prije Slavonska Požega; 19 565 st., 2011), nekadašnjeg upravnog središta najvećega dijela Slavonije, kao razvijeno industrijsko središte i značajan prometni čvor (cestovni, željeznički i riječni promet) ima povoljne uvjete za jačanje svoje regionalne gravitacije, koja obuhvaća brodsko i novogradiško Posavlje te Požešku kotlinu. Požega zadržava značenje subregionalnoga središta za Požešku kotlinu (Požeško-slavonska županija, kojoj je priključen i pakrački prostor).

Dio Podravine sa sjedištem u Virovitici (Virovitičko-podravska županija, 2024 km², 84 836 st., 2011) također je u zoni prepletanja osječke i zagrebačke makroregije.

Riječka makroregija

Riječka makroregija (Istarska, Primorsko-goranska i Ličko-senjska županija), odnosno sjeverno hrvatsko primorje, obuhvaća istarski i kvarnerski (povijesno Hrvatsko primorje) prostor, zatim Gorski kotar, a uz nju se veže i cijela Lika, iako riječka makroregionalna gravitacija ondje postupno slabi.

Na 11 754 km² živjelo je 2011. god. 555 177 st., neravnomjerno raspoređenih zbog golemih razlika između velike demografske koncentracije u Rijeci (127 498 st., 2011) i Puli (57 191 st., 2011) i rijetko naseljenih gorskih krajeva.

Unatoč velikim geografskim razlikama istarskoga i kvarnerskoga (primorskog) prostora (osim malenih rubnih zona), sjeverno hrvatsko primorje po svojim je klimatskim i vegetacijskim osobinama submediteranski kraj. Gorski kotar i Lika, naprotiv, izrazite su kontinentsko-planinske prirodne cjeline. Unatoč razvoju Rijeke u najveći grad i luku do I. svjetskog rata, nije bilo moguće ostvariti funkcionalnu regionalnu integraciju austrijskog istarskog (Istra i Cres, Lošinj, Krk), dalmatinskog (Rab, Pag) i nagodbenohrvatskoga (Hrvatsko primorje – Vinodol i Velebitsko podgorje) teritorija s tadašnjom madžarskom eksklavom. Funkcionalno makroregionalno povezivanje toga prostora s Rijekom, kao prirodnim geografskim središtem, najvažniji je društveno-gospodarski i kulturni proces u drugoj pol. XX. st.

U makroregiji se izdvaja riječka regija, koja obuhvaća primorski prostor i Gorski kotar (Primorsko-goranska županija, 3588 km², 296 195 st., 2011). Riječka urbana aglomeracija uključuje dijelove opatijskog i vinodolskoga primorja i danas se proširuje na sjeverni Krk. Sva su ostala središta primorskoga i goranskoga prostora maleni centri. Zbog snažna razvoja turističke privrede sve su izrazitiji procesi suvremenoga povezivanja naselja (opatijski i vinodolski priobalni niz). Prostor Gorskoga kotara, s razvijenim šumarstvom i drvnom industrijom, subregionalno je gravitacijsko područje dvaju manjih središta, Ogulina (8216 st., 2011) i Delnica (4351 st., 2011).

U ličkoj regiji (Ličko-senjska županija, 5353 km², 50 927 st., 2011), u vojnokrajiško doba podijeljenoj na otočačku i ličku pukovniju, Gospić (6561 st., 2011) se razvio kao središnje naselje tek od kraja XIX. st. No, zbog nedovoljno razvijene privredne osnove (osobito industrije), to je još uvijek malo središte. Čak i nakon potencijalnoga jačeg povezivanja s Ličkim Osikom (1892 st., 2011), nedovoljna razvijenost ličkoga žarišta jasno se ističe. Zbog duge tradicije sekundarnoga središta, položaja na ishodištu starog i važnoga prometnog pravca prema zaleđu, razmjerno malen Senj (4822 st., 2011) mogao bi se razvijati kao znatnije subregionalno središte. Tu regiju obilježavaju rijetka naseljenost (9,5 st./km², 2011) i slabija razvijenost malih općinskih središta.

Istarska regija (Istarska županija, 2813 km², 208 055 st., 2011) sa snažnom Pulom (57 191 st., 2011) kao potpuno razvijenim regionalnim središtem, ima najrazvijenije demografsko i gospodarsko težište u primorskoj zoni. Zapadna Istra s mnogobrojnim priobalnim-turističkim naseljima najveća je i najrazvijenija turistička zona cijele zemlje. Premda sjedište županije, Pazin (4382 st., 2011) je maleni subregionalni centar unutrašnjega dijela Istre.

Splitska ili dalmatinska makroregija

Splitska ili dalmatinska makroregija obuhvaća 12 951 km² s 856 758 st. (2011). U njezinu sastavu nalaze se svi veći istočnojadranski otoci osim kvarnerskih, uži pojas primorja i submediteransko zaleđe – Dalmatinska zagora (Zagora). Južni položaj omogućuje proširenje prave mediteranske klimatsko-vegetacijske zone primorja u znatan dio zaleđa (Ravni kotari, donja Neretva), odakle postupno prelazi prema submediteranskoj Zagori. Do I. svjetskog rata razvila su se dva, veličinom podjednaka gradska središta: Zadar kao glavni upravno-politički grad i Split kao najrazvijenije gospodarsko središte. Brz rast Splita (165 893 st., 2011), koji je započeo između dvaju svjetskih ratova i dosegnuo najdinamičniji tempo u drugoj polovici XX. st., razvio je njegove makroregijske središnje funkcije.

Središnji i najvažniji prostor te makroregije obuhvaćen je u splitskoj regiji (Splitsko-dalmatinska županija, 4540 km² s 454 798 st., 2011).

Otoci Vis, Hvar i Brač sa Šoltom i drugim manjim otocima, prostrano flišno primorje od Segeta do Stobreča, usko poljičko flišno primorje, trogirska i splitska Zagora s unutrašnjim Poljicima, Cetinska i Imotska krajina – gravitacijski su izravno vezani uza splitsko središte. Trogir (10 818 st., 2011) i Omiš (6387 st., 2011) postupno se povezuju s proširenim splitskim područjem u jedinstvenu urbaniziranu zonu. Glavni su otočni gradovi Hvar, Vis i Supetar (Brač). Sinj (11 448 st., 2011), najveće središte Dalmatinske zagore, dosegnuo je 10 000 st. tek 1991. Imotski (4836 st., 2011), na rubu agrarno vrjednijega Imotskoga polja, čak je dva i pol puta manji od Sinja.

Prijelazni prostor između srednje i sjeverne Dalmacije, koji obuhvaća šibensko otočje, primorje, Zagoru s velikim poljima oko gornje Krke i s Kninskom kotlinom (Šibensko-kninska županija, 2984 km² sa 109 375 st., 2011), gravitacijski je vezan uz Šibenik (34 242 st., 2011) kao potpuno opremljen jači subregionalni centar i, unatoč položaju na najznačajnijem dalmatinskom prometnom čvorištu, malen, slabije razvijen Knin (10 493 st., 2011).

Zadarsko otočje razmješteno na širokom prostoru, zadarsko-biogradsko primorje, Ravni kotari i Bukovica – dijelovi su zadarske regije (Zadarska županija, 3646 km², 170 017 st., 2011). Gravitacijski utjecaj Zadra (70 674 st., 2011) kao drugoga dalmatinskoga grada po veličini i privrednoj koncentraciji zahvaća veći dio otoka Paga i južnu Liku (Gračac). Raznovrsna prerađivačka industrija, značajni, još nedovoljno iskorišteni agrarni potencijali Ravnih kotara, turizam i pomorstvo – osnova su razvoja te regije.

Jugoistočni, isključivo mediteranski primorsko-otočni dio Dalmacije, obuhvaća dubrovačka regija (Dubrovačko-neretvanska županija, 1781 km², 122 568 st., 2011). Gravitacijski utjecaj Dubrovnika (28 113 st., 2011) najizrazitiji je u njegovoj okolici, a slabi prema Lastovu i Korčuli.

Područje neretvanske delte još nema jače razvijenoga jedinstvenoga gravitacijskog središta subregionalnog ili regionalnoga ranga. Ondje je potencijalno konurbacijsko žarište Metković (15 056 st., 2011) – Opuzen (2732 st.) – Ploče (5871 st.), koje se razvija zbog važna prometnoga položaja, sve značajnije agrarne proizvodnje (delta Neretve) i industrije, trgovine i turizma.

Stanovništvo i naselja

Prema preliminarnim rezultatima popisa stanovništva provedenoga 31. III. 2011., Hrvatska ima 4 284 889 st. Prvi popis stanovništva bio je 1857., kada je u Hrvatskoj živjelo 2 181 499 st. God. 1869. bilo je 2 398 292 st., god. 1880. 2 506 228 st., god. 1890. 2 854 558 st., god. 1900. 3 161 456 st., god. 1910. 3 460 584 st., god. 1921. 3 443 375 st., god. 1931. 3 785 455 st., god. 1948. 3 779 858 st., god. 1953. 3 936 022 st., god. 1961. 4 159 696 st., god. 1971. 4 426 221 st., god. 1981. 4 601 469 st., god. 1991. 4 784 265 st. i god. 2001. 4 437 460 st.

Hrvatska gubi stanovništvo, tj. ima negativnu stopu promjene broja stanovnika –0,2% (2005–10), jer joj je negativan i prirodni priraštaj stanovništva (–2,2‰ ili –0,22%, 2011) i migracijski saldo; natalitet iznosi 9,4‰ (2011), a mortalitet 11,6‰ (2011); mortalitet dojenčadi 4,4‰ (2010). U dobi je do 14 god. 15,2% st., od 15 do 59 god. 61,7% st., a u dobi sa 60 i više god. 23,1% st. (2011). Očekivano trajanje života za muškarce je 72,9 god., a za žene 79,6 god. (2009). U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo) 3,9% je aktivnog stanovništva, u sekundarnima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 26,2%, a u tercijarnim djelatnostima (usluge) 69,9% st. (2009).

Gradska naselja s više od 10 000 st. (1991., 2001. i 2011)

Naziv grada Broj st. 1991. Broj st. 2001. Broj st. 2011.
Zagreb 706 770 691 724 686 568
Split 189 388 175 140 165 893
Rijeka 167 964 143 800 127 498
Osijek 104 761 90 411 83 496
Zadar 80 355 69 556 70 674
Pula 62 378 58 594 57 191
Sesvete 35 337 44 914 54 494
Slavonski Brod 55 683 58 642 53 473
Karlovac 59 999 49 082 46 826
Varaždin 41 846 41 434 38 746
Šibenik 41 012 37 060 34 242
Sisak 45 792 36 785 33 049
Vinkovci 35 347 33 239 31 961
Velika Gorica 31 614 33 339 31 341
Dubrovnik 49 728 30 436 28 113
Bjelovar 26 926 27 783 27 099
Vukovar 44 619 30 126 26 716
Koprivnica 24 238 24 809 23 896
Solin 12 575 15 850 20 080
Zaprešić 15 678 17 538 19 574
Požega 21 046 20 943 19 565
Đakovo 20 317 20 912 19 508
Samobor 14 170 15 147 15 867
Petrinja 18 706 13 801 15 480
Čakovec 15 999 15 790 15 185
Metković 12 026 13 873 15 056
Virovitica 16 167 15 589 14 663
Kutina 14 922 14 814 13 773
Makarska 11 743 13 381 13 504
Rovinj 12 910 13 467 12 913
Županja 11 947 13 775 12 115
Nova Gradiška 14 044 13 264 11 767
Sinj 11 378 11 468 11 448
Križevci 11 236 11 541 11 219
Trogir 10 266 10 907 10 818
Knin 12 331 11 128 10 473
Slatina 11 416 10 920 10 152

Naselja Hrvatske s gradskim statusom 2011. i brojem stanovnika 1991., 2001. i 2011.

Naziv grada Broj st. 1991. Broj st. 2001. Broj st. 2011.
Bakar 1 853 1 153 1 470
Beli Manastir 10 146 8 671 8 034
Belišće 7 619 7 197 6 493
Benkovac 3 776 2 622 2 863
Biograd na Moru 5 315 5 259 5 495
Bjelovar 26 926 27 783 27 099
Buje 3 200 3 001 2 624
Buzet 506 1 721 1 666
Cres 2 234 2 333 2 281
Crikvenica 5 763 7 121 6 880
Čabar 597 511 414
Čakovec 15 999 15 790 15 185
Daruvar 9 748 9 815 8 507
Delnice 4 696 4 451 4 351
Donja Stubica 2 232 2 524 2 202
Donji Miholjac 6 935 6 680 6 226
Drniš 4 653 3 332 3 136
Dubrovnik 49 728 30 436 28 113
Duga Resa 7 513 6 601 5 989
Dugo Selo 6 508 8 880 10 494
Đakovo 20 317 20 912 19 508
Đurđevac 6 845 6 616 6 378
Garešnica 4 308 4 252 3 873
Glina 6 933 3 116 4 667
Gospić 9 025 6 088 6 561
Grubišno Polje 3 501 3 171 2 890
Hrvatska Kostajnica 3 480 1 993 2 130
Hvar 3 643 3 672 3 738
Ilok 6 775 5 897 5 036
Imotski 4 000 4 347 4 836
Ivanec 5 342 5 434 5 252
Jastrebarsko 5 380 5 419 5 491
Karlovac 59 999 49 082 46 826
Kastav 930 2 037 10 445
Kaštela (sj. Kaštel Sućurac)      
Kaštel Gomilica 3 678 4 075 4 811
Kaštel Kambelovac 4 054 4 505 5 021
Kaštel Lukšić 4 193 4 880 5 370
Kaštel Novi 4 050 5 309 6 346
Kaštel Stari 5 354 6 448 7 006
Kaštel Sućurac 5 824 6 236 6 797
Kaštel Štafilić 2 014 2 650 1 059
Klanjec 614 562 565
Knin 12 331 11 128 10 493
Koprivnica 24 238 24 809 23 896
Korčula 3 232 3 126 2 839
Kraljevica 2 987 2 897 2 797
Krapina 4 481 4 647 4 482
Križevci 11 236 11 541 11 219
Krk 3 022 3 364 3 662
Kutina 14 922 14 814 13 773
Labin 9 036 7 904 6 884
Lepoglava 3 781 4 084 4 164
Lipik 3 725 2 300 2 257
Ludbreg 3 327 3 465 3 594
Makarska 11 743 13 381 13 504
Mali Lošinj 6 566 6 296 5 990
Metković 12 026 13 873 15 056
Našice 8 235 8 173 7 894
Nin 1 692 1 256 1 151
Nova Gradiška 14 044 13 264 11 767
Novalja 1 912 2 078 2 334
Novi Marof 2 017 1 981 1 936
Novi Vinodolski 3 851 4 119 3 988
Novska 8 053 7 270 7 046
Obrovac 1 660 1 055 985
Ogulin 10 857 8 712 8 216
Okučani 2 267 1 941 1 594
Omiš 6 079 6 565 6 387
Opatija 9 073 7 850 6 624
Opuzen 2 778 2 730 2 732
Orahovica 4 314 4 262 3 904
Oroslavje 3 503 3 420 3 363
Osijek 104 761 90 411 83 496
Otočac 5 404 4 354 4 203
Ozalj 1 184 1 164 1 194
Pag 2 421 2 701 2 942
Pakrac 8 197 4 772 4 852
Pazin 5 282 4 986 4 382
Petrinja 18 706 13 801 15 480
Pleternica 3 838 3 739 3 443
Ploče 6 332 6 537 5 871
Poreč 7 585 10 448 9 684
Požega 21 046 20 943 19 565
Pregrada 1 391 1 654 1 839
Pula 62 378 58 594 57 191
Rab 592 554 417
Rijeka 167 964 143 800 127 498
Rovinj 12 910 13 467 12 913
Samobor 14 170 15 147 15 867
Senj 5 998 5 491 4 822
Sinj 11 378 11 468 11 448
Sisak 45 792 36 785 33 049
Skradin 726 619 592
Slatina 11 416 10 920 10 152
Slavonski Brod 55 683 58 642 53 473
Slunj 2 026 1 776 1 653
Solin 12 575 15 850 20 080
Split 189 388 175 140 165 893
Sveti Ivan Zelina 2 535 2 772 2 749
Šibenik 41 012 37 060 34 242
Trogir 10 266 10 907 10 818
Valpovo 8 205 7 904 7 396
Varaždin 41 846 41 434 38 746
Varaždinske Toplice 1 891 1 877 1 763
Velika Gorica 31 614 33 339 31 341
Vinkovci 35 347 33 239 31 961
Virovitica 16 167 15 589 14 663
Vis 2 117 1 776 1 660
Vodice 5 050 6 116 6 696
Vrbovec 4 149 4 862 4 973
Vrbovsko 2 047 1 894 1 647
Vukovar 44 619 30 126 26 716
Zabok 2 881 2 859 2 701
Zadar 80 355 69 556 70 674
Zagreb 706 770 691 724 686 568
Zaprešić 15 678 17 538 19 574
Zlatar 2 770 2 889 2 900
Županja 11 947 13 775 12 115

Narodnosni sastav

Većinski su narod Hrvati (3 874 321 st. ili 90,42% po popisu iz 2011), većinski zastupani u najvećem broju općina, svim većim gradovima i svim županijama. Udjel Hrvata se povećava: god. 1910. iznosio je 68,5%; u razdoblju 1948–91. neznatno se smanjio sa 78,7% na 78,1%, no osjetno se povećao nakon 1991 (89,6%, 2001). Ostalo stanovništvo čine nacionalne zajednice ili manjine (→ etnička ili nacionalna manjina), zastupane u mnogo nižim udjelima. Njihova prava uređena su Ustavom, posebnim ustavnim zakonom i zakonima o službenoj upotrebi jezika i pisama manjina i odgoju i obrazovanju na jezicima manjina. Nacionalne manjine redovito su zastupane u Saboru. Pripadnici nacionalnih manjina organizirani su u mnogobrojne udruge i kulturna društva, u okviru kojih njeguju narodnu baštinu, jezik, običaje te ostvaruju druga prava.

Albanci su se počeli znatnije naseljavati u prvoj polovici XVIII. st., i to u okolicu Zadra. Ti Albanci katolici (Arbanasi), s područja između Skadarskoga jezera i barskoga primorja, naselili su se uglavnom tijekom triju većih skupnih seoba (1726–33) i s vremenom pohrvatili. Većina stanovnika zadarskog naselja Arbanasi albanskog je podrijetla, ali oni uglavnom ne očituju osjećaj pripadnosti albanskome narodu. Veći broj Albanaca doselio se u Hrvatsku nakon II. svjetskog rata, većinom s Kosova, a njihov je broj u stalnom porastu (prema popisu iz 1948. bilo ih je 635, god. 1961. 2126, god. 1971. 4175, god. 1981. 6006, a god. 1991. 12 032). God. 2011. u Hrvatskoj je živjelo 17 513 ili 0,41% Albanaca, uglavnom u većim gradovima (Zagreb, Rijeka, Ploče, Pula i dr.). Djeluju Unija zajednica Albanaca u Republici Hrvatskoj i Albansko kulturno društvo »Shkëndija«.

Bošnjaci su s 31 479 pripadnika ili 0,73% (2011) treći narod po brojnosti u Hrvatskoj. Statistički se kao zasebna etnička kategorija vode od popisa 1961 (1991. iskazani su kao Muslimani – 43 469 pripadnika, a 2001. kao Bošnjaci). Ne računajući privremeno doseljavanje u doba osmanske okupacije npr. u Slavoniji, Lici i dr., prvi muslimani iz BiH koji će se ovdje trajno nastaniti, i u znatnijim skupinama, počeli su se doseljavati u Hrvatsku nakon austrougarske okupacije BiH 1878. Doseljavali su se uglavnom u Zagreb i druge gradove. God. 1910., od kada se statistički bilježi njihova prisutnost, u Hrvatskoj su bila popisana 204 trajno nastanjena muslimana. Intenzivnije naseljavanje započelo je nakon 1910., te ponovno za II. svjetskog rata. No najveći broj doselio se za vrijeme SFRJ, posebice 1960-ih i 1970-ih godina, najčešće iz gospodarskih razloga. Većina Bošnjaka živi u gradovima (Zagreb, Rijeka, Dubrovnik, Sisak, Labin, Gunja i dr.). Organizirani su u Bošnjačku nacionalnu zajednicu Hrvatske i Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske »Preporod«.

Crnogorci su se u Hrvatsku doseljavali uglavnom nakon II. svjetskog rata, kao dio unutarnjih migracija, tj. iz gospodarskih razloga. God. 2011. u Hrvatskoj je živjelo 4517 ili 0,11% Crnogoraca, većinom u gradovima, a najviše u Zagrebu (1191). Posebnost je crnogorskih zajednica u istarskome mjestu Peroju, koja je očuvala svoj identitet od naseljavanja u drugoj polovici XVII. st. Organizirani su u Nacionalnu zajednicu Crnogoraca Hrvatske.

Česi su nacionalna manjina s 9 641 ili 0,22% pripadnika (2011). Većina živi u zapadnoj Slavoniji na području Daruvara, Grubišnoga Polja, Pakraca, Kutine i Garešnice. Česi su se počeli doseljavati s razvojem manufakture u XVIII. st., kada su osnivali naselja staklara u Gorskom kotaru, a naseljavanje je trajalo s većim ili manjim intenzitetom do početka XX. st. Do najvećega doseljeničkog vala došlo je nakon ukinuća Vojne granice (1873). Doseljenici su dolazili iz svih čeških krajeva, ali najviše iz Moravske, i naseljavali područje Bjelovara, Čazme, Križevaca, Požege, Kutine i Daruvara. Češki su doseljenici bili uglavnom poljodjelci, ali je uz njih došao i veći broj radnika, obrtnika, trgovaca i službenika. Glavno je organizacijsko i kulturno središte Čeha u Hrvatskoj Daruvar. Organizirani su u Savez Čeha u Republici Hrvatskoj. Kulturno društvo Česká beseda djeluje u više od 20 mjesta u Hrvatskoj (prva je osnovana u Zagrebu 1874).

Iako su se malobrojne skupine mogle očuvati i pod osmanskom okupacijom, Madžari su se počeli naseljavati u Hrvatsku uglavnom od kraja XVIII. st., ali najintenzivnije u razdoblju od polovice XIX. st. do I. svjetskog rata. Uzroci toj migraciji bili su gospodarski, potaknuti promjenama u madžarskom društvu nakon 1848., a doseljenici su većinom bili bezemljaši u potrazi za izvorima egzistencije. Madžari su se doseljavali uglavnom iz županija Bács-Bodrog, Somogy, Baranya, Zala, Torontál, Tolna, Veszprém, Vas, Trencsény. God. 2011. u Hrvatskoj je živjelo 14 048 ili 0,33% Madžara, uglavnom u istočnoj Slavoniji i Baranji i većinom su seosko stanovništvo. U Hrvatskoj djeluju Savez Madžara Republike Hrvatske i Demokratska zajednica Madžara Hrvatske, u okviru kojih je organiziran i rad mnogobrojnih kulturno-umjetničkih društava.

Makedonci su se doseljavali uglavnom nakon II. svjetskog rata, a njihov je broj do 1991. bio u stalnom porastu. U Hrvatskoj je 2011. živjelo 4138 ili 0,10% Makedonaca, uglavnom u većim gradovima, a najviše u Zagrebu (1194), Rijeci (289) i Splitu (222). Organizirani su u Zajednicu Makedonaca u Republici Hrvatskoj, imaju pet kulturnih društava (Ilinden u Rijeci, Braća Miladinov u Osijeku, Makedonija u Splitu, Krste Misirkov u Zagrebu i Koča Racin u Puli).

Nijemci i Austrijanci. Stanovništva s njemačkim materinskim jezikom u Hrvatskoj bilo je i prije osmanskih osvajanja (obrtnici, trgovci, državni službenici, vojnici i dr., koji su se naseljavali uglavnom u gradovima sjeverne Hrvatske), a masovnije naseljavanje trajalo je od XVIII. st. do kraja XIX. st., ali dijelom i do početka I. svjetskog rata (najviše u drugoj polovici XIX. st.); ono je započelo nakon osmanskog povlačenja iz panonske regije, tj. nakon mira u Srijemskim Karlovcima (1699) i Požarevcu (1718). Nijemci i Austrijanci naseljavali su se na napuštena područja istočne Hrvatske, pretežno u Podunavlju (Baranja, istočna Slavonija i Srijem). Većina je došla iz različitih njemačkih pokrajina (Württemberg, Baden, Hessen, Pfalz, Bavarska i dr.) te s područja Madžarske. Tri četvrtine njemačkoga stanovništva u Hrvatskoj živjelo je u Podunavlju, a ostatak u drugim krajevima, uglavnom u gradovima. Do kraja XIX. st. bili su po brojnosti treća nacionalna manjina u Hrvatskoj (1910. u Hrvatskoj je živjelo 119 429 Nijemaca). U razdoblju potkraj i odmah nakon II. svjetskog rata Nijemci su bili prisilno iseljeni s područja cijele Hrvatske (i Jugoslavije), pa se etnička i demografska slika istočne Slavonije znatno promijenila. Potomci doseljenika njemačkoga materinskog jezika izjašnjavaju se na popisima stanovništva kao Nijemci ili Austrijanci. Prema popisu iz 2011. u Hrvatskoj je živjelo 2965 ili 0,07% Nijemca i 297 Austrijanaca. Pripadnici austrijske i njemačke nacionalne manjine u Hrvatskoj organizirani su u više udruga: Zajednicu Nijemaca Hrvatske, Njemačku narodnosnu zajednicu – Zemaljsku udrugu podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Narodni savez Nijemaca Hrvatske, Udrugu Austrijanaca u Hrvatskoj, Savez Nijemaca i Austrijanaca Hrvatske.

Nema potvrda o prisutnosti Roma na području Hrvatske u doba kada su u Europu, preko Male Azije i jugoistočne Europe, došle prve skupine plemena u razdoblju između X. i XIV. st. U Hrvatskoj se prvi put spominju 1362. u Dubrovniku, a u Zagrebu 1373. Te prve skupine nisu se održale kao zasebna zajednica, ali su daljnjim seobama Romi postali stalno prisutni na području Hrvatske. U XIX. st. došle su velike romske skupine iz Rumunjske i naselile se u Međimurju i Podravini. U posljednjih 20-ak godina XX. st. znatan broj Roma doselio se s područja bivše Jugoslavije (Kosovo, BiH, Srbija, Makedonija i dr.), a naselili su se uglavnom u gradovima. Prema popisu stanovništva iz 2011. u Hrvatskoj je bilo 16 975 ili 0,40% Roma, ali se pretpostavlja da je njihov broj veći. Prostorno su raspršeni na cijelom području Republike Hrvatske, a romsku populaciju karakterizira izrazita mobilnost. U Hrvatskoj djeluju Savez udruženja Roma Hrvatske, Zajednica udruga Roma Hrvatske i dr.

Prve skupine Rusina u Hrvatsku su došle u prvoj polovici XIX. st. na područje zapadnoga Srijema (Petrovci i Mikluševci) i istočne Slavonije iz Vojvodine i Bačke, kamo su se, kao gospodarski migranti doselili sredinom XVIII. st., uglavnom s područja Hornjica na Karpatima te iz sjeveroistočne Slovačke. Doseljavanje Rusina trajalo je sve do XX. st. (poslije uglavnom iz Galicije). Nakon I. svjetskog rata, a posebice nakon II. svjetskog rata, selili su se u gradove (najviše u Vukovar, manje u Zagreb, Osijek i Vinkovce). U Hrvatskoj je 2011. bilo 1936 Rusina. Organizirani su zajedno s Ukrajincima u Savez Rusina i Ukrajinaca Republike Hrvatske.

Slovaci su se doseljavali u više selidbenih valova, od kraja XVII. st. do prvih desetljeća XX. st., na područje Slavonije i Srijema (našički, đakovački, pakrački, požeški i daruvarski kraj te istočna Slavonija i Srijem). God. 1910. u Hrvatskoj je živjelo oko 21 000 Slovaka. Nakon II. svjetskog rata njihov se broj uglavnom smanjivao, a god. 2011. u Hrvatskoj ih je bilo 4753 ili 0,11%, većina (oko 75%) i danas živi u ist. Hrvatskoj. U Hrvatskoj djeluju Matica slovačka sa sjedištem u Našicama i Savez Slovaka u Republici Hrvatskoj.

Prisutnost Slovenaca rezultat je migracija iz Slovenije u različitim razdobljima. Žive u cijeloj Hrvatskoj, ali su koncentrirani najviše na području Istre, Rijeke, Opatije, Gorskoga kotara, Međimurja i grada Zagreba, posebice u pograničnim područjima (s manjim skupinama koje tu žive od davnina) i gradovima. Više od 75% Slovenaca u Hrvatskoj živi u gradskim sredinama, i to najviše u Zagrebu, Rijeci, Puli i Splitu, koji su ujedno i središta slovenskoga kulturnog djelovanja. Rad slovenskih kulturnih društava ujedinjuje Savez slovenskih društava u Republici Hrvatskoj. U Hrvatskoj je 2011. živjelo 10 517 ili 0,25% Slovenca.

Srbi su najbrojnija nacionalna manjina u Hrvatskoj. Najveće koncentracije srpskog stanovništva nastale su u dijelovima sjeverne Dalmacije, Like, Korduna, Banovine te zapadne i istočne Slavonije, uglavnom na nekadašnjim prostorima mletačke i habsburške Vojne granice. Srbi su se u Hrvatsku doseljavali u različitim razdobljima, od XV. st. nadalje. Njihovo početno doseljenje na hrvatski prostor prouzročio je prodor Osmanlija s jugoistoka, koji ih je poticao na seljenje prema sjeveru i sjeverozapadu. Do 1815. prevladavala su useljavanja Srba u Hrvatsku, a nakon utemeljenja autonomne Srbije sve su mnogobrojnija bila iseljavanja u Srbiju (iako useljavanje u Hrvatsku nije prekinuto). Potkraj XIX. i početkom XX. st. znatan broj Srba iz Hrvatske, ponajviše s područja nekadašnje Vojne granice, iseljavao se iz gospodarskih razlogâ u prekooceanske zemlje (uglavnom SAD), nakon I. svjetskog rata kontinuirano se iseljavao u Srbiju, a od 1960-ih i u zapadnoeuropske zemlje. Nakon 1945. znatan broj Srba, uglavnom iz BiH, doselio se u Hrvatsku najčešće iz gospodarskih razloga. U istom razdoblju, kao posljedica procesa urbanizacije, i srpsko se stanovništvo u znatnoj mjeri preselilo iz tradicionalnih područja većinske naseljenosti u veće gradove. Prema popisu 1991. bilo je 581 663 Srba ili 12,2% u ukupnom stanovništvu. Etnodemografska situacija Srba u Hrvatskoj znatno se promijenila 1991–95; njihov se broj osjetno smanjio zbog povećanog iseljavanja potaknutog raspadom Jugoslavije i ratnim zbivanjima (186 633 pripadnik ili 4,36%, 2011). Kulturne aktivnosti srpske nacionalne manjine ostvaruju se uglavnom u okviru Srpskoga kulturnoga društva »Prosvjeta« i njegovih pododbora. U Hrvatskoj djeluju i Zajednica Srba u Republici Hrvatskoj, Srpski demokratski forum, Savez srpskih organizacija, Inicijativa za srpski narodni kongres i dr. Političke su stranke s nacionalnim atributom: Samostalna demokratska srpska stranka i Srpska narodna stranka.

Prema popisu iz 2011. u Hrvatskoj je bilo 17 807 ili 0,42% Talijana, većina (oko 90%) na obalnom području (uglavnom u Istri, kvarnerskom primorju i otocima), a oko 10% u kontinentalnoj Hrvatskoj; te dvije skupine različita su podrijetla. Talijani u kontinentalnoj Hrvatskoj žive uglavnom u zapadnoj Slavoniji u nekoliko naselja u općinama Daruvar i Pakrac i većim su dijelom ruralno stanovništvo. Naselili su se u razdoblju 1850–1910. Talijani u obalnom dijelu Hrvatske djelomice su potomci rom. stanovništva gradova na istočnoj obali Jadrana, koje se poslije razvilo kao talijanski etnički element, ojačan doseljavanjem Talijana u kasnijim razdobljima, već za mletačke uprave (do kraja XVIII. st.), ali osobito pod austrijskom vlašću (1815–1918) imigracijom iz talijanskih pokrajina pod austrougarskom upravom. Talijani su, prema popisu 1910., sa 150 880 pripadnika bili treća po brojnosti narodnosna zajednica na današnjem području Hrvatske. Većina Talijana bila je nastanjena na sjevernom dijelu jadranske obale, u Istri i na kvarnerskim otocima (oko 75%), a oko 11% njih u Dalmaciji (Zadar, Split, Šibenik). Nakon II. svjetskog rata Hrvatsku je napustilo više desetaka tisuća optanata, velikim dijelom Talijana, što je znatno promijenilo narodnosnu sliku toga područja. Središnja je udruga talijanske nacionalne manjine u Hrvatskoj Talijanska unija (Unione Italiana), u kojoj djeluje 40-ak zajednica Talijana. U okviru talijanske zajednice djeluju i izdavačka kuća Edit u Rijeci, Centar za povijesna istraživanja u Rovinju te Talijanska drama pri Hrvatskome narodnome kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci.

Ukrajinci su se doseljavali na kraju XIX. i početkom XX. st. većinom iz Galicije (zapadna Ukrajina i jugoistočna Poljska). Isprva su naseljavali posavsku Slavoniju (okolica Slavonskoga Broda, Novske i Nove Gradiške). Poslije, a posebice nakon II. svjetskog rata, naseljavali su se i u istočnoj Slavoniji (ukrajinski doseljenici uglavnom iz sjeverne Bosne). Kao narodnost u popisima iskazuju se tek od 1971., a do tada su bili uključivani i iskazivani zajedno s Rusinima. God. 2011. u Hrvatskoj je bilo 1878 ili 0,04% Ukrajinaca. Organizirani su u Savez Rusina i Ukrajinaca Republike Hrvatske, unutar kojega djeluje više kulturno-umjetničkih i prosvjetnih društava.

Pretpostavlja se da su prvi Židovi stigli u Hrvatsku potkraj I. st. na područje primorja i Dalmacije. Upravo u Dalmaciji postoji kontinuitet naseljavanja Židova do današnjih dana. U srednjem vijeku u Dalmaciji su postojale židovske zajednice, kojih su se pripadnici uglavnom nastanjivali u gradovima, a njihova su glavna središta bila Split i Dubrovnik, potom Zadar i Rijeka. Sredinom XVI. st. na to su se područje (uglavnom u Dubrovnik i Split) doseljavali prognani Židovi iz Španjolske i Portugala (Sefardi). Najstariji pisani dokumenti o postojanju Židova u sjevernoj Hrvatskoj potječu iz XIV. st., a pretpostavlja se da je trajno nastanjenih Židova na tom području bilo i prije. God. 1526. bili su protjerani iz Hrvatske i Slavonije, a ponovno su se počeli naseljavati tek u XVIII. st. (Varaždin 1777., Zagreb 1787., Karlovac 1789). U sjevernu Hrvatsku dolazili su uglavnom Aškenazi iz sr. Europe (Madžarske, Moravske, Češke, Austrije i dr.). Židovi su se najviše naseljavali u drugoj polovici XIX. st. do prvoga desetljeća XX. st. Naseljavanje Židova i njihova kasnija preseljenja bili su određeni posebnim propisima i zakonima. Oko 80% hrvatskih Židova stradalo je u progonima u II. svjetskom ratu (početkom 1941. u Hrvatskoj je živjelo oko 25 000 Židova), a oko polovica preživjelih otišla je između 1948. i 1952. u Izrael. Popisom iz 2011. registrirano je u Hrvatskoj 509 ili 0,01% pripadnika židovskog naroda (ne vjerske manjine!), iako je njihov broj zacijelo veći. God. 1992. osnovana je Koordinacija židovskih općina Hrvatske, koja obuhvaća deset židovskih općina (Zagreb, Osijek, Split, Rijeka, Dubrovnik, Daruvar, Slavonski Brod, Čakovec, Virovitica, Koprivnica), a 2006. Židovska vjerska zajednica Bet Israel u Hrvatskoj. U Zagrebu od 1989. djeluje Židovsko kulturno društvo »Miroslav Šalom Freiberger«.

Vjerski sastav

Prema popisu iz 2011., u Hrvatskoj je, od ukupno 4 284 889 stanovnika, živjelo 3 697 143 katolika (86,28%), 190 143 pravoslavaca (4,44%), 14 653 protestanata (0,34%), ostalih kršćana 12 961 (0,30%), 62 977 pripadnika islamske vjeroispovijesti (1,47%), 536 pripadnika židovske vjeroispovijesti (0,01%), 2550 pripadnika istočnih religija (0,06%), 32 518 agnostika i skeptika (0,76%), 93 018 neizjašnjenih (2,17%), 2555 pripadnika ostalih vjeroispovijesti (0,06%), 163 375 građana (3,81%) izjasnilo se da nisu vjernici (ostalih 12 460 nepoznato ili 0,29%).

Katolička crkva na području Hrvatske teritorijalno je podijeljena na 15 (nad)biskupija, koje čine tri metropolije: zagrebačku, splitsku i riječku, te na zadarsku nadbiskupiju, koja je podređena izravno Svetoj Stolici. Zagrebačka metropolija obuhvaća zagrebačku nadbiskupiju, požešku, varaždinsku, đakovačku i srijemsku biskupiju te križevačku biskupiju (eparhiju) sa sjedištem u Zagrebu, koja okuplja grkokat. vjernike s područja cijele Hrvatske i bivše Jugoslavije. Splitska metropolija obuhvaća splitsko-makarsku nadbiskupiju i šibensku, hvarsku i dubrovačku biskupiju. Riječka metropolija obuhvaća riječku nadbiskupiju te krčku, gospićko-senjsku i porečko-pulsku biskupiju. Vojni ordinarijat ima položaj posebne biskupije. (→ katolička crkva; grkokatolička crkva ili unijatska crkva)

U Hrvatskoj postoji pet eparhija Srpske pravoslavne crkve: zagrebačka (Zagreb), dalmatinska (Šibenik), gornjokarlovačka (Karlovac), osječkopoljska i baranjska (Dalj) te slavonska (Daruvar). Podređene su jurisdikciji Srpske pravoslavne crkve na čelu s patrijarhom u Beogradu, koji nosi naslov »arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski«.

Osim Srba, u Hrvatskoj ima i drugih pravosl. nac. manjina (mak., bug. i dr.), koje pripadaju svojim nac. pravosl. crkvama. U Hrvatskoj djeluju tri Makedonske pravosl. crkv. općine: MPCO »Sv. Zlata Meglenska« u Zagrebu, MPCO »Sv. Naum Ohridski« u Splitu i MPCO »Sv. Joakim Osogovski« u Puli. Sve su općine samostalne pod duhovnom jurisdikcijom Makedonske pravoslavne crkve (Skoplje), a djeluju u okviru Europske eparhije MPC-a sa sjedištem u Dortmundu. (→ pravoslavlje)

Islamska zajednica u Hrvatskoj stekla je vjersku autonomiju nakon osnutka Starješinstva (poslije Mešihat) 1990. Njezin je gl. organ Sabor Islamske zajednice, a gl. izvršno tijelo Mešihat Islamske zajednice, koji predstavlja Islamsku zajednicu u zemlji i inozemstvu. Brojnije islam. zajednice postoje u Zagrebu, Dubrovniku, Labinu, Poreču, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu, Sisku, Splitu, Umagu, Gunji, Osijeku i Varaždinu. Islam. zajednica djeluje i u drugim hrv. mjestima, ali se u tim sredinama vjerski obredi održavaju povremeno. (→ islam)

Evangelička crkva u Hrvatskoj ima crkv. općine u Zagrebu, Osijeku, Legradu i Antunovcu. Najviše je zakonodavno i upravno tijelo sinoda, koja se sastoji od predstavnika crkv. općina na čelu s biskupom ili seniorom i predsjednikom laikom (→ luteranske crkve). Hrvatska konferencija Kršćanske adventističke crkve u sastavu je Jadranske unije konferencija, koja ima sjedište u Zagrebu (zajedno sa Slovenskom konferencijom i Albanskom misijom) i okuplja oko 120 mjesnih crkava (→ adventisti). God. 1991. osn. je Savez baptističkih crkava u Republici Hrvatskoj, koji okuplja više od 40 mjesnih crkava te humanitarne udruge i izdavače (→ baptisti). Jehovini svjedoci od 1992. djeluju pod nazivom Kršćanska zajednica Jehovinih svjedoka u Hrvatskoj (→ jehovini svjedoci). Evanđeoska crkva u Republici Hrvatskoj ima tridesetak crkava (→ pentekostalci).

Židovska vjerska zajednica djeluje u okviru žid. općina, kojih danas u Hrvatskoj ima 9. U Hrvatskoj još postoje i Hrvatska katolička crkva (→ starokatolička crkva); Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj, koja ima 20 župa i to na području Slavonije i Baranje, a sjedište joj je u Zagrebu (→ reformirane crkve); Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana (→ mormoni) i druge vjerske zajednice kršćanskog i nekršć. podrijetla.

Jezici nacionalnih i jezičnih manjina

Uz hrvatski (→ hrvati, jezik), kao službeni jezik na cijelom teritoriju države i jezik svakodnevne komunikacije goleme većine njezina stanovništva, u Hrvatskoj se u pojedinim skupinama ili pak na pojedinim područjima rabe i drugi jezici različita statusa (→ etnička ili nacionalna manjina). Jezici nacionalnih i jezičnih manjina genetski pripadaju slavenskima (južnoslavenski: srpski, bošnjački /koji sami Bošnjaci službeno nazivaju bosanskim/, crnogorski, slovenski, makedonski, bugarski; zapadnoslavenski: češki, slovački, poljski; istočnoslavenski: ukrajinski, ruski; rusinski je u osnovi pretežito zapadnoslavenski, ali sa snažnim istočnoslavenskim kulturnim nanosom), romanskima (talijanski s istriotskim, rumunjski s »bajaškim« i istrorumunjskim, židovskošpanjolski; dalmatski se prestao govoriti krajem XIX. st.), germanskima (njemački s jidišem); indoeuropskim skupinama pripadaju također albanski s arbanaškim, grčki i romski (ili ciganski). Neindoeuropskim jezičnim porodicama pripadaju madžarski (uralska porodica, ugro-finska skupina) i turski (turkijska porodica). Neki od spomenutih jezika (poljski, ruski, grčki, turski) govore se ili u neznatnim skupinama i u izdvojenim obiteljima raštrkanima po gradovima, a mnogi pripadnici spomenutih skupina više se i ne služe posebnim jezikom. U tom smislu treba istaknuti da i Židovi, iako posebna nacionalna manjina, danas više ne upotrebljavaju u komunikaciji nikakav poseban jezik, osim nekoliko osoba u poodmakloj dobi koje se još povremeno služe židovskošpanjolskim i jidišem. Također velik dio deklariranih Nijemaca danas više ne zna njemački (mnogi ga sada uče), broj aktivnih govornika češkog jezika manji je od broja deklariranih Čeha, a da istodobno osim 20-ak tisuća osoba koje se izjašnjavaju kao Talijani u Hrvatskoj, u mjestima s talijanskim stanovništvom, ima još velik broj ljudi koji u manjoj ili većoj mjeri vladaju talijanskim.

Pojam manjinskoga jezika vezan je obično uz postojanje neke »matične zemlje« izvan teritorija hrvatske države koja o manjini vodi brigu i pomaže je (to vrijedi npr. za srpski, makedonski, slovenski, talijanski, madžarski, češki, slovački itd.). No za rusinski nema prave matične zemlje. Rusini kao nacionalna manjina postoje samo u Hrvatskoj i u Vojvodini (nastojanja za priznavanje rusinske posebnosti u sjeverozapadnoj Ukrajini nisu do sada službeno prihvaćena), njihovu su jeziku osnovica istočnoslovački govori, ali s dugotrajnim istočnoslavenskim kulturnim nanosom (ruskim i ukrajinskim), pa se Rusini danas vezuju uz Ukrajinu. Dok u svim drugim slučajevima uz poseban jezik zajednice dolazi i poseban nacionalni osjećaj, govornici istriotskoga, unatoč očiglednim jezičnim posebnostima, osjećaju se oduvijek nacionalno Talijanima, a govornici arbanaškoga (Zadar) i istrorumunjskoga u najvećem se broju izjašnjavaju kao Hrvati (ovi posljednji i regionalno), pa te tri skupine službeni popisi stanovništva i ne bilježe. Jednako tako ni stavak Romi (Cigani) ne otkriva sliku pravoga stanja: s jedne strane, stvarni broj Roma očigledno je veći od onoga što ga donose službeni popisi, s druge pak strane, ni iz jednoga se popisa ne razaznaje da se unutar zajednice jedni Romi služe indoarijskim (novoindijskim) romskim ili ciganskim jezikom, dok se drugi Romi, tzv. Bajaši (rum. Băieşi, 10 do 12 tisuća u okolici Čakovca, Kutine, Virovitice), služe arhaičnim oblikom sjevernorumunjskoga, jednako kao i njihovih 30-ak tisuća suplemenika u Madžarskoj. Dakako da se jezici koji imaju osigurane veze s »matičnom zemljom« (talijanski, madžarski, češki, slovački i dr.) bolje održavaju i lakše funkcioniraju u svim područjima komunikacije i javnoga života. Na talijanskome, madžarskome, češkome postoji razmjerno dobro organizirano školstvo, dok su za slovački, ukrajinski, rusinski stvarne mogućnosti školovanja na materinskom jeziku ograničene zbog malog broja i raštrkanosti pripadnika zajednice. Istriotski, kao autohtoni romanski jezik zapadne obale Istre, oblikovao se nakon dolaska Hrvata u Istru. Mletački je u Istru prenesen (istromletački) zajedno sa širenjem Venecije u Istru i na istočnu obalu Jadrana s otocima počevši od X. st. Romi indoarijskoga jezika pojavili su se na hrvatskim prostorima potkraj srednjega vijeka. Dolazeći s osmanskim osvajanjima, Srbi su sa sobom na hrvatske prostore donijeli jezične značajke tipične za udaljenija jugoistočna područja (novoštokavski ijekavskoga izgovora, istočni ili »pravoslavni« rječnik, balkanizmi), ali su u novoj postojbini mnogo toga preuzeli iz autohtonih hrvatskih govora. Nakon protjerivanja iz Španjolske 1492. Sefardi su sredinom XVI. st. osnovali kolonije u Dubrovniku i Splitu, ali se njihov židovskošpanjolski jezik, kao jezik kompaktne zajednice, održao do II. svjetskog rata. Osim djelomice madžarskoga u Baranji i Slavoniji, svi manjinski jezici na području između Drave i Save preneseni su onamo nakon protjerivanja Osmanlija (uglavnom u XVIII. i XIX. st.: madžarski, njemački, češki, slovački, rusinski, ukrajinski). U XVIII. st. u predgrađe Zadra (danas Arbanasi) doselili su se govornici arbanaškoga jezika. Talijanski se u Slavoniji pojavljuje s naseljenicima u drugoj polovici XIX. st. i početkom XX. st. Ruski su u Hrvatsku donijeli izbjeglice nakon Listopadske revolucije 1917. Do znatnijeg priljeva Bošnjaka (Muslimana) u Hrvatsku došlo je nakon aneksije BiH 1908., ali osobito nakon I. i II. svjetskog rata. Govornici makedonskoga i crnogorskoga jezika naselili su se u Hrvatskoj u znatnijem broju nakon 1918. i osobito nakon II. svjetskog rata; iako o nazočnosti skupina Slovenaca u Rijeci i u kopnenoj Hrvatskoj ima svjedočanstava već od XVI. st., znatnije slovenske skupine s jasnim osjećajem nacionalne i jezične posebnosti pojava su novijega doba. Osim malobrojnih albanskih katolika koji su se u Hrvatskoj nastanili već između dvaju svjetskih ratova, veći dio Albanaca (pretežno muslimana) nastanio se u Hrvatskoj nakon 1960-ih godina. Unatoč jezičnoj bliskosti, zadarski Arbanasi ne navode se pod rubrikom »Albanci«. Za razliku od starih skupina (Srbi, Talijani, Česi, Madžari, pa i Slovaci, Rusini i Ukrajinci), koje žive na jasno određenim prostorima, novije skupine nastanile su se pretežito raštrkano u (većim) gradovima, pa tim zajednicama nerijetko nedostaje potrebna »kritična masa« govornika za funkcioniranje i održavanje vlastitog jezika. Zato velik broj Crnogoraca, Bošnjaka, pa i Slovenaca i Makedonaca, čuva nacionalnu i kulturnu posebnost, ali se svojim jezikom služi povremeno isključivo unutar obitelji. Većina Srba u velikim gradovima prihvatila je u svim oblicima komunikacije jezik većinskoga naroda (čuvajući određen broj jezičnih značajki za pojedine razdjele svoje nacionalne kulture i tradicije). Nasuprot tomu, u ruralnim sredinama i u manjim naseljima redovito se jezične (jezično-kulturne) posebnosti uporno čuvaju; one se nastoje održati preko posebnih srpskih škola kada one funkcioniraju, dok se u istočnoj Slavoniji u srpskim školama predaje ekavski, sa srbijanskom sintaksom i srbijanskim rječnikom. Uporaba srpskoga, kao najbrojnijega manjinskog jezika, rješava se različito od sredine do sredine, ovisno o željama i mogućnostima.

Gospodarstvo

Tijekom 1990-ih hrvatsko socijalističko i polutržišno gospodarstvo pretvara se u sustav zasnovan na privatnom vlasništvu i otvorenoj tržišnoj ekonomiji. Taj je prijelaz od kolovoza 1991. bio usporen i otežan zbog velikosrpske agresije i prilagodbe ekonomske politike obrambenim potrebama. Hrvatski dinar uveden je kao privremena valuta potkraj prosinca 1991., a hrvatska kuna kao nova nacionalna valuta uvedena je 30. V. 1994. Gospodarski razvoj opterećivale su i velike ratne štete, ukupno procijenjene (1999) na 37,1 mlrd. USD. Početkom 1990-ih Hrvatska je bila u gospodarskoj depresiji pa je BDP (u mlrd. USD) pao s 24,8 (1990) na 10,2 (1992). Istodobno je i broj nezaposlenih povećan s približno 87 000 (1989) na 161 000 (1990) te 267 000 (1992). Početkom 1990-ih provodi se pretvorba i privatizacija gospodarstva, koja je prouzročila mnogobrojne negativne socijalne i gospodarske učinke (bogaćenje užih društvenih skupina bliskih vlasti uz osiromašenje većine stanovništva, porast korupcije i gospodarskog kriminala, devastacija mnogih poduzeća i dr.). Deficit proračuna u visini od 4,8% BDP-a u 1991., bio je pokriven kreditima Narodne banke Hrvatske, a do 1993. deficit je reduciran na 0,8% BDP-a. Potkraj 1992. stvorene devizne rezerve iznosile su 166,8 mil. USD, a u listopadu 1993. već 500 milijuna. Od listopada 1993. Hrvatska ima prvi tzv. stand-by sporazum s Međunarodnim monetarnim fondom (njegova je članica od 15. XII. 1992), a 1994. dobiva prve zajmove Svjetske banke i Europske banke za obnovu i razvoj. Porast nezaposlenosti tijekom 1990-ih nastavljen je i početkom 2000-ih; god. 2001. nezaposlenih je bilo oko 389 000 a početkom 2002. registrirano ih je 414 000 (1990. stopa nezaposlenosti bila je 8,9% a 2001. porasla je približno na 23%). Industrijska proizvodnja 1995. pala je na 56% od proizvodnje iz 1990., nakon čega se počela sporo obnavljati (od 1996. bilježi veće stope rasta produktivnosti); broj zaposlenih u industriji neprekidno se smanjivao pa je 2000. bio sveden na 45% od broja zaposlenih iz 1990. Veći rast BDP-a odvijao se od 1993 (10,9 mlrd. USD), do 1996 (19,8 mlrd. USD), a potom se tijekom 1997–2000. ostvaruje prosječna godišnja vrijednost BDP-a približno od 20 mlrd. USD. Vrijednost BDP-a po stanovniku uvećana je s 2349 USD (1993) na 4422 USD (1996); najviša je 1998 (4805 USD), no još nije dostignuta vrijednost BDP-a po stanovniku iz 1986 (5750 USD). God. 2000. BDP iznosio je 19 mlrd. USD, a po stanovniku je bio oko 4214 USD.

Gospodarska kretanja u razdoblju 1990–2010.

  1990. 1994. 1996. 1998. 2000. 2002. 2004. 2006. 2008. 2009. 2010.
BDP (tekuće cijene u mlrd. USD) 24,8 14,6 19,9 21,6 18,4 23,0 35,6 42,9 59,2 53,0 50,5
BDP (tekuće cijene u mlrd. USD)1     23,3 25,1 21,5 26,5 41,0 49,8 69,6 62,2 59,5
Stope rasta BDP (stalne cijene u %)   5,9 5,9 2 3,8 4,9 4,1 4,9 2,1 –6,9 –1,2
Indeksi fizičkog obujma industrijske
proizvodnje (1990 = 100)
100 56 58 64 64 72 77 85 90 81 80
Indeksi broja zaposlenih u industriji 100 62 54 49 45 42 40 40 38 33 30
Izvoz (mlrd. USD) 4,0 4,3 4,5 4,5 4,4 4,9 8,0 10,4 14,1 10,5 11,8
Uvoz (mlrd. USD) 5,2 5,2 7,8 8,3 7,9 10,7 16,6 21,5 30,7 21,2 20,1
Saldo vanjskotrgovinske bilance
(mlrd. USD)
–1,2 –0,9 –3,3 –3,8 –3,5 –5,8 –8,6 –11,1 –16,6 –10,7 –8,3
Pokrivenost uvoza izvozom (u %) 77,5 81,5 57,9 54,6 56,2 45,7 48,4 48,3 46 49,4 58,8
Tekući račun platne bilance (mlrd. USD)   0,7 –1,0 –1,4 –0,5 –1,9 –1,8 –3,2 –6,1 –3,1 –1,0
Inozemna izravna ulaganja
u Hrvatsku (mlrd. USD)
  0,11 0,49 0,94 1,05 1,07 1,18 3,47 6,17 3,36 0,39
Inozemni dug (mlrd. USD)   3,0 5,3 10,7 11,4 15,8 31,2 39,1 57,7 65,0 61,7
Ukupan broj zaposlenih u tisućama² 1568 1437 1330 1385 1341 1359 1410 1586 1636 1605 1541

1 Prema novom izračunu Državnog zavoda za statistiku koji se primjenjuje od 4. tromjesečja 2008. godine (podatci su revidirani od 1996).

² Broj zaposlenih od 1991. uključuje vlasnike koji samostalno obavljaju obrt i djelatnost slobodnih profesija, a od 1998. uključeni su zaposleni u policiji i obrani (prema procjeni, od 2004. prema izvještajima).

Potkraj 1990-ih u strukturi BDP-a najveći udio imao je uslužni sektor (59%), potom industrijski (32%) i poljoprivredni (9%) što je i danas trend, odnosno sve veće smanjenje udjela poljoprivrede i industrije, a porast usluga u strukturi BDP-a. U industriji je oko 285 000 zaposlenih (2000), što je oko 21% od ukupno zaposlenih u Hrvatskoj. Prema ukupnom prihodu u industriji, vodeća je proizvodnja hrane, pića i duhana (oko 20%), potom slijede kemijska, naftna, metalna, papirna i elektroindustrija. U poljoprivredi radi oko 13% od ukupno zaposlenih (2000); od 3,15 mil. ha poljoprivrednih površina obrađuje se 63,4% (ostalo su pašnjaci, ribnjaci i dr.). Oko 83% obradivih površina u privatnom je vlasništvu (Hrvatska ima oko 1,96 mil. ha šuma, od čega je 80% u državnom vlasništvu). U hrvatskom BDP-u udio od 10% ima trgovina; zapošljava oko 14% radnoaktivnoga stanovništva, a u njoj sudjeluje gotovo 50% hrvatskih gospodarskih subjekata. Za državu su važni prihodi od turizma; god. 2000. bili su oko 2,7 mlrd. USD (tijekom 1996–99. prosječno su iznosili oko 2,4 mlrd. USD godišnje).

Europske zemlje u tranziciji – komparativni ekonomski indikatori (1999)

  BDP indeks
1990 = 100
Bruto industrijska proizvodnja
indeks 1990 = 100
Stopa inflacije Stopa nezaposlenosti (%) Tekući računi
u BDP
BDP po stanovniku
EU = 100
Indeks tečajne razlike
(bazirano na ECU)
Češka 196,3 181,3 12,1 19,4 –0,8 63 2,57
Madžarska 102,4 126,5 10,0 19,6 –2,1 53 2,33
Poljska 137,2 163,3 17,3 13,0 –11,7 42 2,23
Slovačka 104,3 183,7 10,5 19,2 –1,0 49 3,02
Slovenija 113,3 184,0 16,1 13,0 –0,5 73 1,58
Bugarska 174,9 150,4 10,3 16,0 –0,6 24 3,56
Rumunjska 179,0 152,1 45,8 12,0 –1,3 28 4,05
Hrvatska 182,2 163,1 14,2 20,8 –1,4 33 1,62
Rusija 158,7 149,7 85,7 12,0 17,0 32 5,44
Ukrajina 140,8 150,3 19,2 15,0 10,9 16 5,44

Izvor: The Vienna Institute for International Economic Studies (WIIW), Research Reports No 264, veljača 2000.

U vanjskoj trgovini najviše se uvoze strojevi i vozila (32,9%) te ostali gotovi proizvodi (29,5%); slijede goriva i tehnička ulja (14,5%), kem. proizvodi (12,6%), hrana (7%) i dr. Vrijednost je izvoza (2000) oko 4,4 mlrd. USD, a u njemu sudjeluju brodogradnja i proizvodnja prometnih sredstava (13,9%), kem. ind. (11,6%) i proizvodnja naftnih derivata (10,4%), proizvodnja odjeće (8,6%) te hrane i pića (5%) i dr. Prema udjelu u hrv. uvozu (2000), vanjskotrg. su partneri Italija (17,1%), Njemačka (16,3%), Rusija (8,5%), Slovenija (7,9%), Austrija (6,7%), Francuska (5,5%), SAD (3%) i dr. (udio od oko 2,3% imaju Madžarska, Češka i Velika Britanija). Hrv. izvoz (2000) usmjeren je na Italiju (22,3%), Njemačku (14,2%), Bosnu i Hercegovinu (11,3%), Sloveniju (10,8%), Austriju (6,6%), Liberiju (5,1%), Francusku (2,8%), tadašnju SR Jugoslaviju (2,4%), SAD (2%) i dr. U hrv. vanjskoj trgovini 2000. najvažniji su partneri zemlje EU-a (54,5% izvoza i 55,6% uvoza); od ostalih zemalja važne su članice grupe CEFTA (13,8% izvoza i 14,8% uvoza). Od sred. 1990-ih raste vrijednost izravnih stranih ulaganja u Hrvatsku – 0,1 mlrd. USD (1995); 0,5 mlrd. USD (1996. i ponovno 1997); 1,1 mlrd. USD (1998); 1,6 mlrd. USD (1999); 1,1 mlrd. USD (2000); 1,4 mlrd. USD (2001). Od 1993. do 2001. vrijednost izravnih stranih ulaganja u Hrvatsku bila je oko 6,6 mlrd. USD; prema udjelu najviše ih je iz Austrije (26,9%), Njemačke (25,5%) i SAD-a (17,9%). Tijekom 2001. najviše stranih ulaganja (od ukupno 1,4 mlrd. USD) dolazilo je iz Njemačke (36,7%) i Austrije (33,5%), potom iz Velike Britanije (8,3%), SAD-a (5,2%), Nizozemske (3%) i dr. Veliko je gosp. opterećenje za Hrvatsku povećanje zaduženosti u inozemstvu. Znatnije je nakon 1996., s uvećanjem za ukupan iznos reprogramiranoga duga prema Pariškom i Londonskom klubu. Tako se hrv. inozemni dug (u mlrd. USD) uvećao s 2,6 (1993) na 3,8 (1995) te na 5,3 (1996) i 7,4 (1997); prema udjelu u BDP-u uvećan je s 24,2% (1993) na 37,1% (1997). God. 1998. vrijednost inozemnog duga bila je 9,5 mlrd. USD, a 2000. je 10,8 mlrd. USD. Potkraj 2001. hrv. inozemni dug iznosio je oko 11,5 mlrd. USD.

Povoljan gospodarski učinak ima porast međunarodnih pričuva Hrvatske. Porasle su s 0,6 mlrd. USD (1993) na 1,4 mlrd. USD (1994), 1,8 mlrd. USD (1995) i na 2,3 mlrd. USD (1996). Krajem 1999. međunarodne pričuve Hrvatske uvećane su na 3 mlrd. USD, 2000. su bile 3,5 mlrd. USD, a potkraj 2001. iznosile su oko 4,7 mlrd. USD. Hrvatska je 30. XI. 2000. postala članica Svjetske trgovinske organizacije; 29. X. 2001. potpisala je s Europskom unijom Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, kojim postaje kandidat za punopravno članstvo, a 1. srpnja 2013. postala je njezinom punopravnom članicom. Od 2008. globalni recesijski val zahvatio je i hrvatsko gospodarstvo od kad se bilježi pad BDP-a. BDP je u 2011. godini stagnirao, odnosno, ostao je na razini ostvarenog u prethodnoj godini što je odraz općeg stanja u gospodarstvu u kojem se još uvijek bilježi pad industrijske proizvodnje, investicija i građevinarstva i tek blagi rast prometa u trgovini na malo te sve lošije stanje na tržištu rada. U 2011. ostvaren je BDP od 333,9 mlrd. kuna (63 mlrd USD ili 44,1 mlrd. EUR) čime se Hrvatska nalazi na dvadesetom mjestu od 27 država članica EU. BDP po stanovniku iznosio je 13 067 USD (10 205 EUR), uz stopu inflacije od 2,3% i nezaposlenost od 17,8%.

Unatoč trendu pada industrijske proizvodnje u prerađivačkoj industriji zabilježen je rast proizvodnje u nekim granama prerađivačke industrije. Vrijednost prodaje industrijskih proizvoda u 2011. iznosila je 129,8 mlrd. kuna (21,7 mlrd. USD ili 17,4 mlrd. EUR), od čega na izvoz otpada 49,1 mlrd. kuna (8,4 mlrd. USD ili 6,6 mlrd. EUR). Najznačajnije industrije su prerađivačka i rudarska koje u najvećoj mjeri sudjeluju u izvozu te elektroindustrija i opskrba vodom i plinom. Od toga, u izvozu, najzastupljenija je prerađivačka industrija s udjelom od 99,5%, od čega je najzastupljenija prodaja koksa i rafiniranih naftnih proizvoda (11,8%), motornih vozila (11,2%), kemijskih proizvoda (8,3%), prehrambenih proizvoda (8,1%), električne opreme (7,8%), strojeva (6,3%), gotovih metalnih proizvoda (6,1%), farmaceutskih proizvoda (4,8%), odjeće (2,9%), drva i drvnih prerađevina (3,4%).

U trgovini je u 2011. zabilježen blagi realni rast prometa od 1% kao rezultat nominalnog povećanja prometa i proizvoda: motorna vozila, motorna goriva i maziva, kruh, pecivo, tjestenine i slatkiši, alkoholna i druga pića, duhanski proizvodi, željezna roba, boje i staklo, ljekarne, medicinski i ortopedski proizvodi.

U turizmu su 2011. zabilježeni rekordni rezultati. Ostvareno je 11,4 milijuna dolazaka turista i 60,3 milijuna noćenja te je ostvareno 8,4 mlrd. USD (6,6 mlrd EUR) prihoda.

U vanjskotrgovinskim odnosima Hrvatska uvozi gotovo dvostruko više proizvoda no što ih izvozi. U 2011. izvezeno je proizvoda u vrijednosti 12,3 mlrd USD (9,6 mlrd. EUR), dok je uvezeno proizvoda u iznosa od 20,7 mlrd. USD (16,2 mlrd. EUR). Prema ukupnom udjelu u izvozu najznačajniji su izvozni proizvodi: naftni derivati (9,7%), brodovi i trajekti (6,6%), lijekovi (3,6%) itd. Najzastupljeniji vanjskotrgovinski partneri Hrvatske su države Europske unije (čine 59,8% ukupnog izvoza i 61,8% ukupnog uvoza) te države članice CEFTA-e (19,3%) i ostale europske države, uglavnom iz regije. Hrvatska tako najviše proizvoda izvozi u Italiju (15,8%), BIH (12,2%), Njemačku (10,1%), Sloveniju (8,3%), Austriju (5,7%), a najviše uvozi iz Italije (16,3%), Njemačke (12,6%), Rusije (7,2%), Kine (7,1%), Slovenije (6,2%) i Austrije (4,5%). U 2011. po prvi je puta zabilježeno smanjenje bruto inozemnog duga na razinu 58,4 mlrd. USD (45,7 mlrd. EUR) što je 959 mil. USD (750 mil. EUR) ili 1,6% manje nego na kraju prethodne godine.

Promet

Prometnu mrežu čini 2722 km željezničke pruge (984 km ili 36,1% elektrificirane, 2011), 29 410 km cesta (od čega 1254 km autoceste, 2011). Hrvatska ima 816 km unutrašnjih plovnih putova (Sava, Drava, Neretva); glavna pristaništa: Osijek (Drava), Sisak (Sava), Vukovar (Dunav). Ukupni lučki promet morskih luka iznosi 30,3 milijuna tona tereta i 12,9 milijuna putnika (2011); veće su luke: Rijeka (Bakar, Omišalj, Raša; oko 10 milijuna tona godišnje), Split, Zadar, Ploče i dr. Zračne luke imaju Zagreb, Split, Dubrovnik, Zadar, Pula, Osijek i Rijeka (otok Krk), otok Brač i dr.

Novac

Novčana je jedinica kuna (kn; HRK); 1 kuna = 100 lipa.

Povijest

Hrvatska je povijesno-geografsko-politički naziv kojim se označuje državni prostor na kojem obitavaju Hrvati. O hrvatskom državnom prostoru može se govoriti tek od početka IX. st. Pretpostavlja se da je franačka prisutnost na ovim prostorima pomogla državnoj organizaciji u Hrvata, pa se na početku IX. st. spominje Ljudevit, knez (dux) Donje Panonije, i Borna, knez Gačana (poslije knez Dalmacije i Liburnije). Pretpostavlja se da su hrvatski poglavari bili tada još u vazalnom odnosu prema franačkim vladarima i da se tek dinastija Trpimirovića uspjela osamostaliti od franačkoga patronata. U to doba granica Hrvatske sezala je na jugu do Neretve, a na zapadu do Raše u Istri, dok je granica prema unutrašnjosti bila nejasna. U X. st. dotadašnja kneževina postala je kraljevstvo, kojemu se granica pomiče na sjever do Drave a na jug do Cetine. U doba Petra Krešimira IV. (XI. st.) granica se na jugu ponovno pomaknula do Neretve, a i dalmatinski gradovi tada su konačno ušli u državni sastav kraljevstva Hrvatske i Dalmacije. Na kraju XI. st. došlo je do promjena teritorija na sjeveru; ugarski kraljevi uspjeli su, naime, zauzeti neke krajeve južno od Drave pa je nastao banatus/ducatus Sclavoniae, tj. Slavonija. Na početku XII. st., u doba dolaska Arpadovića, hrvatski državni prostor obuhvaćao je teritorij između Drave i Jadranskoga mora; na zapadu je granicu činila crta štajersko-kranjskoga pograničnoga gorja sve do Rijeke, a na istoku gornji i srednji tok Vrbasa sve do Neretve na jugu. Južna se granica ubrzo promijenila jer su dalmatinski gradovi potpali pod Veneciju, pa su u XIII. st. samo Split i Trogir ostali u Hrvatskoj. Istodobno je do povremenih promjena dolazilo i na istočnim granicama jer se uzdizala Bosna. God. 1358. Zadarskim mirom Venecija se odrekla prava na dalmatinsku obalu, no već 1409. stekla ju je kupnjom i njome od 1420. vladala sve do 1797 (osim Dubrovnika). Na početku XV. st. sve češćim osmanskim prodorima hrvatski državni prostor počeo se sužavati, jer su Osmanlije već prije Mohačke bitke (1526) uspjeli oteti gotovo sav prostor južno od Gvozda izuzevši ostatke Jajačke banovine, dio Pounja, Klis i Obrovac. Ušavši u državnu zajednicu s habsburškim zemljama (1527) radi zajedničke obrane, Hrvatska je u XVI. st. i dalje gubila svoj državni teritorij, a istočna se granica pomaknula na crtu Sisak–Skradin–Korenica. Stvaranjem Vojne granice (krajine) Hrvatski sabor i ban dodatno su izgubili upravu nad dijelom hrvatskog državnog prostora. U XVII. st. nakon Zrinsko-frankapanske urote državni prostor se još više smanjio jer su posjedi urotnika došli pod izravnu upravu Dvorske komore. Mirom u Srijemskim Karlovcima (1699) hrvatska granica pomaknuta je na istok na crtu Slunj–Novi–Kostajnica–Dubica, a vraćena je i Slavonija (Srijem tek 1718). God. 1776. Hrvatskoj je pripojena Rijeka i dio Gorskoga kotara (crta Cetin–Bihać–Ostrovica), ali je veći dio toga prostora (dio Like i Posavine) bio pripojen Vojnoj krajini. Padom Mletačke Republike 1797. Dalmacija je privremeno pala pod austrijsku vlast (do 1805), potom pod vlast Napoleona I. (do 1813), te ponovno pod austrijsku upravu (1815–1918). Većih promjena hrvatskog državnog teritorija nije bilo sve do 1881., kada je Vojna krajina ponovno vraćena Kraljevstvu Hrvatske i Slavonije. S krajem I. svjetskog rata 1918. prestala je vrijediti dotadašnja Hrvatsko-ugarska nagodba (iz 1868), a Hrvatska je kao dio Države Slovenaca, Hrvata i Srba ušla u državnu zajednicu s Kraljevinom Srbijom – Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca – koja je 1929. dobila naziv Kraljevina Jugoslavija. Zbog unitarističkih težnji, u tom državnom sklopu hrvatski državni teritorij bio je više puta dijeljen na raznolike oblasti i banovine; 1939. sporazumom Cvetković–Maček bila je uređena Banovina Hrvatska, kojoj su granice obuhvaćale ne samo dotadašnji hrvatski teritorij (s iznimkom Zadra, Rijeke i nekih jadranskih otoka, koji su još od 1920. bili priključeni Italiji) nego i istočni dio bosanske Posavine i južni dio BiH na crti Livno–Travnik–Fojnica–Stolac. Stvaranjem NDH 1941. hrvatski državni teritorij nominalno se bitno proširio na cijeli prostor današnje BiH, ali je Italiji prepušten cijeli prostor zadarskog i splitskoga zaleđa te veći dio jadranskih otoka. Tek 1943. ZAVNOH je odlučio da se Hrvatskoj priključe Istra, Rijeka, Zadar i ostali krajevi ranije pripojeni Italiji. Tim aktom i radom kasnije tzv. Đilasove komisije utvrđene su granice Hrvatske, kojima se i danas (uz neke manje izmjene) opisuje teritorij Republike Hrvatske. (→ hrvati, povijest)

Politički sustav

Ustav RH bio je proglašen i stupio je na snagu 22. XII. 1990; veće promjene su uslijedile 9. XI. 2000. i 28. III. 2001. te 2010. Ustavnim je novelama, 2000. polupredsjednički sustav zamijenjen parlamentarnim. Prema Ustavu, RH je suverena i nacionalna država hrvatskih naroda i država autohtonih nacionalnih manjina; jedinstvena i nedjeljiva, demokratska i socijalna država.

Izvorišne osnove Ustava navode dokumente o povijesnim korijenima i kontinuitetu državnosti i suverenosti suvremene hrvatske države od hrvatske kneževine (VII. st.) do odluka Zemaljskoga antifašističkoga vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943), potom Ustava Narodne RH (1947) te ustava Socijalističke RH (1963–90).

O promjeni Ustava odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Promjene Ustava može predložiti najmanje jedna petina zastupnika Hrvatskoga sabora, Predsj. Republike i Vlada.

Politički sustav Hrvatske utemeljen je na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast. Ustavom je utvrđeno da narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i izravnim odlučivanjem, zajamčeno je pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

Predsjednik Republike Hrvatske

Predsjednik Republike Hrvatske na čelu je države, predstavlja RH u zemlji i inozemstvu. Predsjednika biraju građani izravno, tajnim glasovanjem, na temelju općeg i jednakoga biračkoga prava, na razdoblje od 5 godina. Nitko ne može biti biran više od dva puta. Predsjednik se bira većinom glasova svih birača koji su glasovali; ako ni jedan kandidat ne osvoji većinu, izbori se ponavljaju nakon 14 dana, s tim da na ponovljenim izborima mogu sudjelovati samo dva kandidata koja su u prvom izbornom krugu dobila najviše glasova. Izbor Predsjednika Republike obavlja se najmanje 30, a najviše 60 dana prije isteka mandata. Predsjednik Republike ne može obavljati druge javne i profesionalne dužnosti; također je, prema Ustavu, dužan podnijeti ostavku na članstvo u političkoj stranci, i o tome obavijestiti Hrvatski sabor. Za svoje spriječenosti ili odsutnosti Predsjednik Republike može povjeriti predsjedniku Sabora da ga zamjenjuje, a sam odlučuje o povratku na dužnost. U slučaju duže spriječenosti Predsjednika Republike (zbog bolesti ili nesposobnosti, kada nije u stanju odlučiti o privremenom zamjeniku) tu dužnost preuzima predsjednik Hrvatskoga sabora, i to na temelju odluke Ustavnoga suda, a na prijedlog Vlade. Predsjednik Hrvatskoga sabora preuzima dužnost privremenoga Predsjednika Republike po sili Ustava u slučaju smrti Predsjednika Republike, ili ako on podnese ostavku, ili ako Ustavni sud utvrdi razlog za prestanak njegova mandata. U tom se slučaju izbori za Predsjednika Republike moraju održati u roku od 60 dana od dana preuzimanja dužnosti privremenoga Predsjednika Republike. Dužnosti Predsjednika Republike utvrđene su Ustavom: on raspisuje izbore za Hrvatski sabor i saziva ga na prvo zasjedanje; sukladno ovlastima iz Ustava, može raspustiti Hrvatski sabor; proglašava zakone, ako drži da neki zakon nije u skladu s Ustavom, može pokrenuti postupak za ocjenu njegove ustavnosti; raspisuje referendum; mandat za sastavljanje vlade povjerava osobi koja uživa povjerenje većine svih zastupnika; dodjeljuje odlikovanja i priznanja (određena zakonom) i daje pomilovanja. Predsjednik Republike vrhovni je zapovjednik oružanih snaga RH, imenuje i razrješuje vojne zapovjednike; na temelju odluke Hrvatskoga sabora objavljuje rat i zaključuje mir; surađuje s vladom u oblikovanju i provođenju vanjske politike; uz supotpis predsjednika Vlade, odlučuje o osnivanju diplomatskih misija i konzularnih ureda RH; postavlja i opoziva šefove diplomatskih misija; imenuje čelnike sigurnosnih službi.

Vlada Republike Hrvatske

Vlada Republike Hrvatske obavlja izvršnu vlast. Čini ju predsjednik, jedan ili više potpredsjednika i ministri. Mandatar, kojega imenuje Predsjednik Republike, sastavlja Vladu, nakon toga, u roku od 30 dana, mandatar je dužan Saboru predstaviti Vladu i njezin program i zatražiti glasovanje o povjerenju. Vlada stupa na dužnost ako joj povjerenje iskaže većina svih zastupnika u Saboru. Za svoj rad Vlada je odgovorna Saboru; ima ustavne ovlasti da vodi vanjsku i unutarnju politiku; brine se o gospodarskom razvoju zemlje; predlaže zakone i državni proračun, provodi zakone; usmjeruje i nadzire rad državne uprave te djelovanje javnih službi.

Hrvatski sabor

Hrvatski sabor predstavničko je tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti. Sabor ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika. Zastupnike, na temelju općeg i jednakoga biračkoga prava, biraju građani izravno, tajnim glasovanjem, na 4 godine. Pravo glasa imaju svi građani s navršenih 18 godina života. Zastupnici nemaju obvezujući mandat. Ustavne su ovlasti Sabora: on odlučuje o donošenju i promjeni Ustava, donosi zakone, donosi državni proračun, odlučuje o ratu i miru, donosi Strategiju nacionalne sigurnosti i Strategiju obrane Hrvatske, odlučuje o promjeni državnih granica, raspisuje referendum, nadzire rad Vlade i drugih nositelja javnih službi. Sabor donosi odluke većinom glasova, ako je na sjednici nazočna većina zastupnika. Odlučuje o promjeni državnih granica dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika; dvotrećinskom većinom glasova prihvaća organske zakone koji razrađuju Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela, djelokrug lokalne i područne (regionalne) samouprave; prihvaća organske zakone o pravima nacionalnih manjina. Zakone mogu predlagati svi zastupnici Sabora, klubovi zastupnika, radna tijela Sabora i Vlada RH. Pučki pravobranitelj opunomoćenik je Hrvatskoga sabora, dužnost mu je štititi ustavna i zakonska prava građana u postupku pred državnom upravom i tijelima koja imaju javne ovlasti. Pučkoga pravobranitelja bira Sabor za mandat od 8 godina.

Sudbena vlast

Sudbena vlast samostalna je i neovisna, obavljaju je sudovi. Sudovi su samostalna i neovisna tijela sudbene vlasti, koja štite pravni poredak utvrđen Ustavom i zakonima, osiguravaju jedinstvenu primjenu zakona, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom. Općinski sudovi, kao sudovi prvoga stupnja, sude za kaznena djela za koja je propisana kazna do 10 godina. Županijski sudovi prizivni su sudovi, u prvome stupnju sude za kaznena djela za koja je propisana kazna više od 10 godina. Trgovački sudovi i Visoki trgovački sud RH specijalizirani su sudovi u području trgovačkog i gosp. prava. Upravni sud RH odlučuje u upravnim sporovima o zakonitosti konačnih upravnih akata. Vojni sudovi sude vojnim i civilnim osobama za određena kažnjiva djela. Vrhovni sud RH najviši je sud u državi, osigurava jedinstvenu primjenu zakonâ i ravnopravnost građana. Predsjednika Vrhovnoga suda bira Sabor na 4 godine. Suce imenuje Državno sudbeno vijeće za razdoblje od 5 godina i razrješuje ih. Državno sudbeno vijeće posebno je tijelo sudbene vlasti, kojemu je djelokrug imenovanje i razrješenje sudaca te odlučivanje o njihovoj stegovnoj odgovornosti. Vijeće čini 11 članova, koje Sabor bira na 4 godine, iz redova istaknutih sudaca, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti, s time da većina članova Vijeća mora biti iz reda sudaca. Nitko ne može biti biran više od dva puta.

Državno odvjetništvo

Državno odvjetništvo samostalno je i neovisno pravosudno tijelo, javna služba koja štiti pravne interese države; ona je dužna progoniti počinitelje kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštitite imovine hrvatske države te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona. Državno odvjetništvo ustrojeno je hijerarhijski, prema načelu subordinacije. Postoje općinska i županijska odvjetništva te Državno odvjetništvo RH. Na čelu svakoga drž. odvjetništva nalazi se državni odvjetnik, koji ima više zamjenika. Glavnoga državnog odvjetnika, koji je na čelu Državnog odvjetništva RH, imenuje Sabor na prijedlog Vlade, na razdoblje od 4 godine, a on imenuje općinske i županijske državne odvjetnike. Zamjenike državnog odvjetnika imenuje Državnoodvjetničko vijeće, koje bira Hrvatski sabor; većina je njegovih članova iz reda zamjenikâ državnih odvjetnikâ; čelnici državnih odvjetništava ne mogu biti članovi Državnoodvjetničkoga vijeća.

Ustavni sud RH

Ustavni sud RH čini 13 sudaca, koje bira Hrvatski sabor za mandat od 8 godina, a koji za to vrijeme ne mogu obavljati ni jednu drugu javnu ni profesionalnu dužnost. Ustavni sudci iz svojih redova biraju predsjednika Suda na 4 godine. Ustavni sud odlučuje o suglasnosti (usklađenosti) zakona s Ustavom te o suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom; može ukinuti zakon ako utvrdi da je neustavan, odnosno poništiti propis ako je neustavan ili nezakonit; prati ostvarivanje ustavnosti; rješava sukobe nadležnosti između tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti; nadzire ustavnost programa i djelovanje političkih stranaka, može zabraniti njihov rad; nadzire ustavnost i zakonitost izbora i državnog referenduma; u skladu s Ustavom, odlučuje o odgovornosti Predsjednika Republike.

Lokalna i regionalna samouprava

Jedinice su lokalne samouprave općina i grad, koji obavljaju poslove glede izravnog ostvarivanja potreba građana u području prostornog i urbanističkog uređenja naselja, stanovanja, komunalnih djelatnosti, socijalne skrbi, primarne zdravstvene zaštite, brige o djeci, odgoja i osnovne izobrazbe, kulture i dr. Općina se, u pravilu, osniva za područje više naseljenih mjesta koja čine prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu, povezanu zajedničkim interesima stanovništva. Grad je, u pravilu, svako mjesto koje ima više od 10 000 stanovnika. Iznimno, u sastav grada, pored užega gradskog područja, mogu biti uključena prigradska naselja koja s gradom čine prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu. Županije su područne (regionalne) jedinice državne uprave i lokalne samouprave, one obavljaju poslove od regionalnoga značenja koji se odnose na školstvo, zdravstvo, gospodarski razvoj, prostorno i urbanističko planiranje. Sve jedinice lokalne i regionalne samouprave imaju svoja upravna i predstavnička tijela (skupštine), koja se biraju slobodno, tajnim glasovanjem, na temelju izravnoga, jednakog i općega biračkoga prava. Administrativno je Hrvatska podijeljena na 20 županija i Grad Zagreb, s posebnim statusom; 127 gradova i 429 općina.

Nacionalni blagdani

Nacionalni blagdani: Dan državnosti, 25. lipnja (1991) i Dan neovisnosti, 8. listopada (1991).

Kulturne, znanstvene i druge javne ustanove

Najviša je znanstvena i umjetnička ustanova u Hrvatskoj Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, osnovana 1866. pod imenom Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, JAZU. Najstarija je kulturna ustanova u Hrvatskoj Matica hrvatska, osnovana 1842. pod imenom Matica ilirska. – Danas u Hrvatskoj postoji mreža državnih arhiva koji obavljaju arhivsku službu. Središnja je arhivska ustanova Hrvatski državni arhiv, uz koji djeluje još osamnaest državnih arhiva koji obavljaju regionalnu arhivsku službu, i to u Bjelovaru, Dubrovniku, Gospiću, Karlovcu, Križevcima, Osijeku, Pazinu, Rijeci, Sisku, Slavonskom Brodu, Splitu, Šibeniku, Štrigovi, Varaždinu, Virovitici, Vukovaru, Zadru i Zagrebu. – Muzeji, galerije, galerijski odjeli i zbirke danas postoje u svim većim gradovima Hrvatske. Od većeg su značenja Galerija Ivana Meštrovića u Splitu, Moderna galerija u Zagrebu, Galerija »Klovićevi dvori« u Zagrebu, Moderna galerija u Rijeci, Galerija Antuna Augustinčića u Klanjcu, Muzej Mimara u Zagrebu, Muzej grada Zagreba, Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, Arheološki muzej u Zagrebu, Arheološki muzej Narona u Vidu, Arheološki muzej u Zadru, Muzej antičkog stakla u Zadru, Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Kulturno-povijesni muzej – Knežev dvor u Dubrovniku, Arheološki muzej Istre u Puli, Muzej Slavonije u Osijeku, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja u Rijeci, Muzej Brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu, Muzej Đakovštine u Đakovu, Muzej Like u Gospiću, Muzej seljačkih buna u Gornjoj Stubici, Muzej krapinskih neandertalaca u Krapini, Muzej Međimurja u Čakovcu, Muzej Moslavine u Kutini, Muzej Turopolja u Velikoj Gorici, Tehnički muzej u Zagrebu, Pomorski muzej u Dubrovniku te niz etnografskih i gradskih muzeja. – Sveučilišta su najvažniji centri znanstveno-nastavnog rada, kojima je cilj stvaranje znanstvenih i stručnih kadrova što će svojim djelovanjem unaprjeđivati gospodarsku, kulturnu, umjetničku i znanstvenu djelatnost u Hrvatskoj. U Hrvatskoj djeluje sedam javnih (u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Osijeku, Zadru, Dubrovniku i Puli) i tri privatna sveučilišta (u Zagrebu, Dubrovniku i Koprivnici), sa brojnim fakultetima, umjetničkim akademijama, sveučilišnim odjelima i sveučilišnim studijima, te više veleučilišta i visokih škola. Sveučilište u Zagrebu utemeljeno je 1669. godine, kada su djelovala tri fakulteta: Pravni, Bogoslovni, Mudroslovni (poslije Filozofski), a od 1917. i Medicinski. Danas na zagrebačkom Sveučilištu djeluje 29 fakulteta, 3 umjetničke akademije (dramske umjetnosti, likovnih umjetnosti, muzička) i jedan sveučilišni studij – Hrvatski studiji. U sastavu su Sveučilišta fakulteti sa sjedištem u Zagrebu: Agronomski fakultet, Arhitektonski fakultet, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Ekonomski fakultet, Fakultet elektrotehnike i računarstva, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, Fakultet političkih znanosti, Fakultet prometnih znanosti, Fakultet strojarstva i brodogradnje, Farmaceutsko-biokemijski fakultet, Filozofski fakultet, Geodetski fakultet, Građevinski fakultet, Grafički fakultet, Katolički bogoslovni fakultet, Kineziološki fakultet, Medicinski fakultet, Pravni fakultet, Prehrambeno-biotehnološki fakultet, Prirodoslovno-matematički fakultet, Rudarsko-geološko-naftni fakultet, Stomatološki fakultet, Šumarski fakultet, Tekstilno-tehnološki fakultet, Učiteljski fakultet i Veterinarski fakultet. Članovi su Sveučilišta u Zagrebu Fakultet organizacije i informatike i Geotehnički fakultet u Varaždinu te Metalurški fakultet u Sisku. Riječko Sveučilište osnovano je 1973., a u njegovu sastavu djeluju Akademija primijenjenih umjetnosti, Medicinski, Tehnički, Ekonomski, Građevinski, Pomorski, Pravni, Filozofski i Učiteljski fakultet, te Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji. Sveučilište u Splitu osnovano je 1974. i ima Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije, Filozofski, Ekonomski, Katolički bogoslovni, Kemijsko-tehnološki, Kineziološki, Medicinski, Pomorski, Prirodoslovno-matematički i Pravni fakultet, te Umjetničku akademiju. Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku osnovano je 1975., a ima Ekonomski, Elektrotehnički, Filozofski, Građevinski, Katolički bogoslovni, Medicinski, Poljoprivredni, Pravni, Prehrambeno-tehnološki i Učiteljski fakultet, te Umjetničku akademiju. U sastavu tog Sveučilišta djeluju Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu i Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu. U sastavu Sveučilišta u Zadru, osnovanoga 2002., djeluje 24 sveučilišna odjela, u sastavu Sveučilišta u Dubrovniku, osnovanoga 2003., sedam sveučilišnih odjela, a u sklopu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, osnovanoga 2006., pet sveučilišnih odjela. U većini gradova djeluju i pučka otvorena učilišta kojima je cilj dodatna izobrazba građana. – Znanstveno-istraživačkim radom bave se ponajprije javni instituti. Njihova djelatnost sastoji se od kontinuirane istraživačke djelatnosti i od ugovornih znanstvenih istraživanja (projekti). U Zagrebu djeluju ovi javni instituti: Hrvatski institut za povijest, Institut za povijest umjetnosti, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Institut za etnologiju i folkloristiku, Institut za antropologiju, Institut za arheologiju, Institut za filozofiju, Institut za društvena istraživanja, Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, Staroslavenski institut, Institut za međunarodne odnose, Institut za migracije i narodnosti, Ekonomski institut, Institut za turizam, Institut za javne financije, Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada, Hrvatski veterinarski institut, Institut za fiziku, Institut »Ruđer Bošković«, Energetski institut Hrvoje Požar, Brodarski institut, Institut za geološka istraživanja. U Zagrebu djeluje i Leksikografski zavod Miroslav Krleža, središnja leksikografska ustanova u RH. Ostali su značajniji instituti u Hrvatskoj: Institut za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, Institut za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, Poljoprivredni institut u Osijeku, Institut za poljoprivredu i turizam u Poreču, Hrvatski šumarski institut u Jastrebarskom. Znanstveno-istraživačkim radom bave se i znanstvenici u institutima velikih privrednih poduzeća. – U Republici Hrvatskoj djeluje više profesionalnih i amaterskih kazališta. Bogatu tradiciju ima Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (HNK), u sastavu kojega djeluju nacionalna drama, opera i nacionalni balet. I u ostalim gradovima djeluju hrvatska narodna kazališta: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci, Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, Hrvatsko narodno kazalište u Splitu, Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku i Hrvatsko narodno kazalište u Zadru. U Zagrebu djeluje i Zagrebačko kazalište mladih (ZEKAEM), Teatar &TD, Zagrebačko gradsko kazalište Komedija, Dramsko kazalište »Gavella«, Glumačka družina Histrion i Satiričko kazalište »Kerempuh«. Od ostalih kazališnih kuća treba još navesti Kazalište Marina Držića u Dubrovniku i Istarsko narodno kazalište u Puli. U Hrvatskoj djeluju i mnogobrojna kazališta za djecu. U Zagrebu djeluju Zagrebačko kazalište lutaka i Gradsko kazalište Trešnja. Dječje kazalište djeluje i u Osijeku, a kazališta lutaka postoje i u Zadru, Splitu i Rijeci. – Reproduktivna glazbena djelatnost u Hrvatskoj ima bogatu tradiciju koju danas nastavljaju hrvatski operni, orkestralni i komorni ansambli, kao i mnogobrojni solisti. Ta je djelatnost najrazvijenija u Zagrebu, gdje od 1870. u sastavu HNK djeluje opera, a poznati su hrvatski izvođači i Zagrebačka filharmonija, Zagrebački solisti, Simfonijski orkestar HRT-a i Zagrebački kvartet. Opere postoje još u Splitu, Rijeci i u Osijeku. – U Republici Hrvatskoj djeluje velik broj narodnih, sveučilišnih, općeznanstvenih, školskih i specijalnih knjižnica. Središnja je ustanova Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu (NSK), koja danas posjeduje više od 3 mil. jedinica knjižnične građe. Uz nacionalnu funkciju NSK je i središnja knjižnica Sveučilišta u Zagrebu. U Hrvatskoj djeluje više od 200 narodnih knjižnica s više od 6 mil. svezaka knjiga. Najveće su narodne knjižnice Knjižnice grada Zagreba, Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek te gradske knjižnice u Rijeci, Karlovcu, Splitu i Zadru. Temelj su znanstvenog rada hrvatskih sveučilišta sveučilišne knjižnice, koje djeluju u Rijeci, Osijeku, Puli, Splitu, Zadru i Dubrovniku. – U Republici Hrvatskoj izlaze i mnogobrojni časopisi i dnevne novine, a razvijena je i velika izdavačka djelatnost. – Među kulturnim i umjetničkim ustanovama, koje i danas djeluju u Hrvatskoj, treba također spomenuti: Dubrovački ljetni festival, Splitsko ljeto, Međunarodnu smotru folklora u Zagrebu, Varaždinske barokne večeri, Festival hrvatskog filma u Puli, Motovun Film Festival, Međunarodni dječji festival u Šibeniku, Goranovo proljeće, Međunarodni festival kazališta lutaka – PIF, Svjetski festival animiranog filma u Zagrebu, mnogobrojne studijske, muzejske i galerijske izložbe te festivale zabavne i narodne glazbe u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Krapini, Vinkovcima i Požegi.

Hrvatska. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26390>.