struka(e): | | |
ilustracija
HRVATSKA, položajna karta
ilustracija
HRVATSKA, grb
ilustracija
HRVATSKA, zastava
ilustracija
HRVATSKA
ilustracija
HRVATSKA, administrativna podjela
ilustracija
HRVATSKA, Arheološki muzej, Zadar
ilustracija
HRVATSKA, biljni pokrov, alepski bor uz morsku obalu, Lokrum
ilustracija
HRVATSKA, biljni pokrov, bukova šuma na Velikoj Kapeli kraj Begova Razdolja
ilustracija
HRVATSKA, biljni pokrov, lopoč i trstika na Trakošćanskom jezeru
ilustracija
HRVATSKA, biljni pokrov, zarašćivanje livade kraj Delnica, Gorski Kotar
ilustracija
HRVATSKA, Dubrovnik
ilustracija
HRVATSKA, Galerija Meštrović, Split
ilustracija
HRVATSKA, geopolitička obilježja 2001.
ilustracija
HRVATSKA, gustoća naseljenosti 2001.
ilustracija
HRVATSKA, gustoća naseljenosti 2021.
ilustracija
HRVATSKA, Institut Ruđer Bošković, Zagreb
ilustracija
HRVATSKA, jezici manjina s izrazitijim stupnjem autohtonosti i starine
ilustracija
HRVATSKA, kalničko prigorje
ilustracija
HRVATSKA, kanjon rijeke Zrmanje
ilustracija
HRVATSKA, Kornati
ilustracija
HRVATSKA, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb
ilustracija
HRVATSKA, Osijek
ilustracija
HRVATSKA, Povijesni arhiv HAZU, Dubrovnik
ilustracija
HRVATSKA, prirodna obilježja, Modro jezero kraj Imotskoga
ilustracija
HRVATSKA, prirodna obilježja, planina Risnjak
ilustracija
HRVATSKA, prirodna obilježja, Skradinski buk na rijeci Krki
ilustracija
HRVATSKA, prirodna obilježja, Suhi rat i ulaz u Velu Proversu, Kornatski otoci
ilustracija
HRVATSKA, promjena broja stanovnika 2011–2021.
ilustracija
HRVATSKA, promjena broja stanovnika po županijama 1991-2001.
ilustracija
HRVATSKA, Pula
ilustracija
HRVATSKA, ravnica u istočnoj Slavoniji
ilustracija
HRVATSKA, Rijeka
ilustracija
HRVATSKA, Split
ilustracija
HRVATSKA, Tulove grede, Velebit
ilustracija
HRVATSKA, ustanove, Arheološki muzej Istre, Pula
ilustracija
HRVATSKA, ustanove, Hidrografski institut, Split
ilustracija
HRVATSKA, ustanove, središnja dvorana Muzeja Mimara, Zagreb
ilustracija
HRVATSKA, Varaždin
ilustracija
HRVATSKA, Vukovar
ilustracija
HRVATSKA, Zagreb
ilustracija
HRVATSKA, zgrada rektorata Zagrebačkog sveučilišta, Zagreb
ilustracija
HRVATSKA, zgrada Sveučilišta J. J. Strossmayera, Osijek
ilustracija
HRVATSKA, životinjski svijet, bjeloglavi sup
ilustracija
HRVATSKA, životinjski svijet, krški miš
ilustracija
HRVATSKA, životinjski svijet, leptir apolon
ilustracija
HRVATSKA, životinjski svijet, lombardijska žaba
ilustracija
HRVATSKA, životinjski svijet, primorski dugoušan
ilustracija
HRVATSKA, životinjski svijet, suri orao
ilustracija
HRVATSKA, životinjski svijet, vidra

Hrvatska (Republika Hrvatska), država u jugoistočnoj Europi, između Slovenije na sjeverozapadu (duljina granice 659,1 km), Madžarske na sjeveru (355,2 km), Srbije na istoku (325,8 km), Crne Gore (19,5 km) na jugoistoku te BiH na jugu odnosno istoku (1010,9 km); obuhvaća 56 561 km². Glavni je grad Zagreb.

Smještaj

Hrvatsku presijeca paralela na 45° sjeverne geografske širine pa je smještena u sredini sjevernoga umjerenog toplinskog pojasa. Geografske koordinate krajnjih točaka su: najsjevernija Žabnik, općina Sveti Martin na Muri, 46°33′N i 16°22′E; najjužnija otok Galijula (palagruški otoci), 42°23′N i 16°20′E; najistočnija Ilok 45°12′N i 19°27′E; najzapadnija Bašanija (rt Lako), 45°29′N i 13°30′E; najjužnija točka na kopnu je rt Oštra, općina Konavle, 42°24′N i 18°32′E.

Položaj

Hrvatska ima granični i tranzitni položaj. Nalazi se na dodiru triju prirodnih cjelina: Panonske nizine (Nizinska ili Panonska Hrvatska; oko 55% teritorija), Dinarida (Gorska ili Dinarska Hrvatska; oko 30%) i Sredozemlja (Primorska ili Jadranska Hrvatska; oko 15%). U društvenom i kulturnome smislu, na hrvatski prostor utječu tri kulturno-civilizacijska kruga dijelom različitih, a dijelom srodnih vjerskih, jezičnih i etničkih obilježja: sredozemni u priobalnome dijelu, srednjoeuropski u kontinentalnome dijelu te u manjoj mjeri jugoistočnoeuropski (balkanski) u dinarskome dijelu. Ovisno o prevladavajuće prirodnim, geopolitičkim, povijesnim ili kulturnim kriterijima, u cijelosti ju se svrstava u Južnu, Jugoistočnu ili Srednju Europu.

Tranzitni prometni položaj proizlazi iz geografskoga položaja na dodiru jugoistočnoga, središnjeg i južnoga (mediteranskoga) dijela Europe, specifična oblika teritorija i prirodnih obilježja. Zbog takva položaja preko Hrvatske prolaze paneuropski prometni koridori V, VII i X s ograncima (Vb, Vc, Xa) i važni prometni pravci. Na području Gorskoga kotara nalazi se reljefno najpogodniji prijelaz između srednjega Podunavlja i Jadrana, tj. područje gdje su Dinaridi uži od 40 km, dovoljno niski i prohodni (hrvatski gorski prag), pa ondje prolaze koridor Vb (Budimpešta–Zagreb–Rijeka) i pyhrnski prometni pravac (Linz–Maribor–Zagreb–Karlovac–Split; do Zagreba je dio koridora Xa). Nizinskom istočnom Hrvatskom prolazi koridor Vc (Budimpešta–Osijek–Sarajevo–Ploče), rubno i koridor VII (riječna luka u Vukovaru). Koridor X s pripadnim posavskim pravcem preko Hrvatske povezuje Austriju (Salzburg) s Grčkom (Solun); položen je ravničarskim dijelom. U nacionalnom povezivanju važni su podravski i jadransko-jonski pravac.

Prirodna obilježja

Hrvatska je pretežno nizinska zemlja. Nizine (teren ispod 200 m apsolutne visine) zauzimaju 53,4% teritorija, brežuljci (200 do 500 m apsolutne visine) 25,6% teritorija, a gorsko i planinsko područje (iznad 500 m apsolutne visine) 21,0% Hrvatske. Potkovast oblik teritorija upućuje na važnost panonske i primorske cjeline, međusobno spojenih pretežno krškim gorskim krajem. Prva od tih cjelina obuhvaća velik dio peripanonskog i manji dio panonskoga prostora, a druga najveći dio istočnojadranskoga prostora s gotovo svim jadranskim otocima. Pretežno krški gorski kraj Gorskoga kotara i Like, kao najuži dio planinskoga prostora gorske Hrvatske, spaja peripanonsko-panonski i jadranski prostor.

Veći dio teritorija Hrvatske građen je od sedimentnih stijena, od kojih su najzastupljenije karbonatne stijene vapnenac i dolomit. U znatnoj su mjeri zastupljene i klastične naslage: glineni škriljevci, lapori, pješčenjaci, konglomerati i breče. Eruptivnih je stijena malo, a zastupljene su intruzivima (granit, gabro, diorit), efuzivima (dijabaz, melafir, riolit, trahit, dacit, andezit, bazalt) te u neznatnoj mjeri pegmatitskim žilama i peridotom. Ima i miješanih sedimentno-eruptivnih (tufovi, bariti i dr.) te metamorfnih (gnajsi, tinjčevi škriljevci, serpentini, kvarciti, filiti, mramori i dr.).

Sve hrvatske planine pripadaju Dinaridima (Dinarsko gorje). Najviše su Dinara (Dinara, 1831 m), Kamešnica (Kamešnica, 1810 m), Biokovo (Sveti Juraj ili Jure, 1762 m), Velebit (Vaganski vrh, 1757 m), Plješivica (Ozeblin, 1657 m), Bjelolasica (1533 m), Risnjak (Risnjak, 1528 m), Svilaja (Svilaja, 1509 m), Snježnik (Snježnik, 1506 m).

Za Vanjske Dinaride karakterističan je krški reljef (zauzima 45,5% teritorija Hrvatske). Krš je razvijen u području Gorskoga kotara, Like, Banovine, Korduna, Istre, Dalmacije sa Zagorom i na otocima. To je područje uglavnom građeno od vapnenca i dolomita te jako rasjednuto (česti potresi) i korodirano. Korozijom se pukotine u vapnencu proširuju i međusobno spajaju u mrežu podzemnih šupljina i kanala koji mjestimično sežu do velike dubine i ispod morske razine; voda izbija pod tlakom iz podmorskih vrulja duž cijele hrvatske obale Jadrana.

Poniranjem vode duž rasjeda nastaju jame ili ponori. U njihovu se dnu javljaju stalni ili povremeni vodeni tokovi, a neke su u cijelosti ispunjene vodom (Crveno jezero). U Hrvatskoj je otkriveno oko 6000 jama. Najdublje jame nalaze se na Velebitu (Lukina jama – Trojama 1392 m; Slovačka jama, 1301 m; Patkov gušt, 553 m i dr.) i Biokovu (Stara škola, 576 m; Vilimova jama, 572 m i dr.), a u znatnom broju ima ih u Gorskom kotaru (Stupina jama, 407 m i dr.), Lici (Balinka, 328 m i dr.) i dr. Erozijom i korozijom duž horizontalnih rasjeda u krškom podzemlju nastaju špilje. Od mnogobrojnih špilja duljinom se ističu Đulin ponor–Medvedica (16 396 m) u Gorskom kotaru, zatim Muškinja–Panjkov ponor (12 385 m) na Kordunu te Veternica (7100 m) na Medvednici.

Rijeke ponornice (Lika, Gacka, Mrežnica, Krbava, Otuča, Korenica, Ričica i dr.) poniru u krškim pukotinama (ponori). Izdašna krška vrela, za razliku od slabijih izvora površinskih tokova u nepropusnim stijenama, često opskrbljuju vodom cijeli tok neke rijeke u kršu. Ponikve nastaju proširivanjem površinskih pukotina ili urušivanjem pokrova nad podzemnim šupljinama. One često imaju ravno dno pokriveno crvenicom. Najveće su zavale s ravnim naplavnim dnom polja u kršu (Ličko, Gacko, Krbavsko, Koreničko i dr.). Pokriveni krš nastaje kada se preko krškog terena nataloži naplavljeni materijal koji zaštićuje kršku podlogu od izravne površinske erozije i denudacije.

Hrvatskoj pripada 31 067 km² akvatorija Jadranskoga mora. Premda je zračna udaljenost od ušća rijeke Dragonje do rta Oštre samo 526 km, duljina hrvatske obale iznosi 5835,3 km, od čega kopnene 1777,3 km (30,5% ukupne obale), a otočne 4058,0 km (69,5%). Takav tip razvedenosti svjetski je poznat kao dalmatinska obala (otoci, obalna crta i planine pružaju se usporedno). Pred njom je 718 otoka i otočića, 389 hridi (uvijek iznad razine mora) i 78 grebena (ispod, u razini ili, za oseke, iznad mora). Stalno je naseljeno 50-ak otoka. Na njima živi 120 625 st. (2011; bez dijela Trogira na otoku Čiovu), dok je 1991. bilo 127 485 st. Većina otoka nastala je izdizanjem morske razine nakon posljednje pleistocenske glacijacije.

Naseljeni otoci

Ime Površina
(km²)
Duljina obale
(km)
Koeficijent
razvedenosti
Stanovništvo
(2021)
Cres 405,70 268,2 3,8 2 849
Krk 405,22 219,1 3,1 19 916
Brač 395,44 180,6 2,6 13 825
Hvar 297,38 270,1 4,4 10 678
Pag 284,18 302,5 5,1 8 215
Korčula 271,47 190,7 3,3 14 594
Dugi otok 113,30 182,1 4,8 1 691
Mljet 98,0 135,2 3,8 1 062
Rab 86,11 121,0 3,7 8 268
Vis 89,72 84,9 2,5 3 287
Lošinj 74,37 121,2 4,0 7 087
Pašman 60,11 70,2 2,5 2 884
Šolta 58,18 79,4 2,9 1 975
Ugljan 51,05 78,7 3,1 5 666
Lastovo 40,82 49,0 2,2 747
Čiovo1 28,13 46,7 2,5 5 257
Olib 26,14 33,3 1,8 117
Molat 22,18 51,6 3,1 190
Vir 22,07 31,9 1,9 3 045
Murter 17,58 42,6 2,9 4 628
16,51 35,2 2,4 516
Unije 16,87 38,1 2,6 66
Šipan 16,22 29,4 2,1 476
Sestrunj 15,12 29,3 2,1 45
Žirje 15,08 41,8 3,0 147
Silba 14,27 26,2 2,0 344
Drvenik Veli 11,70 23,9 2,2 170
Ist 9,73 23,0 2,1 146
Premuda 8,67 25,7 2,5 65
Zlarin 8,05 20,2 2,0 293
Kaprije 7,12 25,2 2,7 186
Ilovik 5,51 14,09 1,7 106
Biševo 5,91 18,1 2,1 23
Lopud 4,38 14,6 2,0 278
Zverinac 4,18 14,3 2,0 55
Rivanj 3,61 10,3 1,5 23
Susak 3,77 12,9 1,9 139
Vrgada 2,31 9,2 1,7 209
Rava 3,63 16,0 2,4 67
Drvenik Mali 3,43 12,0 1,8 119
Prvić 2,41 10,6 1,9 400
Koločep 2,43 11,9 2,3 231
Vele Srakane 1,18 7,4 1,9 4
Male Srakane 0,60 3,9 1,4 2
Krapanj 0,36 3,6 1,7 166
Ošljak 0,33 2,4 1,2 35
Kornati 0,60 3,9 1,4 14
Sveti Andrija 0,36 3,6 1,7 2
Sušac 0,33 2,4 1,2 1

1 bez otočnog dijela Trogira

Rijeke pripadaju slijevu Crnoga (62%) i Jadranskoga (38%) mora. Njihova razvodnica leži 10,4 km od obale Jadrana, jugozapadno od Mrzlih Vodica. Gotovo sve dulje rijeke (Sava, Dunav, Drava, Kupa, Una, Bosut, Korana) pripadaju slijevu Crnoga mora. Imaju visok vodostaj zimi i nizak ljeti; iznimka su Drava i Mura s visokim vodostajem u ljetnom dijelu godine i s niskim zimi. Prema Jadranskome moru teku Mirna, Zrmanja, Krka, Cetina i Neretva, niz manjih rječica (Dragonja, Raša, Rječina, Dubračina, Guduča, Jadro, Ljuta) kao i većina krških ponornica. Rijeke jadranskoga slijeva znatno su kraće od rijeka crnomorskoga slijeva. Siromašnije su vodom, većega su pada i imaju malo pritoka. Plovne su: Sava (446 km, u Hrvatskoj), Drava (151 km), Dunav (137 km), Neretva (20 km), Zrmanja (10 km) i Kupa (4 km).

Prirodna jezera leže uglavnom u primorju. Najveća su: Vransko jezero (30,7 km²) kraj Biograda na Moru, Jezero (30,23 km²) kraj Metkovića, Prukljansko (11,1 km²) kraj Šibenika, Vransko (5,8 km²) na otoku Cresu, Nadinsko blato (4,88 km²) kraj Benkovca, Baćinska jezera (1,9 km²) kraj Ploča, Veliko Blato (1,3 km²) na otoku Pagu i dr. Najpoznatija su Plitvička jezera (1,98 km²; nac. park od 1949). Osobito su značajna jezerca dinarskoga krša (Imotska jezera i dr.), prirodne pojave značajne i za turizam. Umjetna jezera izgrađena su uglavnom na rijekama (Drava, Cetina, Lika, Ličanka, Lokvarka) za potrebe hidroelektrana te uz riječne tokove kao posljedica vađenja šljunka.

Klima je u većem dijelu Hrvatske umjereno kontinentalna, u višim planinama (Velebit, Risnjak, Snježnik) planinska, a u primorju i dijelu zaleđa sredozemna. Prijelaznu submediteransku klimu ima i područje sjevernog Jadrana (Istra, Hrvatsko primorje) i širi zagorski prostor u Dalmaciji. Srednja zimska (siječanj) temperatura iznosi u primorju od 2 °C u sjev. dijelu do 9 °C u juž. dijelu, a smanjuje se od obale prema unutrašnjosti (izoterme se pružaju usporedno s obalom) i od juga prema sjeveru. Kontinentalni dio ima zimi srednju temperaturu uglavnom od 0 °C do –2 °C; iznimka su vrhovi slavonskih gora (Papuk, Krndija, Psunj, Dilj i dr.) i Medvednica s temperaturom od –2 °C do –4 °C. Gorski dio Hrvatske (Gorski kotar, Lika) ima zimi srednju temperaturu od –2 °C do –4 °C, a planine iznad 1500 m od –4 °C do –6 °C. Srednja ljetna temperatura (srpanj) u kontinentalnom dijelu iznosi 22 °C. U slavonskim gorama, na Medvednici i u gorama Hrvatskoga zagorja nešto je niža (20 °C), a u ist. dijelovima (Srijem) neznatno viša (22 °C). Gorski dijelovi Hrvatske imaju srednju ljetnu temperaturu od 10 °C do 18 °C, a polja u kršu i riječne doline 18 °C do 20 °C. Primorski dio Hrvatske ima srednju ljetnu temperaturu između 24 °C i 26 °C; unutrašnjost Istre neznatno je hladnija (22 °C). Prosječna godišnja količina oborina kreće se od 600 mm do 3850 mm. Najviše oborina prima Ćićarija, planine sjeverozap. dijela Gorskoga kotara, Velebit i Biokovo te okolica Dubrovnika (3200 do 3850 mm). Najmanje oborina imaju istočni dijelovi zemlje (600 mm). Veći dio kontinentske Hrvatske prima između 700 mm i 1000 mm oborina godišnje.

Biljni pokrov

Bitne su značajke biljnoga pokrova Hrvatske velika biološka raznolikost ili biodiverzitet, biljnogeografska osebujnost i biljnogeografska raznolikost. One su odraz današnjih ekoloških prilika i posljedica promjena kroz geološku prošlost.

Flora ili cvjetana

Biološku raznolikost i bogatstvo hrvatske flore pokazuje usporedba broja vrsta papratnjača, golosjemenjača i kritosjemenjača u Hrvatskoj i u nekim drugim državama. Npr. u Madžarskoj raste (približno) 2200 vrsta, u Austriji 2900, u Sloveniji i u Švicarskoj po 3000, u Njemačkoj 3300, u Francuskoj 4200, u Italiji 5600, dok ih je u Hrvatskoj oko 4000 vrsta. To još više dolazi do izražaja ako se izračuna broj vrsta na 100 km², pa je redoslijed: Slovenija (najbogatija) s oko 14,8 vrsta, Švicarska 7,3, Hrvatska 7,1, Austrija 3,5, Madžarska 2,4, Italija 1,8, Njemačka 0,9, Francuska 0,8 vrsta.

Druga je bitna značajka hrvatske flore njezina biljnogeografska osebujnost. Ona se izražava brojnošću endema. U nas raste gotovo 300 endemičnih vrsta i podvrsta. S biljnogeografskoga gledišta najznačajnije su one vrste koje rastu isključivo u Hrvatskoj, najčešće na ograničenu prostoru, npr. na nekoj planini, otoku i sl. Endemima se ističu osobito neke naše primorske planine, napose Velebit i Biokovo, te kvarnersko otočje i viška otočna skupina. Naš je najznačajniji endem monotipski biljni rod degenija (Degenia) s jedinom vrstom velebitskom degenijom. Na Velebitu rastu i velebitska pjeskarica, velebitska prženica, velebitska djetelina, prozorski zvončić, trocvjetna mlječika i dr. Među biokovskim endemima osobito su značajne biokovsko zvonce, suličasta zečina, biokovska zečina, biokovska visika, dok dalmatinski crni bor osim na Biokovu raste i na poluotoku Pelješcu te na otocima Braču, Hvaru i Korčuli, a trobridi sijedac na stijenama i točilima Biokova, Kozjaka, Mosora te na otocima Braču i Hvaru. Vrlo su ograničena areala neki endemi viške otočne skupine, npr. jabučka zečina, jabučka mrižica, biševska lazarkinja, palagruška zečina, palagruško zelje, palagruško ptičje mlijeko. Kvarnerska slezenica i dalmatinska zečina raširene su na kvarnerskim otocima, a istarski zvončić od južnih obronaka Učke (Sisol) u Istri preko kvarnerskih otoka do primorskoga podnožja Velebita. Učkarski zvončić (Campanula tommasiniana) raste na stijenama Male i Vele Učke. Sjeverna Hrvatska floristički je srodnija sa srednjom Europom i ne obiluje endemima kao južna Hrvatska. Posebno se ističe ukrasna hrvatska perunika na karbonatnim stijenama i policama te na čistinama u toploljubnim (termofilnim) medunčevim šumicama na Medvednici, gorama Hrvatskoga zagorja i u ogulinskome kraju.

Osebujnosti hrvatske flore pridonose još dvije skupine endemičnih biljaka kojih je areal nešto veći pa zahvaćaju manje ili više i u susjedna područja. Jedne su ilirskojadranske endemične svojte, koje su, kao skupina širega mediteranskoga flornog elementa, raširene na većim ili manjim područjima istočnojadranskoga primorja. Njima pripadaju npr. primorski mekinjak, piramidalni zvončić, krčki i ilirski kozlinac, uskolisno zvonce, krška i trnovitotrepavičava zečina, dalmatinska žutica, klasoliki vrisak, jagodasta i Wulfenova mlječika, pravi buhač, tršćanski karanfil i dr. Drugu skupinu tvore biljke ilirsko-balkanskoga flornog elementa sa središtem areala u gorskim i nizinskim područjima zapadnog dijela Balkanskoga poluotoka, tj. u ilir. biljnogeografskoj provinciji. Njima pripadaju npr. Blagajev likovac, zrakasta žutica, hrvatska bresina, Kitajbelov jaglac, biskupska kapica, proljetno mišje uho, planinska krkavina, kranjski ljiljan, šumska režuha, crnkastocrveni i grimizni kukurijek, javor gluhać, velika mrtva kopriva.

Treća je bitna značajka hrvatske flore velika biljnogeografska raznolikost, što je posljedica biljnogeografskoga položaja Hrvatske. Njome prolazi granica između dviju velikih biljnogeografskih regija holarktičkoga flornoga carstva (→ florna carstva): mediteranske, koja u Hrvatskoj obuhvaća sve otoke i primorski dio kopna uključujući južne padine primorskih planina, i eurosibirsko-sjevernoameričke regije, kojoj pripadaju nizinska i planinska područja ostalih dijelova Hrvatske. Značajni su također utjecaji iransko-turanske (u ist. Hrvatskoj) i alpsko-visokonordijske regije (u najvišim planinama). Na prostoru Hrvatske susrele su se stoga biljne svojte vrlo različite po nastanku i geografskoj raširenosti, po čemu ih se razvrstava u florne elemente:

1. Sredozemni florni element. U primorskim područjima (mediteranska regija) najveći broj vrsta pripada sredozemnomu flornom elementu kojega je težište raširenosti u Sredozemlju, dok su drugi florni elementi zastupljeni slabije. S obzirom na manji ili veći areal u pojedinim dijelovima toga područja, razlikuje se u sklopu mediteranskoga flornog elementa, uz već navedene ilirsko-jadranske biljke, nekoliko skupina. Velik broj vrsta pripada skupini općemediteranskih ili cirkummediteranskih biljaka, kojih se areal proteže najvećim dijelom Sredozemlja. Takve su u hrvatskoj flori npr. divlja maslina, hrast crnika ili česvina, obična planika, divlja smokva, primorska kozja krv, tetivika, tršlja i smrdljika, mirta, lopočika ili lemprika, širokolisna komorika i dr. Neke su vrste zapadnomediteranske biljke, koje u našem primorju dosežu ist. granicu svojeg areala, npr. ljepljivi bušin, grmoliki dubačac, španjolski grašar, mnogocvjetni vrijes, uskolisna zelenika, mauretanijska ampelodezma. S njima su se u našem primorju susrele istočnomediteranske biljke, koje pak tu dosežu zap. granicu svojeg areala, npr. pršljenasti vrijes, grčka planika ili »goli čovik« (Arbutus andrachne), vitki slak, kretski grašar, kretski bušin, glavičasta majčina dušica i dr. Skupini mediteransko-pontskih biljaka, koje su osim u Sredozemlju raširene i u području iransko-kaspijske flore, pripadaju npr. primorski kršin, vrtna šparoga, rašeljka, bodljikava veprina, piramidalni sirak, kasna krutovlatka, zlatni zvjezdan, sivozelena pirika i dr. Mediteransko-atlantske biljke svojim se arealima osim u Sredozemlju protežu i na atlantska područja zap. Europe. Toj skupini pripadaju npr. šćulac ili petrovac, obalna mlječika, primorski kotrljan, šiljasti sit, šćuloliki oman.

2. Južnoeuropski (submediteranski) florni element ujedinjuje skupinu biljaka kojih je težište raširenosti u južnoj Europi. U nas su takve biljke česte u listopadnom (submediteranskom) području primorja, dok su u kopnenim krajevima rjeđe i rastu samo na toplijim staništima. Među najčešćima su iz te skupine npr. hrast medunac, maklen, drijen, koprivić, udikovina ili šibikovina, klobučac, modro vrapčje sjeme, šiljorep, zlatinjak, obična potkovica, kameničak, brdski dubačac ili »trava iva«, ružičasti slak.

3. Pontski florni element zasebna je biljnogeografska skupina sa središtem areala u stepskom i šumostepskom području sjeverno i istočno od Crnoga mora, odakle su k nama biljke dospjele preko panonskih stepskih područja. Zato rastu pretežito u istočnoj Hrvatskoj i razmjerno su rijetke, npr. ljubičasta pavitina, trobridi lanilist, sibirski zvončić, žuti i rutavi lan, brdski zvjezdan, ilirski žabnjak.

4. Subpontski florni element. Sličnu raširenost, ali nešto širi areal, imaju biljke ovoga flornog elementa. Češće su i u našoj ih je flori nešto više, npr. gomoljasta končara, srpasta vija ili žuta lucerna, mnogocvjetni žabnjak, uspravna pavitina, obična lastavina, slatki kozlinac, brdska djetelina, uspravni čistac, bijela i srebrnasta petoprsta, pustenasti čičak, šareni grašar i dr.

5. Srednjoeuropski florni element. Mnoge vrste, osobito u sjevernoj Hrvatskoj, pripadaju tomu flornom elementu. Među njima su mnoge biljke naših listopadnih šuma, npr. hrast kitnjak, obična bukva, obični grab, velelisna lipa, gorski javor, tisa, obična pavitina, šuplji mlađak, medvjeđi luk, lukovičasta režuha, velebilje, obični kozlac, divlja trešnja, šumska ljubica i dr.

6. Europski florni element. Većim arealima od biljaka prethodne skupine odlikuju se biljke europskoga flornog elementa, koji je u nas također zastupan velikim brojem vrsta, npr. javor klen i javor mlječ, hrast lužnjak, lijeska, crna joha, sitnolisna lipa, bijeli ili obični jasen, crna bazga, gorski brijest, krhka vrba, pasja ruža, ovsenica pahovka, livadni krestac, dlakavi šaš, velecvjetni crijevac, kopitnjak, bijela šumarica, crni gavez, ljekoviti plućnjak, livadna kadulja, suličasti trputac, lukovičasti i vunenasti žabnjak, obični srpac i dr.

7. Atlantski florni element. Biljke kojih se areal proteže područjem oceanske, tj. ekstremno vlažne klime u zapadnoj Europi, pripadaju atlantskomu flornom elementu. Osim tankolista, u Hrvatskoj iznimno rijetke paprati, u nas nema biljaka te skupine. Nešto su češće, međutim, biljke subatlantskoga flornog elementa, kojih areali sežu i u manje vlažna područja Europe. Zato u nas rastu osobito u zapadnim vlažnijim područjima Hrvatske. Toj skupini pripadaju npr. vrišt, šumski dubačac, dlakava žutica, zajik ili lakotnik.

8. Borealni florni element. Biljke s težištem raširenosti u hladnim područjima sjevernih crnogoričnih šuma (tajga) pripadaju borealnomu flornom elementu. Na toplijem jugu Europe takve su biljke razmjerno rijetke, jer su se kao reliktne svojte iz hladnijih razdoblja geološke prošlosti Zemlje do danas mogle održati samo na hladnijim staništima. Zato rastu pretežito na mrazištima u crnogoričnim šumama i na cretovima. Toj skupini pripadaju u nas npr. okruglolisna rosika, bijela šiljkica, uskolisna suhoperka, trolistica ili gorki trolist, šumska crvotočina, zelenkasta kruščica, srčasti čopotac, medvjetka, stela, sploštena crvotočina, trava tvrdača, zmijinac, cretna breza, obična smreka, planinska bahornica, brusnica. Većina je tih biljaka, zbog promjena klime i zbog čovjekovih utjecaja, danas vrlo ugrožena, a neke su, smatra se, izumrle jer nisu ponovno nađene.

9. Subborealni florni element. Prethodnoj su skupini biljnogeografski srodne biljke subborealnoga flornog elementa s nešto većim arealima, pa su i u nas mnogobrojnije. Toj skupini pripadaju npr. obična paprat, kijačasta crvotočina, kaljužnica, prava končara, pocijep, obična borovica, petrov krst, papučica, trepetljika, jarebika, obični bor, sremza, okruglolisna kruščica i dr.

10. Arkto-alpski florni element. Znatno su slabije zastupljene biljke arkto-alpskoga flornog elementa. Glavni dio areala tih biljaka nalazi se u hladnim arktičkim tundrama, dok na jugu Europe rastu u visokim planinama iznad gornje šumske granice, gdje je klima donekle slična arktičkoj. Naše planine nisu toliko visoke, pa su se rijetke takve biljke, npr. ozimica, crvena i grozdasta kamenika, uspjele održati samo na najhladnijim staništima. Nešto su češće biljke alpskoga flornog elementa, kojega je težište raširenosti u Alpama i drugim planinskim masivima južne Europe. U hrvatskoj su flori među takvima npr. kluzijeva sirištara, obična pasvica, dlakavi pjenišnik, proljetna crnjuša, oštri i vazdazeleni šaš, planinska vrba, okruglolisna čestika, planinski stolisnik, bor krivulj. Simbol planinara, zakonom zaštićeni runolist, pripada altajsko-alpskomu flornom elementu, a u hrvatskim je planinama zastupljen posebnim varijetetom crassense. U skupini s runolistom još su npr. lijepa dvobojna planinska pilica, proljetna sirištara, planinski luk.

11. Kozmopolitske vrste. Mnoge su biljke hrvatske flore raširene na svim ili na većini kontinenata pa pripadaju kozmopolitskoj skupini. Ima ih najviše među močvarnim i vodenim biljkama, npr. obični žabočun, obična vodena leća, širokolisni rogoz, trska, ljutak, borak, različite vrste mrijesnjaka, močvarna jezernica, potočarka te mnogi korovi i ruderalne biljke.

12. Adventivne vrste. Osim prirodnih načina raširenosti biljaka, mnoga su područja čovjekovim posredstvom obogaćena adventivnim biljkama (pridošlicama). U prapovijesno doba iz Azije su dospjele stare pridošlice kao pšenica, ječam, raž i dr., a s njima i mnogi korovi, npr. mak turčinak, modri različak, kukolj, poljski i ražasti ovsik, poljska gorušica, pasja mlječika, obična loboda. Druge su prenesene nakon otkrića Amerike (neofiti). Američkoga su podrijetla neke poljodjelske kulture, npr. kukuruz, krumpir, paprika, bundeva, rajčica, mnoge vrste ukrasnoga grmlja, drveća i zeljastih biljaka, ali i mnoge korovne i ruderalne vrste, npr. ambrozija ili limundžik, kanadska hudoljetnica, hrapavi šćir, kužnjak, vlasasto proso, divlji troskot, vodena kuga. Azijskoga su podrijetla npr. azijski pelin, japanski dvornik, žljezdasti i Balfurov nedirak i dr.

Vegetacija ili raslinstvo

Raznolikost prirodnih i antropogenih staništa i bogatstvo flore razlogom je nastanka velikoga broja biljnih zajednica (→ fitocenoza) koje tvore vegetaciju Hrvatske. Do sada je opisano oko 30 vegetacijskih razreda, raščlanjenih približno u 50 redova, 80 sveza i oko 300 asocijacija. Jedne su nastale na prirodnim staništima, pa tvore primarnu ili prirodnu vegetaciju (prirodne šume, zajednice točilarke, stjenjače, vodenjare, halofilna vegetacija morskih obala i dr.). Druge, nastale čovjekovim posredstvom, sekundarne su ili antropogene (travnjaci, korovna i ruderalna vegetacija, uzgajane šume, parkovi i dr.). Budući da Hrvatska u cijelosti leži u području »šumske klime«, šume su najvažniji tip prirodne vegetacije. Ondje gdje su prvotne šume uništene, obnovit će se prirodno, ako čovjek ne priječi njihov razvoj. Zbog velikih klimatskih razlika i biljnogeografskoga položaja, primorska se područja (mediteranska regija) po sastavu i izgledu vegetacije bitno razlikuju od ostalih nizinskih i planinskih područja (eurosibirska regija) Hrvatske. To je izraženo ne samo u šumskoj već i u ostalim tipovima vegetacije.

Mediteranska regija. Značajno je da klimazonalnu vegetaciju (→ klimaks, vegetacijski) najnižega vegetacijskoga pojasa, kako u primorju tako i u kopnenim nizinskim područjima Hrvatske, tvore hrastove šume. One se, međutim, i po izgledu i po sastavu bitno razlikuju. U najtoplijem i najsušem dijelu mediteranske regije, tj. u vazdazelenoj (eumediteranskoj) zoni, koja obuhvaća vrlo uski obalni dio južnoistarskog i dalm. kopna te gotovo sve otoke osim sjevernih i istočnih dijelova kvarnerskih otoka i vršnih dijelova otoka Brača, klimazonalnu vegetaciju tvore vazdazelene crnikove šume vegetacijske sveze Quercion ilicis. Najznačajniju ulogu ima u tim šumama vazdazeleno grmlje, a od drveća u prvome redu crnika ili česvina (Quercus ilex).

U današnjoj slici biljnoga pokrova vazdazelene zone visoke šume, kakve se nalaze npr. na otocima Rabu, Košljunu, Lokrumu, Mljetu i na Brijunima, zauzimaju razmjerno male površine. Budući da su se iskorištavale za ogrjev, brodogradnju i dr., na mnogim su površinama zamijenjene makijom. Još veće površine, na kojima su šume i makije stoljećima potiskivane (nerijetko namjerno izazvanim požarima) radi dobivanja obradivih površina i pašnjaka, obrasle su niskim šikarama (garizima ili bušicima) vegetacijskoga reda Cisto-Ericetalia te zajednicama raznovrsnih kamenjarskih pašnjaka pretežito razreda Therobrachypodietea. Sekundarno, na površinama gariga i kamenjara proširile su se, što prirodnim širenjem sjemenja što sadnjom, šume alepskoga bora. U vršnim dijelovima Hvara i Brača, na poluotoku Pelješcu te na Biokovu rastu šume dalmatinskoga crnoga bora.

Na vazdazelenu zonu u smjeru kopna nadovezuje se listopadna (submediteranska) zona (uključujući mediteransko-montani pojas). Seže do granice eurosibirske regije, tj. u primorskim planinama dotiče donju granicu primorskih bukovih šuma, a u nižim područjima Istre te u riječnim dolinama i kanjonima (Zrmanja, Krka, Cetina, Neretva) prodire dublje u kopneno zaleđe (Lika, Kninska, Sinjska i Imotska krajina). Ono što su u eumediteranu vazdazelene crnikove šume, to su u submediteranu listopadne medunčeve šume s bijelim i crnim grabom. Po broju vrsta drveća i grmlja to su naše najbogatije listopadne šume. Na mnogim su površinama degradirane do stadija gustih šikara ili rjeđih šibljaka drače. Nerijetko su potpuno uništene i zamijenjene travnjacima i kamenjarskim pašnjacima pretežito reda Scorzonero-Chrysopogonetalia, a ponegdje šumama crnoga bora, koje su najvećim dijelom sađene, rjeđe prirodne (npr. Senjska draga, Velika i Mala Paklenica). Značajno je da se posljednjih desetljeća, zbog bitnoga smanjivanja stočarstva te zamjene drveta drugim energentima za ogrjev, šume prirodnim putem obnavljaju. To je vidljivo na mnogim površinama u cijelome primorju. Uz jadransku magistralu, npr. između Rijeke i Crikvenice, ima danas znatno manje širokih vidika prema moru nego prije pola stoljeća, jer su mnogi prijašnji kamenjarski travnjaci zarasli visokim šikarama, a prijašnje su šikare prerasle u šume. Taj se prirodni proces (progresivna sukcesija vegetacije) odvija na svim površinama na kojima je izostao čovjekov utjecaj.

Vlažni nezaslanjeni ili slabo zaslanjeni travnjaci u mediteranskoj regiji hrvatskog primorja pripadaju redu Trifolio-Hordeetalia. Zauzimaju male površine (npr. u Istri, na otoku Pagu, u dolinama rijeka Zrmanje, Cetine, Neretve). Zbog različitih vodoprivrednih, melioracijskih i drugih zahvata njihov je opstanak ugrožen. To vrijedi općenito za vlažna i močvarna staništa, a osobito u primorju gdje su znatno rjeđa nego u ostalim područjima. Rubove tekućih i stajaćih voda (npr. Vransko jezero kraj Pakoštana, delta Neretve, dolina rijeke Krke) obrastaju zajednice visokih šaševa i trščaka razreda Phragmitetea, u nešto dubljoj vodi razvijaju se zajednice zakorijenjenih vodenjara lopoča, lokvanja i mrijesnjaka razreda Potametea, a na površini ili ispod površine još dublje vode plutaju zajednice vodenih leća razreda Lemnetea. Na muljevitim i muljevito-pjeskovitim površinama koje su u jeseni i zimi pod vodom a ljeti dulje vrijeme izvan vode (npr. u delti Neretve) razvija se, danas već vrlo rijetka, vegetacija niskih šiljeva razreda Isoeto-Nanojuncetea. U priobalju, na vlažnim i močvarnim staništima gdje dolazi do jačeg zaslanjivanja zbog miješanja slatke i morske vode, razvijena je vegetacija halofilnih travnjaka i močvarnih slanuša vegetacijskoga razreda primorskih sitova (Juncetea maritimi). Posebna je vegetacija »livada« caklenjače (razred Arthrocnemetea) na poplavnoj muljevitoj morskoj obali. Takva su staništa u nas također vrlo rijetka (npr. na otocima Rabu i Pagu, na ušću Neretve) i vrlo ugrožena, kao i obalne pješčane sipine (npr. na otocima Rabu, Mljetu, Lopudu) što ih obrasta osebujna pješčarska vegetacija razreda Ammophiletea.

Vrlo je značajna vegetacija mediteranskoga reda Asplenietalia glandulosi s nekoliko endemičnih asocijacija u pukotinama vapnenačkih stijena, gdje rastu mnoge endemične i rijetke biljke hrvatske flore. Nije manje zanimljiva ni vegetacija primorskih točila razreda Drypidetea spinosae s malim brojem vrsta koje su se prilagodile životu u ekstremnim uvjetima na pokretnu kamenitom staništu, kao i vegetacija razreda Adiantetea u vlažnim prokapnim pećinama, gdje zbog pomanjkanja svjetlosti raste malo vrsta viših biljaka, a prevladavaju mahovine i alge. Na poljima strnih žita rastu mnogi korovi u zajednicama reda Secalinetalia, dok su na okopavinama kao i na ruderalnim staništima (uz putove, životinjske nastambe, smetišta i sl.) raširene zajednice reda Chenopodietalia.

Eurosibirsko-sjevernoamerička regija površinom je mnogo veća i visinski znatno razvedenija od prethodne, pa su izraženiji i raščlanjeniji vertikalni vegetacijski pojasi. Oni se međusobno razlikuju ne samo po klimazonalnoj vegetaciji već i po sveukupnome vegetacijskome kompleksu raznolikih prirodnih i antropogenih fitocenoza, kao posljedica klimatskih i drugih ekoloških uvjeta koji se mijenjaju prema nadmorskoj visini i izloženosti.

1. Najniži je, kao i u primorju, ali bitno drukčijega sastava, pojas hrastovih šuma nizina i brežuljaka (»hrastov« pojas). Zonalne su zajednice mješovitih kitnjakovo-grabovih šuma sveze Erythronio-Carpinion betuli. Osim njih, šumskomu vegetacijskomu kompleksu toga pojasa pripadaju različite azonalne šumske zajednice, kao što su acidofilne lužnjakovo-kitnjakove šume sveze Quercion robori-petraeae, toploljubne medunčeve šume sveze Orno-Ostryon, borove šume s crnjušom sveze Erico-Pinion, poplavne lužnjakove šume sveze Alno-Quercion roboris. Na malim površinama rastu močvarne šume crne johe sveze Alnion glutinosae, a na riječnim šljunkovitim i pjeskovitim obalama zajednice vrbika i topolika reda Salicetalia purpureae.

2. Iznad hrastova pojasa nadovezuje se široki »bukov« pojas, koji obuhvaća najveće površine naših brdskih i gorskih krajeva sve do granice mediteranske regije na južnim padinama primorskih planina. Vegetacijski klimaks čine pretežito zajednice ilirskih bukovih šuma sveze Lonicero-Fagion. Taj se široki pojas može raščlaniti na nekoliko potpojasa. Na hrastov pojas kopnenih područja izravno se nastavlja potpojas čistih bukovih šuma, slijedi potpojas miješanih listopadno-crnogoričnih bukovo-jelovih šuma, iznad toga potpojas listopadnih pretplaninskih bukovih šuma, a s primorske strane, na medunčeve šume mediteranske regije, nastavlja se potpojas primorskih bukovih šuma. Valja istaknuti da je većina hrvatskih bukovih i hrastovih šuma floristički znatno bogatija nego analogne srednjoeuropske šume. Osim zonalnih zajednica i u bukovu su pojasu, ovisno o mikroklimatskim, edafskim, hidrološkim i drugim ekološkim uvjetima, razvijene različite azonalne šumske zajednice kao što su acidofilne bukove šume s bekicama, bukove šume s rebračom, lipovo-tisove šume, bukove šume s crnim grabom, crnogorične jelove šume s rebračom, smrekove šume na mrazištima sveze Piceion abietis i dr.

3. Samo vršni dijelovi hrvatskih najviših planina, iznad 1400 m, pripadaju pojasu klekovine krivulja ili planinskoga bora, dok pojas nešumske planinske vegetacije u nas ne postoji, jer hrvatske planine nisu dovoljno visoke. Kao i u sredozemnoj, tako je i u eurosibirskoj regiji razvijeno, osim šumskih, mnogo drugih, prirodnih i antropogenih zajednica. Razmjerno velike površine zauzimaju još danas travnjaci (livade i pašnjaci), vrlo različiti po ekološkim značajkama i florističkome sastavu. Oni na vlažnim tlima pripadaju razredu Molinio-Arrhenatheretea, na sušim slabo kiselim do bazičnim tlima razredu Festuco-Brometea, na jače kiselim tlima razredu acidofilnih travnjaka i vriština Nardo-Calunetea, a planinske rudine na vapnenačkoj i dolomitnoj podlozi razredu Elyno-Seslerietea. Močvarna vegetacija trščaka, visokih i niskih šiljeva i vodena vegetacija srodne su onoj u primorju te pripadaju istim razredima (Phragmitetea, Isoeto-Nanojuncetea, Potametea, Lemnetea). Vrlo je rijetka i pred izumiranjem, pa zato uglavnom fragmentarno razvijena, reliktna cretna vegetacija. Dijelom pripada skupini prijelaznih cretova reda Scheuchzerietalia palustris, dijelom redu acidofilnih niskih cretova reda Caricetalia fuscae (nigrae), a dijelom bazofilnim niskim cretovima reda Caricetalia davallianae. Potpuno razvijenih visokih ili nadignutih cretova razreda Oxycocco-Sphagnetea u nas više nema, a jedini je ostatak cret Trstenik u Gorskome kotaru, koji će, što zbog promjene klime što zbog čovjekova utjecaja, uskoro potpuno nestati.

Manje je ugrožena, ali ne manje značajna, vegetacija u pukotinama stijena. Premda srodna srednjoeur. vegetaciji, pa pripada zajedničkomu redu i razredu (Potentilletalia caulescentis, Asplenietea trichomanis), zastupljena je u nas pretežito posebnim jugoistočnoeur. svezama (Micromerion croaticae i Moehringion muscosae), a manjim dijelom alpskom svezom Potentillion caulescentis. Na vapnenačkim točilima razvijaju se zajednice točilarke reda Thlaspietalia rotundifolii i, manje zastupljena, reda Arabidetalia coeruleae. Osebujna vegetacija kopnenih pokretnih pijesaka (sipine ili dine) u nas je još donekle očuvana samo na Đurđevačkim pijescima. Pripada endemičnoj panonskoj svezi rukavčaste vlasulje (Festucion vaginatae) iz srednjoeur. reda trave gladice (Corynephoretalia). Ta je vegetacija vrlo ugrožena zbog zaraštavanja, os. zajikom, kupinom i bagremom.

Korovne zajednice na poljima strnih žita (pšenice, raži, ječma i dr.) pripadaju redu Centauretalia cyani, a zajednice okopavina (kukuruza, krumpira, šećerne repe i dr.) pretežito redu Chenopodietalia albi i manjim dijelom (u istočnoj Hrvatskoj) redu Eragrostietalia. Vrlo je raznolika i vegetacija smetištarki, koja osvaja staništa s obiljem dušika u tlu (smetišta, rubovi putova, uz potoke i rijeke, pokraj kuća i životinjskih nastamba i dr.), po čemu je srodna s korovnom. Odatle i zajednički naziv nitrofilna vegetacija, a mnogobrojne asocijacije razvrstane su u nekoliko vegetacijskih razreda (Artemisietea vulgaris, Bidentetea tripartiti, Chenopodietea, Plantaginetea majoris) koje povezuje nitrofilnost, ali se razlikuju po drugim ekološkim značajkama staništa: vlažnost tla, reakcija (pH), fizikalna svojstva tla, osvijetljenost i dr.

Istaknuto bogatstvo, osebujnost i veliku raznolikost biljnoga pokrova Hrvatske valja očuvati. Jedini je učinkovit način zaštita i očuvanje staništa ugroženih biljaka i biljnih zajednica. Zbog mnogolikih antropogenih utjecaja (reguliranje vodotoka, hidromelioracije, onečišćenje voda i tala, izgradnja različitih objekata, razvoj turizma i dr.) najugroženije su prirodne vodene, močvarne i rijetke cretne biljne zajednice, zatim halofilna vegetacija muljevitih i pjeskovitih morskih obala kao i kopnenih pijesaka. Međutim, uništenju su sve više izložene i mnoge antropogene zajednice, kao što su travnjaci (jedni zbog uništavanja staništa i proširivanja oraničnih površina, drugi jer su napušteni pa zaraštavaju u šikare i šume), ali i mnoge danas već rijetke korovne biljke i zajednice (suzbijanje korova osobito herbicidima). Zato su pripremljeni i u lipnju 1999. u Hrvatskom saboru prihvaćeni Nacionalna strategija i akcijski plan zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti Republike Hrvatske (NSAP), čime RH sustavno planira zaštitu prirode. Ostaje da se planovi provedu, ne samo zbog međunar. obveza već u prvom redu za dobrobit budućih naraštaja.

Biljni svijet mora

Biljni svijet mora  → jadransko more, flora i fauna

Životinjski svijet (fauna)

U Hrvatskoj žive predstavnici gotovo svih europskih kopnenih životinja. Od kontinentskih to su vrste karakteristične za srednjoeuropsko, panonsko (istočnoeuropsko) i alpsko područje, a od sredozemnih one karakteristične za mediteransko-planinsko (oromediteransko), zapadnomediteransko i istočnomediteransko područje. Uz njih, u tzv. pribježištima, žive i mnogi predstavnici predglacijalne faune. Zato je fauna Hrvatske, u usporedbi s bilo kojom faunom sjevernijih područja, raznovrsnija i bogatija.

Kopnena fauna

Kopnenu faunu u Hrvatskoj čine kontinentske i mediteranske životinje. Njihovi se areali preklapaju u Istri, na kvarnerskim otocima Cresu, Krku i Rabu, duž primorskih padina Učke i Ćićarije, Risnjaka, Kapele i Velebita te na Dinari. Populacije mediteranske faune nalaze se i u unutrašnjosti na prisojnim padinama planina i na krajnjem istoku Slavonije, a populacije kontinentske faune na planinama Biokovu, Moseću, Mosoru, Promini i Svilaji.

Kontinentska fauna

Kontinentska fauna, slična je srednjoeuropskoj, a čine je uglavnom životinje vlažnih šuma i livada. To su npr. od kukaca trčak, od mekušaca puževi kao zaklopnica i vinogradnjak, od kralježnjaka planinski vodenjak, zidna gušterica, zmija smukulja, šumska rovka, riđa voluharica, žutogrli šumski miš, puh lješnikar, kuna zlatica, srna, škanjac, šumska sova, crvendać, močvarna sjenica i brgljez.

Unutar kontinentskoga područja izdvajaju se različiti gorski i pretplaninski te nizinski dijelovi. U gorskome dijelu, u bukovim, bukovo-jelovim i smrekovim šumama, žive trčci Carabus creutzeri i C. croaticus, crni planinski daždevnjak, livadna žaba, riđovka, ilirski voluharić te šišmiš smeđi dugoušan; brojniji je puh, a stalne su populacije vuka i medvjeda, posljednje u tom dijelu Europe. Ris, koji je u Hrvatskoj istrijebljen potkraj XIX. st., ponovno se ondje nastanio 1974., došavši iz Slovenije. Od ptica ondje žive gorska, kukmasta i crnoglava sjenica, zimovka, palčić, mala muharica, mrtvačka sovica, troprsti djetao, kraljić, kreja i krstokljun.

Na vrhovima Risnjaka i Velebita, u pretplaninskom pojasu bukove ili smrekove šume, te u klekovini bora i na planinskim rudinama žive leptiri apolon i crnosmeđe okače (Erebia), značajne su ptice alpski i sivi popić, planinski kos i planinska trepetljika, sve je češći suri orao, a gorski puh, planinska voluharica i velebitska gušterica brojniji su nego u gorskome području. Osebujan je pretplaninski pojas osamljene planine Biokova, s mnogobrojnim mediteranskim vrstama i bogat endemima.

U šumama hrasta lužnjaka, poljskoga jasena, crne johe, brijesta, topola i vrba panonskoga nizinskoga dijela kontinentskoga područja žive močvarna žaba, riđovka, patuljasti miš, prugasti poljski miš, livadna voluharica, zerdav, orao štekavac, bjelovrata muharica i crna roda. U sličnim staništima riječnih dolina hrvatskog primorja autohtona je fauna djelomice sačuvana u Motovunskoj šumi (Istra), za koju je karakteristična osebujna kombinacija različitih faunističkih elemenata, među kojima se ističe ugrožena lombardijska žaba (Rana latastei).

U krajnjem istočnom dijelu panonske Hrvatske postoji ostatak stepske faune. Tekunica i srijemski sljepaš izumrli su vjerojatno oko 1980. Od preostalih ondje živi leptir Colias myrmydone, hrčak, miš humkaš, kratkonogi gušter, ivanjski rovaš i dugačka zmija smičalina (Coluber caspius). Vjerojatno je već nestao posljednji par orlova krstaša, a čagalj je ponovno češći.

Za primorsko su područje karakteristični različiti puževi, cvrčci, termit, golemi mrežokrilac, leptiri Gonepteryx cleopatra i Caraxes jasius, bogomoljke i paličnjaci, sredozemni konjic (Saga pedo) i endemični skakavac Prionotropis hystrix, te pauci crna udovica i tarantula. Od kralježnjaka, značajni su gmazovi, poput blavora, krške i primorske gušterice, velikoga zelembaća i kopnene kornjače čančare, te zmije primorska poljarica, četveroprugi guž i crvenkrpica. Karakteristični su sisavci: patuljasta rovka, mediteranski štakor i čagalj te šišmiši Savijev šišmiš i Kolombatovićev dugoušan. Od ptica u primorskome području žive crvenoglavi svračak, različite grmuše, mrka sjenica, voljići, crnoglava strnadica, strnadica brkašica i dr. Sredozemne vrste – puževi Pomatias elegans i Poiretia algira, bogomoljka, Eskulapova zmija, smukulja i poskok – zajedničke su primorju i prisojnim staništima kontinentskoga dijela Hrvatske.

Na primorskim kamenjarima i stijenama žive značajni endemični puževi Vidovicia coerulans i Dinaria pouzolzi, endemični gušteri – istočnojadranska ljuskava gušterica i oštroglava gušterica, a od sisavaca krški miš i krški puh. Ptičji svijet čine bjeloglavi sup, golub pećinar, čiope, pećinska lastavica, hridna bregunica, brgljez lončar i modrokos. Na strmim stijenama većine otoka i obalnih planina živi šišmiš širokouhi zecousnjak (Tadarida teniotis). Više planinske kamenjare nastanjuju mosorska gušterica, stepska riđovka i divokoza. U mnogobrojnim šupljinama krškoga podzemlja živi bogata podzemna fauna, a zbog visoke vlage ima i amfibijskih oblika, kao što su račići babure i neki pužići roda Zospeum. Od kopnenih životinja za podzemne su ekosustave značajne i one koje ondje samo stanuju: planinska vrana galica, glodavac runati voluhar, a osobito šišmiši, od kojih neke vrste ondje i prezimljuju. Među pravim su kopnenim podzemljašima, od kojih su mnogi endemični, različiti pauci, kosci, lažištipavci, strige, stonoge, skokuni, skakavci, kornjaši i puževi. Špiljama se koriste mnogi šišmiši kako bi u njima rađali i odgojili mlade, a među njima su značajniji u Europi ugroženi riđi šišmiš i južni potkovnjak te, kao vrlo česti, oštrouhi šišmiš i veliki potkovnjak.

Kopnena fauna otokâ

Kopnena fauna otokâ sastoji se većinom od osiromašene obalne faune. U nekih vrsta očite su promjene u veličini (nanizam, gigantizam) i obojenosti, kao npr. u puževa, beskrilnih kukaca i guštera. Biološkom raznolikošću bogati su sjevernojadranski otoci, a endemima oni južnojadranski. Osobito se ističu naše crne otočne odlike brusničke gušterice, te lastovska i oštroglava gušterica. Na vanj. otocima i školjima gnijezde se mrki sokol i zovoj. Autohtona je fauna mnogih otoka promijenjena unošenjem stranih vrsta, npr. malog indijskog mungosa na Mljet (1910) i na neke druge otoke te divljih kunića na mnoge školje i otoke. Na otocima su pribježište našli i neki relikti kao beznogi gmaz dvoplaz s otoka Hvara koji je u ostalome dijelu Europe izumro.

Fauna močvarâ

U kontinentskom dijelu Hrvatske močvarna su staništa Kopački rit i Krapje Đol, u primorju močvara uz ušće Neretve, a i neki ribnjaci (npr. Crna Mlaka i Draganići) su pogodna močvarna staništa. U močvarama žive različite ličinke dvokrilaca, vodencvjetova, vretenaca, različite vodene stjenice, vodeni kornjaši i njihove ličinke, puževi i pijavice. Česte su velike zelene žabe, mali vodenjak, barska kornjača i bjelouška. Od sisavaca ondje žive vodeni voluhari, močvarne rovke, američki bizamski štakor i južnoamerička nutrija. Močvare obiluju pticama. Od gnjezdarica su najpoznatije mali gnjurac, srebrnasta čaplja, siva čaplja, žličarka, divlja patka, zelenonoga mlakuša, crna liska i vivak. U panonskim močvarama žive vodozemci: dugonogi vodenjak, zelene žabe (Rana lessonae i R. esculenta) i crveni mukač, a od ptica različiti trstenjaci i sjenica plazica. Primorske močvare nastanjuju rilčar golema štipavica, kaspijska riječna kornjača, kućni miš te ptice svilorepka, močvarna strnadica i druge.

Slatkovodna fauna

Slatkovodna fauna podijeljena je na faunu crnomorskog i jadranskoga slijeva. Faunu crnomorskoga slijeva čine dva osnovna pojasa: pastrvski (rhitron) i šaranski (potamon). Pastrvske su vode npr. gornji dijelovi rijeka Kupe, Dobre, Mrežnice, Korane (Plitvička jezera s pritocima, Slunjčica) i Une te izvorišni dijelovi potoka. Na dnu tih voda žive različiti virnjaci, puževi, maločetinjaši, rakušci i ličinke kukaca (obalčara, vodencvjetova, dvokrilaca i tulara). Za dijelove bliže riječnim izvorima karakteristične su potočne pastrve i zlatni pijor te peš. Nizvodno, u mirnijoj vodi, žive lipljan, krkuša i potočna mrena. Na Plitvičkim jezerima živjela je pastrva, a u mnoge su vodotoke doseljene kalifornijske dužičaste pastrve. Od sisavaca je u slatkim vodama česta vodena rovka, a od ptica vodenkos. U fauni termalnih izvora ima tercijarnih relikata, kao što je račić podsusedska vodenbabura.

U prijelaznoj šaranskoj zoni žive mladica, podust i klen, a značajna je mrena. Na dnu žive oblići, maločetinjaši, puževi (Theodoxus, Fagotia i Lithoglyphus), školjkaši (Spherium i Anodonta), neke slatkovodne spužve, a uz rakušce brojnije su vodenbabure i ličinke dvokrilaca (os. Chironomidae), tulara i drugih kukaca. Ljeti i u jesen u tim se vodama pojavljuju planktonske praživotinje, kolnjaci, račići veslonošci i rašljoticalci. Od riba ovdje žive manjić, grgeč, plotica, uklija i gavčica, od zmija vodene zmije ribarice, a nad vodom lovi ptica vodomar. Uz obalu živi rijetka, danas ugrožena, vidra. Uz vodotoke se gnijezde pliske ili pastirice.

U intersticijskim prostorima pješčanih i šljunkovitih nanosa natopljenima vodom uz tekućice, živi bogata podzemna fauna, pretežno sastavljena od vodengrinja, puževa, maločetinaša i sitnih račića, kao Parabathynella i Stenocaris, rakušaca roda Niphargus i jednakonožaca rodova Microcharon i Proasellus.

Desni pritoci Save većim su dijelom toka u krškom području i bogati su endemima vezanima za vodeno podzemlje. To su, primjerice, tounjska spužva (Eunapius subterraneus), riba svjetlica (Leusciscus polylepis) i krbavski pijor (Phoxinellus fontinalis), čovječja ribica, špiljska kozica (Troglocaris anophthalmus intermedia), špiljske vodenbabure (Monolistra caeca, M. velkovrhi), špiljski žarnjak (Velkovrhia enigmatica) te desetak endemičnih vrsta vodenih puževa.

Nizinske su šaranske vode Sava nizvodno od Rugvice, Kupa nizvodno od Ozlja, dijelovi Dobre, Mrežnice i Korane te Glina, Sutla, Krapina, dio Mure, Drava u donjem dijelu toka, Lonja, Orljava, Vuka, Karašica i Dunav. U njima je plankton obilniji i bogatiji vrstama nego u prijelaznoj šaranskoj zoni, a dno je bogatije vrstama koje žive u mulju i sitnome pijesku. Na dnu žive različiti oblići, maločetinaši, ličinke dvokrilaca, tulara i vretenca, puževi, školjkaši (Pisidium, Unio, Dreissenia) i rakušci (Pontogammarus, Coriphium). Značajne su ribe deverika, šaran i crvenperka, grabežljive som, štuka i smuđ, a udomaćene, uvezene vrste, sunčanica i ribica Pseudorasbora parva te babuška, koja se proširila s istoka.

Fauna jadranskoga slijeva

Faunu jadranskoga slijeva čine tri zemljopisno jasno odvojene cjeline. Današnja vodena fauna istarskih rijeka Dragonje, Raše, Mirne i Pazinčice te potoka Čipri i Boljunčice osiromašena je fauna nizinskih tokova Lombardije, nekadašnjega zajedničkoga porječja rijeke Po. Odlikuje se glavočem Padogobius panizzae i mrenom, a za njezino su podzemlje karakteristični endemični pužić Istriana mirnae i vodenbabura Monolistra bericum hadzii. U manjim je barama naseljena zlatna ribica.

Tekućice ličkih polja – Gacka, Lika, Novčica i mnogi manji tokovi ponornice su i podzemno utječu u Jadran. Ondje žive endemični hrvatski pijor i piškur, a bila je poznata osebujna potočna pastrva iz rijeke Gacke. Iz podzemlja bogatog endemima poznati su, npr. iz podzemnih voda Like, reliktni školjkaš Congeria sp., velebitska pijavica (Croatobrancus mestrovi) i vodenbabura Monolistra sketi.

U dalmatinskim rijekama Zrmanji (s ličkim pritocima iz okolice Gračaca), Krki, Cetini, Jadru, Neretvi, Vrljici oko Imotskoga, Matici kraj Vrgorca te Ljutoj i Konavočici na Konavlima, među ribama se nalaze reliktni rodovi mekousne pastrve, oštrulje i gaovice. U izvorišnome dijelu Krke živi zlousta pastrva, u rječici Jadro solinka, a u Vrljici i Neretvi neretljanska mekousna pastrva. Iz slijeva Neretve opisan je i posebni podust, Chondrostoma knerii. U Cetini je još mnogobrojan endem ilirski klen, dok su endemične cetinska ukliva i podbila gotovo nestale zbog hidrotehničkih zahvata. U Crvenom jezeru kraj Imotskog obitava imotska gaovica, u okolici Vrgorca klen Leuciscus microlepis, a u Čikoli kraj Drniša klen L. turskyi. U Peručko jezero na Cetini unesene su sjevernoeuropske ozimice, a po primorskim lokvama nalazi se živorodna gambuzija. U fauni slobodnih voda najveći je stanovnik čovječja ribica. Za tu su životnu sredinu značajne i različite vrste vodenih puževa, desetonožni rak Speleocaris pretneri te rakušci i rakovi jednakonošci (Monolistra pretneri, M. hercegovinensis, Spheromides virei). Cjevčice reliktnoga podzemnoga cjevaša u većini podzemnih voda često čine naslage na kamenju.

Morska fauna

Morska fauna  → jadransko more, flora i fauna

Fauna naseljenih mjesta

Faunu naseljenih mjesta čine uglavnom domaći golub, vrabac pokućar, kos, štakor selac i crni kućni štakor. Osim spomenutih životinja, u kontinentskom dijelu Hrvatske česti su kućni miš (Mus musculus), domaća grlica, lastavica, piljak i sova kukuvija te, u nizinskim predjelima, bijela roda. Sitni žuti mrav jedna je od mnogih doseljenih vrsta. U stanovima su rašireni udomaćeni kukci: šećerni četinaš, žohari, muzejska grizlica, gagrice, brašnari te moljci i muhe. U primorskim naseljima žive crna čiopa, zidni i kućni macaklin, a u stanovima druga vrsta kućnoga miša (Mus domesticus), termiti i otrovni talijanski štipavac.

Regije

Uz povijesne regije (poput Dalmacije, Slavonije, Istre) koje su tijekom razdoblja mijenjale svoje granice i značenje, Hrvatska ima upravne, statističke i geografske regije. Prema upravnom se ustroju Hrvatska dijeli na županije (21, uključujući Grad Zagreb) kao jedinice regionalne (područne) samouprave, a one se (osim Grada Zagreba) sastoje od jedinica lokalne samouprave, odnosno gradova (127) i općina (429). Prema važećoj NUTS klasifikaciji (2021), Hrvatska je statistički podijeljena na tri prostorne razine: NUTS-1 Hrvatska, NUTS-2 statističke regije (Panonska, Jadranska, Sjeverna Hrvatska i Grad Zagreb), NUTS-3 županije.

Administrativno-teritorijalni i makroregionalni ustroj

Županija Površina
(km²)
Broj stanovnika
2021.
Gustoća
naseljenosti
(st./km²)
I. Zagrebačka 3 061,7 299 985 98,0
II. Krapinsko‑zagorska 1 229,6 120 702 98,2
III. Sisačko‑moslavačka 4 466,8 139 603 31,3
IV. Karlovačka 3 624,4 112 195 31,0
V. Varaždinska 1 259,7 159 487 126,6
VI. Koprivničko‑križevačka 1 747,9 101 221 57,9
VII. Bjelovarsko‑bilogorska 2 638,6 101 879 38,6
XX. Međimurska 729,2 105 250 144,3
Grad Zagreb 641,2 767 131 1 196,3
Zagrebačka makroregija 19 399,3 1 907 453 98,3
X. Virovitičko‑podravska 2 022,6 70 368 34,8
XI. Požeško‑slavonska 1 822,7 64 084 35,2
XII. Brodsko‑posavska 2 028,3 130 267 64,2
XIV. Osječko‑baranjska 4 148,0 258 026 62,2
XVI. Vukovarsko‑srijemska 2 449,3 143 113 58,4
Osječka makroregija 12 470,9 665 858 53,4
VIII. Primorsko‑goranska 3 589,3 265 419 73,9
IX. Ličko‑senjska 5 355,1 42 748 8,0
XVIII. Istarska 2 814,5 195 237 69,4
Riječka makroregija 11 758,9 503 404 42,8
XIII. Zadarska 3 643,3 159 766 43,9
XV. Šibensko‑kninska 2 968,6 96 381 32,5
XVII. Splitsko‑dalmatinska 4 538,3 423 407 93,3
XIX. Dubrovačko‑neretvanska 1 782,6 115 564 64,8
Splitska makroregija 12 932,8 795 118 61,5
Hrvatska 56 561,9 3 871 833 68,5

Geografske regije

Prema uvjetno-homogenoj regionalizaciji, Hrvatska je podijeljena na tri cjeline: Nizinsku (Panonsku ili Panonsko-peripanonsku), Gorsku i Primorsku Hrvatska. One se dijele na manje regije i subregije, koje se često podudaraju s povijesnim (sub)regijama. Te cjeline ujedno dijelom odgovaraju prostiranju pet velikih geografskih regija. Tako Primorsku Hrvatsku čine dvije takve velike geografske regije, regija Sjeverno hrvatsko primorje (koja obuhvaća sjeverni, istarsko-kvarnerski dio Primorske Hrvatske), i regija Južno hrvatsko primorje (južni, tj. dalmatinski dio Primorske Hrvatske). Gorska Hrvatska kao cjelina odgovara istoimenoj geografskoj regiji (a podijeljena je na Gorski kotar i Liku). U Nizinskoj Hrvatskoj razlikuje se zapadni prostor, odnosno geografska regija Središnja Hrvatska i istočni prostor, geografska regija Istočna Hrvatska.

Prema nodalno-funkcionalnoj regionalizaciji, Hrvatska se tradicionalno dijeli na četiri makroregije, koje se razvijaju oko četiri najveća (više od 100 000 st.), gospodarski najsnažnija grada i prilično ujednačeno razmještena četiri makroregionalna središta (Zagreb, Split, Rijeka i Osijek), više regija (npr. varaždinska, zadarska, dubrovačka; sa središtima s više od 30 000 st.), mikroregija (npr. đakovačka, krapinska, rovinjska) i manjih jedinica s lokalnim središtima. Nakon administrativno-teritorijalnoga preustroja 1992. novoosnovana županijska središta poput Zadra, Pule, Varaždina i Slavonskoga Broda dobila su važnije upravne i druge makroregionalne funkcije, pa su time prešla dotadašnju razinu centraliteta. Tijekom vremena su takva regionalna središta demografski i gospodarski ojačala pa je utjecaj makroregionalnih središta na njih oslabio. Istodobno su neka subregionalna središta dobila regionalne funkcije (npr. Gospić). Prema jednoj nodalno-funkcionalnoj regionalizaciji iz 2013. Hrvatska se dijeli na: područje glavnoga grada (Zagreb), regije s jakim središtem (Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Varaždin, Slavonski Brod), regije sa slabijim središtem (Bjelovar, Šibenik, Dubrovnik i dr.), subregije (sa slabim središtima, kao što su Đakovo, Knin, Požega) i mikroregije (uglavnom ostala sjedišta jedinica lokalne samouprave).

Četiri se tradicionalne makroregije uglavnom podudaraju s granicama pet velikih geografskih regija. Znatnije odstupanje vezano je uz regije Sjeverno hrvatsko primorje i Gorsku Hrvatsku, koje su zbog nedostatka vlastita makroregionalnog središta u Gorskoj Hrvatskoj zajedno priključene Riječkoj makroregiji.

Zagrebačka makroregija

Uglavnom se podudara sa Središnjom Hrvatskom. Najveća je (19 399,3 km² ili 34,3% površine) i najgušće naseljena (98,3 st./km²) hrvatska makroregija s 1 907 453 st. (49,3% stanovništva; 2021). Gospodarski je najrazvijenija i iznadprosječno urbanizirana makroregija. Obuhvaća zapadni dio peripanonskoga prostora, od Mure i Drave na sjeveru do Gorskoga kotara, Like i granice s BiH na jugu te od slovenske granice na zapadu do slavonskoga područja na istoku, unutar kojega se razlikuju geografski potpuno različite regije kojima je zajedničko jedino gravitiranje prema Zagrebu. Čine ju županije: Grad Zagreb, Zagrebačka, Krapinsko-zagorska, Sisačko-moslavačka, Karlovačka, Varaždinska, Koprivničko-križevačka, Bjelovarsko-bilogorska i Međimurska.

U reljefnom smislu znatan dio čine nizinsko-ravničarski predjeli, najveći na vlažnim aluvijalnim ravnicama Save, Kupe, Drave i Mure. Mjestimično se ističu nizovi ili osamljeni planinski masivi pokriveni šumom, uglavnom do 1000 m visine (samo su Žumberačko gorje, Medvednica i Ivanščica viši od 1000 m), smješteni u sjeverozapadnom dijelu. Uz njih se na južnim stranama gora prostiru valovita, najčešće obrađena prigorja raščlanjena potočnim dolinama, koja se spuštaju u doline većih rijeka. Najveću površinu zauzima brežuljkasti reljef. Na sjeveru se izmjenjuje brežuljkasto-dolinski prostor (Hrvatsko zagorje, zapadno Međimurje) s nizinskim predjelima uz Dravu i Muru, dok južno od Kupe prevladavaju zaravni i niska pobrđa vapnenačkoga sastava. Nekoć su se iskorištavali bakar (Samoborsko gorje), željezna ruda (Banovina) i ugljen (Hrvatsko zagorje), a danas se vade nafta i zemni plin (Moslavina) te se iskorištavaju termalno-mineralna vrela (Hrvatsko zagorje, Lonjsko-ilovska zavala, Banovina). Na području makroregije najveća je koncentracija površinskih voda i najrazgranatija je mreža tekućica u Hrvatskoj, osobito u njezinu sjevernom i središnjem dijelu. Hidrografsku okosnicu čini rijeka Sava s mnogobrojnim pritocima. Ona odvodnjava najveći dio makroregije, a tek manji sjeverni dio pripada dravskom porječju. Površinskom je vodom siromašnija kordunska vapnenačka zaravan na jugozapadu. Makroregija zahvaća srednji tok Save sa snježno-kišnim režimom otjecanja (vodostaj je najviši u jesen, a najniži ljeti) i srednji tok Drave sa snježnim režimom (najviši vodostaj ljeti, a najniži zimi). Stijenski kompleks u podlozi prostranih aluvijalnih ravnica Save, Drave i Kupe ne prihvaća svu količinu velikih voda pa su znatni dijelovi zemljišta uz korita rijeka u proljeće i jesen redovito plavljeni. U svrhu obrane od poplava izgrađeni su odvodni kanali (Sava–Odra, Lonja–Strug, Kupa–Kupa) i akumulacije. Klima je umjereno topla vlažna s toplim ljetom (Cfb po Köppenovoj klasifikaciji). Osim utjecaja opće cirkulacije svojstvene umjerenom sjevernom pojasu, osjećaju se snažni učinci niske Panonske nizine i planinskoga sustava Alpa i Dinarida, koji donekle slabe djelovanje Sredozemnoga mora. Rezultat je izražena kontinentalnost s malim razlikama u temperaturi različitih mjesta unutar makroregije. Veće se temperaturne i padalinske razlike pojavljuju ponajviše zbog utjecaja nadmorske visine. Zbog čestih prolazaka ciklona, područje prima dosta padalina, najviše u jesen i potkraj proljeća. U prosjeku godišnje padne 900 do 1000 mm oborina u nizinama, a više od 1000 mm u gorjima. Znatna količina padalinskih voda utječe na razvoj većinom ispranih smeđih i podzolastih tala. Prirodni šumski vegetacijski pokrov čine zajednice hrasta kitnjaka s običnim grabom i razvijenom bukovom šumom na istaknutim uzvisinama. Nekoć su najraširenije bile vlažne šume hrasta lužnjaka, koje unatoč krčenjima u aluvijalnim ravnicama zauzimaju velike površine.

Sjeverozapadni su dijelovi makroregije (širi zagrebački prostor, Hrvatsko zagorje, Međimurje, gornja Podravina, sjeverno Pokuplje) kontinuirano naseljeni od srednjega vijeka. Tijekom osmanskih prodora preuzeli su ulogu političkoga i gospodarskoga središta Hrvatske. U taj dio Hrvatske doselilo se mnogo izbjeglica, osobito u najzaštićenija područja na sjeverozapadnom rubu. Zbog toga ranog priljeva stanovništva, koje se prirodnim putem i daljnjim doseljavanjem u gradove stalno povećavalo, do danas se održala velika gustoća naseljenosti. Zagreb (Grad Zagreb, 1196,3 st./km²; 2021), zagrebačka okolica (Zagrebačka županija; 98,0 st./km²), Hrvatsko zagorje (Krapinsko-zagorska županija; 98,2 st./km²), gornja Podravina (Varaždinska županija; 126,6 st./km²) i Međimurje (Međimurska županija; 144,3 st./km²) najgušće su naseljeni krajevi Hrvatske. U južnim i istočnim krajevima naseljavanje je zbog opasnosti od Osmanlija u XVI. i XVII. st. bilo prekinuto. Povlačenjem Osmanlija ti su krajevi (Kordun, Banovina, Lonjsko-ilovska zavala) ponovno naseljeni novim stanovništvom pa je ondje etnička struktura složenija. Unatoč doseljavanju naseljenost je rijetka (Koprivničko-križevačka županija, 57,9 st./km²; Bjelovarsko-bilogorska županija, 38,6 st./km²; Karlovačka županija, 31,0 st./km²; Sisačko-moslavačka županija, 31,3 st./km²). Zamah razvoju naseljenosti, osobito jačanju čvorišne uloge Zagreba, u XVIII. i XIX. st. dala je izgradnja cestovnih (Karolinska cesta, Terezijanska cesta, Lujzinska cesta) i željezničkih prometnica (Pragersko–Čakovec–Kotoriba 1860; Zidani Most–Zagreb–Sisak 1862; Zagreb–Karlovac 1865), koje su imale širi europski značaj jer su povezivale Srednju Europu i Sredozemlje te Srednju i Jugoistočnu Europu. Na naseljenost u znatnoj mjeri utječu reljefna i hidrografska obilježja. Tako je koncentracija stanovništva veća u prigorskim i brežuljkastim područjima, tj. između niza osamljenih planina Medvednice, Kalnika, Bilogore i zapadnog ruba Psunja i Papuka, nego u vlažnome šumskom poplavnom području aluvijalnih ravnica uz Savu te u gornjem i srednjem Pokuplju. Najstarija naselja nastala su u višim zonama pobrđa i prigorja, a tek se od kraja XIX. st. težište naseljenosti premješta uz glavne prometnice na dodiru ravnica i pobrđa.

Gradovi su se zbog vanjskih utjecaja i podređenosti većim središtima izvan Hrvatske (Beč, Budimpešta) do kraja XIX. st. razvijali vrlo sporo. Bili su mali (Zagreb 28 400 st., Varaždin 10 400 st., 1880), a urbana je mreža bila nerazvijena (status grada imalo je samo desetak naselja). U njima je živjelo manje od 10% stanovništva makroregije. Snažniji razvoj prerađivačke industrije od kraja XIX. st., osobito nakon II. svjetskog rata, potaknuo je doseljavanje iz sela pa su gradovi ubrzano rasli. Danas su gradske regije Zagreba, Varaždina, Karlovca i Siska s produženim urbaniziranim dijelovima uz prometnice među najurbaniziranijim područjima Hrvatske. Uz to, ondje je i najveća koncentracija različitih industrija, trgovine i drugih uslužnih djelatnosti. Lonjsko-ilovska zavala sa sjeverozapadnim dijelom bilogorske ili srednje Podravine, Hrvatsko zagorje i Međimurje usmjereni su na ratarsku proizvodnju, vinogradarstvo i voćarstvo, dok je Pokuplje s Kordunom i Banovinom stočarsko-ratarski predio. Žumberak je šumarsko-stočarski kraj nepovoljnih prirodnih obilježja, dugotrajne depopulacije, malih i raštrkanih te slabo povezanih naselja uglavnom smještenih na 500 do 700 m visine, koji se razvojem turizma, izletništva i modernoga stočarstva može obnoviti tek djelomično. U zagorskom je dijelu tradicionalna agrarna prenaseljenost negativno utjecala na ratarsku produktivnost, poticala zapošljavanje u ugljenokopima (do njihova zatvaranja 1960-ih), tekstilnoj i drugim radno intenzivnim industrijama te iseljavanje u istočnije dijelove Hrvatske. Danas se zbog zatvaranja ili prestrukturiranja mnogih industrija Hrvatsko zagorje sve više usmjerava turističkoj djelatnosti (toplički, kulturni, vjerski, seoski turizam). Moslavački i podravski dio u znatnoj se mjeri oslanja na iskorištavanje nafte i zemnoga plina (Ivanić-Grad; Ferdinandovac, Molve), a podravski na izdašne količine pijeska i šljunka (Đurđevački peski).

Zagrebačka makroregija se dijeli na pet regija.

Zagrebačka regija

Zagrebačka regija najgušće je naseljena hrvatska regija (240,8 st./km²) jer je u njoj najveći grad – Zagreb. Osim funkcije državnoga i makroregionalnoga središta, naselje Zagreb (663 592 st., 2021) kao i cijeli Grad Zagreb (upravna jedinica sa statusom županije; 641,2 km², 767 131 st.) snažno utječu na razvoj periurbanoga prstena (Zagrebačka županija, 3061,7 km², 299 985 st.). Regiju čine te dvije županije zajedno s Krapinsko-zagorskom županijom (1229,6 km², 120 702 st.). Njome su obuhvaćeni dijelovi gornje Posavine, Žumberak, Hrvatsko zagorje (uglavnom južni dio u porječju Krapine), dio Pokuplja i Lonjsko-ilovske zavale. Zagreb je tek polovicom XIX. st. s približno 15 000 st. prerastao u najveće naselje Hrvatske i Slavonije. Zbog razvoja manufakture (poslije industrije), prometa i drugih djelatnosti od druge polovice XIX. st. ubrzano se širio te je postao najjače gospodarsko središte širega prostora i države, usporavajući pritom porast naseljenosti i značenje naselja u neposrednoj okolici. Izgradnja suvremene prometne mreže potaknula je jačanje tih naselja, odnosno suburbanizaciju, pa je od 1960-ih zagrebačka okolica počela gubiti primarna ruralna obilježja i poprimala je odlike urbaniziranoga prostora oblikovanoga najprije procesima industrijalizacije, deagrarizacije, derurizacije i urbanizacije, a u novije doba deindustrijalizacije i osnažene suburbanizacije. Utjecajem i veličinom ističu se zagrebačka satelitska naselja razmještena polukružno na manje od 20 km udaljenosti od granica naselja Zagreba. To su Sesvete (55 313 st., 2021; morfološki su spojene sa Zagrebom i Dugim Selom, a populacijski i stambeno najbrže rastu), Velika Gorica (30 036 st.; grad s dugom sajamskom tradicijom i znatnim porastom stanovništva i stambene izgradnje od 1960-ih, ali slabije izraženom funkcijom rada u odnosu na veličinu), Zaprešić (18 768 st.; željezničko čvorište i nekada važno industrijsko središte), Samobor (16 911 st.; gradić duge trgovačke i obrtničke tradicije koji u novije doba razvija izletničko-turističku funkciju) i Dugo Selo (11 097 st.; razvija se kao željezničko križište i manje industrijsko središte). Izvan uže gradske regije Zagreba, ali u dohvatu utjecaja Zagreba, ističu se ona veća (2021): Ivanić-Grad (8452 st.; industrijski gradić koji se razvija zbog iskorištavanja nafte i plina u okolici), Jastrebarsko (5312 st.; naselje s dugom tradicijom vinogradarstva), Vrbovec (4551 st.; lokalno središte stočarskoga kraja s mesnom industrijom), Sveti Ivan Zelina (2583 st.; manje središte vinogradarsko-stočarskoga kraja s prerađivačkom industrijom). U zagorskom je dijelu naseljenost iznimno usitnjena (više od 80% je malih ili sitnih naselja do 500 st., a samo je nekoliko većih), što je ponajviše rezultat prevladavajućega gorsko-brežuljkastoga reljefa (raštrkana naselja). Značenjem se ističu naselja smještena u dolinama uz glavne prometne pravce, osobito željeznička čvorišta koja su nekada bila i regionalna industrijska središta: Krapina (4201 st., 2021; u srednjem vijeku razvija se kao trgovište, od kraja XIX. st. kao manje industrijsko i upravno središte Hrvatskoga zagorja), Zabok (3408 st.), Oroslavje (3253 st.), Zlatar (2825 st.) i dr.

Karlovačka regija

Karlovačka regija obuhvaća dio Pokuplja, područje pokrivenoga krša Korduna, dio nepropusnoga kordunskoga kraja oko Petrove gore, jugozapadni dio Žumberka i Ogulinsko-plaščansku ili Potkapelsku udolinu, tj. Karlovačku županiju (3624,4 km², 112 195 st., 2021). Mala gustoća naseljenosti i izrazito depopulacijska obilježja posljedica su skromne prirodne osnove (krš), iseljavanja stanovništva zbog osmanskih provala u XVI. st., kasnih procesa kolonizacije (u XVII. i XVIII. st.) graničnih područja, Domovinskoga rata i nemogućnosti demografske obnove prirodnim putem zbog malobrojnoga, ostarjelog stanovništva. Regija je zbog dobroga prometnog položaja osobito napredovala u XVIII. st. i u prvoj polovici XIX. st., kada se za potrebe trgovine u okviru širega kombiniranoga podunavsko-sjevernojadranskoga prometnog sustava gradila mreža suvremenih cesta od Karlovca do jadranskih luka. Karlovac (41 869 st., 2021) je tada postao važno prometno križište u kojem se roba (najviše žitarice i drvo iz Panonije) s riječnih brodova pretovarivala na kola. Nakon izgradnje željeznice u drugoj polovici XIX. st. ta je čvorišna uloga zamijenjena tranzitnom, čime se znatno smanjilo njegovo prometno značenje koje je ponovno osnaženo izgradnjom suvremene autoceste 1972., dok mu je tranzitna važnost povećana produljenjem autoceste prema obalnim odredištima Rijeci i Splitu. Potkraj XIX. st. započela se razvijati industrija, koja je do II. svjetskog rata bila glavna djelatnost, a potom se uz nju javljaju i druge, poglavito središnje funkcije. Danas je regionalno središte jugozapadnoga dijela makroregije s gravitacijskim područjem koje seže do Ogulinsko-plaščanske udoline na jugu te obuhvaća dio Žumberka i Pokuplja na sjeveru. Proces postupne morfološke integracije Karlovca i Duge Rese (5380 st., 2021; industrijsko naselje nastalo nakon otvaranja tvornice tekstila 1884) doveo je do stvaranja dvojnoga naselja. U regiji je još nekoliko malih, nedovoljno razvijenih središta. Slunj (1576 st.) je glavno naselje Korduna, koje je u XVIII. st. bilo sjedište vojnokrajiške pukovnije. Poslije je na njegov razvoj utjecao položaj na glavnoj cesti prema Dalmaciji, a danas se usmjerava prema turističkom razvoju (Rastoke). Ozalj (1053 st.) je nastao oko srednjovjekovnoga grada iznad Kupe. Vojnić (1099 st.) je križište regionalnih prometnica, a Vrginmost (860 st.) okuplja najveći dio stanovništva sjeveroistočnoga dijela Petrove gore. U potkapelskom kraju, tj. prijelaznoj zoni između viših regija Like i Gorskoga kotara i nižega Korduna, razvila su se dva veća naselja: Ogulin (7374 st.; naselje kojega je razvoj u doba Vojne krajine bio usmjeren na vojno-stratešku funkciju, a tek podizanjem pogona za preradbu drva nakon I. svjetskog rata na gospodarsku i upravnu funkciju, u novije doba i na turizam) i Plaški (1031 st.; gospodarski je ojačao tek od kraja 1920-ih otvaranjem prvih industrija). Središte rane naseljenosti je Modruš (125 st.), koji je bio važan do XVI. st., kada su ga Frankapani napustili.

Varaždinska regija

Varaždinska regija obuhvaća Međimurje, gornju Podravinu i sjeverni dio Hrvatskoga zagorja (uglavnom porječje Bednje), odnosno Međimursku (729,2 km², 105 250 st., 2021) i Varaždinsku županiju (1259,7 km², 159 487 st.). Zbog neprekinuta kontinuiteta naseljenosti od srednjega vijeka, te osobito nakon doseljavanja potaknutoga osmanskim osvajanjima u XVI. st., to je, uz Zagrebačku regiju, najgušće naseljeno područje Hrvatske (133,2 st./km²). Težište naseljenosti je na dodiru riječnih terasa i nižih aluvijalnih ravnica. U varaždinskom kraju to je prostor između dravske terase i poplavne zone uz Dravu (onuda prolazi glavna podravska cesta), a u međimurskome područje podalje od korita Mure i Drave. Premda smještena na rubovima hrvatskoga teritorija, regija ima važno prometno značenje. Na krajnjem sjeveru presijeca ju najstarija željeznička pruga na hrvatskom području (iz 1860). U Varaždinu (36 187 st., 2021) se križaju dva prirodno predodređena prometna pravca: srednje Podunavlje–sjeverni Jadran (danas dio paneuropskoga prometnog koridora Vb) i istočne Alpe–donja Podravina (ograničene važnosti zbog usporednoga posavskog pravca). Iskorištavanje tih prometnih pravaca uvjetovalo je razvoj varaždinskoga čvorišta još u srednjem vijeku. Značenje Varaždina mijenjalo se ovisno o političkim i gospodarskim prilikama. U XVIII. st. je kratko bio upravno i političko središte Hrvatske, ali se gubitkom te uloge i razvojem savsko-kupskoga pravca posljedično smanjuje važnost podravskoga pravca, tako i Varaždina. Novi poticaj gospodarskom, osobito industrijskom razvoju grada donijela je izgradnja tzv. zagorske željeznice 1886. Nakon II. svjetskog rata industrija se diversificira, podižu se nove stambene četvrti, u staroj se jezgri razvijaju uslužne djelatnosti, a zbog jake funkcije rada grad oblikuje gradsku jezgru koja zahvaća okolna urbanizirana naselja. Danas je Varaždin gospodarski snažno regionalno središte koje dobro iskorištava blizinu Slovenije, Madžarske i Zagreba, a razvoj mu se temelji na trgovini, specijaliziranim stručnim i tehničkim djelatnostima, industriji, građevinarstvu i turizmu. Blizina Varaždina i Čakovca (15 078 st., 2021; gradić duge obrtničke i trgovačke tradicije koji je do dolaska željeznice i razvoja industrije bio malo naselje) omogućuje postupan proces konurbacijskoga povezivanja u dvojno urbano naselje. Rani razvoj mnogih manjih naselja temelji se na trgovini i obrtništvu. Ističu se Ivanec (4997 st.; nekada rudarsko središte), Prelog (4042 st.), Nedelišće (3840 st.), Ludbreg (3463 st.; manje industrijsko naselje u kojem se razvija vjerski turizam), Lepoglava (3400 st.) i Mursko Središće (3321 st.).

Bjelovarsko-koprivnička regija

Bjelovarsko-koprivnička regija obuhvaća sjeverozapadni dio srednje Podravine (bez virovitičkoga dijela), Bilogoru i najveći dio Lonjsko-ilovske zavale (bez posavskoga i lipičko-pakračkoga dijela), odnosno Bjelovarsko-bilogorsku (2638,6 km², 101 879 st., 2021) i Koprivničko-križevačku županiju (1747,9 km², 101 221 st.). Neki povišeni dijelovi bili su naseljeni još u srednjem vijeku, no većina naselja smjestila se na dodiru ravničarskoga i brdovitoga reljefa, odnosno na ocjeditim terasama. Tijekom osmanskih osvajanja stanovništvo se zadržalo u zapadnim dijelovima, a iselilo se iz središnjih i istočnih. Nakon povlačenja Osmanlija planski su se naseljavali Česi, Slovaci, Madžari, Nijemci i drugi narodi iz Habsburške Monarhije, koji su unaprijedili poljoprivredu i utemeljili nove djelatnosti (ribnjaci, pilane, ciglane, mlinovi i dr.). Regija je do izgradnje željezničke mreže u drugoj polovici XIX. st. i početkom XX. st. bila prometno periferna, a do danas je ostala slabije prometno povezana u odnosu na druge regije. Autoceste ju zaobilaze, a glavne su željezničke pruge i ceste položene uglavnom rubno. Lošiji prometni položaj regije obilježje je i Bjelovara, smještenoga u njezinu središtu. Takav je položaj, uz znatan prostorni obuhvat geografski prilično različita područja koje bi mu trebalo gravitirati i uz postojanje drugih gradova koji se veličinom i funkcijama malo razlikuju od njega (Koprivnica, Križevci, Daruvar, Đurđevac), glavni razlog slabijem razvoju Bjelovara kao regionalnoga središta u odnosu na druga (Varaždin, Karlovac, Sisak). Njegov je utjecaj sužen na područje između Bilogore i Moslavačke gore. Bjelovar (24 392 st., 2021) je osnovan 1756., a vodeće naselje širega područja postao je u drugoj polovici XVIII. st. zamjenjujući starije Križevce (10 522 st.; sjedište županije od XII. do XIX. st.). U drugoj polovici XIX. st. bio je najveće naselje Lonjsko-ilovske zavale s razvijenim upravnim, gospodarskim i kulturnim funkcijama. Gospodarski naprednije naselje od Bjelovara, koje se k tomu nalazi na povoljnijem prometnom položaju, tj. na križanju posavskoga i podunavsko-jadranskoga pravca, jest Koprivnica (22 262 st.). Od srednjega je vijeka razvijala trgovačku, obrtničku i upravnu funkciju, a nakon dolaska željeznice 1870. i prerađivačku industriju te je postala središtem srednje Podravine. Daruvar (7440 st.) je naselje s kupališno-lječilišnom tradicijom iz antičkoga razdoblja, koje se razvijalo kao manje trgovačko i obrtničko naselje. Središta su ograničena utjecaja smještena uz glavne prometnice Đurđevac (5834 st.; nekada važno trgovište i sjedište vojnokrajiške pukovnije), Garešnica (3294 st.), Grubišno Polje (2588 st.) i Čazma (2417 st.; naselje u graničnom pojasu prema zagrebačkom periurbanom prstenu kojemu gravitira sjeverozapadna Moslavina).

Sisačka regija

Sisačka regija obuhvaća dio gornje Posavine, Poglinja i donjega Pounja, odnosno područje između rijeka Gline, Kupe i Save, južni dio Turopolja s jugoistočnim dijelom Vukomeričkih gorica, nizinu uz lijevu obalu Save te dio Moslavine; pokriva područje Sisačko-moslavačke županije (4466,8 km², 139 603 st., 2021). Sjeverni dio, sisačka Posavina, nizak je poplavni prostor uz Savu, Odru, Lonju i Sunju, naseljen na povišenoj ocjeditoj terasi uz Savu, dok je južni dio, Banovina, brdovito-brežuljkasti kraj Zrinske gore i okolnih pobrđa. Slično kao Karlovačku, Sisačku regiju obilježava mala gustoća naseljenosti, što je rezultat iseljavanja stanovništva zbog osmanskih provala u XVI. st. i kasnih procesa kolonizacije (u XVII. i XVIII. st.) opustošenih graničnih područja. Depopulacija, koja je započela 1930-ih, pospješena je Domovinskim ratom (pad stanovništva −26,2%, 1991–2001) te negativnom prirodnom promjenom zbog izraženoga starenja stanovništva. Povoljan prometni položaj znatno je utjecao na gospodarski razvoj regije. Određen je tokovima Save i Kupe, koji su već u antičko doba služili kao prirodni plovni putovi, te njihovim sutokom. U to je doba desnom obalom Save vodila važna rimska cesta kroz Posavinu. Rijeke se ponovno iskorištavaju od XVIII. st., kada postaju dijelom kombiniranoga podunavsko-sjevernojadranskoga prometnog sustava, a Sisak se pretvara u prekrcajnu luku. Za brodove velike nosivosti Sava je plovna do Siska pa on ima ulogu riječnoga terminala. Od 1862. regijom prolazi željeznica Zidani Most–Zagreb–Sisak, koja je 1882. dobila krak prema Bosanskom Novom (Novi Grad). Te su dionice danas dio unske pruge, najkraće željezničke veze između Zagreba i Splita. Nakon II. svjetskog rata istočnim dijelom regije izgrađena je autocesta Zagreb–Lipovac; od 2006. u izgradnji je autocesta Zagreb–Sisak. Područje sjeverno od Save i Moslavina gospodarski se oslanjaju na vađenje i preradbu nafte i zemnoga plina. Razvoj Siska (27 859 st., 2021) vezan je uz njegov smještaj na utoku Kupe u Savu. Dobar prometni položaj potaknuo je razvoj trgovačkih, vojnih, upravnih i prometnih funkcija te industrije. Značenje Siska do polovice XIX. st. bilo je ograničeno pa je brojem stanovnika zaostajao za Petrinjom. Nakon proglašenja civilnoga dijela Siska trgovištem 1838. te osobito nakon izgradnje željeznice 1862. i ujedinjenja civilnoga i vojnoga dijela grada 1874. započeo je ubrzani industrijski razvoj kojim se Sisak afirmirao kao regionalno središte širega područja. Dokidanjem željezničkoga prometa prema Karlovcu (1991) i plovidbe Kupom prestaje biti prometno križište (uz to, zaobilaze ga autocestovni pravci), čime mu slabi gravitacijska moć, od tada svedena na dio Poglinja i Pounja. Posljedično mu se najprije usporava demografski razvoj, a od 1991. bilježi se nagli pad stanovništva (−39,2%, 1991–2021). S nedalekom Petrinjom (12 963 st.; ranije sjedište Banske krajine, s dugom tradicijom preradbe mesa) dijeli obilježja dvojnoga grada, tj. postupno oblikuje konurbacijsku zajednicu koja preko nekoliko prigradskih naselja fizički srašćuje. U Poglinju se još ističu Glina (4028 st.; nekadašnje vojnokrajiško pukovnijsko sjedište) i Topusko (878 st.; naselje razvijenoga lječilišnog turizma). U Pounju se nalaze tri mala središta: mlađi Dvor (809 st.), starija Hrvatska Kostajnica (1439 st.; važno pogranično naselje u osmansko doba), najmanja Hrvatska Dubica (774 st.; cestovno čvorište koje je do 1960-ih bilo treće po veličini naselje u regiji, nakon Siska i Petrinje). U posavskom i moslavačkom dijelu produžuje se ivanićka naftonosna zona koja pruža resursnu osnovu razvoja i omogućuje zamah industrije nakon II. svjetskog rata u subregionalnom središtu Kutini (12 012 st.; gradić jake petrokemijske industrije) i manjim industrijskim naseljima Novskoj (5922 st.) i Popovači (3633 st.). Premda su dio Sisačko-moslavačke županije, zbog dobre povezanosti sa Zagrebom i izraženijega utjecaja Zagreba od Siska, osobito u smislu zaposlenosti stanovništva, ta naselja funkcionalno pripadaju Zagrebačkoj regiji.

Osječka makroregija

Uglavnom se podudara s Istočnom Hrvatskom. Treća je po veličini (12 470,9 km² ili 22,0% površine), broju stanovnika (665 858 st. ili 17,2%, 2021) i gustoći naseljenosti (53,4 st./km²) hrvatska makroregija. Najslabije je urbanizirana, što znači da ima najveći udio poljoprivrednoga stanovništva i najmanji udio gradskoga. Obuhvaća Slavoniju, južni dio Baranje i zapadni Srijem, odnosno područje između Drave na sjeveru, Dunava na istoku, Save na jugu i gorskih grebena Lisine, Ravne gore i Psunja na zapadu. Čine ju županije: Virovitičko-podravska, Požeško-slavonska, Brodsko-posavska, Osječko-baranjska i Vukovarsko-srijemska. Gravitacijski utjecaj Osijeka kao makroregionalnoga središta dolazi do izražaja samo u istočnom dijelu.

Reljefno se sastoji od dvaju znatno različitih dijelova: prave panonske ravnice na istoku (Istočnohrvatska ravnica) i srednjoslavonskoga brdsko-dolinsko-prigorskoga područja na zapadu, gdje se gore uzdižu do 1000 m visine. Istočnohrvatska ravnica najveći je hrvatski nizinski prostor. Ondje se nalaze povišene praporne zaravni (Bansko brdo, Erdutsko brdo, vinkovačko-vukovarska i đakovačka praporna zaravan) pogodne za naseljavanje i poljoprivredu, ocjedite praporne terase, niske i vlažne aluvijalne ravnice Drave i Save pokrivene travnjacima te najniži, periodično plavljeni tereni obrasli šumama hrasta lužnjaka, vrbom i topolom. Šume su u znatnoj mjeri iskrčene i pretvorene u oranice, no unatoč tomu su uz naftu i plin (ležište u Beničancima i dr.) te prapor i gline važni prirodni resursi. Makroregija obuhvaća dijelove porječja Save, Drave i Dunava. U te se rijeke ulijevaju mnogobrojni pritoci koji se spuštaju s brdskoga područja (Vuka, Karašica, Bosut, Orljava i dr.). Radi zaštite od poplava hidromelioracijskim su zahvatima tokovi mnogih tekućica uređeni i kanalizirani, no mjestimično je područje i dalje plavljeno. Uz Dunav i Dravu u Baranji nalazi se Kopački rit, najveće močvarno područje u Hrvatskoj. Dijelom je močvarna i bosutska Posavina, nisko i šumovito (Spačva) područje na krajnjem jugoistočnom dijelu makroregije. Kontinentalnost umjereno tople vlažne klime s toplim ljetom (Cfb) glavno je klimatsko obilježje; izraženija je nego u Zagrebačkoj makroregiji. Ljetne temperature i godišnje amplitude temperature rastu, a godišnja se količina padalina smanjuje prema istoku. Najviše padalina primaju slavonske gore. U najistočnijim se predjelima razvijaju degradirani oblici plodnih crnica, a prema zapadu je sve više ispranoga prapora.

Tijekom osmanskih prodora u XVI. i XVII. st. velik dio stanovnika iselio se u zapadnije krajeve te u Austriju i Madžarsku, a doseljavalo se muslimansko i pravoslavno stanovništvo. Tada je porasla važnost gradova (Požega, Osijek, Ilok i dr.), osobito onih koji su bili upravna sjedišta. Povlačenjem Osmanlija ti su se stanovnici dijelom iselili, a zamijenilo ih je katoličko stanovništvo iz Bosne, zapadnih hrvatskih krajeva i Vojvodine te pripadnici drugih naroda iz Habsburške Monarhije. Kolonizacijom novoga stanovništva nastala su velika, planski izgrađena poljoprivredna sela s nekoliko tisuća stanovnika, no naseljenost je ostala rijetka. Najrjeđe je naseljen podravski i požeški (Virovitičko-podravska županija 34,8 st./km², Požeško-slavonska županija 35,2 st./km²), a najgušće posavski dio (Brodsko-posavska županija 64,2 st./km²). Unatoč slaboj naseljenosti, sve do novijega doba područje ima izraženija doseljenička obilježja od iseljeničkih. Tek se od 1991. bilježi, a od 2011. znatno produbljuje depopulacija.

Važan poticaj razvoju poljoprivrede i manufakture, poslije industrije i šumarstva, bilo je uređenje plovnoga puta Dunavom i Savom te izgradnja kolnih cesta u XVIII. st., kao i širenje željezničke mreže u XIX. st. Zbog učinkovitijega iskorištavanja slavonskih šuma, željezničke su se pruge gradile rano i brzo, osobito prema Madžarskoj (Osijek–Dalj–Sombor i Osijek–Beli Manastir–Villány 1870), pa je željeznička mreža do I. svjetskog rata gotovo dovršena. Usporedno s izgradnjom glavnih željezničkih pravaca za potrebe industrije izgrađene su uskotračne (vicinalne) željeznice lokalne važnosti (npr. Vinkovci–Brčko 1886., Slavonska podravska 1890–1907). Vinkovci su tijekom vremena postali jedno od najprometnijih željezničkih čvorišta u Hrvatskoj. Istočnohrvatska ravnica najvažnije je poljoprivredno područje u Hrvatskoj. Najviše se proizvode žitarice i industrijsko bilje, osobito šećerna repa. Na prapornim podlogama razvijeno je voćarstvo i vinogradarstvo. Velike površine pod kukuruzom u vlažnim aluvijalnim ravnicama i bogati pašnjaci pogoduju razvoju stočarstva. Industrija je usmjerena na proizvodnju poljoprivrednih, drvenih i metalnih proizvoda. Uz toplički (Bizovac), lovni i ribolovni turizam (rijeke i jezerca), u novije se doba osobito razvija seoski i gastronomski turizam. Osječka makroregija se sastoji od tri regije.

Osječka regija

Osječka regija obuhvaća prostor Istočnohrvatske ravnice s donjom ili slavonskom Podravinom, niskom i prometno izoliranom Baranjom, reljefno složenim đakovačkim krajem (obronci Dilja i Krndije, praporna zaravan i riječne nizine) i zapadnim Srijemom (obuhvaća obronke Fruške gore, vukovarsku prapornu zaravan i spačvanski šumski bazen), tj. Osječko-baranjsku (4148,0 km², 258 026 st., 2021) i Vukovarsko-srijemsku županiju (2449,3 km², 143 113 st.). Makroregionalno središte Osijek (75 535 st., 2021) se zbog iznimnoga prometnog i strateškoga položaja na križanju pravaca iz Podravine prema Podunavlju i Madžarske prema Bosni i Jadranu razvijao u važno vojno, obrtničko-trgovačko i upravno središte istočne Slavonije, Baranje i Srijema. Nakon gubitka vojno-strateške funkcije pokraj XVIII. st. i dobivanja statusa slobodnoga kraljevskoga grada (1809) jačaju prometne (cesta za Madžarsku izgrađena 1779; prva pruga od 1877), gospodarske (osobito industrija od 1856) i upravne funkcije, pa je početkom XIX. st. Osijek bio najveći grad u Hrvatskoj. Veći dio XX. st. napredovao je uglavnom zbog jake industrije kojom je privlačio doseljenike pa se oko Osijeka oblikovala gradska regija (Čepin, Tenja, Josipovac, Višnjevac i dr.), u novije doba proširena do baranjskih naselja Darde (4151 st.) i Bilja (3163 st.). Ipak, njegova je gravitacijska moć manja u odnosu na ostala makroregionalna središta, ponajprije zbog rubnoga položaja i izrazito poljoprivrednih obilježja šire okolice. Taj utjecaj dodatno slabi zbog demografskoga pada samoga Osijeka i njegove gradske regije nakon 1991. te istodobnoga razvoja udaljenih regionalnih središta poput Virovitice i Slavonskoga Broda. Unutar gravitacijske zone Osijeka nalaze se morfološki gotovo povezana naselja Našice (7307 st., 2021; naselje s dvorcima obitelji Pejačević) i Đurđenovac (2318 st.; manje industrijsko naselje). Južni dio Osječke regije gravitira najstarijemu središtu širega područja Đakovu (16 875 st.), a sjeverni baranjskomu gospodarskom i kulturnom središtu Belomu Manastiru (6327 st.). U podravskom se dijelu razvio dvojni grad Valpovo (6332 st.; naselje dulje gradske tradicije) – Belišće (5354 st.; gradić nastao 1884. zahvaljujući drvnoj industriji). Na ocjeditoj dravskoj terasi uzvodno od Belišća, na važnom prijelazu preko Drave u madžarski dio Baranje smješten je Donji Miholjac (5330 st.). U istočnom dijelu regije veličinom i značenjem ističu se četiri naselja. Vinkovci (28 111 st.) su glavno željezničko čvorište cijele makroregije, smješteni na spoju posavske i podravske pruge, s dugom tradicijom drvne, građevinske i tekstilne proizvodnje. Suvremenim razvojem nameću se kao potencijalno regionalno središte. Vukovar se od XVI. st. razvijao kao upravno i obrtničko-trgovačko središte. U XIX. i XX. st. bio je napredan lučki i industrijski grad, a do Domovinskoga rata postao je manje regionalno središte s 44 639 st. (1991). Zbog teških ratnih stradanja, izraženoga ratnog i poslijeratnog iseljavanja te ograničenih gospodarskih mogućnosti (rubni položaj unutar Hrvatske), broj stanovnika prepolovio se (22 255 st., 2021). Ipak, razvija se kao upravno središte šire okolice. Županja (9153 st.) je lokalno središte koje gravitira Vinkovcima, a Ilok (3842 st.) središte vinogradarstva i vinarstva na krajnjem istoku Hrvatske, usmjereno prema Vukovaru.

Slavonskobrodska regija

Slavonskobrodska regija funkcionalno povezuje srednju ili slavonsku Posavinu (Brodsko-posavska županija, 2028,3 km², 130 267 st., 2021) i Požešku kotlinu (Požeško-slavonska županija, 1822,7 km², 64 084 st.). Slavonska Posavina prostor je omeđen Psunjem, Požeškom gorom, Diljem i Savom, u kojoj su naseljenost i prometnice (cesta, željeznička pruga i autocesta) okupljene u dodirnoj zoni između prigorja i Save te na drugim ocjeditim područjima. U središnjoj zoni savske nizine nalaze se poplavna polja (Crnac polje, Jelas polje, Mramorsko polje) s ribnjacima. Naselja uz Savu osobito su se razvijala kada je Sava bila važan prometni pravac; neka su danas granični prijelazi. Požeška kotlina prirodno je istaknuta cjelina omeđena slavonskim gorama unutar koje je nizinsko područje dolinâ Orljave i Londže. Do XVIII. st. bila je među najnaseljenijim dijelovima Slavonije; do polovice XX. st. doseljeničko je područje. Nakon 1971. stanovništvo se smanjuje, danas je rijetko naseljena, a prevladavaju mala naselja u prigorjima. Regija se nalazi u prijelaznom prostoru između makroregionalnih utjecaja razmjerno udaljenih Osijeka i Zagreba, što je utjecalo na afirmaciju Slavonskoga Broda (45 005 st., 2021) kao regionalnoga središta. Njegova strateška važnost zbog smještaja na Savi i križištu prometnih putova prepoznata je još u srednjem vijeku, a iskorištavala se i u osmanskom razdoblju (izgrađena tvrđava). Do izgradnje željeznice 1880-ih razvijala se prometna (od 1879. most prema Bosni), trgovačka i obrtnička funkcija, a potkraj XIX. st. industrija (prva je drvna; od 1920-ih vodeća je metalna). U posavskom se dijelu nalaze Nova Gradiška (9820 st.; gradić osnovan 1748. za potrebe Vojne krajine) i Okučani (1143 st.) te naselja smještena na prijelazima Save prema BiH, npr. Davor (2025 st.) i Slavonski Kobaš (1034 st.). Vodeće naselje Požeške kotline je Požega (16 867 st.), nekadašnji najveći grad te upravno, vjersko, trgovačko-obrtničko i kulturno središte najvećega dijela Slavonije. Važnost mu je smanjena izgradnjom prometnica u posavskom području, no nakon II. svjetskog rata ponovno jača otvaranjem industrija temeljenih na lokalnim sirovinama. Danas je subregionalno središte kojega se utjecaj osjeća izvan zapadnoga ruba slavonskih gora, gdje se smjestio Pakrac (4151 st.; naselje na najlakšem prijelazu prema Požeškoj kotlini), koji je srastao s Lipikom (1967 st.; poznato termalno lječilište usmjereno na zdravstveni turizam). Uz Požegu, ističu se naselja Kutjevo (1941 st.), s tradicijom vinogradarstva i vinarstva, te Velika (1650 st.), koja leži uz izvore termalne vode.

Virovitička regija

Virovitička regija obuhvaća jugoistočni dio srednje ili bilogorske Podravine, tj. dio Podravine koji gravitira Virovitici (Virovitičko-podravska županija, 2022,6 km², 70 368 st., 2021). Premda pripada Osječkoj makroregiji, u geografskom smislu regija je područje miješanja utjecaja Osječke i Zagrebačke makroregije. Veća naselja leže u podnožju bilogorskih padina, uz Podravsku magistralu i usporednu željezničku prugu. Najveće je regionalno središte Virovitica (13 486 st., 2021), nekoć važno strateško, upravno i trgovačko, poslije i industrijsko središte širega područja. Ističu se još Slatina (8722 st.; gradić se razvio kao sajmište) i Orahovica (3384 st.; industrijsko naselje koje se usmjerava na turizam).

Riječka makroregija

Uglavnom obuhvaća Sjeverno hrvatsko primorje i Gorsku Hrvatsku. Površinom (11 758,9 km² ili 20,9% površine), brojem stanovnika (503 404 st. ili 13,0%, 2021) i gustoćom naseljenosti (42,8 st./km²) četvrta je makroregija. Obuhvaća Liku i Gorski kotar u gorskome dijelu te Istru i kvarnersko obalno i otočno područje i Velebitsko podgorje u primorskome. Uglavnom se podudara s prostiranjem triju županija – Istarske, Primorsko-goranske i Ličko-senjske (bez gračačkoga prostora u Zadarskoj županiji). U Gorskoj Hrvatskoj, u kojoj se nije oblikovalo vlastito makroregionalno središte, privlačni utjecaj Rijeke s udaljenošću slabi pa je to područje gravitacijski podijeljeno između Zagrebačke (krbavski dio Like), Riječke (Gorski kotar, sjeverna i srednja Lika) i Splitske makroregije (južna Lika i južni dio Pounja).

Geomorfološki se ističu tri područja: kopneni, razmjerno visoki ličko-goranski vapnenački prostor omeđen planinama (Velebit, Plješevica, Mala i Velika Kapela, Risnjak) s nižim zavalama i povremeno plavljenim poljima u kršu (Ličko, Gacko, Krbavsko polje i dr.), međusobno odvojenim sredogorjima, zatim poluotočni, niži prostor istarske krške zaravni, flišnoga pobrđa i vapnenačke gorske, šumom prekrivene Ćićarije te kvarnerski obalno-otočni krški prostor s manjim flišnim udolinama. Prirodne šume bukve i crnogorice sačuvane su samo u Gorskom kotaru. U krškim udolinama i poljima rašireni su travnjaci, a u ličkom sredogorju šikara, uz rijeke i šume hrasta kitnjaka. Na sjeveru primorskoga dijela nalaze se šume hrasta medunca i bijeloga graba, a na jugu hrasta crnike; najvećim su dijelom degradirane u šikare. Zbog krške je podloge podzemna cirkulacija vode razvijenija od nadzemne. Rijeke su kratke, a jezera je malo. U kopnenom dijelu rijeke uglavnom poniru (Lika, Gacka, Krbava i dr.); neke se iskorištavaju za dobivanje hidroenergije. Veće istarske i kvarnerske tekućice djelomično teku po flišnoj podlozi; ulijevaju se u Jadransko more (Mirna, Raša, Dragonja, Rječina). Uz Plitvička jezera, prirodno je i Vransko jezero na Cresu. Najraširenija su smeđa tla na vapnencima i dolomitima, pogodna za rast šuma i stočarstvo te za uzgoj otpornijih poljoprivrednih kultura (krumpir, kukuruz, kupus i sl.) u višim predjelima Like. Najplodnije je tlo primorskoga dijela crvenica, najraširenija u Istri. U makroregiji prevladava umjereno topla vlažna klima s toplim ljetom (Cfb). U najvišim predjelima Gorske Hrvatske poprima planinska obilježja, odnosno prelazi u snježno-šumsku klimu (Df). Uz obalu i na otocima klima je umjereno topla s vrućim ljetom (Cfa). Zbog primorske reljefne barijere (Velebit, Risnjak, Učka, Ćićarija), srednje mjesečne temperature naglo opadaju od obale prema unutrašnjosti. U gorskome dijelu najviše oborina padne u hladnom dijelu godine; česti su snijeg i magla. Gorski kotar najkišovitiji je dio Hrvatske. Padalina je najmanje u zapadnoj Istri i na južnim otocima. Obala je pod snažnim utjecajem vjetrova, osobito zimske bure koja je često orkanske jakosti (Senj, Rijeka, Krk). Zbog različitih klimatsko-vegetacijskih obilježja, gorski je dio izrazita kontinentsko-planinska prirodna cjelina, dok je primorski tipičan submediteranski kraj.

Nepovoljne prirodne značajke i ograničeni resursi, orijentacija na agrarno-stočarsku valorizaciju kojom se ne potiče osnivanje većih naselja, društveno-gospodarski uvjeti naseljavanja u poslijeosmanskom razdoblju, raštrkana naseljenost i depopulacijske posljedice Domovinskoga rata rezultirali su vrlo rijetkom naseljenosti ličkoga dijela, pa je Ličko-senjska županija najrjeđe naseljena hrvatska županija (8,0 st./km², 2021). Zbog više većih naselja, nešto je naseljeniji Gorski kotar (oko 20 st./km²). Premda rano naseljen, cijeli je gorski prostor dugotrajno iseljeničko i depopulacijsko područje. U Gorskom kotaru severinski je kraj (Severin na Kupi, Bosiljevo) naseljen od XIV. st., kada su ondje bili frankapanski posjedi. Zbog razvoja rudarstva, fužinarstva (željezarska manufaktura) i preradbe drva, od XVII. st. naseljava se i čabranski kraj. Mreža pretežno sitnih i malih, uglavnom raštrkanih naselja u ličkom je dijelu stvorena uglavnom do kraja XVII. st. kao rezultat planskoga naseljavanja u vojnokrajiškom razdoblju. U primorskom je dijelu naseljenost dugotrajna (od ilirskoga doba), izrazito usitnjena, osobito u Istri, gdje su veća naselja smještena na zapadnoj obali, a u unutrašnjosti se oblikovao poseban tip naselja, tzv. stancije (samo nekoliko kuća). Unatoč tomu, Istra je među najurbaniziranijim područjima Hrvatske. Primorski dio obilježava rana naseljenost, dugogodišnja vlast Venecije na obali i Habsburgovaca u unutrašnjoj Istri, austrougarski razvojni prioriteti u XIX. st. i početkom XX. st. (austrijska Pula, madžarska Rijeka) koji su potaknuli naseljavanje, ponovna iseljavanja i doseljavanja s promjenama vlasti u Istri, visok stupanj suvremenoga gospodarskog razvoja koji privlači doseljenike. Tako u Istarskoj županiji živi 69,4 st./km², a u Primorsko-goranskoj 73,9 st./km², što je približno državnomu prosjeku (68,5 st./km²). Na gospodarski je razvoj makroregije (osobito na iskorištavanje šumskoga bogatstva) i većih središta u prošlosti znatno utjecao njezin prometni položaj – u gorskome dijelu tranzitni preko hrvatskoga gorskog praga, u primorskome čvorišni (pretovar robe s ceste ili željeznice na brodove). Nakon izgradnje prometnica prema moru od XVIII. st. do početka XX. st. (Karolinska cesta, Terezijanska cesta, Lujzinska cesta, Rudolfinska cesta; željeznice Zagreb–Rijeka 1873., Ogulin–Gospić–Gračac do 1920-ih; Divača–Buzet–Pula 1876) napreduju naselja uz ceste (Ravna Gora, Mrkopalj, Delnice) i željeznice (Skrad, Moravice, Vrbovsko, Gospić) te luke Senj, Bakar, Rijeka i Pula. Ceste su potaknule novu djelatnost, kirijašenje, tj. kolni prijevoz robe od Karlovca do jadranskih luka, što je privuklo nove doseljenike u gorske dijelove. Željeznice su pak smanjile opseg kirijašenja pa je došlo do znatnijeg iseljavanja. Ipak, najvažnija gospodarske grana toga dijela ostaju poljoprivreda, osobito stočarstvo, i šumarstvo. Primorski se dio usmjerava na pomorske djelatnosti i turizam uz obalu, a manje na industriju i poljoprivredu (poglavito uzgoj vinove loze i mediteranskih kultura) u unutrašnjosti Istre i otokâ, te u kvarnerskom zaleđu. U turizmu je zbog raznovrsnih turističkih sadržaja i lake dostupnosti emitivnih područja Sjeverno hrvatsko primorje, osobito Istra, najrazvijenija hrvatska regija.

Riječka makroregija se dijeli na tri regije.

Riječka regija

Riječka regija sastoji se od kvarnerskoga dijela s Vinodolom, sjeveroistočne Istre (opatijsko primorje) i Gorskoga kotara, tj. područja okupljenoga unutar Primorsko-goranske županije (3589,3 km², 265 419 st., 2021). Smješteno u zaštićenom i uvučenom mjestu Jadranskoga mora u europsko kopno, makroregionalno središte Rijeka (107 964 st., 2021) ima izniman prometni položaj, kojemu pridonosi križanje dvaju europskih pravaca, kroz Postojnska vrata i Gorski kotar, te pristupačnost za uplovljavanje velikih brodova. Tijekom srednjega vijeka razvijala se kao utvrda na brijegu (Trsat) i trgovačko središte na obali (Rika, Reka). U habsburškom je razdoblju obrtničko-trgovački i lučko-pomorski grad. Jača u XVIII. st., kada postaje slobodna luka (1719), dobiva cestu (Karolina, 1728) i prve industrije (rafinerija šećera). Kao madžarska luka, 1873. je željeznicom povezana sa zaleđem, a promet luke porastao je od 1871. do 1900. šest puta, a do I. svjetskog rata Rijeka je postala osma najprometnija europska luka te važan industrijski i kulturni grad. Političke prilike između svjetskih ratova usporile su razvoj, koji se nakon II. svjetskog rata usmjerio k industriji, dislociranim lučkim djelatnostima i uslugama. Oko Rijeke se postupno oblikovala gradska regija, koja danas uključuje dijelove opatijskoga i vinodolskoga primorja (Viškovo, Kastav, Matulji, Opatija i dr.) te zbog dobre dostupnosti (most) i sjeverni Krk. Osim Kraljevice (2415 st., 2021) i Bakra (1187 st.) koji imaju lučke funkcije, druga mala obalna naselja od kraja XIX. st. razvijaju turizam, uglavnom utemeljen na lječilištima, poslije i uređenim kupalištima: Opatija (5701 st.; prvo klimatsko lječilište na Jadranu, koje se do I. svjetskog rata razvijalo kao ekskluzivno zimovalište, potom ljetovalište), Lovran (2859 st.), Crikvenica (6239 st.; najvažnije vinodolsko naselje), Novi Vinodolski (3336 st.). Vinodolska flišna udolina slabo je naseljen kraj (Bribir, Grižane, Tribalj), okrenut poljoprivredi i seoskom turizmu. Kvarnerski otoci, od kojih su najveći Krk, Cres, Lošinj i Rab, također razvijaju turizam, ponajviše kupališni i nautički (od kraja XIX. st. na Lošinju i lječilišni), manje poljoprivredu (masline, vinova loza, voće, povrće; ovce). Glavna su otočna naselja: Mali Lošinj (5561 st.), Krk (3935 st.), Cres (2185 st.), Rab (364 st.). U goranskome su dijelu naselja mala. Imaju dugu tradiciju šumarstva, preradbe drva, neka i zimskoga turizma i izletništva. Ističu se Delnice (3861 st.), Ravna Gora (1477 st.), Vrbovsko (1257 st.), Prezid (648 st.), Fužine (597 st.), Skrad (568 st.).

Ličko-podvelebitska regija

Ličko-podvelebitska regija obuhvaća Ličku zavalu, planinski rub (Velebit, Plješevica, Mala Kapela), ličko Pounje i veći dio Velebitskoga podgorja, tj. područje koje većinom pripada Ličko-senjskoj županiji (5355,1 km², 42 748 st., 2021). Lički uzdužni prometni pravci (krbavski, gacko-lički i pounjski) tranzitne su važnosti pa se nije razvilo regionalno prometno čvorište koje bi privuklo gospodarske djelatnosti i doseljenike, a time ni makroregionalno središte. Najveće naselje Gospić (6362 st.) oblikovano je u XVIII. st. kao tipični planski vojnokrajiški gradić na križanju prometnica prema Gackoj, Krbavi, Pounju i južnoj Lici. Od kraja XIX. st., osobito nakon dolaska željeznice 1925., postaje glavno središte Like. U najnižem dijelu Like, Gackoj zavali, smješten je Otočac (3852 st.), koji je bio frankapanski posjed i vojnokrajiško uporište, a od kraja XIX. st. industrijski gradić, pa je tijekom vremena postao sekundarno ličko središte. Na Krbavi, najvišem dijelu Like, je Korenica (1563 st.). Ličko Pounje od ostatka Like odvojeno je Plješevicom. Jedino je veće naselje Donji Lapac (677 st.). Velebitsko podgorje najrjeđe je naseljen dio hrvatskoga primorja s malim raštrkanim naseljima koja su nastala na ishodištu najvažnijih putova preko Velebita. Senj (4164 st.) je bio važno trgovačko liburnsko središte, koje se razvilo zahvaljujući dobrom prometnom položaju i vojno-strateškoj važnosti u osmanskom razdoblju (sjedište kapetanije i uskoka) te poslije, uz Starigrad (1051 st.) i Karlobag (368 st.), kao lučko središte.

Istarska regija

Istarska regija zauzima većinu Istarskoga poluotoka, odnosno poluotočni dio od kopna odijeljen Učkom i Ćićarijom koji pripada Istarskoj županiji (2814,5 km², 195 237 st., 2021). Jedino je potpuno razvijeno regionalno središte Pula (52 220 st.). Zbog smještaja na obali dobro zaštićena zaljeva, predodređena je za lučku funkciju, što je prepoznato još u rimskom razdoblju. Od 1850-ih, kada je postala glavna austrijska ratna luka s ratnim brodogradilištem, i osobito nakon povezivanja željeznicom 1876., do 1914. doživjela je gospodarski procvat, a od 1947. do 1990-ih razvijala se kao industrijsko i upravno središte Istre; danas jača turistička djelatnost. Zapadna Istra s mnogobrojnim obalnim turističkim mjestima, poput Rovinja (11 629 st.), Poreča (8841 st.) i Umaga (6751 st.), najveća je i najrazvijenija hrvatska turistička zona. U unutrašnjosti su naselja manja, okrenuta poljoprivredi, vinogradarstvu, manjoj industriji i seoskom turizmu. Uz Pazinsku jamu leži subregionalno središte Pazin (3981 st.), s funkcijom županijskoga središta. Ističu se akropolska naselja: Labin (5806 st.) s nedalekim turističkim naseljem (Rabac, 1257 st.), Buzet (2339 st.), Buje (2087 st.).

Splitska makroregija

Uglavnom se podudara s Južnim hrvatskim primorjem ili Dalmacijom. Druga je hrvatska makroregija po veličini (12 932,8 km² ili 22,9% površine), broju stanovnika (759 118 st. ili 20,5% stanovništva, 2021) i gustoći naseljenosti (61,5 st./km²). U sjeverozapadnom je dijelu omeđena Velebitom, Dinarom i Kamešnicom. Prema jugoistoku se sužava i obuhvaća samo neposredno zaleđe. Većim dijelom zauzima područje četiriju županija – Zadarske, Šibensko-kninske, Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske. U njezinu su sastavu svi veći istočnojadranski otoci osim kvarnerskih, pojas kopnene obale, tj. priobalja i zaleđe – Dalmatinska zagora (Zagora). Takva trodijelna raspodjela utječe na sva prirodna obilježja makroregije. Otoci se pružaju usporedno s obalom, uglavnom u smjeru sjeverozapad–jugoistok (tzv. dalmatinski tip obale) ili istok–zapad (hvarska otočna skupina).

Reljef većih otoka čine vapnenačke uzvisine i manje propusna dolomitna udubljenja. Na rastresitim naslagama ocjeditih dijelova udolina nastala su plodna polja u kršu; niži su dijelovi negdje močvarni (Pag, Mljet). Neke su udoline potopljene pa su ondje duboko uvučeni zaljevi (Paški zaljev, Telašćica, Starogradski zaljev i dr.). Obalni pojas dug je oko 1200 km, što je gotovo dvije trećine hrvatskoga priobalja. Najnepovoljniji dijelovi su južni dio velebitskog priobalja te strma obala oko Rogoznice, dok je najvrjedniji pojas od Trogira do ušća Neretve, zaštićen planinama s kopna (Kozjak, Mosor, Omiška Dinara, Biokovo) i velikim otocima s mora. Naplavna ravnica uz donji tok i ušće Neretve nizinsko je područje. Južnije od ušća Neretve obala je niža i krševitija. U zaleđu se od Krke do Neretve prostire Dalmatinska zagora, na koju se prema sjeverozapadu nastavljaju pretežno flišni i niski Ravni kotari te povišena krška, bezvodna zaravan Bukovica. Ravni kotari su, uz ušće Neretve i veća polja u kršu (Kninsko, Imotsko, Sinjsko polje i dr.), najplodniji dijelovi makroregije. Dominantna su smeđa tla na vapnenačkoj podlozi i kamenjar, mjestimično duboke crvenice, a uz Neretvu aluvijalna tla. Zbog krške je osnove nadzemna mreža tekućica rijetka (Cetina, Krka, Zrmanja, Neretva), rijeke su kratke, a jezera je malo (Vransko kraj Pakoštana, Prukljansko, Perućko, Crveno i Modro jezero i dr.). Klimatsko-vegetacijske i agrarne razlike izraženije su uzdužno (otoci–obala–zaleđe) nego od sjevera prema jugu. Otoci, osim Paga (Cfa), i priobalje imaju sredozemnu klimu s vrućim ljetom (Csa), a samo najviši dijelovi Brača i Hvara njezinu inačicu s toplim ljetom (Csb). Odmicanjem prema unutrašnjosti umjereno topla vlažna klima s vrućim ljetom (Cfa) prelazi u klimu s toplim ljetom (Cfb). Tako najvišu godišnju temperaturu, najveću osunčanost (Hvar oko 2700 sunčanih sati) i najmanje padalina imaju otoci, što se mijenja prema zaleđu. Zimi je iznad Dalmacije jaka ciklonalna aktivnost koja donosi više padalina, brže izmjene smjera i jakosti vjetrova (bura, jugo), tj. manju stabilnost vremena u odnosu na ljeto. Na lokalnu raspodjelu temperature i padalina najjače utječu termički utjecaj mora i reljef, osobito visoke planine uz obalu. Maritimni utjecaji najizraženiji su na krajnjem jugu, gdje su ljeta najsuša, a zime najtoplije. Prirodnu vegetaciju otoka i obale čine zimzelene šume hrasta crnike i alepskoga bora. U unutrašnjosti i sve do obale u sjevernoj Dalmaciji pružaju se listopadne zajednice hrasta medunca s bijelim i crnim grabom, a u područjima iznad 1000 m zajednice primorske bukve i klekovina bora. Dugotrajnim intenzivnim iskorištavanjem taj je prirodni pokrov izmijenjen pa se najčešće pojavljuje u različitim degradacijskim stadijima kao makija, garig, šikara i kamenjar.

Makroregija je područje duge naseljenosti, od prapovijesnih zajednica, ilirskih Delmata, grčke i rimske kolonizacije do dolaska Hrvata u VII. st. Od XV. do XVIII. st. Dalmacija je bila podijeljena između mletačke vlasti u primorju i osmanske u zaleđu te Dubrovačke Republike na jugu (do 1808), što je dovodilo do ratova, koji su uz povremene pošasti kuge i nesigurne životne prilike uvjetovali veća premještanja, poput iseljavanja hrvatskoga stanovništva iz zaleđa na obalu i otoke te doseljavanja novoga hrvatskog i srpskog stanovništva u Zagoru. Iseljavanje se nastavilo u XIX. st. i do druge polovice XX. st. (najintenzivnije 1880–1910., kada se iselilo 13% stanovništva), a uzrokovano je krizama vinogradarstva (zbog filoksere), propadanjem jedrenjačke plovidbe, agrarnom prenaseljenošću i dr. Započelo je na otocima (iseljavanje u SAD od 1860-ih), od 1880-ih zahvatilo je priobalje, potom cijelo područje. Demografski je oporavak slijedio nakon II. svjetskog rata, pa danas u Splitsko-dalmatinskoj županiji živi 93,3 st./km², Dubrovačko-neretvanskoj 64,8 st./km², dok su rjeđe naseljene Zadarska (43,9 st./km²) i Šibensko-kninska županija (32,5 st./km²). Porast stanovništva rezultat je litoralizacije, tj. okupljanja industrije u većim gradovima te turističkih djelatnosti i drugdje na obali, koja je od 1950-ih potaknula ostanak stanovništva u makroregiji te doseljavanje iz drugih regija (kao i s dalmatinskih otoka i iz zaleđa) u priobalje. U obalnim i otočnim gradovima rano su se razvile pomorske djelatnosti (brodogradnja, plovidba, pomorski promet, iskorištavanje morskih resursa i dr.), a potkraj XIX. i početkom XX. st. otvaraju se prve tvornice (karbida u Šibeniku i Dugom Ratu, cementa u okolici Splita i Omiša i dr.). Ipak, do 1950-ih Dalmacija je bila gospodarski slabije razvijeno područje s prevladavajućom poljoprivredom (na otocima maslina i vinova loza, u priobalju vinova loza, a u zaleđu ratarske kulture i sitna stoka), čemu je pridonijela i slaba kopnena povezanost. Zbog dugotrajne usmjerenosti na Trst i Veneciju, tek je tijekom francuske uprave početkom XIX. st. dijelom izgrađena cesta Knin–Sinj–Dubrovnik–Kotor. Zadar je sa zaleđem povezan 1832 (Obrovac–Sveti Rok). Od 1838. dalmatinski su gradovi parobrodskim linijama povezani s Trstom. Split je željezničkom prugom povezan s unutrašnjosti 1925. Najveću prometnu važnost u novije doba imaju uzdužne prometnice Jadranska magistrala i autocesta Zagreb–Split–Dubrovnik, izgrađena do Ploča (2013). Uz kopnene i otočne obale te rubove polja u Zagori razvijaju se nizna i zbijena naselja. U brdovitim su krajevima zaleđa naselja raštrkana, a u unutrašnjim dijelovima otoka zbijena.

Splitska makroregija se dijeli na tri regije.

Zadarska regija

Zadarska regija obuhvaća sjevernu Dalmaciju, tj. područje između Velebita, Dinare, Svilaje, Vilaje i rta Ploče na kopnu (Ravni kotari, Bukovica, Zagora s velikim poljima i zaravnima oko gornje Krke te dolinom Krke) te usporedne otočne nizove (zadarsko i šibensko otočje) i otok Pag s prijelaznim kvarnersko-dalmatinskim obilježjima. Uglavnom se podudara s prostiranjem Zadarske županije, koja zbog gravitacijskoga utjecaja Zadra obuhvaća gračački prostor (3643,3 km², 159 766 st., 2021), i Šibensko-kninske županije (2968,6 km², 96 381 st.). Najrjeđe je naseljena dalmatinska regija. Zahvaljujući smještaju na poluotoku i u primorju plodnih Ravnih kotara te na križanju plovnih ruta i kopnenih veza sa zaleđem, Zadar (67 309 st., 2021) se od ilirskoga doba razvijao kao vodeći grad šire okolice. Od VI. st. bio je glavni grad bizantske Dalmacije, od XV. do XVIII. st. mletačkih posjeda na istočnom Jadranu, a 1815–1918. habsburške, odnosno austrijske Dalmacije, što je utjecalo na njegov razvoj. Stagnaciju doživljava tijekom talijanske uprave (1920–43). Nakon razaranja tijekom II. svjetskog rata, od 1950-ih obnavlja se i ponovno potvrđuje kao regionalno središte. Od 1960-ih se snažnije razvijaju kulturne, industrijske, pomorske i turističke funkcije, čemu pridonosi izgradnja Jadranske magistrale (1961), željeznice do Knina (1967), teretne morske luke (Gaženica), zračne luke (1969), Paškoga mosta (1968), suvremene ceste prema Plitvicama (1974) i autoceste (2005). Snažnim demografskim porastom do 1991. postao je peto po veličini naselje u Hrvatskoj, koje školstvom, zdravstvom, znanošću i pomorstvom nadmašuje regionalni značaj. U njegovoj gradskoj regiji ubrzano napreduju Bibinje (3962 st., 2021), Sukošan (2980 st.) i Zemunik Donji (1557 st.). Uglavnom pod utjecajem turizma, uz obalu se razvijaju Biograd na Moru (5601 st.), Pakoštane (2180 st.) i Nin (1101 st.; ranosrednjovjekovno političko i vjersko središte), a na otocima Vir (3045 st.), Pag (2322 st.), Novalja (2415 st.; gradić na Pagu koji se nalazi u Ličko-senjskoj županiji), Kali (1585 st.) i dr. U rijetko naseljenom zaleđu privlačni se utjecaj Zadra osjeća u Benkovcu (2484 st.; istaknuto trgovište i prometno križište), Gračacu (2060 st.; najveće naselje južne Like) i Obrovcu (793 st.). Južni dio regije prijelazni je prostor između sjeverne i srednje Dalmacije, koji je okupljen oko subregionalnoga središta Šibenika (31 115 st.), najmlađega od većih primorskih gradova. Povoljno smješten na potopljenom ušću Krke, na obali zaštićena zaljeva, Šibenik se uglavnom razvijao kao vojno-strateško uporište. Otvaranjem prvih industrija u XIX. st., osobito nakon 1945., postaje lučko-industrijsko, a od 2000-ih i sve važnije turističko središte. U njegovoj su gravitacijskoj zoni turistički usmjerena obalna naselja Vodice (6592 st.) i Primošten (1555 st.), a u zaleđu važna prometna čvorišta Knin (8262 st.; povijesno važan gradić u kojem se do 1990-ih razvijala industrija) i Drniš (2751 st.; važna osmanska strateška utvrda).

Splitska regija

Splitska regija zauzima prostor srednje Dalmacije. Omeđena je Dinarom, Kamešnicom, Vilajom, Mosećom, Svilajom, granicom s BiH u donjoneretvanskom kraju te otvorenim morem južno od Visa (s malim pučinskim otocima). Obuhvaća otoke Vis, Hvar, Brač, Šoltu, Čiovo i druge manje otoke, prostrano flišno primorje od Segeta do Stobreča, usko poljičko flišno primorje, trogirsku i splitsku Zagoru s unutrašnjim Poljicima te Cetinski i Imotski kraj. To je područje Splitsko-dalmatinske županije (4538,3 km², 423 407 st., 2021). Drugi po veličini hrvatski grad i makroregionalno središte Split (149 830 st., 2021) smjestio se na dnu zaštićena zaljeva, uz plodni flišni pojas i rječicu Jadro, na križanju morskih i kopnenih putova, što je odredilo njegovu posredničko-trgovačku ulogu između zaleđa i velikih otoka još od antičkoga doba, osobito od XII. do XV. st. kada su se u njemu susretale karavane iz Zagore i Bosne s trgovačkim brodovima iz Sredozemlja. Od 1420-ih do 1920-ih stagnira, u mletačkom razdoblju zbog osmanske prijetnje i ratova u zaleđu, a u austrijskom zbog premještanja težišta gospodarskoga razvoja na sjeverni Jadran (Trst, Rijeka) i još uvijek slabije povezanosti sa zaleđem. Potkraj XIX. st. uređuje se gradska luka i otvaraju prve tvornice te postaje regionalno središte Dalmacije. Makroregionalne funkcije dobiva između svjetskih ratova, izdvajanjem Zadra i Rijeke iz nacionalnoga teritorija. Kao upravno sjedište primorskoga dijela i glavna luka Kraljevine Jugoslavije, koja je od 1925. željeznicom spojena s unutrašnjosti, dobio je nove industrijske pogone, brodogradilište, brodarske tvrtke te je od Zadra preuzeo mnoge kulturne funkcije, što je utjecalo na brzom demografskom i urbanističkom razvoju Splita i njegove gradske regije. Nakon II. svjetskog rata najbrže je rastao od velikih hrvatskih gradova (oko 50 000 st. 1948., oko 190 000 st. 1991), ponajviše zbog doseljavanja iz Zagore. Suburbanizacijom od 1990-ih Split gubi stanovništvo u korist svojih satelitskih naselja, poput Solina (20 996 st.; nekadašnja rimska Salona), te područja spojenih urbaniziranih naselja, Kaštela (37 794 st.) i Podstrane (10 403 st.). Nakon uglavnom tranzitnoga turizma, u novije doba razvijaju se druge vrste i oblici turizma pa je Split među najjačim hrvatskim turističkim gradovima. Uz obalu i na otocima ističu se turistički važna središta, mnoga s dugom urbanom tradicijom: Trogir (10 107 st.; gradić koji su utemeljili grčki kolonisti), Omiš (5985 st.; okuplja poljičko primorje i dio zamosorske Zagore), Makarska (12 809 st.; središte Makarskoga primorja), Hvar (3519 st.; među najstarijim turističkim odredištima), Supetar (na Braču; 3415 st.), Vis (1582 st.). Najveće naselje Dalmatinske zagore i važno prometno čvorište u Sinjskom polju je Sinj (10 771 st.). Južnije, na rubovima agrarno vrjednijih polja, nalaze se lokalna središta Imotski (4008 st.) i Vrgorac (2132 st.).

Dubrovačka regija

Dubrovačka regija zauzima južnu Dalmaciju, tj. uzak pojas između granice s BiH i Crnom Gorom te obale. Obuhvaća područje donjoneretvanskoga kraja, poluotok Pelješac, otoke Korčulu, Mljet i Lastovo, Elafitske otoke i manje pučinske otoke, što se podudara s Dubrovačko-neretvanskom županijom (1782,6 km², 115 564 st., 2021). Dio je makroregije koji nema zagorski dio. Južni dio regije od XIV. do XIX. st. bio je u sastavu Dubrovačke Republike, kada je Dubrovnik privlačio šire područje, a sjeverni je dio bio osmanski i mletački. U XIX. st., posebice nakon I. svjetskog rata, područje sjeverno od Metkovića, Korčula, Lastovo i zapadni dio Pelješca sve više gravitiraju Splitu, što sužava utjecaj Dubrovnika na širu okolicu, južni Pelješac i Mljet. Osim što je udaljena, regija je najslabije povezana s ostatkom Hrvatske. Zahvaljujući položaju na križištu plovnoga puta i kopnenih veza preko pogodnih prijevoja te povoljnim povijesnim okolnostima, Dubrovnik (26 922 st.) je više od tisuću godina imao posredničku ulogu, razvijajući se kao važna luka, središte pomorstva, trgovine i obrta te upravno i kulturno središte, koje je svoj vrhunac doživjelo u XV. i XVI. st. Nakon katastrofalnoga potresa (1667) i ukinuća Dubrovačke Republike (1808) grad se oslanjao na pomorstvo, brodarstvo i trgovinu, a od kraja XIX. st. i na turizam, osobito kulturni (svjetski je poznato turističko odredište). U zoni su njegova utjecaja konavoski gradić Cavtat (2189 st.), manja obalna (Orašac, Trsteno, Zaton) i pelješka naselja (Ston, Orebić, Trpanj). Glavna su otočna naselja korčulanska Vela Luka (3772 st.), Korčula (2658 st.) i Blato (3282 st.) te Lastovo (309 st.) i mljetsko Babino Polje (262 st.). U novije se doba u njima potiče razvoj turizma. Močvarna naplavna ravnica uz donji tok Neretve isušena je od kraja XIX. st. te je pretvorena u plodno područje pogodno za poljoprivrednu proizvodnju (voće, povrće, cvijeće). U donjoneretvanskom su se kraju na osnovi poljoprivrede, industrije, trgovine i prometa razvila tri lokalna središta – Metković (13 971 st.; glavno trgovačko naselje i prekrcajna luka do 1960-ih), Ploče (4711 st.; od izgradnje željeznice 1966. glavna luka bosanskohercegovačkoga zaleđa) i Opuzen (2355 st.; poljoprivredno središte).

Stanovništvo

Opće kretanje stanovništva

Prema popisu stanovništva, kućanstava i stanova 2021., koji bilježi stanje na dan 31. VIII. 2021., Hrvatska ima 3 871 833 stanovnika. Prvi moderni popis stanovništva bio je 1857., kada je u Hrvatskoj živjelo 2 181 499 stanovnika. Od 1857. stanovništvo se uglavnom blago povećavalo pa se do 1991. jedva udvostručilo. Najizraženiji porast bio je u predtranzicijskoj etapi i ranoj podetapi demografske tranzicije (1880–1910. stanovništvo se povećalo za 38,1%), koju unatoč epidemiji kolere u drugoj polovici XIX. st. obilježavaju visoke stope pozitivne prirodne promjene. Istodobno, osobito potkraj XIX. st., zbivalo se snažno prekomorsko iseljavanje koje je umanjilo učinak prirodne promjene. Prvo smanjenje broja stanovnika zabilježeno je u međupopisju 1910–21 (–0,5%), što je posljedica I. svjetskog rata, poslijeratne epidemije tzv. španjolske gripe i snažnijega iseljavanja 1910–14. U međuratnome razdoblju stanovništvo je ponovno snažno raslo (9,9%, 1921–31). Potkraj toga razdoblja ušlo je u središnju podetapu demografske tranzicije s još uvijek znatnim stopama pozitivne prirodne promjene. Uz to, smanjile su se prekomorske i europske radne migracije, osobito u razdoblju Velike gospodarske krize početkom 1930-ih, pa je broj stanovnika rastao. Drugo smanjenje zabilježeno je u međupopisju 1931–48 (–0,1%), najprije s visokim stopama porasta stanovništva 1931–41., a potom s negativnim stopama 1941–48. To je smanjenje izravna posljedica ratnih stradanja u II. svjetskom ratu te ratnoga i poslijeratnoga iseljavanja. U drugoj polovici XX. st. stanovništvo je raslo, ali u svakom sljedećem međupopisju sve sporije (od 4,1% 1948–53. do 3,9% 1981–91). Slabiji porast stanovništva posljedica je ulaska u kasnu tranzicijsku podetapu 1958 (stopa nataliteta otada je niža od 20‰) i posttranzicijsku etapu s niskim stopama prirodne promjene 1980-ih, te pojačanoga iseljavanja na tzv. privremeni rad u inozemstvo, koji je često postajao stalna migracija. Slabljenje demografske baze, osobito reproduktivnoga stanovništva, dodatno je pospješio Domovinski rat pa je snažan pad stanovništva u razdoblju 1991–2001 (–7,2%) ponajprije rezultat ratnih zbivanja (izravna stradanja, pojačano iseljavanje) i poraća, koji su znatno ubrzali dotadašnje nepovoljne demografske procese. Zbog ostarjeloga stanovništva i znatnijeg iseljavanja nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. pad se nastavio pa u Hrvatskoj danas živi približno isti broj stanovnika kao sredinom XX. st. U razdoblju 2011–21. zabilježen je najveći međupopisni pad stanovništva od prvoga popisa 1857 (–9,6%). Najizraženiji je u istočnoj Hrvatskoj (Vukovarsko-srijemska županija –20,3%, ostale slavonske županije približno –17 do –18%) te na Banovini i u Moslavini (Sisačko-moslavačka županija –19,0%), a najslabiji u središnjoj Hrvatskoj (Grad Zagreb –2,9%, Zagrebačka županija –5,5%).

Depopulacija, koja je zahvatila gotovo sve dijelove Hrvatske, osim najvećih gradova s okolicom, nekih upravnih središta i nekih malih naselja na obali, rezultat je dugotrajnih nepovoljnih procesa prirodnoga i mehaničkoga ili emigracijskoga pada stanovništva. Posljedice su uznapredovale depopulacije smanjenje reproduktivne jezgre koja stvara nove naraštaje, smanjenje radno aktivnoga stanovništva i povećanje potreba za skrbi ostarjeloga stanovništva.

Opće kretanje stanovništva 1857-2021.

Opce_kretanje_stanovnistva_1857-2021.jpg

Prirodno kretanje stanovništva

Do kraja XIX. st. stanovništvo je bilo u predtranzicijskoj etapi pa su stope nataliteta i mortaliteta bile uobičajeno visoke (35 do 40‰), a prirodna promjena pozitivna s razmjerno stabilnim stopama (oko 10‰). Razvojem zdravstva, osobito smanjenjem smrtnosti dojenčadi, i poboljšanjem životnih uvjeta, od početka demografske tranzicije 1880-ih do 1960-ih znatno su se smanjile stope mortaliteta (najniže 10,0‰, 1960). Zbog ubrzanoga starenja stanovništva od 1960-ih mortalitet raste (16,1‰, 2021). Stope nataliteta počinju znatnije padati tek u međuratnom razdoblju (od 1933. niže su od 30‰), kada su započeli ili ojačali procesi industrijalizacije, društvene modernizacije, preseljenja u gradove i prilagodbe gradskom načinu života, iseljavanja reproduktivnoga stanovništva i dr. Natalitet gotovo stalno opada do danas (24,8‰, 1950; 9,4‰, 2021).

Padom stopa nataliteta i porastom stopa mortaliteta znatno su se smanjile stope prirodne promjene. Od najviših vrijednosti početkom XX. st. (1899–1914. više od 13‰) te su stope od 1970-ih postale vrlo niske (niže od 3‰), a tijekom posttranzicijske etape od 1991. uglavnom negativne (–5,2‰, 2020; –6,7‰, 2021), što znači da se od tada bilježi višak umrlih nad živorođenima. Prirodnim su se putem u 2021. izgubile 26 204 osobe. Odumiranjem se najbrže smanjuje stanovništvo Like, Gorskoga kotara, Banovine i Korduna, a najsporije Zagreba, Međimurja i Dalmacije.

Kontinuiranim smanjenjem stopa totalnoga fertiliteta (prosječan broj živorođene djece po ženi u fertilnoj odnosno plodnoj dobi) stanovništvo se od 1960-ih, kada je prijeđena granica od potrebnih 2,1 djeteta po ženi za jednostavnu reprodukciju, ne obnavlja prirodnim putem (5,7, 1857; 3,0, 1948; 1,5, 2020). Smrtnost dojenčadi u XIX. st. (200‰) i sredinom XX. st. (100‰) bila je vrlo visoka. Od 2008. ustalila se na približno 4‰.

Prirodno kretanje stanovništva 1950-2020.

Prirodno_kretanje_stanovnistva_1950-2020.jpg

Vanjske migracije

Od 1880-ih vanjsko iseljavanje gotovo je kontinuirano jače od vanjskoga doseljavanja. Iseljavanje zahvaća sve dijelove Hrvatske. U razdoblju 1880–2001. omjer doseljenih i iseljenih u Hrvatsku bio je 1 : 2; ukupno se iselilo oko 2,4 milijuna stanovnika, što znači da je prosječan godišnji gubitak iseljavanjem iznosio oko 9900 osoba. Premda se iseljavanje smanjilo, a doseljavanje povećalo pa je migracijski saldo (razlika doseljenih i iseljenih) početkom 2000-ih kratkotrajno bio pozitivan, od 2009. ponovno je više iseljenih nego doseljenih. Od 2011. do 2020. vanjskom je migracijom prosječno izgubljeno oko 11 200 osoba na godinu (najviše 2017. kada je migracijski saldo bio –31 799 osoba).

Na iseljavanje utječu različiti čimbenici, ponajviše ekonomski (slabije stanje gospodarstva u Hrvatskoj i bolji radni uvjeti u inozemstvu), politički (progoni i prisilno iseljavanje, često vezani uz ratove i poraća, npr. iseljavanje Nijemaca, Madžara i Talijana nakon II. svjetskog rata, izbjeglištvo u Domovinskome ratu), sociopsihološki (želja za stabilnošću, bolji zdravstveni i obrazovni uvjeti u inozemstvu) i prirodni (prirodne nepogode). Od XV. do XVIII. st. iseljavalo se zbog nesigurnih ratnih zbivanja i straha od osmanske vlasti uglavnom u susjedna područja središnje Europe i Apeninskoga poluotoka. Migracije u prekomorske zemlje potkraj XIX. i početkom XX. st. potaknute su ponajprije prirodnim nepogodama (bolest krumpira i vinove loze) i velikim društveno-gospodarskim promjenama (agrarna kriza i prenaseljenost, prezaduženost seljaka, spora industrijalizacija). Međuratne migracije u prekomorske i zapadnoeuropske zemlje bile su slabije od prijašnjih. Odlazak na rad u razvijene zemlje Europe (ponajviše u Njemačku, Austriju, Švicarsku i Švedsku) i SAD od 1960-ih do 1990-ih te u razvijene zemlje svijeta od 2010-ih motiviran je željom za ostvarenjem boljih životnih uvjeta, a dijelom i nezadovoljstvom političkim prilikama u Hrvatskoj (npr. nakon Hrvatskog proljeća). Posljednji iseljenički val, za razliku od prijašnjih, ima obilježja tzv. odljeva mozgova (engl. brain drain) jer je najvećim dijelom zahvatio visokoobrazovano mlado stanovništvo.

Uz autohtone Hrvate prisutne u Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori, Hrvati su se od XIII., a napose od XV. do XVIII. st. naseljavali i do danas kao manjina održali u Austriji, Italiji, Kosovu, Rumunjskoj, Sloveniji, Madžarskoj i Srbiji (u nekim dijelovima posljednjih dviju zemalja prisutni su i prije XIII. st.). Dugotrajne vanjske migracije od kraja XIX. st. rezultirale su pak hrvatskim iseljeništvom u većini zapadnoeuropskih zemalja (osobito u Njemačkoj, Švicarskoj, Švedskoj te Francuskoj), u Kanadi, SAD-u, zemljama Latinske Amerike (najviše u Argentini i Čileu, potom Brazilu, Boliviji, Peruu i Venezueli), Australiji, Novom Zelandu i Južnoafričkoj Republici, a hrvatskih iseljenika ima i u drugim izvaneuropskim zemljama.

Područje današnje Hrvatske odavno je izloženo doseljeničkim tokovima. Do osmanskih osvajanja doselilo se vrlo malo Madžara, Nijemaca i Talijana, a od XVI. st. u većoj mjeri dolaze Vlasi, Srbi, Albanci te Hrvati i muslimansko stanovništvo iz Bosne. Tijekom XIX. st. zbog različitih su se razloga, najčešće ekonomskih, doseljavali Česi, Madžari, Slovaci, Nijemci, Talijani, Židovi i dr. (169 000 doseljenih, 1890–1910), a u XX. st. pripadnici naroda s područja Jugoslavije. Izraženije doseljavanje odvijalo se 1940–48 (168 000 doseljenih) i 1991–2001 (211 000; doseljeni iz BiH i Vojvodine, povratnici nakon Domovinskoga rata). Velik udio doseljenih u razdoblju 1948–91. činili su stanovnici iz drugih jugoslavenskih republika koji su uglavnom dolazili u gradove razvijenijih dijelova Hrvatske. Većina vanjskih doseljenika od 1991. su stanovnici iz BiH.

Doseljeno i iseljeno stanovništvo 1998-2020.

Doseljeno_i_iseljeno_stanovnistvo_1998-2020.jpg

Prirodna promjena i migracijski saldo 1998-2020.

Prirodna_promjena_i_migracijski_saldo_1998-2020.jpg

Unutarnje migracije i cirkulacije

Od 1880-ih do 1948. stalne unutarnje migracije bile su slabe jer se stanovništvo uglavnom iseljavalo u inozemstvo. Važnije unutarnje migracije u to doba imale su obilježja spontanog ili organiziranog preseljenja poljoprivrednika (agrarna kolonizacija), tj. iseljavanja iz područja agrarne prenaseljenosti i slabije razvijenih, siromašnih krajeva u razvijenije, npr. iz Hrvatskoga zagorja i Međimurja u Zagreb, iz središnje Hrvatske, Like, Gorskoga kotara i Dalmacije u »bogatije« predjele istočne Hrvatske; planski se preselilo oko 200 000 osoba. Između svjetskih ratova dolazilo je i do preseljenja Hrvata iz Istre pod talijanskom vlašću.

Do II. svjetskog rata ojačale su i privremene sezonske migracije, ponajprije vezane uz poljoprivredne i šumarske poslove, a poslije rata uz građevinarske i industrijske poslove te trgovinu, potom i turizam.

U međuratnome razdoblju započelo je trajno preseljenje iz sela u gradove, koje je snaženjem deagrarizacije i industrijalizacije nakon II. svjetskog rata znatno ojačalo, izazvavši ruralni egzodus u područjima demografskoga pražnjenja i ubrzanu urbanizaciju u područjima useljavanja (veliki gradovi s okolicom). Tradicionalno iseljavanje iz pasivnih brdsko-planinskih i otočnih područja osobito se pojačano usmjeravalo prema većim gradovima na obali (Split, Zadar, Dubrovnik i dr.).

Razvoj prometne mreže i bolja dostupnost većih središta rada i obrazovanja omogućili su pojavu tjednih i dnevnih cirkulacija (kratkotrajna, učestala, ciklička prostorna pokretljivost) i smanjenje konačne migracije, tj. usporavanje preseljenja u veće gradove. Dnevna cirkulacija, koja je osobito izražena od 1950-ih, pospješuje preseljenje iz središta grada u okolna prigradska naselja (suburbanizacija) Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka.

Razmještaj stanovništva

Padom ukupnoga stanovništva smanjila se i gustoća naseljenosti (68,4 st./km² 2021; 84,6 st./km² 1991). Stanovništvo je razmješteno neravnomjerno, što je rezultat različitih prirodnogeografskih datosti prostora (poglavito reljefa i resursa), neujednačenoga društveno-gospodarskog razvoja, koji je u slabije razvijenim dijelovima, uz vanjske, potaknuo i snažne unutarnje migracije, te razlika u prometnoj povezanosti, naslijeđene naseljske strukture i organizacije prostora (koncentracija stanovništva u velikim gradovima, slab razvoj srednjih gradova, depopulacija seoskih naselja), ponegdje i nepovoljnih povijesnih okolnosti (npr. u pograničnom području). Gotovo 90% stanovnika živi do 200 m visine, dok ih je iznad 500 m oko 1%. Gustoća naseljenosti je najrjeđa, a smanjenje stanovništva najizraženije u slabije razvijenim ruralnim i prometno izoliranim dijelovima, kao što su brdsko-planinsko (dinarsko) područje (Lika, Gorski kotar), otoci, Dalmatinska zagora, nedostupniji dijelovi središnje Hrvatske, odnedavno i Slavonija. Najnaseljeniji su središnji i sjeverni dijelovi Hrvatske (Hrvatsko zagorje i Međimurje) te gradske regije Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka, ponajprije zahvaljujući porastu stanovništva svojih okolica, te neki obalni gradovi srednje veličine (Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Pula). Na županijskoj razini, najviše stanovnika po četvornome kilometru 2021. živi u Gradu Zagrebu (1196,8), Međimurskoj (144,4) i Varaždinskoj županiji (126,4), a najmanje u Ličko-senjskoj (8,0), Karlovačkoj (30,9) i Sisačko-moslavačkoj županiji (31,2).

Biološki sastav

Sastav stanovništva Hrvatske po dobi i spolu tipičan je za zemlje posttranzicijske etape. Upućuje na manjak mladoga stanovništva, odnosno na dugotrajno starenje i visok stupanj ostarjelosti. Godine 2021. u dobi je do 19 godina 19,1% stanovnika (26,6%, 1991), od 20 do 59 godina ih je 51,0% (55,7%, 1991), a u dobi od 60 i više godina 29,9% (17,7%, 1991), što hrvatsko stanovništvo svrstava među najstarije u Europi (tip: izrazito duboka starost; tzv. senilizacija stanovništva). Prosječna starost također vrlo brzo raste (31,9 godina 1961; 37,1 godina 1991; 44,3 godine 2021). Uobičajeno, rađa se nešto više dječaka (52,0%, 2021) nego djevojčica (48,0%, 2021), ali žene dožive dublju starost pa su u prosjeku starije od muškaraca (45,9 godina žene, 42,5 godina muškarci, 2021). Očekivano trajanje života povisuje se: za muškarce je 75,4 godine, a za žene 81,6 godina (2019). Udio fertilnoga u ukupnome ženskom stanovništvu kontinuirano pada (40,0%, 2021). Takav biološki sastav sa sve užom bazom mladoga stanovništva posljedica je smanjenoga nataliteta, ruralnog egzodusa, dugotrajnog iseljavanja te izravnih i neizravnih ratnih gubitaka.

Biološki sastav stanovništva 1900., 1953., 2001., 2021.

Bioloski_sastav_stanovnistva_1900.jpg

Bioloski_sastav_stanovnistva_1953.jpg

Bioloski_sastav_stanovnistva_2001.jpg

Bioloski_sastav_stanovnistva_2021.jpg

Obrazovni sastav

Gotovo svi su hrvatski stanovnici stariji od deset godina pismeni. Obveznim se školovanjem udio nepismenih osoba sa 7,1% 1880. smanjio na 3,0% 1991. i 0,8% 2011. Nepismenost je najveća u ruralnim sredinama, u žena starije dobi. Stupnjem obrazovanja stanovništvo je ispod europskoga prosjeka, što dijelom ograničava gospodarski razvoj. Premda se povećava udio visokoobrazovanih (0,8%, 1961; 10,9%, 1991; 16,4%, 2011), još uvijek znatan broj stanovnika ima samo završenu (21,3%, 2011) ili nepotpunu (7,8%) osnovnu školu, a približno polovica stanovnika srednju školu (42,8%, 1991; 52,6%, 2011).

Obrazovni sastav stanovništva 2011.

Obrazovni_sastav_stanovnista.jpg

Ekonomski sastav

Broj radno sposobnih stanovnika (stariji od 15 godina) u Hrvatskoj je 3,51 milijun (2021). Aktivnih je stanovnika (zaposlenici, samozaposleni, neplaćeni pomažući članovi obitelji i nezaposleni) 1,82 milijuna; od toga je zaposlenih 1,68 milijuna, a nezaposlenih 0,14 milijuna. Od svih zaposlenih, najviše je zaposlenika (86,9%), potom samozaposlenih (11,5%, 2021). Ovisno o sektoru djelatnosti u kojem su zaposleni, stanovnici rade u primarnima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo), sekundarnima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo i proizvodni obrti), tercijarnima (uslužni obrti, promet, trgovina, ugostiteljstvo i dr.) i kvartarnim djelatnostima (školstvo, zdravstvo, kultura, uprava i dr.). U prvoj polovici XX. st. gospodarstvo je, s 80% stanovništva u primarnome sektoru (1920), bilo u predindustrijskoj fazi razvoja. Od II. svjetskog rata do 1990-ih usporedno su se odvijali procesi industrijalizacije (s porastom zaposlenih u sekundarnim djelatnostima; 10%, 1953; 35%, 1991), deagrarizacije (s padom zaposlenih u primarnim djelatnostima; 58%, 1953; 20%, 1991) i tercijarizacije društva (s porastom zaposlenih u tercijarnim te kvartarnim djelatnostima; 32%, 1953; 45%, 1991). Od tada se zbog ratnih zbivanja, zatvaranja mnogih industrijskih pogona te oslanjanja na uslužne djelatnosti smanjuju udjeli zaposlenih ne samo u primarnom, nego i u sekundarnome sektoru (primarni sektor 4%, sekundarni 28%, tercijarni i kvartarni 68%, 2011). Prema pojedinačnim područjima djelatnosti najviše je zaposlenih u prerađivačkoj industriji (16,9%, 2011), trgovini s autoradionicama (15,7%) te javnoj upravi i obrani (8,2%).

Ekonomski sastav stanovništva 2011.

Ekonomski_sastav_stanovnistva_2011.jpg

Narodnosni sastav

Većinski su narod Hrvati (3 547 614 stanovnika ili 91,63%, 2021), većinski zastupljeni u najvećem broju općina, svim većim gradovima i svim županijama. Udjel Hrvata povećava se: 1910. iznosio je 68,5%, 1948–91. neznatno se smanjio sa 78,7% na 78,1%, no osjetno se povećao nakon 1991 (89,6%, 2001). Ostalo stanovništvo čine nacionalne zajednice ili manjine (etnička ili nacionalna manjina), zastupljene u mnogo nižim udjelima. Njihova prava uređena su Ustavom, posebnim ustavnim zakonom i zakonima o službenoj uporabi jezika i pisama manjina i odgoju i obrazovanju na jezicima manjina. Nacionalne manjine imaju svoje posebno birane zastupnike u Saboru. Pripadnici nacionalnih manjina organizirani su u mnogobrojne udruge i kulturna društva, u okviru kojih njeguju narodnu baštinu, jezik, običaje te ostvaruju druga prava.

Albanci su se počeli znatnije naseljavati u prvoj polovici XVIII. st., i to u okolicu Zadra. Ti Albanci katolici (Arbanasi), s područja između Skadarskoga jezera i barskoga primorja, naselili su se uglavnom za triju većih skupnih seoba (1726–33) i tijekom vremena pohrvatili. Većina stanovnika zadarskog naselja Arbanasi albanskoga je podrijetla, ali oni uglavnom ne očituju osjećaj pripadnosti albanskomu narodu. Veći broj Albanaca doselio se u Hrvatsku nakon II. svjetskog rata, većinom s Kosova, a njihov je broj donedavno bio u stalnom porastu (prema popisu iz 1948. bilo ih je 635, godine 1961. 2126, godine 1971. 4175, godine 1981. 6006, godine 1991. 12 032, godine 2001. 15 082, a godine 2011. 17 513). U Hrvatskoj je 2021. živjelo 13 817 ili 0,36% Albanaca, uglavnom u većim gradovima (Zagreb, Rijeka, Ploče, Pula i dr.). Djeluju Unija zajednica Albanaca u Republici Hrvatskoj i Albansko kulturno društvo »Shkëndija«.

Bošnjaci su s 24 131 pripadnikom ili 0,62% (2021) treći narod po brojnosti u Hrvatskoj. Statistički se kao zasebna etnička kategorija vode od popisa 1961 (1991. iskazani su kao Muslimani – 43 469 pripadnika, a od 2001. kao Bošnjaci). Ne računajući privremeno doseljavanje u doba osmanske okupacije npr. u Slavoniji, Lici i dr., prvi muslimani iz BiH koji su se u Hrvatskoj trajno nastanili, i u znatnijim skupinama, počeli su se doseljavati u Hrvatsku nakon austrougarske okupacije BiH 1878. Doseljavali su se uglavnom u Zagreb i druge gradove. Godine 1910., od kada se statistički bilježi njihova prisutnost, u Hrvatskoj su bila popisana 204 trajno nastanjena muslimana. Intenzivnije naseljavanje započelo je nakon 1910., te ponovno za II. svjetskog rata. No najveći broj doselio se za vrijeme SFRJ, posebice 1960-ih i 1970-ih, najčešće iz gospodarskih razloga. Većina Bošnjaka živi u gradovima (Zagreb, Rijeka, Dubrovnik, Sisak, Labin, Gunja i dr.). Organizirani su u Bošnjačku nacionalnu zajednicu Hrvatske i Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske »Preporod«.

Crnogorci su se u Hrvatsku doseljavali uglavnom nakon II. svjetskog rata, kao dio unutarnjih migracija, tj. iz gospodarskih razloga. Godine 2021. u Hrvatskoj je živjelo 3127 ili 0,08% Crnogoraca, većinom u gradovima; najviše ih je u Gradu Zagrebu (865). Posebnost je crnogorska zajednica u istarskome mjestu Peroju, koja je očuvala svoj identitet od naseljavanja u drugoj polovici XVII. st. Organizirani su u Nacionalnu zajednicu Crnogoraca Hrvatske.

Česi su nacionalna manjina sa 7862 ili 0,20% pripadnika (2021). Većina živi u zapadnoj Slavoniji na području Daruvara, Grubišnoga Polja, Pakraca, Kutine i Garešnice. Česi su se počeli doseljavati s razvojem manufakture u XVIII. st., kada su osnivali naselja staklara u Gorskom kotaru, a naseljavanje je trajalo s većim ili manjim intenzitetom do početka XX. st. Do najvećega doseljeničkog vala došlo je nakon ukinuća Vojne granice (1873). Doseljenici su dolazili iz svih čeških krajeva, ali najviše iz Moravske, i naseljavali područje Bjelovara, Čazme, Križevaca, Požege, Kutine i Daruvara. Češki su doseljenici bili uglavnom poljodjelci, ali je uz njih došao i veći broj radnika, obrtnika, trgovaca i službenika. Glavno je organizacijsko i kulturno središte Čeha u Hrvatskoj Daruvar. Organizirani su u Savez Čeha u Republici Hrvatskoj. Kulturno društvo Česká beseda djeluje u više od 20 mjesta u Hrvatskoj (prva je osnovana u Zagrebu 1874).

Iako su se malobrojne skupine mogle očuvati i pod osmanskom okupacijom, Madžari su se počeli naseljavati u Hrvatsku uglavnom od kraja XVIII. st., a najintenzivnije u razdoblju od sredine XIX. st. do I. svjetskog rata. Uzroci toj migraciji bili su gospodarski, potaknuti promjenama u madžarskom društvu nakon 1848., a doseljenici su većinom bili bezemljaši u potrazi za izvorima egzistencije. Madžari su se doseljavali uglavnom iz županija Bács-Bodrog, Somogy, Baranya, Zala, Torontál, Tolna, Veszprém, Vas, Trencsény. U Hrvatskoj je 2021. živjelo 10 315 ili 0,27% Madžara, uglavnom u istočnoj Slavoniji i Baranji te su većinom seosko stanovništvo. U Hrvatskoj djeluju Savez Madžara Republike Hrvatske i Demokratska zajednica Madžara Hrvatske, u okviru kojih je organiziran i rad mnogobrojnih kulturno-umjetničkih društava.

Makedonci su se doseljavali uglavnom nakon II. svjetskog rata, a njihov je broj do 1991. bio u stalnom porastu. U Hrvatskoj je 2021. živjelo 3555 ili 0,09% Makedonaca, uglavnom u većim gradovima. Najviše ih je u upravnim jedinicama Grad Zagreb (1036), Grad Rijeka (240) i Grad Split (145). Organizirani su u Zajednicu Makedonaca u Republici Hrvatskoj, imaju pet kulturnih društava (Ilinden u Rijeci, Braća Miladinov u Osijeku, Makedonija u Splitu, Krste Misirkov u Zagrebu i Koča Racin u Puli).

Nijemci i Austrijanci. Stanovništva s njemačkim materinskim jezikom u Hrvatskoj bilo je i prije osmanskih osvajanja (obrtnici, trgovci, državni službenici, vojnici i dr., koji su se naseljavali uglavnom u gradovima sjeverne Hrvatske), a masovnije naseljavanje trajalo je od XVIII. do kraja XIX. st., ali dijelom i do početka I. svjetskog rata (najviše u drugoj polovici XIX. st.); ono je započelo nakon osmanskoga povlačenja iz panonske regije, tj. nakon mira u Srijemskim Karlovcima (1699) i Požarevcu (1718). Nijemci i Austrijanci naseljavali su se na napuštena područja istočne Hrvatske, pretežno u Podunavlju (Baranja, istočna Slavonija i Srijem). Većina je došla iz različitih njemačkih pokrajina (Württemberg, Baden, Hessen, Falačka, Bavarska i dr.) te s područja Madžarske. Tri četvrtine njemačkoga stanovništva u Hrvatskoj živjele su u Podunavlju, a ostatak u drugim krajevima, uglavnom u gradovima. Do kraja XIX. st. bili su po brojnosti treća nacionalna manjina u Hrvatskoj (1910. u Hrvatskoj je živjelo 119 429 Nijemaca). U razdoblju potkraj i odmah nakon II. svjetskog rata Nijemci su bili prisilno iseljeni s područja cijele Hrvatske (i Jugoslavije), pa se etnička i demografska slika istočne Slavonije znatno promijenila. Potomci doseljenika njemačkoga materinskog jezika izjašnjavaju se na popisima stanovništva kao Nijemci ili Austrijanci. Prema popisu iz 2021. u Hrvatskoj su živjela 3034 ili 0,08% Nijemca i 365 ili 0,01% Austrijanaca. Pripadnici austrijske i njemačke nacionalne manjine u Hrvatskoj organizirani su u više udruga: Zajednicu Nijemaca Hrvatske, Njemačku narodnosnu zajednicu – Zemaljsku udrugu podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Narodni savez Nijemaca Hrvatske, Udrugu Austrijanaca u Hrvatskoj, Savez Nijemaca i Austrijanaca Hrvatske.

Nema potvrda o prisutnosti Roma na području Hrvatske u doba kada su u Europu, preko Male Azije i jugoistočne Europe, došle prve skupine plemena u razdoblju između X. i XIV. st. U Hrvatskoj se prvi put spominju 1362. u Dubrovniku, a u Zagrebu 1373. Te prve skupine nisu se održale kao zasebna zajednica, ali su daljnjim seobama Romi postali stalno prisutni na području Hrvatske. U XIX. st. došle su velike romske skupine iz Rumunjske i naselile se u Međimurju i Podravini. U posljednjih 20-ak godina XX. st. znatan broj Roma doselio se s područja bivše Jugoslavije (Kosovo, BiH, Srbija, Makedonija i dr.), a naselili su se uglavnom u gradovima. Prema popisu stanovništva iz 2021. u Hrvatskoj je bilo 17 980 ili 0,46% Roma, ali se pretpostavlja da je njihov broj veći. Prostorno su raspršeni na cijelom području Republike Hrvatske, a romsku populaciju karakterizira izrazita mobilnost. U Hrvatskoj djeluju Savez udruženja Roma Hrvatske, Zajednica udruga Roma Hrvatske i dr.

Prve skupine Rusina došle su u Hrvatsku u prvoj polovici XIX. st. na područje zapadnoga Srijema (Petrovci i Mikluševci) i istočne Slavonije iz Vojvodine i Bačke, kamo su se kao gospodarski migranti doselili sredinom XVIII. st., uglavnom s područja Hornjica na Karpatima te iz sjeveroistočne Slovačke. Doseljavanje Rusina trajalo je sve do XX. st. (poslije uglavnom iz Galicije). Nakon I. svjetskog rata, a posebice nakon II. svjetskog rata, selili su se u gradove (najviše u Vukovar, manje u Zagreb, Osijek i Vinkovce). U Hrvatskoj su 2021. bila 1343 Rusina (0,03%). Organizirani su zajedno s Ukrajincima u Savez Rusina i Ukrajinaca Republike Hrvatske.

Slovaci su se doseljavali u više selidbenih valova, od kraja XVII. st. do prvih desetljeća XX. st., na područje Slavonije i Srijema (našički, đakovački, pakrački, požeški i daruvarski kraj te istočna Slavonija i Srijem). Godine 1910. u Hrvatskoj je živjelo oko 21 000 Slovaka. Nakon II. svjetskog rata njihov se broj uglavnom smanjivao, a 2021. u Hrvatskoj ih je bilo 3688 ili 0,10%, većina (oko 75%) i danas živi u istočnoj Hrvatskoj. U Hrvatskoj djeluju Matica slovačka sa sjedištem u Našicama i Savez Slovaka u Republici Hrvatskoj.

Prisutnost Slovenaca rezultat je migracija iz Slovenije u različitim razdobljima. Žive u cijeloj Hrvatskoj, ali su koncentrirani najviše na području Istre, Rijeke, Opatije, Gorskoga kotara, Međimurja i grada Zagreba, posebice u pograničnim područjima (s manjim skupinama koje tu žive od davnina) i gradovima. Više od 75% Slovenaca u Hrvatskoj živi u gradskim sredinama, i to najviše u Zagrebu, Rijeci, Puli i Splitu, koji su ujedno i središta slovenskoga kulturnog djelovanja. Rad slovenskih kulturnih društava ujedinjuje Savez slovenskih društava u Republici Hrvatskoj. U Hrvatskoj je 2021. živjelo 7729 ili 0,20% Slovenaca.

Srbi su najbrojnija nacionalna manjina u Hrvatskoj. Najveće koncentracije srpskog stanovništva nastale su u dijelovima sjeverne Dalmacije, Like, Korduna, Banovine te zapadne i istočne Slavonije, uglavnom na nekadašnjim prostorima mletačke i habsburške Vojne granice. Srbi su se u Hrvatsku doseljavali u različitim razdobljima, od XV. st. nadalje. Njihovo početno doseljenje na hrvatski prostor prouzročio je prodor Osmanlija s jugoistoka, koji ih je poticao na seljenje prema sjeveru i sjeverozapadu. Do 1815. prevladavala su useljavanja Srba u Hrvatsku, a nakon utemeljenja autonomne Srbije sve su mnogobrojnija bila iseljavanja u Srbiju (iako useljavanje u Hrvatsku nije prekinuto). Potkraj XIX. i početkom XX. st. znatan broj Srba iz Hrvatske, ponajviše s područja nekadašnje Vojne granice, iseljavao se iz gospodarskih razloga u prekooceanske zemlje (uglavnom SAD), nakon I. svjetskog rata kontinuirano se iseljavao u Srbiju, a od 1960-ih i u zapadnoeuropske zemlje. Nakon 1945. znatan broj Srba, uglavnom iz BiH, doselio se u Hrvatsku najčešće iz gospodarskih razloga. U istom razdoblju, kao posljedica općeg procesa urbanizacije, i srpsko se stanovništvo u znatnoj mjeri preselilo iz tradicionalnih područja većinske naseljenosti iz sela i manjih ili srednjih gradskih naselja u veće gradove. Prema popisu 1991. bila su 581 663 Srba ili 12,2% u ukupnome stanovništvu. Etnodemografska situacija Srba u Hrvatskoj znatno se promijenila 1991–95; njihov se broj osjetno smanjio zbog povećanog iseljavanja potaknutoga raspadom Jugoslavije i ratnim zbivanjima (2001. bio je 201 631 ili 4,45%; godine 2011. 186 633 ili 4,36%, a 2021. 123 892 ili 3,20%). Kulturne aktivnosti srpske nacionalne manjine ostvaruju se uglavnom u okviru Srpskoga kulturnoga društva »Prosvjeta« i njegovih pododbora. U Hrvatskoj djeluju i Zajednica Srba u Republici Hrvatskoj, Srpski demokratski forum, Savez srpskih organizacija, Inicijativa za srpski narodni kongres i dr.

Prema popisu iz 2021. u Hrvatskoj su bila 13 763 ili 0,36% Talijana, većina (oko 90%) na obalnome području (uglavnom u Istri, kvarnerskom primorju i na otocima), a oko 10% u kontinentalnoj Hrvatskoj; te dvije skupine različita su podrijetla. Talijani u kontinentalnoj Hrvatskoj žive uglavnom u zapadnoj Slavoniji, u nekoliko naselja u upravnim jedinicama Grad Daruvar, Grad Pakrac i Grad Lipik, gdje su većim dijelom ruralno stanovništvo. Naselili su se u razdoblju 1850–1910. Talijani u obalnom dijelu Hrvatske djelomice su potomci romanskoga stanovništva gradova na istočnoj obali Jadrana, koje se poslije razvilo kao talijanski etnički element, ojačan doseljavanjem Talijana u kasnijim razdobljima, već za mletačke uprave (do kraja XVIII. st.), ali osobito pod austrijskom vlašću (1815–1918) imigracijom iz talijanskih pokrajina pod austrougarskom upravom. Talijani su, prema popisu 1910., sa 150 880 pripadnika bili treća po brojnosti narodnosna zajednica na današnjem području Hrvatske. Većina Talijana bila je nastanjena na sjevernome dijelu jadranske obale, u Istri i na kvarnerskim otocima (oko 75%), a oko 11% njih u Dalmaciji (Zadar, Split, Šibenik). Nakon II. svjetskog rata Hrvatsku je napustilo više desetaka tisuća optanata, velikim dijelom Talijana, što je znatno promijenilo narodnosnu sliku toga područja. Središnja je udruga talijanske nacionalne manjine u Hrvatskoj Talijanska unija (Unione Italiana), u kojoj djeluje 40-ak zajednica Talijana. U okviru talijanske zajednice djeluju i izdavačka kuća Edit u Rijeci, Centar za povijesna istraživanja u Rovinju te Talijanska drama pri Hrvatskome narodnome kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci.

Ukrajinci su se doseljavali na kraju XIX. i početkom XX. st. većinom iz Galicije (zapadna Ukrajina i jugoistočna Poljska). Isprva su naseljavali posavsku Slavoniju (okolica Slavonskoga Broda, Novske i Nove Gradiške). Poslije, a posebice nakon II. svjetskog rata, naseljavali su se i u istočnoj Slavoniji (ukrajinski doseljenici uglavnom iz sjeverne Bosne). Kao narodnost u popisima iskazuju se tek od 1971., a do tada su bili uključivani i iskazivani zajedno s Rusinima. U Hrvatskoj je 2021. bilo 1905 ili 0,05% Ukrajinaca. Organizirani su u Savez Rusina i Ukrajinaca Republike Hrvatske, unutar kojega djeluje više kulturno-umjetničkih i prosvjetnih društava.

Pretpostavlja se da su prvi Židovi stigli u Hrvatsku potkraj I. st. na priobalno područje. U Dalmaciji postoji kontinuitet naseljavanja Židova do današnjih dana. U srednjem vijeku u Dalmaciji su postojale židovske zajednice, kojih su se pripadnici uglavnom nastanjivali u gradovima, a njihova su glavna središta bila Split i Dubrovnik, potom Zadar i Rijeka. Sredinom XVI. st. na to su se područje (uglavnom u Dubrovnik i Split) doseljavali prognani Židovi iz Španjolske i Portugala (Sefardi). Najstariji pisani dokumenti o postojanju Židova u sjevernoj Hrvatskoj potječu iz XIV. st., a pretpostavlja se da je trajno nastanjenih Židova na tom području bilo i prije. Godine 1526. bili su protjerani iz Hrvatske i Slavonije, a ponovno su se počeli naseljavati tek u XVIII. st. (Varaždin 1777., Zagreb 1787., Karlovac 1789). U sjevernu Hrvatsku dolazili su uglavnom Aškenazi iz Srednje Europe (Madžarske, Moravske, Češke, Austrije i dr.). Židovi su se najviše naseljavali u drugoj polovici XIX. st. do prvoga desetljeća XX. st. Naseljavanje Židova i njihova kasnija preseljenja bili su određeni posebnim propisima i zakonima. Oko 80% hrvatskih Židova stradalo je u progonima u II. svjetskom ratu (početkom 1941. u Hrvatskoj je živjelo oko 25 000 Židova), a oko polovica preživjelih otišla je između 1948. i 1952. u Izrael. Popisom iz 2021. registrirano je u Hrvatskoj 410 ili 0,01% pripadnika židovskoga naroda, iako je njihov broj zacijelo veći. Godine 1992. osnovana je Koordinacija židovskih općina Hrvatske, koja obuhvaća deset židovskih općina (Zagreb, Osijek, Split, Rijeka, Dubrovnik, Daruvar, Slavonski Brod, Čakovec, Virovitica, Koprivnica), a 2006. Židovska vjerska zajednica Bet Israel u Hrvatskoj. U Zagrebu od 1989. djeluje Židovsko kulturno društvo »Miroslav Šalom Freiberger«.

Vjerski sastav

Prema popisu iz 2021., u Hrvatskoj je 3 057 735 katolika (78,97%), 128 395 pravoslavaca (3,32%), 9956 protestanata (0,26%) te 186 960 stanovnika u kategoriji ostalih kršćana (4,83%; od toga se 96,47% izjasnilo kršćanima, od kojih je 87,26% pripadnika Katoličke crkve, 0,84% pripadnika Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, a do 0,50% pojedinačno pripada ostalim vjerskim zajednicama), 50 981 musliman (1,32%), 573 Židova, tj. pripadnika židovske vjeroispovijesti (0,01%), 3392 pripadnika istočnih religija (0,09%), 37 066 pripadnika ostalih religija, pokreta i svjetonazora (0,96%), 64 961 agnostik i skeptik (1,68%) te 182 188 nevjernika i ateista (4,71%). Nije se izjasnio 66 581 stanovnik (1,72%), a nepoznata je vjerska pripadnost 83 045 stanovnika (2,14%).

Katolička crkva na području Hrvatske teritorijalno je podijeljena na 17 (nad)biskupija, koje čine četiri metropolije: Zagrebačku, Splitsku, Riječku i Đakovačko-osječku, te na Zadarsku nadbiskupiju, koja je podređena izravno Svetoj Stolici. Zagrebačka metropolija obuhvaća Zagrebačku nadbiskupiju, Bjelovarsko-križevačku, Sisačku i Varaždinsku biskupiju te Križevačku eparhiju sa sjedištem u Zagrebu za grkokatoličke vjernike s područja cijele Hrvatske i bivše Jugoslavije. Splitska metropolija obuhvaća Splitsko-makarsku nadbiskupiju te Šibensku, Hvarsku i Dubrovačku biskupiju, a priključena joj je i Kotorska biskupija u Crnoj Gori. Riječka metropolija obuhvaća Riječku nadbiskupiju te Gospićko-senjsku, Krčku te Porečku i Pulsku biskupiju. Đakovačko-osječka metropolija obuhvaća Đakovačko-osječku nadbiskupiju i Požešku biskupiju, a priključena joj je i Srijemska biskupija u Vojvodini. Vojni ordinarijat ima položaj posebne biskupije. (→ katolička crkva; grkokatolička crkva ili unijatska crkva)

U Hrvatskoj postoji jedna mitropolija i četiri eparhije Srpske pravoslavne crkve: Zagrebačko-ljubljanska mitropolija (Zagreb) te Dalmatinska (Šibenik), Gornjokarlovačka (Karlovac), Osječkopoljska i Baranjska (Dalj) i Slavonska eparhija (Pakrac). Podređene su jurisdikciji Srpske pravoslavne crkve na čelu s patrijarhom u Beogradu.

Osim Srba, u Hrvatskoj ima i drugih pravosl. nac. manjina (mak., bug. i dr.), koje pripadaju svojim nac. pravosl. crkvama. U Hrvatskoj djeluju tri Makedonske pravosl. crkv. općine: MPCO »Sv. Zlata Meglenska« u Zagrebu, MPCO »Sv. Naum Ohridski« u Splitu i MPCO »Sv. Joakim Osogovski« u Puli. Sve su općine samostalne pod duhovnom jurisdikcijom Makedonske pravoslavne crkve (Skoplje), a djeluju u okviru Europske eparhije MPC-a sa sjedištem u Dortmundu. (→ pravoslavlje)

Islamska zajednica u Hrvatskoj stekla je vjersku autonomiju nakon osnutka Starješinstva (poslije Mešihat) 1990. Njezin je gl. organ Sabor Islamske zajednice, a gl. izvršno tijelo Mešihat Islamske zajednice, koji predstavlja Islamsku zajednicu u zemlji i inozemstvu. Brojnije islam. zajednice postoje u Zagrebu, Dubrovniku, Labinu, Poreču, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu, Sisku, Splitu, Umagu, Gunji, Osijeku i Varaždinu. Islam. zajednica djeluje i u drugim hrv. mjestima, ali se u tim sredinama vjerski obredi održavaju povremeno. (→ islam)

Evangelička crkva u Hrvatskoj ima crkv. općine u Zagrebu, Osijeku, Legradu i Antunovcu. Najviše je zakonodavno i upravno tijelo sinoda, koja se sastoji od predstavnika crkv. općina na čelu s biskupom ili seniorom i predsjednikom laikom (→ luteranske crkve). Hrvatska konferencija Kršćanske adventističke crkve u sastavu je Jadranske unije konferencija, koja ima sjedište u Zagrebu (zajedno sa Slovenskom konferencijom i Albanskom misijom) i okuplja oko 120 mjesnih crkava (→ adventisti). God. 1991. osn. je Savez baptističkih crkava u Republici Hrvatskoj, koji okuplja više od 40 mjesnih crkava te humanitarne udruge i izdavače (→ baptisti). Jehovini svjedoci od 1992. djeluju pod nazivom Kršćanska zajednica Jehovinih svjedoka u Hrvatskoj (→ jehovini svjedoci). Evanđeoska crkva u Republici Hrvatskoj ima tridesetak crkava (→ pentekostalci).

Židovska vjerska zajednica djeluje u okviru žid. općina, kojih danas u Hrvatskoj ima 9. U Hrvatskoj još postoje i Hrvatska katolička crkva (→ starokatolička crkva); Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj, koja ima 20 župa i to na području Slavonije i Baranje, a sjedište joj je u Zagrebu (→ reformirane crkve); Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana (→ mormoni) i druge vjerske zajednice kršćanskog i nekršć. podrijetla.

Naselja

Od ukupno 6757 naselja u Hrvatskoj (2022), najviše je seoskih (ruralnih), a mnogo manje prijelaznih (mješovitih) i gradskih (urbanih) naselja. U gradovima živi više od polovice stanovnika. Od 1960-ih raste udio gradskoga stanovništva zbog jačanja nekoliko usporednih procesa: deagrarizacije i derurizacije, te industrijalizacije i tercijarizacije društva.

Svim središnjim naseljima, koja su ili gradska ili prijelazna (npr. općinska sjedišta), gravitiraju okolna naselja jer se u njima nalaze važne društvene i gospodarske funkcije. Takvih središnjih naselja svih stupnjeva centraliteta 2012. bilo je 721, od lokalnih do makroregionalnih, vrlo neravnomjerno razmještenih. Mreža središnjih naselja najrjeđa je u brdsko-planinskim i pograničnim područjima te na dijelu otoka, odnosno u prostorima s mnogobrojnim razvojnim ograničenjima i slabom dostupnošću usluga više razine. Najrazvijenija je u sjevernome, sjeverozapadnom i krajnjem istočnom dijelu Hrvatske.

Tipovi naselja

Diferencijacija naselja na seoska, prijelazna i gradska, kojom se dobiva i broj pojedinih tipova, najčešće se provodi zbog statističkih potreba, tj. vezana je uz popise stanovništva. Od prvoga službenog popisa 1857. do 2021. mijenjali su se kriteriji diferencijacije pa se znatno mijenjao i broj gradova.

Za potrebe nekih popisa druge polovice XIX. st. naselja u Hrvatskoj razlikovana su prema funkcijama. U popisima prve polovice XX. st. glavni kriterij bio je upravni status naselja. Pri popisu 1953. stručni su se kriteriji kombinirali s upravnima. Popisom 1961. prvi su puta sva naselja razdvojena u tri tipa (gradska, seoska, mješovita), ovisno o veličini naselja i udjelu nepoljoprivrednoga stanovništva, pri čemu je izdvojeno 70 gradskih naselja. Istovjetan model primijenjen je 1971 (103 gradska naselja).

Od popisa 1981. statistička služba primjenjuje isključivo upravni kriterij. Gradskima su postala sva naselja određena pravnim aktima, a 1988. zakonski je određena granica između gradskih i ostalih naselja (na 2000 stanovnika), pri čemu su gradska naselja trebala imati barem 20% zaposlenih u gospodarskim djelatnostima osim poljoprivredne, ili 5% u uslužnim djelatnostima, školu, ambulantu, ljekarnu, dječji vrtić, poštu i trgovinu, komunalnu infrastrukturu i asfaltiranu većinu ulica. Općinske su skupštine gradom mogle proglasiti i naselje koje je povijesna, zaštićena urbana graditeljska cjelina ili ako je važno za razvoj turizma. Sva su ostala naselja ostala neklasificirana jer se ukinula podjela na seoska i mješovita naselja.

Primjenom upravnoga kriterija broj gradova povećao se 1981. sa 103 na 214 (od toga je 90 imalo manje od 2000 st.), a 1991. bio je 204. Osamostaljenjem Hrvatske i promjenom administrativno-teritorijalnoga ustroja 1992. osnovano je 69 jedinica lokalne samouprave sa statusom grada (upravnih gradova), sjedišta kojih su proglašena gradskim naseljima. Od veće promjene ustroja 1997. do 2021. dodano je još pedesetak gradskih naselja pa je broj gradova 2001. iznosio 123, 2011. 127, a 2021. 128. U sastav takvih gradova, osim njihovih sjedišta, vrlo su često uključeni desetci seoskih i prijelaznih naselja. Zbog toga je na razini upravnoga grada izražen nagli, ali nestvarni porast udjela gradskoga stanovništva (30,8%, 1961; 54,3% 1991; 71,7% 2021).

Broj gradova i gradsko stanovništvo 1961–2021.

Godina Broj gradova Gradsko stanovništvo Udio gradskoga
u ukupnom stanovništvu %
1961. 70 1 280 119 30,8
1971. 103 1 815 914 41,0
1981. 214 2 337 622 50,8
1991. 204 2 597 205 54,3
2001. 123 3 065 590 69,1
2011. 127 3 016 137 70,4
2021. 128 2 777 951 71,7

Od 1980-ih predloženo je nekoliko modela izdvajanja gradskih naselja na temelju stručnih kriterija, od kojih neki uključuju upravni kriterij. Model iz 2011. uzima u obzir dosegnuti stupanj socioekonomskoga razvoja, tradiciju određivanja tipova naselja u Hrvatskoj i kriterije u drugim zemljama. Ustanovljeni kriteriji izdvajanja gradskih naselja prema tom modelu su: upravni status (status naselja kao sjedišta upravnoga grada), veličina naselja (izražena brojem stanovnika), socioekonomski sastav stanovništva i funkcija rada (izražena udjelom zaposlenih u naselju stanovanja u djelatnostima sekundarnog i tercijarnoga sektora u odnosu na ukupan broj zaposlenih) i morfološko-fizionomska obilježja (izražena udjelom nepoljoprivrednih kućanstava). Prema tim su kriterijima gradovi (odnosno gradska naselja) sva naselja koja su sjedišta upravnih gradova (bez obzira na broj stanovnika; 2022. ih je 128, od toga 22 imaju manje od 2000 st.), sva naselja s više od 10 000 st. (broj je takvih naselja 2021. bio 35, dok ih je 2001. bilo 38), naselja od 5000 do 9999 st. s najmanje 25% zaposlenih u sekundarnim i tercijarnim djelatnostima, naselja od 2000 do 4999 st. s najmanje 25% zaposlenih u sekundarnim i tercijarnim djelatnostima te s udjelom nepoljoprivrednih kućanstava od najmanje 50%. Naselja koja ne zadovoljavaju navedene kriterije seoska su ili prijelazna naselja. Po tom modelu 2001. postojala su 143 grada, a 2011. 133. Prema drugim modelima, u Hrvatskoj je 210 ili 219 gradskih naselja.

Sjedišta upravnih gradova 2022.

Sjedište upravnoga grada Broj stanovnika
1991. 2001. 2011. 2021.
Bakar 1 642 1 566 1 473 1 187
Beli Manastir 10 146 8 671 8 049 6 327;
Belišće 7 619 7 197 6 518 5 354
Benkovac 3 776 2 622 2 866 2 484
Biograd na Moru 5 315 5 259 5 569 5 601
Bjelovar 26 926 27 783 27 024 24 392
Buje/Buie 3 200 3 001 2 671 2 087
Buzet 1 854 1 721 1 679 2 339
Cres 2 234 2 333 2 289 2 185
Crikvenica 6 907 7 121 6 860 6 239
Čabar 597 511 412 325
Čakovec 15 999 15 790 15 147 15 078
Čazma 2 785 2 878 2 801 2 417
Daruvar 9 748 9 815 8 567 7 440
Delnice 4 696 4 451 4 379 3 861
Donja Stubica 2 232 2 524 2 200 2 121
Donji Miholjac 6 935 6 680 6 240 5 330
Drniš 4 653 3 332 3 144 2 752
Dubrovnik 47 348 30 436 28 434 26 922
Duga Resa 7 513 6 601 6 011 5 380
Dugo Selo 6 508 8 880 10 453 11 097
Đakovo 20 317 20 912 19 491 16 875
Đurđevac 6 845 6 616 6 349 5 834
Garešnica 4 308 4 252 3 874 3 294
Glina 6 933 3 116 4 680 4 028
Gospić 9 025 6 088 6 575 6 362
Grubišno Polje 3 501 3 171 2 917 2 588
Hrvatska Kostajnica 3 480 1 993 2 127 1 439
Hvar 3 643 3 672 3 771 3 519
Ilok 6 775 5 897 5 072 3 842
Imotski 4 000 4 347 4 757 4 008
Ivanec 5 342 5 434 5 234 4 997
Ivanić-Grad 7 104 7 714 9 379 8 452
Jastrebarsko 5 380 5 419 5 493 5 312
Karlovac 59 999 49 082 46 833 41 869
Kastav 5 995 8 891 10 440 10 202
Kaštel Sućurac 5 825 6 239 6 829 6 544
Klanjec 614 562 567 506
Knin 12 331 11 128 10 633 8 262
Komiža 2 032 1 523 1 397 1 231
Koprivnica 24 238 24 809 23 955 22 262
Korčula 3 232 3 126 2 856 2 659
Kraljevica 2 987 2 897 2 857 2 415
Krapina 4 481 4 647 4 471 4 201
Križevci 11 236 11 541 11 231 10 522
Krk 3 022 3 364 3 730 3 935
Kutina 14 922 14 814 13 735 12 012
Kutjevo 2 492 2 826 2 440 1 941
Labin 9 036 7 904 6 893 5 806
Lepoglava 3 781 4 084 4 174 3 400
Lipik 3 725 2 300 2 258 1 967
Ludbreg 3 327 3 465 3 603 3 463
Makarska 11 743 13 381 13 426 12 809
Mali Lošinj 6 566 6 296 6 091 5 561
Metković 12 026 13 873 15 329 13 971
Mursko Središće 3 331 3 322 3 444 3 321
Našice 8 235 8 173 7 888 7 307
Nin 1 692 1 256 1 132 1 101
Nova Gradiška 14 044 13 264 11 821 9 820
Novalja 1 912 2 078 2 358 2 415
Novigrad/Cittanova 2 522 2 629 2 622 2 292
Novi Marof 2 017 1 981 1 956 1 810
Novi Vinodolski 3 851 4 119 4 005 3 336
Novska 8 053 7 270 7 028 5 922
Obrovac 1 660 1 055 996 793
Ogulin 10 525 8 712 8 216 7 374
Omiš 6 079 6 565 6 462 5 985
Opatija 9 073 7 850 6 657 5 701
Opuzen 2 778 2 730 2 729 2 355
Orahovica 4 314 4 262 3 954 3 384
Oroslavje 3 503 3 420 3 368 3 252
Osijek 104 761 90 411 84 104 75 535
Otočac 5 404 4 354 4 240 3 852
Otok 5 889 5 858 4 694 3 571
Ozalj 1 184 1 164 1 181 1 053
Pag 2 421 2 701 2 849 2 322
Pakrac 8 197 4 772 4 842 4 151
Pazin 5 282 4 986 4 386 3 981
Petrinja 18 706 13 801 15 683 12 963
Pleternica 3 838 3 739 3 418 2 895
Ploče 6 332 6 537 6 013 4 711
Popovača 3 596 4 312 4 207 3 633
Poreč/Parenzo 9 250 10 448 9 790 8 841
Požega 21 046 20 943 19 506 16 867
Pregrada 1 391 1 654 1 828 1 870
Prelog 4 274 4 288 4 324 4 042
Pula 62 378 58 594 57 460 52 220
Rab 592 554 437 364
Rijeka 165 693 143 800 128 384 107 964
Rovinj 12 910 13 467 13 056 11 629
Samobor 14 170 15 147 15 956 16 911
Senj 5 998 5 491 4 810 4 164
Sinj 11 378 11 468 11 478 10 771
Sisak 45 792 36 785 33 322 27 859
Skradin 726 619 588 508
Slatina 11 416 10 920 10 208 8 722
Slavonski Brod 55 683 58 642 53 531 45 005
Slunj 2 026 1 776 1 674 1 576
Solin 12 575 15 850 20 212 20 996
Split 189 388 175 140 167 121 149 830
Stari Grad 1 836 1 906 1 885 1 921
Supetar 2 568 3 016 3 213 3 415
Sveta Nedjelja 981 1 257 1 338 1 363
Sveti Ivan Zelina 2 535 2 772 2 764 2 583
Šibenik 41 012 37 060 34 302 31 115
Trilj 2 118 2 381 2 076 1 906
Trogir 10 266 10 907 10 923 10 107
Umag/Umago 7 718 7 769 7 281 6 751
Valpovo 8 205 7 904 7 406 6 332
Varaždin 41 846 41 434 38 839 36 187
Varaždinske Toplice 1 891 1 877 1 765 1 606
Velika Gorica 31 614 33 339 31 553 30 036
Vinkovci 35 347 33 239 32 029 28 111
Virovitica 16 167 15 589 14 688 13 486
Vis 1 932 1 776 1 672 1 582
Vodice 5 050 6 116 6 755 6 592
Vodnjan/Dignano 3 678 3 406 3 613 3 133
Vrbovec 4 149 4 862 4 947 4 551
Vrbovsko 2 047 1 894 1 673 1 257
Vrgorac 1 697 2 188 2 039 2 132
Vrlika 1 334 959 828 718
Vukovar 44 639 30 126 26 468 22 255
Zabok 2 881 2 859 2 714 3 408
Zadar 76 343 69 556 71 471 67 309
Zagreb 706 770 691 724 688 163 663 592
Zaprešić 15 678 17 538 19 644 18 768
Zlatar 2 770 2 889 2 906 2 825
Županja 11 947 13 775 12 090 9 153

Seoska naselja

Najviše naselja s manje od 2000 st. po svojim su funkcionalnim i morfološkim obilježjima seoska naselja, najčešće sitna (oko 80% hrvatskih naselja ima manje od 100 st.). Zbog izraženih dugotrajnih nepovoljnih demografskih i socioekonomskih procesa takvih je sela sve više, a mnoga nestaju (popisom 2011. ustanovljeno je 150 praznih naselja, a 2021. 195). Pražnjenjem i izumiranjem najviše su pogođeni izolirani i slabije razvijeni prostori, kao što su brdsko-planinski predjeli (Gorski kotar, Lika, Dalmatinska zagora, Banovina) te mali i srednji otoci. To su područja u kojima je ujedno najveći broj seoskih naselja.

Znatan broj malih sela razmješten je u brežuljkastim dijelovima (unutrašnjost Istre, Hrvatsko zagorje). Velika sela s nerijetko više od 2000 st. smještena su u panonskom području. U njima većina zaposlenih i dalje radi u primarnome sektoru. Ona koja su bliža važnijim gradovima poprimaju obilježja prijelaznih naselja (Čepin, Tenja, Darda pokraj Osijeka, Ivankovo pokraj Vinkovaca).

Raštrkana (disperzna) sela s razbacanim, ponekad udaljenim skupinama kuća (zaseoci) i poljoprivrednim površinama okupljenima oko kuća najčešći su morfološki tip sela u brežuljkastim i brdsko-planinskim područjima, tj. u Lici, Gorskom kotaru, Hrvatskom zagorju, Banovini, Kordunu, slavonskim gorama i najvišim dijelovima Dalmatinske zagore. Okupljena (zbijena) sela s grupiranim kućama i gospodarskim zgradama te poljoprivrednim površinama podalje od kuća u zvjezdastom se obliku pojavljuju na križanju glavnih cesta i reljefno povoljnijim predjelima svugdje po Hrvatskoj. Zbijena su i mnoga sela i gradići uz obalu (Lovran, Tribunj, Igrane, Tučepi) te akropolska naselja u unutrašnjosti primorskoga dijela (Motovun, Buzet, Grožnjan). Okupljena sela pravokutnoga oblika s ortogonalnom mrežom ulica razvila su se u nizinskim predjelima na istoku Hrvatske (Darda, Bilje, Čepin, Borovo, Nuštar). Izdužena (nizna, ušorena) sela s kućama poslaganima uz ceste i poljoprivrednim površinama u nastavku i izvan izgrađenoga dijela naselja pojavljuju se u ravničarskim predjelima svih regija, osobito na istoku Hrvatske (Ivanovac, Laminac, Velika Pisanica, Sotin, Petrijanec).

Gradska naselja

Prvi gradovi u Hrvatskoj nastali su uz jadransku obalu u antičko doba. Grčka naselja ustanovljena kao polisi, gradovi-kolonije ili manja trgovišta bili su: Íssa (Vis), Pháros (Stari Grad), Epidauros (Cavtat), Kórkyra Mélaina (Korčula), Tragoúrion (Trogir), Epétion (Stobreč), možda i neki drugi. Rimljani su na ostatcima ranijih naselja ili na novim lokacijama izgradili mnoge gradove različitih veličina, funkcija (upravna, vojna, prometna) i značenja te ih povezali dobrim cestama, oblikujući tako prvu urbanu mrežu na području današnje Hrvatske. Najviše su gradova podigli uz obalu: Salona (Solin), Iadera (Zadar), Pola (Pula), Spalatum (Split), Tarsatica (Trsat), Senia (Senj), Parentium (Poreč), Aenona (Nin), Narona (Vid), Nesactium (Nezakcij). Najvažnija rimska naselja u unutrašnjosti bila su: Siscia (Sisak), Mursa (Osijek), Marsonia (Slavonski Brod), Cibalae (Vinkovci). Neka od njih (npr. Poreč, Zadar) sačuvala su tlocrt tipičnoga rimskoga grada s geometrijski pravilnim, okomitim rasporedom ulica, dvjema glavnim ulicama (cardo i decumanus), koje su grad dijelile na četverokutne stambene zone (insulae), i glavnim trgom (forum) na njihovu sjecištu (u Poreču se i danas glavne ulice nazivaju Cardo Maximus i Decumanus).

Velikom seobom naroda u VI. i VII. st. rimska je urbana mreža uvelike uništena, osobito u panonsko-peripanonskom području, pa su mnogi gradovi propali. U srednjem se vijeku sačuvani obalni antički gradovi (Zadar, Poreč, Trogir, Pula, Split) šire, a podižu se mnogobrojni vlastelinski gradovi (burgovi) s obrtničko-trgovačkim podgrađima (suburbiji) i sjedišta župa (Klis, Knin, Modruš) kao nova urbana središta. Najviše burgova nastalo je od XII. do XIV. st., najčešće u prigorjima, no većina ih je poslije razrušena. Srednjovjekovni gradovi imali su obrambene zidine, zbijen, nepravilan raspored ulica, središnje položen gradski trg s reprezentativnim zgradama i crkvom. Mnogi su dobili status slobodnoga kraljevskog grada (Zagreb, Varaždin, Samobor, Koprivnica), a time i pogodnosti održavanja gradskih sajmova, osnivanja vlastite uprave i gradskoga vijeća te donošenja statuta.

Prodorom Osmanlija u XVI. st. u pograničju se grade obrambene utvrde (Karlovac, Slavonski Brod, Ogulin) uz koje se kasnije zbog sigurnosnih razloga naseljavalo okolno ruralno stanovništvo pa se oko utvrde postupno oblikovalo gradsko naselje. Utemeljeni u ideji idealnoga renesansnog grada, Karlovac i Slavonski Brod primjeri su planski izgrađenih gradova koji su radi učinkovite obrane bili omeđeni složenim fortifikacijskim sustavom zvjezdastih zidina, bastiona i opkopa te su imali geometrijski pravilnu mrežu ulica i prostran središnji trg. Mnogi gradovi osiguravaju se obrambenim sustavima i utvrdama (Dubrovnik, Osijek, Zadar, Ston, Sisak, Senj, Modruš).

Razvoj gradova u XVIII. i XIX. st. rezultat je jačanja upravno-vojnih (Bjelovar, Glina, Nova Gradiška), ekonomskih i kulturnih funkcija. Pospješen je širenjem mreže prometnica, osobito željeznice u drugoj polovici XIX. st., i uz to vezanoga doseljavanja u gradove. Glavni poticaj izgradnji novih gradova bilo je jačanje manufakturne, a poslije i industrijske proizvodnje (Belišće potkraj XIX. st.) ili pogodnost smještaja za razvoj luke (Ploče u prvoj polovici XX. st.). U XIX. st. gradovi dobivaju nove sadržaje, kao što su javni parkovi, kupališta, zgrade kazališta i muzeja, upravne zgrade i javne knjižnice. Početkom XX. st. oblikuje se današnji urbani sustav, sa Zagrebom, Splitom, Rijekom i Osijekom kao najvećim središtima.

Zamahom industrije nakon II. svjetskog rata razvijaju se i gradovi srednje veličine: Slavonski Brod, Karlovac, Sisak, Varaždin, Koprivnica i dr. U primorskome dijelu na razvoj srednjih gradova utječe i turizam (Zadar, Pula, Dubrovnik). Gradovi dobivaju izdvojene industrijske (Žitnjak u Zagrebu), stambene (Novi Zagreb) i poslovne zone.

Urbanistička i arhitektonska obilježja gradova pojedinih hrvatskih regija ovise o prirodnim datostima, društvenim i povijesnim okolnostima njihova razvoja i vanjskim utjecajima. Gradovi u kontinentalnom dijelu uglavnom potječu iz srednjega vijeka, oblikovani su pod utjecajem srednjoeuropskoga kulturno-civilizacijskoga kruga, imaju barokne i historicističke gradske jezgre. Osim gradova koji su se razvili oko antičke jezgre, većina primorskih gradova razvila se u srednjem vijeku (Dubrovnik, Šibenik, Rijeka). U morfološkom su smislu dio širega sredozemnoga kulturno-civilizacijskoga kruga sa znatnim utjecajem talijanske renesanse. Pod utjecajem turizma, tj. izgradnjom turističkih naselja te često nekontroliranom gradnjom apartmana i kuća za odmor u područjima bez odgovarajuće infrastrukture, u posljednjih se pedesetak godina znatno proširuju i morfološki mijenjaju primorski gradovi i gradići.

Urbani je sustav izrazito nepravilan i centraliziran. Prevladavaju mali gradovi (do 10 000 st.), srednjih gradova (10 000 do 100 000 st.) je 32, a velika (više od 100 000 st.) su samo tri (2021). Najveći grad Zagreb 4,4 puta je veći od drugoga po veličini Splita. Takav urbani sustav odraz je složenih povijesnih, društvenih, ekonomskih i političkih okolnosti, kao što su dugotrajna rascjepkanost teritorija u prošlosti zbog koje se gravitiralo vanjskim središtima, kasna urbanizacija i slabiji gospodarski razvoj.

Naselja s više od 10 000 stanovnika 2021.

Naselje Broj stanovnika
1991. 2001. 2011. 2021.
Zagreb 706 770 691 724 686 568 663 592
Split 189 388 175 140 165 893 149 830
Rijeka 167 964 143 800 127 498 107 964
Osijek 104 761 90 411 83 496 75 535
Zadar 80 355 69 556 70 674 67 309
Sesvete 35 337 44 914 54 494 55 313
Pula/Pola 62 378 58 594 57 191 52 220
Slavonski Brod 55 683 58 642 53 473 45 005
Karlovac 59 999 49 082 46 826 41 869
Varaždin 41 846 41 434 38 746 36 187
Šibenik 41 012 37 060 34 242 31 115
Velika Gorica 31 614 33 339 31 341 30 036
Vinkovci 35 347 33 239 32 029 28 111
Sisak 45 792 36 785 33 049 27 859
Dubrovnik 49 728 30 436 28 113 26 922
Bjelovar 26 926 27 783 27 099 24 392
Koprivnica 24 238 24 809 23 955 22 262
Vukovar 44 619 30 126 26 458 22 255
Solin 12 575 15 850 20 212 20 996
Zaprešić 15 678 17 538 19 574 18 768
Samobor 14 170 15 147 15 867 16 911
Đakovo 20 317 20 912 19 508 16 875
Požega 21 046 20 943 19 565 16 867
Čakovec 15 999 15 790 15 185 15 078
Metković 12 026 13 873 15 056 13 971
Virovitica 16 167 15 589 14 663 13 486
Petrinja 18 706 13 801 15 480 12 963
Makarska 11 743 13 381 13 504 12 809
Kutina 14 922 14 814 13 735 12 012
Rovinj/Rovigno 12 910 13 467 12 913 11 629
Dugo Selo 6 508 8 880 10 453 11 097
Sinj 11 378 11 468 11 448 10 771
Križevci 11 236 11 541 11 219 10 522
Kastav 5 995 8 891 10 440 10 202
Trogir 10 266 10 907 10 818 10 107

Prijelazna naselja

U prijelazna (mješovita) naselja ubrajaju se prigradska (suburbana) naselja velikih gradova (Sveta Nedjelja, Dugo Selo u okolici Zagreba, Kastav, Viškovo, Matulji pokraj Rijeke, Čepin pokraj Osijeka) i više ili manje urbanizirana naselja u ruralnom, izvangradskom prostoru (npr. mnoga naselja uz obalu). Prigradska se naselja osobito razvijaju nakon II. svjetskog rata, kao posljedica intenzivnih unutarnjih migracija selo–grad. Dolaskom u novu sredinu seosko se stanovništvo uglavnom doseljava na rub matičnoga grada (npr. u gradske četvrti Dubrava i Brezovica u Zagrebu) ili u prigradska naselja, kojima se zbog toga naglo povećava broj stanovnika. Pod utjecajem grada u nekadašnja seoska naselja unose se gradski sadržaji i način života, a znatan dio stanovnika potpuno ili djelomično napušta poljoprivredu i zapošljava se u drugim djelatnostima pa nastaju prijelazna naselja. Uz obalu, na otocima i drugim turistički privlačnim zonama nastaju periodična naselja pod jakim utjecajem turizma i tzv. vikendaštva (Sabunike, Červar-Porat, Klek, Gajac, Vir, Okrug Gornji). S obzirom na izraženu sezonalnost hrvatskoga turizma, ljeti su višestruko naseljena nego zimi.

Gradske regije

Razvojem komunalne infrastrukture i stanogradnje, jačanjem dnevne cirkulacije (okolica–grad) i smanjenjem pritiska na matični grad, a poslije i uključivanjem sekundarnih i tercijarnih djelatnosti u vlastiti gospodarski napredak, postupno se razvijaju naselja u okolicama najvećih gradova. Morfološki srastaju s matičnim gradovima, oblikujući s njima linearne (Split, Rijeka), zrakaste (Osijek) ili prstenaste (Zagreb) gradske regije, tj. područja matičnoga grada s okolicom koja mu gravitira. U njima danas živi oko 40% stanovništva Hrvatske. U međupopisju 2001–11. zagrebačka gradska regija bilježila je blagi porast broja stanovnika (2,3%), dok su se ostale brojem stanovnika smanjile. Otvaranjem trgovačkih i poslovnih zona naselja okolice dobivaju nove funkcije (Buzin, Dugopolje).

Najsnažniju preobrazbu doživjela je zagrebačka gradska regija. Do 1960-ih rastao je broj stanovnika Zagreba, dok je okolica uglavnom bila ruralna. Otvaranje industrijskih pogona u gradu potaknulo je doseljavanje stanovnika iz okolice (u znatnoj mjeri iz Hrvatskoga zagorja). Početkom 1960-ih započinje suburbanizacija, tj. proces nastanka i širenja urbaniziranih naselja pod utjecajem matičnoga grada, najprije demografska, a od 1970-ih stambena i funkcionalna (preseljenje industrije i nekih uslužnih djelatnosti). Potaknuta razvojem prometa, vrijednost naselja u okolici počinje rasti, poglavito prigradskih i satelitskih naselja (Sesvete, Velika Gorica, Zaprešić, Samobor, Dugo Selo), što utječe na gubitak stanovništva Zagreba, osobito njegova središta, u korist okolice.

Poput zagrebačke, gradske regije Splita i Rijeke sve se jače demografski decentraliziraju jer njihove okolice preuzimaju populacijski razvoj. Dok se u razdoblju 1991–2021. broj stanovnika četiriju najvećih gradova smanjio, u njihovim prigradskim naseljima Sesvete, Solin, Samobor, Dugo Selo i Kastav broj stanovnika je kontinuirano rastao. Okolica Osijeka demografski slabi kao i matični grad. Unatoč tomu, matični su gradovi i dalje središta rada; u njima je smješteno do 95% radnih mjesta, a u okolicama 5 do 10%.

Radi učinkovitijega planiranja i provedbe politike regionalnoga razvoja 2014. ustanovljena su urbana područja, koja se dijele na urbane aglomeracije, slične gradskim regijama (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek), te veća (upravni gradovi s više od 35 000 st.) i manja urbana područja (upravni gradovi s manje od 35 000 st., sjedišta kojih imaju više od 10 000 st. ili su sjedišta županija). Prostiranje urbanih aglomeracija politička je odluka.

Jezici nacionalnih i jezičnih manjina

Uz hrvatski (→ hrvati, jezik), kao službeni jezik na cijelom teritoriju države i jezik svakodnevne komunikacije goleme većine njezina stanovništva, u Hrvatskoj se u pojedinim skupinama ili pak na pojedinim područjima rabe i drugi jezici različita statusa (→ etnička ili nacionalna manjina). Jezici nacionalnih i jezičnih manjina genetski pripadaju slavenskima (južnoslavenski: srpski, bošnjački /koji sami Bošnjaci službeno nazivaju bosanskim/, crnogorski, slovenski, makedonski, bugarski; zapadnoslavenski: češki, slovački, poljski; istočnoslavenski: ukrajinski, ruski; rusinski je u osnovi pretežito zapadnoslavenski, ali sa snažnim istočnoslavenskim kulturnim nanosom), romanskima (talijanski s istriotskim, rumunjski s »bajaškim« i istrorumunjskim, židovskošpanjolski; dalmatski se prestao govoriti krajem XIX. st.), germanskima (njemački s jidišem); indoeuropskim skupinama pripadaju također albanski s arbanaškim, grčki i romski (ili ciganski). Neindoeuropskim jezičnim porodicama pripadaju madžarski (uralska porodica, ugro-finska skupina) i turski (turkijska porodica). Neki od spomenutih jezika (poljski, ruski, grčki, turski) govore se ili u neznatnim skupinama i u izdvojenim obiteljima raštrkanima po gradovima, a mnogi pripadnici spomenutih skupina više se i ne služe posebnim jezikom. U tom smislu treba istaknuti da i Židovi, iako posebna nacionalna manjina, danas više ne upotrebljavaju u komunikaciji nikakav poseban jezik, osim nekoliko osoba u poodmakloj dobi koje se još povremeno služe židovskošpanjolskim i jidišem. Također velik dio deklariranih Nijemaca danas više ne zna njemački (mnogi ga sada uče), broj aktivnih govornika češkog jezika manji je od broja deklariranih Čeha, a da istodobno osim 20-ak tisuća osoba koje se izjašnjavaju kao Talijani u Hrvatskoj, u mjestima s talijanskim stanovništvom, ima još velik broj ljudi koji u manjoj ili većoj mjeri vladaju talijanskim.

Pojam manjinskoga jezika vezan je obično uz postojanje neke »matične zemlje« izvan teritorija hrvatske države koja o manjini vodi brigu i pomaže je (to vrijedi npr. za srpski, makedonski, slovenski, talijanski, madžarski, češki, slovački itd.). No za rusinski nema prave matične zemlje. Rusini kao nacionalna manjina postoje samo u Hrvatskoj i u Vojvodini (nastojanja za priznavanje rusinske posebnosti u sjeverozapadnoj Ukrajini nisu do sada službeno prihvaćena), njihovu su jeziku osnovica istočnoslovački govori, ali s dugotrajnim istočnoslavenskim kulturnim nanosom (ruskim i ukrajinskim), pa se Rusini danas vezuju uz Ukrajinu. Dok u svim drugim slučajevima uz poseban jezik zajednice dolazi i poseban nacionalni osjećaj, govornici istriotskoga, unatoč očiglednim jezičnim posebnostima, osjećaju se oduvijek nacionalno Talijanima, a govornici arbanaškoga (Zadar) i istrorumunjskoga u najvećem se broju izjašnjavaju kao Hrvati (ovi posljednji i regionalno), pa te tri skupine službeni popisi stanovništva i ne bilježe. Jednako tako ni stavak Romi (Cigani) ne otkriva sliku pravoga stanja: s jedne strane, stvarni broj Roma očigledno je veći od onoga što ga donose službeni popisi, s druge pak strane, ni iz jednoga se popisa ne razaznaje da se unutar zajednice jedni Romi služe indoarijskim (novoindijskim) romskim ili ciganskim jezikom, dok se drugi Romi, tzv. Bajaši (rum. Băieşi, 10 do 12 tisuća u okolici Čakovca, Kutine, Virovitice), služe arhaičnim oblikom sjevernorumunjskoga, jednako kao i njihovih 30-ak tisuća suplemenika u Madžarskoj. Dakako da se jezici koji imaju osigurane veze s »matičnom zemljom« (talijanski, madžarski, češki, slovački i dr.) bolje održavaju i lakše funkcioniraju u svim područjima komunikacije i javnoga života. Na talijanskome, madžarskome, češkome postoji razmjerno dobro organizirano školstvo, dok su za slovački, ukrajinski, rusinski stvarne mogućnosti školovanja na materinskom jeziku ograničene zbog malog broja i raštrkanosti pripadnika zajednice. Istriotski, kao autohtoni romanski jezik zapadne obale Istre, oblikovao se nakon dolaska Hrvata u Istru. Mletački je u Istru prenesen (istromletački) zajedno sa širenjem Venecije u Istru i na istočnu obalu Jadrana s otocima počevši od X. st. Romi indoarijskoga jezika pojavili su se na hrvatskim prostorima potkraj srednjega vijeka. Dolazeći s osmanskim osvajanjima, Srbi su sa sobom na hrvatske prostore donijeli jezične značajke tipične za udaljenija jugoistočna područja (novoštokavski ijekavskoga izgovora, istočni ili »pravoslavni« rječnik, balkanizmi), ali su u novoj postojbini mnogo toga preuzeli iz autohtonih hrvatskih govora. Nakon protjerivanja iz Španjolske 1492. Sefardi su sredinom XVI. st. osnovali kolonije u Dubrovniku i Splitu, ali se njihov židovskošpanjolski jezik, kao jezik kompaktne zajednice, održao do II. svjetskog rata. Osim djelomice madžarskoga u Baranji i Slavoniji, svi manjinski jezici na području između Drave i Save preneseni su onamo nakon protjerivanja Osmanlija (uglavnom u XVIII. i XIX. st.: madžarski, njemački, češki, slovački, rusinski, ukrajinski). U XVIII. st. u predgrađe Zadra (danas Arbanasi) doselili su se govornici arbanaškoga jezika. Talijanski se u Slavoniji pojavljuje s naseljenicima u drugoj polovici XIX. st. i početkom XX. st. Ruski su u Hrvatsku donijeli izbjeglice nakon Listopadske revolucije 1917. Do znatnijeg priljeva Bošnjaka (Muslimana) u Hrvatsku došlo je nakon aneksije BiH 1908., ali osobito nakon I. i II. svjetskog rata. Govornici makedonskoga i crnogorskoga jezika naselili su se u Hrvatskoj u znatnijem broju nakon 1918. i osobito nakon II. svjetskog rata; iako o nazočnosti skupina Slovenaca u Rijeci i u kopnenoj Hrvatskoj ima svjedočanstava već od XVI. st., znatnije slovenske skupine s jasnim osjećajem nacionalne i jezične posebnosti pojava su novijega doba. Osim malobrojnih albanskih katolika koji su se u Hrvatskoj nastanili već između dvaju svjetskih ratova, veći dio Albanaca (pretežno muslimana) nastanio se u Hrvatskoj nakon 1960-ih godina. Unatoč jezičnoj bliskosti, zadarski Arbanasi ne navode se pod rubrikom »Albanci«. Za razliku od starih skupina (Srbi, Talijani, Česi, Madžari, pa i Slovaci, Rusini i Ukrajinci), koje žive na jasno određenim prostorima, novije skupine nastanile su se pretežito raštrkano u (većim) gradovima, pa tim zajednicama nerijetko nedostaje potrebna »kritična masa« govornika za funkcioniranje i održavanje vlastitog jezika. Zato velik broj Crnogoraca, Bošnjaka, pa i Slovenaca i Makedonaca, čuva nacionalnu i kulturnu posebnost, ali se svojim jezikom služi povremeno isključivo unutar obitelji. Većina Srba u velikim gradovima prihvatila je u svim oblicima komunikacije jezik većinskoga naroda (čuvajući određen broj jezičnih značajki za pojedine razdjele svoje nacionalne kulture i tradicije). Nasuprot tomu, u ruralnim sredinama i u manjim naseljima redovito se jezične (jezično-kulturne) posebnosti uporno čuvaju; one se nastoje održati preko posebnih srpskih škola kada one funkcioniraju, dok se u istočnoj Slavoniji u srpskim školama predaje ekavski, sa srbijanskom sintaksom i srbijanskim rječnikom. Uporaba srpskoga, kao najbrojnijega manjinskog jezika, rješava se različito od sredine do sredine, ovisno o željama i mogućnostima.

Gospodarstvo

Kao republika u sastavu federalne Jugoslavije (1945–91), Hrvatska se razvijala u okviru socijalističke ekonomije s prevladavajućim državnim, odnosno društvenim vlasništvom nad proizvodnim sredstvima (s postupnim gospodarskim reformama privatno se vlasništvo dopuštalo najviše u poljoprivredi, zanatstvu i ugostiteljstvu, a u pojedinim gospodarskim granama nije bilo dopušteno). U Hrvatskoj je 1947–75. vrijednost društvenog proizvoda po stanovniku rasla po prosječnoj godišnjoj stopi od 5,8%, a Hrvatska je bila na drugome mjestu (iza Srbije) prema udjelu u jugoslavenskom društvenom proizvodu (1956. hrvatski udjel iznosio je 28,2%, a 1975. 26%). U jugoslavenskoj poljoprivredi Hrvatska je bila prva u proizvodnji agruma, maslina, smokava, u ulovu morske i slatkovodne ribe. Na drugom je mjestu bila po proizvodnji pšenice, kukuruza, žitarica, ječma, šećerne repe, krumpira, uljane repice, proizvodnji mesa, mlijeka, piva, bezalkoholnih pića. Prva je bila po turističkom prihodu te po proizvodnji nafte, prirodnoga plina i većine naftnih derivata. U jugoslavenskim je okvirima Hrvatska bila važna i u elektroničkoj industriji, proizvodnji šivaćih strojeva, električnih uređaja, lijekova, poljoprivrednih strojeva i dr.; 1974. u Hrvatskoj se ostvarivalo oko 85% jugoslavenske proizvodnje plastičnih masa, približno 78% proizvodnje brodova, oko 71% proizvodnje sirove nafte i 57,7% naftnih derivata, oko 68% proizvodnje aluminija, 45% mesnih i ribljih konzervi, 43% rotacijskih električnih strojeva, 42% metalne ambalaže, 40% cementa. Hrvatska je brodogradnja bila vodeća u Jugoslaviji (npr. 1965–71. proizvedeno je 114 velikih teretnih brodova i 40 tankera). U hrvatskom izvozu najveće je udjele imala industrija (brodovi, nafta i naftni derivati, električni uređaji, tekstil, odjeća, obuća, drvo, koža, kemikalije, metali, i dr.). Prema udjelu u izvozu 1971. vodeći su partneri bili Sovjetski Savez (15,6%), Italija (15,1%), Velika Britanija (9,1%), Zapadna Njemačka (8,3%), Švicarska (7,4%), Čehoslovačka (4,4%), Norveška (3,5%) i SAD (3,5%). Najviše stranih turista koji su dolazili u Hrvatsku bilo je iz zemalja srednje i zapadne Europe (Zapadna Njemačka, Austrija, Italija i dr.); njihov je broj postupno rastao od približno 690 300 (1962) do 3,1 milijuna (1971). Velik broj hrvatskih građana radio je u zapadnoeuropskim zemljama; od oko 671 900 jugoslavenskih radnika koji su 1971. bili legalno zaposleni u inozemstvu (1981. bilo ih je 625 065, potom se njihov broj nastavio smanjivati) najviše ih je bilo iz Hrvatske (33,4%), a 1981. udjel radnika iz Hrvatske bio je 24,3% (iza Srbije s udjelom od 36,8%). U jugoslavenskom BDP-u Hrvatska 1983. sudjeluje s 21,1% (iza Srbije s 35,6%, a ispred Slovenije s 19,5%). Hrvatski udjel u jugoslavenskom izvozu 1984. iznosio je 23,3% (iza Srbije s 34,4%, a ispred Slovenije s 20,5%), a u jugoslavenskom uvozu 23,5% (iza Srbije s 33,8%, a ispred Slovenije sa 16,9%). Od početka 1970-ih pitanja raspodjele ostvarenog dohotka i deviza, gospodarskog planiranja, sadržaja ekonomskih reformi, bankarskog i financijskog sustava, ulaganja u nerazvijene dijelove jugoslavenske federacije, izraženije su opterećivala odnose među vodstvima pojedinih republika. Težeći što većoj ekonomskoj decentralizaciji unutar Jugoslavije, Hrvatska se zauzimala za snažnije tržišno otvaranje i potpuniju gospodarsku samostalnost. Raspad Jugoslavije početkom 1990-ih dokinuo je socijalistički sustav, te je Hrvatska s ostvarenom državnom neovisnošću započela uvođenje kapitalističke ekonomije, odnosno prijelaz sa socijalističke i polutržišne na otvorenu tržišnu ekonomiju. Taj je prijelaz bio otežan zbog razaranja u Domovinskome ratu i prilagodbe ekonomske politike obrambenim potrebama (1999. ratna je šteta procijenjena na 37,1 milijardu USD), a opterećivale su ga i negativne društvene i gospodarske pojave vezane uz pretvorbu i privatizaciju, kao i ekonomsku tranziciju općenito (bogaćenje užih skupina bliskih vlasti uz osiromašenje velikog dijela stanovništva, rast nezaposlenosti, devastacija mnogih poduzeća, deindustrijalizacija). Tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih u pretvorbu i privatizaciju uključena su mnogobrojna poduzeća koja su u socijalističkom razdoblju bila nositelji gospodarstva – među njima Badel, Belje, Borovo, Chromos, Croatia osiguranje, Dukat, Đuro Đaković, Franck, Gavrilović, INA, Jadran film, Karlovačka pivovara, Končar, Konzum, Kraš, Mlinar, MTČ, Pliva, Podravka, Privredna banka Zagreb, Saponia, Tankerska plovidba, TDR, Uljanik, Varteks, Vindija, Zagrebačka banka, Zagrebačka pivovara, Zvečevo, Željezara Sisak, i dr. (1990-ih privatizacija je obuhvatila oko 4000 poduzeća ukupne vrijednosti od približno 20 milijarda USD). Završetkom Domovinskoga rata slijedila su i veća inozemna izravna ulaganja (1993–95. iznosila su u prosjeku 117,1 milijun USD na godinu, a 1996. povećana su na 510,8 milijuna USD). Od 1993. do 2004. ukupna je vrijednost tih ulaganja bila 10,7 milijarda USD (najveća su bila 2003. u iznosu od dvije milijarde USD). Najviše se ulagalo u financijsko poslovanje (21,4%), telekomunikacijski sektor (15,8%), farmaceutsku industriju (10,5%), proizvodnju naftnih derivata (7,7%), vađenje sirove nafte i prirodnoga plina (3,7%), hotele (3,2%), proizvodnju cementa (3,2%), trgovinu na malo (3,1%), proizvodnju piva (2%), i dr. Prema udjelu u izravnim inozemnim ulaganjima 1993–2004. vodeće su zemlje bile Austrija (26,2%), Njemačka (20%), SAD (13,9%), Madžarska (6,2%), Italija (5,9%), Nizozemska (5,8%), Luksemburg (5,5%), Slovenija (3,4%), Velika Britanija (2%), Francuska (1,7%), i dr. Inozemna ulaganja olakšana su hrvatskim uključivanjem u međunarodne ekonomske organizacije i financijske institucije. Od kraja 1992. Hrvatska je članica MMF-a, od 1993. Svjetske banke i Europske banke za obnovu i razvoj, potkraj 2000. pristupa Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, 2003–13. bila je članica CEFTA-e, a od 2013. je u Europskoj uniji (2023. uvodi euro kao službenu valutu); sredstva iz europskih strukturnih i investicijskih fondova znatno pridonose gospodarskom razvoju.

Vrijednost BDP-a 1995. iznosila je 22,7 milijarda USD (oko 4930 USD po stanovniku), a 2022. je 71 milijardu USD (oko 18 370 USD po stanovniku). U sastavu BDP-a 2017 (55,9 milijarda USD), najveći je udjel uslužnoga sektora (70,1%), potom industrije (26,2%) i poljoprivrede (3,7%). Od prirodnih bogatstava Hrvatska ima ležišta nafte i prirodnoga plina, boksita, ugljena, zatim građevni kamen, šljunak, pijesak, glinu, šume, hidropotencijale, i dr. Nafta i plin se znatnije iskorištavaju od početka 1950-ih. Ležišta su uglavnom u Panonskom bazenu, te u podmorju sjevernoga Jadrana. Tijekom 2016–21. proizvodilo se u prosjeku 692 600 t sirove nafte i 1,1 milijarda kubnih metara prirodnoga plina na godinu. U istom se razdoblju uvozilo u prosjeku 2,3 milijuna tona nafte i 1,8 milijarda kubnih metara plina na godinu. Nafta i naftni derivati imaju najveći udjel u vanjskotrgovinskoj razmjeni; 2020. proizvedeno je 631 800 t nafte, a izvezeno je 555 400 t, najviše u Madžarsku (od 2008. madžarska naftna kompanija MOL Grupa ima većinski vlasnički udjel u INA-i); istodobno je uvezeno 1,9 milijuna tona nafte, najviše iz Azerbajdžana, Rusije i Kazahstana. Hrvatska je gospodarski visoko ovisna o uvozu nafte i plina; 2021. proizvedeno je 604 500 t sirove nafte i 745,9 milijuna kubnih metara prirodnoga plina (izvezeno je oko 78% sirove nafte i 17% plina). Istodobno je uvezeno 1,7 milijuna tona sirove nafte, što je oko 93% od ukupne količine koja se prerađuje u rafinerijama. Uvozom prirodnoga plina (2,2 milijarde kubnih metara) podmiruje se oko 79% domaće potrošnje (2021). U ukupnoj proizvodnji električne energije u Hrvatskoj (2022), najveći je udjel hidroelektrana (25%), potom termoelektrana (23%), nuklearne elektrane Krško (14%) i ostalih izvora (10%), dok se 28% domaćih potreba podmiruje uvozom električne energije. Osim naftne industrije, razvijaju se i druge: prehrambena, drvna, građevinska, tekstilna, metalna, kemijska, elektronička, farmaceutska i dr. (prerađivačka industrija ostvaruje oko 80% izvoza 2021). U poljoprivredi prevladava proizvodnja kukuruza, pšenice, šećerne repe, ječma, lucerne, soje, suncokreta, uljane repice, i dr. Također se uzgajaju kupus, rajčica, lubenica, luk, paprika, mrkva, jabuke, mandarinke, grožđe, masline, šljive, kruške, i dr. Domaćom proizvodnjom mesa (2022) podmiruje se 75% potrošnje govedine, 55% svinjetine, 83% ovčjeg i kozjeg mesa te mesa peradi; uvezeno je najviše svinjskog mesa (102 723 t) i govedine (31 129 t). Proizvodnja mlijeka nedovoljna je za vlastite potrebe (podmiruje ih 44,2%), te se mlijeko i mliječni proizvodi pretežno uvoze (297 487 t, 2022). U Hrvatskoj je 2022. ulovljeno 60 214 t morske ribe, od toga najviše srdele (65%); uzgojeno je 21 926 t morske ribe, najviše lubina (45,7%). U slatkovodnim ribnjacima 2022. uzgojeno je 4226 t ribe, najviše šarana (87%).

U stvaranju BDP-a sve veću ulogu ima turizam (2021. s udjelom od približno 16%). Hrvatsku je 1990. posjetilo pet milijuna stranih turista, potom je slijedio pad zbog Domovinskoga rata, a nakon njegova završetka 1995. bila su ih 1,3 milijuna. Zatim taj broj postupno raste na 5,8 milijuna (2000) i 12,6 milijuna (2015). Zbog pandemije bolesti COVID-19 broj stranih turista 2020. pao je na 5,5 milijuna, a već 2021. se povećao na 10,6 milijuna. Najviše stranih turista 2021. bilo je iz Njemačke (2,7 milijuna), Austrije (1 milijun), Slovenije i Poljske (po 0,9 milijuna), Češke (0,7 milijuna), Madžarske i Italije (po 0,4 milijuna), Francuske, Nizozemske i Slovačke (po 0,3 milijuna), te BiH (0,2 milijuna). Prema ukupnom broju turista 2021 (s domaćima 12,7 milijuna), najviše ih je bilo u Istarskoj (26,3%), Splitsko-dalmatinskoj (18%) i Primorsko-goranskoj županiji (16,6%). Prihodi od turizma iznosili su 11,8 milijarda USD (2019), 5,4 milijarde USD (2020), 10,8 milijarda USD (2021), te 13,8 milijarda USD (2022)

Stopa nezaposlenosti od 10,2% (1995) povećana je na 16,1% (2000); najveća od 17,3% bila je 2013. i 2014., a potom se postupno smanjuje do 6,7% (2022). Tijekom tranzicije održao se visok udjel stanovništva koje je u riziku od siromaštva, a 2020. iznosio je 23,2% (u Europskoj uniji veći udjel od hrvatskoga imale su Estonija, Litva, Španjolska, Grčka, Rumunjska i Bugarska); 2022. u Hrvatskoj je 19,9% stanovništva u riziku od siromaštva (najveći udjel od 27,8% je u Panonskoj Hrvatskoj, dok je najmanji od 11,2% u Gradu Zagrebu).

U BDP-u Europske unije 2020. hrvatski je udjel iznosio približno 0,4% (manje ostvaruju Slovenija, Cipar, Estonija, Latvija i Malta). Europska unija najvažniji je vanjskotrgovinski partner s kojim Hrvatska ima oko 70% izvoza i 77% uvoza (2021). Vrijednost hrvatskoga robnog izvoza 2021. bila je 22,7 milijarda USD, a uvoza 33,7 milijarda USD. Izvoze se nafta i naftni derivati, električna oprema, prijevozna sredstva, metalni proizvodi, strojevi, kemikalije, farmaceutski proizvodi, hrana, drvni proizvodi, i dr. Najviše se uvoze nafta i naftni derivati, prirodni plin, vozila, strojevi, metali, kemikalije, električni uređaji, hrana, pića, farmaceutski proizvodi, računala i telekomunikacijski uređaji, električna energija, odjeća, obuća, namještaj, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Slovenija (12,7%), Italija (12,5%), Njemačka (11,8%), Madžarska (9,1%), BiH (8,4%), Austrija (5,5%), Srbija (4,7%), SAD (3,1%) i Francuska (2,5%). Najviše se uvozi iz Njemačke (14,7%), Italije (12,5%), Slovenije (11%), Madžarske (7,3%), Austrije (6,4%), Poljske (4%), Nizozemske (3,8%), Kine (3,5%), BiH (3,4%), Srbije (2,8%) i Francuske (2,4%). Javni je dug 2020. iznosio 87,3% BDP-a (uz pad BDP-a za približno 8%, potaknut pandemijom bolesti COVID-19), potom se postupno smanjuje (a BDP raste) te potkraj 2022. iznosi 68,4% BDP-a.

Gospodarska kretanja u razdoblju 1990–2010.

  1990. 1994. 1996. 1998. 2000. 2002. 2004. 2006. 2008. 2009. 2010.
BDP (tekuće cijene u mlrd. USD) 24,8 14,6 19,9 21,6 18,4 23,0 35,6 42,9 59,2 53,0 50,5
BDP (tekuće cijene u mlrd. USD)1     23,3 25,1 21,5 26,5 41,0 49,8 69,6 62,2 59,5
Stope rasta BDP (stalne cijene u %)   5,9 5,9 2 3,8 4,9 4,1 4,9 2,1 –6,9 –1,2
Indeksi fizičkog obujma industrijske
proizvodnje (1990 = 100)
100 56 58 64 64 72 77 85 90 81 80
Indeksi broja zaposlenih u industriji 100 62 54 49 45 42 40 40 38 33 30
Izvoz (mlrd. USD) 4,0 4,3 4,5 4,5 4,4 4,9 8,0 10,4 14,1 10,5 11,8
Uvoz (mlrd. USD) 5,2 5,2 7,8 8,3 7,9 10,7 16,6 21,5 30,7 21,2 20,1
Saldo vanjskotrgovinske bilance
(mlrd. USD)
–1,2 –0,9 –3,3 –3,8 –3,5 –5,8 –8,6 –11,1 –16,6 –10,7 –8,3
Pokrivenost uvoza izvozom (u %) 77,5 81,5 57,9 54,6 56,2 45,7 48,4 48,3 46 49,4 58,8
Tekući račun platne bilance (mlrd. USD)   0,7 –1,0 –1,4 –0,5 –1,9 –1,8 –3,2 –6,1 –3,1 –1,0
Inozemna izravna ulaganja
u Hrvatsku (mlrd. USD)
  0,11 0,49 0,94 1,05 1,07 1,18 3,47 6,17 3,36 0,39
Inozemni dug (mlrd. USD)   3,0 5,3 10,7 11,4 15,8 31,2 39,1 57,7 65,0 61,7
Ukupan broj zaposlenih u tisućama² 1568 1437 1330 1385 1341 1359 1410 1586 1636 1605 1541

1 Prema novom izračunu Državnog zavoda za statistiku koji se primjenjuje od 4. tromjesečja 2008. godine (podatci su revidirani od 1996).

² Broj zaposlenih od 1991. uključuje vlasnike koji samostalno obavljaju obrt i djelatnost slobodnih profesija, a od 1998. uključeni su zaposleni u policiji i obrani (prema procjeni, od 2004. prema izvještajima).

Hrvatski nominalni bruto domaći proizvod (BDP) i stopa nezaposlenosti

Izvor: Svjetska banka.

  BDP
(mlrd. USD)
BDP po
stanovniku (USD)
stopa nezaposlenosti
(%)
1995. 22,7 4 930,3 10,2
2000. 22,1 4 952,4 16,1
2005. 45 10 446,4 12,6
2010. 58,6 13 664,2 11,6
2015. 50,7 12 071,1 16,2
2020. 57,6 14 236,7 7,5

Bruto domaći proizvod po stanovniku (USD) – usporedba Hrvatske s nekim bivšim socijalističkim zemljama, od početka 2000-ih članicama Europske unije

Izvor: Svjetska banka.

  1995. 2000. 2005. 2010. 2015. 2020.
Hrvatska 4930,3 4 952,4 10 446,4 13 664,2 12 071,1 14 236,5
Slovenija 10 730,5 10 201,3 18 098,9 23 532,5 20 890,2 25 545,2
Madžarska 4 494,7 4 624,3 11 223,4 13 217,5 12 717 16 125,6
Češka 5 824 6 028,6 13 430,7 19 960,1 17 890,9 22 992,9
Slovačka 4 819,1 5 426,6 11 690,1 16 908,8 16 390,9 19 551,6
Poljska 3 686,8 4 501,5 8 021,5 12 504,3 12 560,1 15 816,8
Bugarska 2 259,3 1 621,3 3 899,8 6 862,8 7 081,1 10 153,5
Rumunjska 1 650,1 1 659,9 4 618 8 397,8 8 977 13 047,5
  - u sastavu Europske unije

Hrvatska i Europska unija – usporedni prikaz pojedinih pokazatelja

Izvor: Statistički ured Europske unije (Eurostat).

  Hrvatska Europska unija
Udjel u stanovništvu EU-a (2022) 0,8 % 100 %
Udjel u ukupnom BDP-u EU-a (2020) 0,4 % 100 %
BDP po stanovniku (2022) 14 660 € 28 950 €
BDP po stanovniku prema standardu kupovne moći (2020) 63 100
Javni dug (udjel u BDP-u, 2022) 68,2 % 83,5 %
Stopa nezaposlenosti (2022) 7 % 6,2 %
Udjel stanovništva izloženog riziku od siromaštva (2022) 19,9 % 21,6 %
Izdatci za znanstveni i tehnološki razvoj i istraživanje (udjel u BDP-u, 2020) 0,9 % 2,1 %
Energetska ovisnost (udjel uvoza u energetskoj potrošnji, 2022) 54,5 % 55,5 %

Promet

Cestovnu mrežu Hrvatske čini 26 471 km ceste, od čega je 1341 km ili 5,1% autocesta (2022). Njome su u putničkom linijskom prometu prevezena 47,3 milijuna putnika, a u teretnom prometu 86,4 milijuna tona robe. U Hrvatskoj je izgrađeno 2617 km željezničkih pruga (od čega 995 km ili 38,0% elektrificiranih, 2022). Njima je prevezeno 18,6 milijuna putnika i 16,3 milijuna tona robe. Veća su željeznička čvorišta: Zagreb, Osijek, Rijeka, Vinkovci, Varaždin, Koprivnica, Knin. Najveće su luke pomorskoga prometa Rijeka (Bakar, Omišalj, Raša), Split, Zadar, Ploče i Šibenik. Ukupan pomorski i obalni prijevoz je 2022. iznosio 15,4 milijuna tona robe (30,3 milijuna 2011) i 14,3 milijuna putnika (12,9 milijuna 2011). U morskim je lukama utovareno ili istovareno 23,6 milijuna tona robe te je doputovalo ili otputovalo 33,8 milijuna putnika (2022). Hrvatska ima 1017 km unutrašnjih vodnih putova na rijekama Savi, Dravi, Dunavu i Kupi, na kojima su glavna pristaništa Osijek (Drava), Sisak i Slavonski Brod (Sava) te Vukovar (Dunav). Za plovidbu služe i rijeke jadranskoga slijeva – Neretva, Zrmanja i Krka. Unutrašnjim je vodnim putovima 2022. prevezeno 4,6 milijuna tona robe (6,5 milijuna 2021), a u lukama je utovarena ili istovarena 621 000 t robe. Zračne luke imaju Zagreb, Split, Dubrovnik, Zadar, Pula, Osijek i Rijeka (otok Krk), otoci Brač i Lošinj (zračno pristanište Mali Lošinj), a u njih je 2022. doputovalo ili iz njih otputovalo 9,8 milijuna putnika. U gradskom prijevozu, koji obuhvaća organizirani javni prijevoz putnika u gradovima s više od 40 000 stanovnika, prevezeno je 248 milijuna putnika (2022). Kroz 610 km naftovoda i 2544 km plinovoda transportirana su ukupno 9,2 milijuna tona nafte i plina (2022). U strukturi kopnenoga prijevoza putnika i robe prevladava cestovni prijevoz (71,8% putnika, 74,1% robe); željeznicom se preveze 28,2% putnika i 14,0% robe (2022).

Novac. Potkraj prosinca 1991. je kao privremena valuta i zamjena za jugoslavenski dinar bio uveden hrvatski dinar; 1994–2022. službena valuta bila je hrvatska kuna koja je 1. I. 2023. zamijenjena eurom.

Povijest

Hrvatska je povijesno-geografsko-politički naziv kojim se označuje državni prostor na kojem obitavaju Hrvati. O hrvatskom državnom prostoru može se govoriti tek od početka IX. st. Pretpostavlja se da je franačka prisutnost na ovim prostorima pomogla državnoj organizaciji u Hrvata, pa se na početku IX. st. spominje Ljudevit, knez (dux) Donje Panonije, i Borna, knez Gačana (poslije knez Dalmacije i Liburnije). Pretpostavlja se da su hrvatski poglavari bili tada još u vazalnom odnosu prema franačkim vladarima i da se tek dinastija Trpimirovića uspjela osamostaliti od franačkoga patronata. U to doba granica Hrvatske sezala je na jugu do Neretve, a na zapadu do Raše u Istri, dok je granica prema unutrašnjosti bila nejasna. U X. st. dotadašnja kneževina postala je kraljevstvo, kojemu se granica pomiče na sjever do Drave a na jug do Cetine. U doba Petra Krešimira IV. (XI. st.) granica se na jugu ponovno pomaknula do Neretve, a i dalmatinski gradovi tada su konačno ušli u državni sastav kraljevstva Hrvatske i Dalmacije. Na kraju XI. st. došlo je do promjena teritorija na sjeveru; ugarski kraljevi uspjeli su, naime, zauzeti neke krajeve južno od Drave pa je nastao banatus/ducatus Sclavoniae, tj. Slavonija. Na početku XII. st., u doba dolaska Arpadovića, hrvatski državni prostor obuhvaćao je teritorij između Drave i Jadranskoga mora; na zapadu je granicu činila crta štajersko-kranjskoga pograničnoga gorja sve do Rijeke, a na istoku gornji i srednji tok Vrbasa sve do Neretve na jugu. Južna se granica ubrzo promijenila jer su dalmatinski gradovi potpali pod Veneciju, pa su u XIII. st. samo Split i Trogir ostali u Hrvatskoj. Istodobno je do povremenih promjena dolazilo i na istočnim granicama jer se uzdizala Bosna. God. 1358. Zadarskim mirom Venecija se odrekla prava na dalmatinsku obalu, no već 1409. stekla ju je kupnjom i njome od 1420. vladala sve do 1797 (osim Dubrovnika). Na početku XV. st. sve češćim osmanskim prodorima hrvatski državni prostor počeo se sužavati, jer su Osmanlije već prije Mohačke bitke (1526) uspjeli oteti gotovo sav prostor južno od Gvozda izuzevši ostatke Jajačke banovine, dio Pounja, Klis i Obrovac. Ušavši u državnu zajednicu s habsburškim zemljama (1527) radi zajedničke obrane, Hrvatska je u XVI. st. i dalje gubila svoj državni teritorij, a istočna se granica pomaknula na crtu Sisak–Skradin–Korenica. Stvaranjem Vojne granice (krajine) Hrvatski sabor i ban dodatno su izgubili upravu nad dijelom hrvatskog državnog prostora. U XVII. st. nakon Zrinsko-frankapanske urote državni prostor se još više smanjio jer su posjedi urotnika došli pod izravnu upravu Dvorske komore. Mirom u Srijemskim Karlovcima (1699) hrvatska granica pomaknuta je na istok na crtu Slunj–Novi–Kostajnica–Dubica, a vraćena je i Slavonija (Srijem tek 1718). God. 1776. Hrvatskoj je pripojena Rijeka i dio Gorskoga kotara (crta Cetin–Bihać–Ostrovica), ali je veći dio toga prostora (dio Like i Posavine) bio pripojen Vojnoj krajini. Padom Mletačke Republike 1797. Dalmacija je privremeno pala pod austrijsku vlast (do 1805), potom pod vlast Napoleona I. (do 1813), te ponovno pod austrijsku upravu (1815–1918). Većih promjena hrvatskog državnog teritorija nije bilo sve do 1881., kada je Vojna krajina ponovno vraćena Kraljevstvu Hrvatske i Slavonije. S krajem I. svjetskog rata 1918. prestala je vrijediti dotadašnja Hrvatsko-ugarska nagodba (iz 1868), a Hrvatska je kao dio Države Slovenaca, Hrvata i Srba ušla u državnu zajednicu s Kraljevinom Srbijom – Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca – koja je 1929. dobila naziv Kraljevina Jugoslavija. Zbog unitarističkih težnji, u tom državnom sklopu hrvatski državni teritorij bio je više puta dijeljen na raznolike oblasti i banovine; 1939. sporazumom Cvetković–Maček bila je uređena Banovina Hrvatska, kojoj su granice obuhvaćale ne samo dotadašnji hrvatski teritorij (s iznimkom Zadra, Rijeke i nekih jadranskih otoka, koji su još od 1920. bili priključeni Italiji) nego i istočni dio bosanske Posavine i južni dio BiH na crti Livno–Travnik–Fojnica–Stolac. Stvaranjem NDH 1941. hrvatski državni teritorij nominalno se bitno proširio na cijeli prostor današnje BiH, ali je Italiji prepušten cijeli prostor zadarskog i splitskoga zaleđa te veći dio jadranskih otoka. Tek 1943. ZAVNOH je odlučio da se Hrvatskoj priključe Istra, Rijeka, Zadar i ostali krajevi ranije pripojeni Italiji. Tim aktom i radom kasnije tzv. Đilasove komisije utvrđene su granice Hrvatske, kojima se i danas (uz neke manje izmjene) opisuje teritorij Republike Hrvatske. (→ hrvati, povijest)

Politički sustav

Ustav RH bio je proglašen i stupio je na snagu 22. XII. 1990; veće promjene su uslijedile 9. XI. 2000. i 28. III. 2001. te 2010. Ustavnim je novelama, 2000. polupredsjednički sustav zamijenjen parlamentarnim. Prema Ustavu, RH je suverena i nacionalna država hrvatskih naroda i država autohtonih nacionalnih manjina; jedinstvena i nedjeljiva, demokratska i socijalna država.

Izvorišne osnove Ustava navode dokumente o povijesnim korijenima i kontinuitetu državnosti i suverenosti suvremene hrvatske države od hrvatske kneževine (VII. st.) do odluka Zemaljskoga antifašističkoga vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943), potom Ustava Narodne RH (1947) te ustava Socijalističke RH (1963–90).

O promjeni Ustava odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Promjene Ustava može predložiti najmanje jedna petina zastupnika Hrvatskoga sabora, Predsj. Republike i Vlada.

Politički sustav Hrvatske utemeljen je na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast. Ustavom je utvrđeno da narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i izravnim odlučivanjem, zajamčeno je pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

Predsjednik Republike Hrvatske

Predsjednik Republike Hrvatske na čelu je države, predstavlja RH u zemlji i inozemstvu. Predsjednika biraju građani izravno, tajnim glasovanjem, na temelju općeg i jednakoga biračkoga prava, na razdoblje od 5 godina. Nitko ne može biti biran više od dva puta. Predsjednik se bira većinom glasova svih birača koji su glasovali; ako ni jedan kandidat ne osvoji većinu, izbori se ponavljaju nakon 14 dana, s tim da na ponovljenim izborima mogu sudjelovati samo dva kandidata koja su u prvom izbornom krugu dobila najviše glasova. Izbor Predsjednika Republike obavlja se najmanje 30, a najviše 60 dana prije isteka mandata. Predsjednik Republike ne može obavljati druge javne i profesionalne dužnosti; također je, prema Ustavu, dužan podnijeti ostavku na članstvo u političkoj stranci, i o tome obavijestiti Hrvatski sabor. Za svoje spriječenosti ili odsutnosti Predsjednik Republike može povjeriti predsjedniku Sabora da ga zamjenjuje, a sam odlučuje o povratku na dužnost. U slučaju duže spriječenosti Predsjednika Republike (zbog bolesti ili nesposobnosti, kada nije u stanju odlučiti o privremenom zamjeniku) tu dužnost preuzima predsjednik Hrvatskoga sabora, i to na temelju odluke Ustavnoga suda, a na prijedlog Vlade. Predsjednik Hrvatskoga sabora preuzima dužnost privremenoga Predsjednika Republike po sili Ustava u slučaju smrti Predsjednika Republike, ili ako on podnese ostavku, ili ako Ustavni sud utvrdi razlog za prestanak njegova mandata. U tom se slučaju izbori za Predsjednika Republike moraju održati u roku od 60 dana od dana preuzimanja dužnosti privremenoga Predsjednika Republike. Dužnosti Predsjednika Republike utvrđene su Ustavom: on raspisuje izbore za Hrvatski sabor i saziva ga na prvo zasjedanje; sukladno ovlastima iz Ustava, može raspustiti Hrvatski sabor; proglašava zakone, ako drži da neki zakon nije u skladu s Ustavom, može pokrenuti postupak za ocjenu njegove ustavnosti; raspisuje referendum; mandat za sastavljanje vlade povjerava osobi koja uživa povjerenje većine svih zastupnika; dodjeljuje odlikovanja i priznanja (određena zakonom) i daje pomilovanja. Predsjednik Republike vrhovni je zapovjednik oružanih snaga RH, imenuje i razrješuje vojne zapovjednike; na temelju odluke Hrvatskoga sabora objavljuje rat i zaključuje mir; surađuje s vladom u oblikovanju i provođenju vanjske politike; uz supotpis predsjednika Vlade, odlučuje o osnivanju diplomatskih misija i konzularnih ureda RH; postavlja i opoziva šefove diplomatskih misija; imenuje čelnike sigurnosnih službi.

Vlada Republike Hrvatske

Vlada Republike Hrvatske obavlja izvršnu vlast. Čini ju predsjednik, jedan ili više potpredsjednika i ministri. Mandatar, kojega imenuje Predsjednik Republike, sastavlja Vladu, nakon toga, u roku od 30 dana, mandatar je dužan Saboru predstaviti Vladu i njezin program i zatražiti glasovanje o povjerenju. Vlada stupa na dužnost ako joj povjerenje iskaže većina svih zastupnika u Saboru. Za svoj rad Vlada je odgovorna Saboru; ima ustavne ovlasti da vodi vanjsku i unutarnju politiku; brine se o gospodarskom razvoju zemlje; predlaže zakone i državni proračun, provodi zakone; usmjeruje i nadzire rad državne uprave te djelovanje javnih službi.

Hrvatski sabor

Hrvatski sabor predstavničko je tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti. Sabor ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika. Zastupnike, na temelju općeg i jednakoga biračkoga prava, biraju građani izravno, tajnim glasovanjem, na 4 godine. Pravo glasa imaju svi građani s navršenih 18 godina života. Zastupnici nemaju obvezujući mandat. Ustavne su ovlasti Sabora: on odlučuje o donošenju i promjeni Ustava, donosi zakone, donosi državni proračun, odlučuje o ratu i miru, donosi Strategiju nacionalne sigurnosti i Strategiju obrane Hrvatske, odlučuje o promjeni državnih granica, raspisuje referendum, nadzire rad Vlade i drugih nositelja javnih službi. Sabor donosi odluke većinom glasova, ako je na sjednici nazočna većina zastupnika. Odlučuje o promjeni državnih granica dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika; dvotrećinskom većinom glasova prihvaća organske zakone koji razrađuju Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela, djelokrug lokalne i područne (regionalne) samouprave; prihvaća organske zakone o pravima nacionalnih manjina. Zakone mogu predlagati svi zastupnici Sabora, klubovi zastupnika, radna tijela Sabora i Vlada RH. Pučki pravobranitelj opunomoćenik je Hrvatskoga sabora, dužnost mu je štititi ustavna i zakonska prava građana u postupku pred državnom upravom i tijelima koja imaju javne ovlasti. Pučkoga pravobranitelja bira Sabor za mandat od 8 godina.

Sudbena vlast

Sudbena vlast samostalna je i neovisna, obavljaju je sudovi. Sudovi su samostalna i neovisna tijela sudbene vlasti, koja štite pravni poredak utvrđen Ustavom i zakonima, osiguravaju jedinstvenu primjenu zakona, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom. Općinski sudovi, kao sudovi prvoga stupnja, sude za kaznena djela za koja je propisana kazna do 10 godina. Županijski sudovi prizivni su sudovi, u prvome stupnju sude za kaznena djela za koja je propisana kazna više od 10 godina. Trgovački sudovi i Visoki trgovački sud RH specijalizirani su sudovi u području trgovačkog i gosp. prava. Upravni sud RH odlučuje u upravnim sporovima o zakonitosti konačnih upravnih akata. Vojni sudovi sude vojnim i civilnim osobama za određena kažnjiva djela. Vrhovni sud RH najviši je sud u državi, osigurava jedinstvenu primjenu zakonâ i ravnopravnost građana. Predsjednika Vrhovnoga suda bira Sabor na 4 godine. Suce imenuje Državno sudbeno vijeće za razdoblje od 5 godina i razrješuje ih. Državno sudbeno vijeće posebno je tijelo sudbene vlasti, kojemu je djelokrug imenovanje i razrješenje sudaca te odlučivanje o njihovoj stegovnoj odgovornosti. Vijeće čini 11 članova, koje Sabor bira na 4 godine, iz redova istaknutih sudaca, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti, s time da većina članova Vijeća mora biti iz reda sudaca. Nitko ne može biti biran više od dva puta.

Državno odvjetništvo

Državno odvjetništvo samostalno je i neovisno pravosudno tijelo, javna služba koja štiti pravne interese države; ona je dužna progoniti počinitelje kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštitite imovine hrvatske države te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona. Državno odvjetništvo ustrojeno je hijerarhijski, prema načelu subordinacije. Postoje općinska i županijska odvjetništva te Državno odvjetništvo RH. Na čelu svakoga drž. odvjetništva nalazi se državni odvjetnik, koji ima više zamjenika. Glavnoga državnog odvjetnika, koji je na čelu Državnog odvjetništva RH, imenuje Sabor na prijedlog Vlade, na razdoblje od 4 godine, a on imenuje općinske i županijske državne odvjetnike. Zamjenike državnog odvjetnika imenuje Državnoodvjetničko vijeće, koje bira Hrvatski sabor; većina je njegovih članova iz reda zamjenikâ državnih odvjetnikâ; čelnici državnih odvjetništava ne mogu biti članovi Državnoodvjetničkoga vijeća.

Ustavni sud RH

Ustavni sud RH čini 13 sudaca, koje bira Hrvatski sabor za mandat od 8 godina, a koji za to vrijeme ne mogu obavljati ni jednu drugu javnu ni profesionalnu dužnost. Ustavni sudci iz svojih redova biraju predsjednika Suda na 4 godine. Ustavni sud odlučuje o suglasnosti (usklađenosti) zakona s Ustavom te o suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom; može ukinuti zakon ako utvrdi da je neustavan, odnosno poništiti propis ako je neustavan ili nezakonit; prati ostvarivanje ustavnosti; rješava sukobe nadležnosti između tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti; nadzire ustavnost programa i djelovanje političkih stranaka, može zabraniti njihov rad; nadzire ustavnost i zakonitost izbora i državnog referenduma; u skladu s Ustavom, odlučuje o odgovornosti Predsjednika Republike.

Lokalna i regionalna samouprava

Jedinice su lokalne samouprave općina i grad, koji obavljaju poslove glede izravnog ostvarivanja potreba građana u području prostornog i urbanističkog uređenja naselja, stanovanja, komunalnih djelatnosti, socijalne skrbi, primarne zdravstvene zaštite, brige o djeci, odgoja i osnovne izobrazbe, kulture i dr. Općina se, u pravilu, osniva za područje više naseljenih mjesta koja čine prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu, povezanu zajedničkim interesima stanovništva. Grad je, u pravilu, svako mjesto koje ima više od 10 000 stanovnika. Iznimno, u sastav grada, pored užega gradskog područja, mogu biti uključena prigradska naselja koja s gradom čine prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu. Županije su područne (regionalne) jedinice državne uprave i lokalne samouprave, one obavljaju poslove od regionalnoga značenja koji se odnose na školstvo, zdravstvo, gospodarski razvoj, prostorno i urbanističko planiranje. Sve jedinice lokalne i regionalne samouprave imaju svoja upravna i predstavnička tijela (skupštine), koja se biraju slobodno, tajnim glasovanjem, na temelju izravnoga, jednakog i općega biračkoga prava. Administrativno je Hrvatska podijeljena na 20 županija i Grad Zagreb (s posebnim statusom); županije se satoje od 128 gradova i 428 općina.

Nacionalni blagdan

Nacionalni blagdan: Dan državnosti, 30. svibnja (1990).

Političke stranke

Premda je i prije bilo političkih struja, skupina i udruženja s obilježjima protostranaka (jozefinisti, jakobinci, konzervativci, reformisti, ilirci, madžaroni i dr.), prve stranke u Hrvatskoj nastale su u drugoj polovici XIX. st. Riječ je o elitnim ili honoracijskim strankama, kao što su Narodna, Unionistička, Stranka prava i dr., koje su djelovale kao malobrojna politička udruženja bez masovne potpore, a poglavito su bila zaokupljena državno-političkim statusom Hrvatske. Temeljna prepreka razvoju modernih stranaka bilo je krajnje restriktivno cenzusno biračko pravo: npr. prije reforme 1910. biračko pravo imalo je samo 2% stanovnika ondašnje Hrvatske, a reformom je ono prošireno na 8% stanovnika. Prva moderna masovna politička stranka bila je Hrvatska seljačka stranka (HSS), koju su 1904. osnovali Antun i Stjepan Radić. Bila je najveća hrvatska stranka u prvoj polovici XX. st. U komunističkome (jednostranačkom) režimu 1945–90. u Hrvatskoj je djelovala samo Komunistička partija Hrvatske, odnosno Savez komunista Hrvatske (SKH) kao sastavni dio Saveza komunista Jugoslavije, pod vodstvom Josipa Broza (1990. SKH se reformirao u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske). Demokratizacijom potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih osnivaju se prve suvremene oporbene političke stranke (Hrvatska socijalno-liberalna stranka, Hrvatska demokratska zajednica i dr.).

Povijesni razvoj

Hrvatsko-ugarska stranka (Horvatsko-vugerska stranka) osnovana je 1841. Bila je predstavnik politike dijela hrvatskoga plemstva koje se zauzimalo za što tješnju državnu i političku vezu između Hrvatske i Madžarske, te za uvođenje madžarskoga jezika kao službenoga, zbog čega su članovi stranke kolokvijalno bili nazivani madžaronima. Za razliku od iliraca, nastupala je na »horvatskom« (kajkavskom) narječju. Nakon Bachova apsolutizma (1851–61) madžaroni su osnovali Unionističku stranku, koja je 1868. s Madžarskom sklopila Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Vladala je 1845–51., te 1867–71. na čelu s osnivačem stranke i banom Levinom Rauchom. Nakon 1873. izgubila je utjecaj, a znatan se dio članstva priključio Narodnoj stranci. Narodna stranka osnovana je 1841 (do 1843. nazivala se Ilirska stranka). Osnovali su je Ljudevit Gaj, Ivan Kukuljević i Ivan Mažuranić radi ujedinjavanja hrvatskih zemalja i svih Južnih Slavena u jedinstvenu ilirsku narodnost unutar Habsburške Monarhije. Imala je većinu u Hrvatskom saboru 1841–42., te 1845. i 1848. kada je tražila imenovanje Josipa Jelačića za hrvatskoga bana i uvođenje građanskoga poretka. Zabranjena za Bachova apsolutizma (1851–61), potom se pod vodstvom Josipa Jurja Strossmayera i Franje Račkoga priklanja južnoslavenstvu kao političkoj opciji. Od 1861. zahtijevala je teritorijalnu cjelovitost i samostalnost Hrvatske (Trojedna Kraljevina), ali i ravnopravnu uniju s Ugarskom. Stranka se rascijepila 1862 (nastaje Samostalna narodna stranka koja je djelovala 1863–65). Odbacila je Hrvatsko-ugarsku nagodbu (1868) i vlast bana L. Raucha. Pobijedila je na izborima za Hrvatski i Dalmatinski sabor 1871. i 1872., a dolaskom 1873. na vlast s banom I. Mažuranićem na čelu (1873–80) provela je značajne reforme, ali se prihvaćanjem Nagodbe kompromitirala. Za vladavine Karolya Khuen-Héderváryja (1883–1903) podupire režim (članstvo dobiva pejorativan naziv madžaroni). Poražena na izborima 1906., potom prestaje djelovati (→ narodna stranka). Stranka prava osnovana je 1861. pod punim nazivom Stranka hrvatskoga državnog prava. Utemeljili su ju Eugen Kvaternik i Ante Starčević. Zastupala je uspostavu neovisne hrvatske države. Poslije ustanka u Rakovici (1871) bila je zabranjena do 1878. Nakon prvoga raskola 1895. na čelo stranke došao je Fran Folnegović, a stranka je dobila naziv matica Stranke prava (također i Folnegovićeva); članovi su nazvani »domovinaši« jer je stranka zadržala glasilo »Hrvatsku domovinu«. Folnegovićeva Stranka prava ujedinila se 1903. s Neovisnom (Neodvisnom) narodnom strankom u Hrvatsku stranku prava koja je 1905. pristupila Hrvatsko-srpskoj koaliciji, te je bila članica (1921) Hrvatskoga bloka (→ pravaštvo). Narodna stranka u Dalmaciji osnovana je 1861. Zastupala je sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, te ravnopravnost hrvatskoga jezika s talijanskim. Najistaknutiji prvaci bili su Mihovil Pavlinović, Miho Klaić i Natko Nodilo. Od 1870. imala je većinu u Dalmatinskome saboru. Godine 1889. promijenila je naziv u Narodna hrvatska stranka, a 1905. sa Strankom prava ujedinila se u Hrvatsku stranku pod vodstvom Pere Čingrije. Iz nje se 1879. izdvojila skupina članova nezadovoljnih rješenjem srpskoga pitanja u Dalmaciji te je osnovala Srpsku stranku, koja se priklonila politici »autonomaša«. Autonomaška stranka (»autonomaši«), osnovana 1861., djelovala je u Dalmaciji. Zastupala je interese talijanskoga stanovništva, te se zauzimala za izgradnju zasebne dalmatinske narodnosti. Zagovarala je autonomiju Dalmacije, te se protivila njezinu sjedinjenju s Hrvatskom. Prvaci su joj bili Ante Bajamonti i Špiro Petrović. Imala je većinu u Dalmatinskome saboru do 1870., a od 1882. izgubila je na značaju. Samostalna narodna stranka osnovana je 1863. Nastala je izdvajanjem iz Narodne stranke dijela članstva (I. Mažuranić, Juraj Haulik, I. Kukuljević, Maksimilijan Prica) koje se protivilo uniji s Madžarskom. Zauzimala se za samostalnu Hrvatsku u federalnoj Monarhiji te za nagodbu s Austrijom. Djelovala je do 1865. Neovisna (Neodvisna) narodna stranka osnovana je 1880. Nastala je izdvajanjem iz Narodne stranke dijela članstva koje je na čelu s Matijom Mrazovićem tražilo reviziju Hrvatsko-ugarske nagodbe. Zauzimala se za uređenje hrvatskoga državno-pravnog odnosa s Austrijom, neovisno o Ugarskoj, te za političko ujedinjenje Južnih Slavena unutar Monarhije (izdavala je glasilo »Obzor«, po kojem su stranački članovi nazvani »obzoraši«). Budući da je izgubila utjecaj, 1903. sjedinila se s Folnegovićevom Strankom prava. Hrvatsko-slovenska narodna stranka osnovana je 1884. Bila je politička organizacija Hrvata i Slovenaca te predvodnica hrvatskoga narodnog preporoda u Istri. Zauzimala se za ravnopravnost naroda Istre, te za njezino priključenje ostalim hrvatskim dijelovima. Najistaknutiji čelnici stranke bili su Matko Laginja, Dinko Vitezić, Matko Mandić. Bila je podijeljena na liberalnu i klerikalnu struju, a 1921. promijenila je naziv u Jugoslavenska narodna stranka. Djelovala je do 1926. Srpska samostalna stranka osnovana je 1887. Zauzimala se za prava Srba u Hrvatskoj. Do 1903. priklanjala se režimu Khuen-Héderváryja (1883–1903), nakon čega je pod vodstvom Svetozara Pribićevića djelomično revidirala politiku i ušla 1905. u Hrvatsko-srpsku koaliciju, u kojoj je od 1908. bila dominantna. Stranka prava osnovana je 1894. u Dalmaciji (imala je predstavnike u Dalmatinskome saboru). Zauzimala se za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom te se protivila raskolu stranačke matice u banskoj Hrvatskoj. Na njezinu čelu bili su Ante Trumbić i Frano Supilo. Godine 1905. sjedinila se s Narodnom hrvatskom strankom u Dalmaciji čime je bila stvorena Hrvatska stranka, koja se priklonila južnoslavenskoj ideji i politici »novoga kursa« (1903–06). Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije osnovana je 1894. U Slavoniji i Srijemu bila je predvodnica agrarno-socijalističkoga pokreta, koji je 1897. ugušen. Zauzimala se za ujedinjenje Južnih Slavena unutar Austro-Ugarske, a poslije i izvan nje. Bila je članica Hrvatsko-srpske koalicije, Narodnoga vijeća SHS (1918), te vlade Kraljevine SHS. Raspala se početkom 1920-ih podjelom na komunističku i socijaldemokratsku struju; skupina pod vodstvom Vitomira Koraća 1921. sudjeluje u osnivanju Socijalističke partije Jugoslavije (raspala se u doba II. svjetskoga rata). Čista stranka prava osnovana je 1895. Nastala je izdvajanjem iz Stranke prava skupine (Mile Starčević, Eugen Kumičić, Josip Frank) okupljene oko A. Starčevića. Nakon njegove smrti 1896., vodstvo stranke preuzeo je J. Frank (stranački članovi nazivaju se »frankovci«), koji rješenje hrvatskoga pitanja traži unutar Monarhije, s osloncem na velikoaustrijske krugove. Stranka je podupirala režim bana Pavla Raucha i protivila se Hrvatsko-srpskoj koaliciji. Godine 1913. predsjednik stranke postao je Aleksandar Horvat, a pošto je Narodno vijeće SHS 1918. preuzelo ovlasti Sabora, stranka je reorganizirana u Hrvatsku stranku prava. Hrvatska napredna stranka osnovana je 1904. Utemeljili su je većinom studenti okupljeni oko Ivana Lorkovića, koji su prihvatili ideje Tomáša Masaryka o postupnom i mirnom uzdizanju i prosvjećivanju naroda. U svojem je programu od Madžarske tražila poštovanje odredaba Nagodbe. Ušla je u Hrvatsko-srpsku koaliciju 1905., a 1910. s Hrvatskom strankom prava ujedinila se u Hrvatsku samostalnu stranku. Hrvatska seljačka stranka (HSS), osnovana 1904. pod nazivom Hrvatska pučka seljačka stranka, 1920–25. nosila je naziv Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS), a poslije djeluje pod nazivom HSS. Stranku su osnovali braća Antun i Stjepan Radić. Do 1928. stranački vođa bio je S. Radić, a potom Vladko Maček (do 1964). Zauzimala se za hrvatsko pravo na samoodređenje, bila je najjača politička stranka u Hrvatskoj (1920–27), nalazila se na vlasti u Banovini Hrvatskoj (1939–41), a nakon uspostave NDH 1941. bilo joj je zabranjeno djelovanje. Pod komunističkim vlastima od 1945. ponovno je bila zabranjena, no dio je stranke nastavio djelovati u emigraciji. Ujedinjenjem više haesesovskih stranaka iz domovine i dijaspore 1991., obnovljen je HSS u Hrvatskoj (→ hrvatska seljačka stranka). Hrvatsko-srpska koalicija osnovana je 1905. Predstavljala je savez hrvatskih stranaka koje su se protivile vladajućemu austrougarskom režimu te se zauzimala za stvaranje jugoslavenske države. Nastala je na temelju Riječke i Zadarske rezolucije. Bila je najjača politička snaga u Hrvatskoj od 1905. do 1918., te je pobjeđivala na izborima 1906., 1908., 1910. i 1913. Uključivala je Naprednu stranku, Hrvatsku stranku prava, Srpsku samostalnu stranku, Socijaldemokratsku stranku Hrvatske i Slavonije te Srpsku radikalnu stranku. Na čelu Koalicije do 1909. bio je F. Supilo, a zamijenio ga je S. Pribićević, što je promijenilo politiku Koalicije u smjeru jugoslavenskoga unitarizma, koji je poslije odbačen. Njezini predstavnici ušli su 1918. u Narodno vijeće SHS, nakon čega je prestala postojati. Starčevićeva stranka prava osnovana je 1908. Nastala je izdvajanjem iz Čiste stranke prava dijela članstva okupljenoga oko Mile Starčevića (sinovca A. Starčevića), po kojem se članovi nazivaju »milinovci«. Stranka se nije slagala s »frankovačkom« proaustrijskom politikom. Zauzimala se za povratak izvornomu pravaštvu, tj. politici potpune neovisnosti Hrvatske, no 1918. na čelu s Antom Pavelićem (zvanim zubar) priklonila se jugoslavenskoj ideji i ušla u Narodno vijeće SHS. Hrvatska narodna zajednica osnovana je 1907. Zauzimala se za narodne, prosvjetne i gospodarske interese Hrvata u BiH. Za razliku od Muslimanske narodne organizacije, osnovane 1906., koja je zastupala muslimansku vjersku i političku autonomiju, radila je na međukonfesionalnom približavanju. U svoje članstvo željela je privući i nekatolike, napose muslimane. Većinom franjevačkoga članstva, na čelu s Nikolom Mandićem i Ivom Pilarom, predstavljala je liberalnu struju unutar bosanskohercegovačkoga klerikalizma predvođenoga nadbiskupom vrhbosanskim Josipom Stadlerom, koji se protivio nekatoličkomu članstvu. Prestala je legalno djelovati 1914. Hrvatska zajednica osnovana je 1918. Protivila se centralizmu Kraljevine SHS. Okupljala je nekoliko stranaka na čelu sa Starčevićevom strankom prava. Bila je članica tzv. prvoga (1921) i drugoga (1925) Hrvatskoga bloka. Hrvatska stranka prava osnovana je 1918. reorganizacijom Čiste stranke prava. Od 1919. stranački vođa bio je Vladimir Prebeg. Težila je stvaranju neovisne hrvatske države koja bi obuhvatila bansku Hrvatsku s Rijekom i Međimurjem, Dalmaciju, Istru te BiH. Najistaknutiji član stranke Ante Pavelić postao je 1927. zastupnikom u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS. Uvođenjem Šestosiječanjske diktature 1929. stranka je zabranjena. Dio članova na čelu s A. Pavelićem osnovao je u emigraciji ustašku revolucionarnu organizaciju koja je uz njemačku i talijansku pomoć 1941. uspostavila NDH. Hrvatska pučka stranka (»pučkaši«) osnovana je 1920. Djelovala je pretežno u BiH, ali i u Hrvatskoj. Bila je klerikalna stranka, koja se temeljila na konzervativnoj politici te se zauzimala za autonomiju pokrajina sastavljenih po pretežno konfesionalnome kriteriju. Sudjelovala je u Privremenome narodnom predstavništvu Kraljevine SHS, a 1924. imala je predstavnika u Narodnoj skupštini. Sudjelovala je u vladi Kraljevine Jugoslavije 1928., a 1929. bila je ukinuta. Samostalna demokratska stranka osnovana je 1924. Nastala je izdvajanjem iz Demokratske stranke (1919) dijela članstva okupljenoga oko S. Pribićevića. Predstavljala je tzv. prečanske Srbe. Zagovarala je centralizam i unitarizam, koji je poslije odbacila i zajedno sa S. Radićem 1927. osnovala Seljačko-demokratsku koaliciju. Seljačko-demokratska koalicija osnovana je 1927. Bila je koalicija političkoga sporazuma Pribićevićeve Samostalne demokratske stranke i Radićeva HSS-a. Do 1928. vodila je politiku parlamentarne opozicije u okvirima Vidovdanskog ustava, no 1932. predvodila je nacionalnu koncentraciju u Hrvatskoj, te je izradila rezoluciju »Zagrebačke punktacije«, u kojoj je osudila apsolutizam i centralističko uređenje države. Bila je najznačajnija politička snaga u hrvatskom dijelu Kraljevine do 1941 (sudjelovala je u vladi Kraljevine Jugoslavije i Banovine Hrvatske, 1939–41). Surađivala je s opozicijskim strankama u Srbiji i BiH. Komunistička partija Hrvatske (KPH) osnovana je 1937. inicijativom Josipa Broza; djelovala je u sklopu Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), te je za II. svjetskoga rata kroz svoje političko tijelo ZAVNOH (1943), partizanske jedinice te Narodnu frontu Hrvatske (1944) bila predvodnica antifašističke borbe u Hrvatskoj. U okviru ZAVNOH-a, koji je 1944. bio proglašen najvišim zakonodavnim i predstavničkim tijelom državne vlasti u Hrvatskoj (Federalna Država Hrvatska), zauzimala se za sjedinjenje svih hrvatskih okupiranih područja s maticom Hrvatskom, unutar nove federativne Jugoslavije. Bila je na vlasti 1945–90; od 1952. pod imenom Savez komunista Hrvatske – SKH (→ savez komunista).

Suvremeno doba

Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS), osnovana 20. V. 1989., stranka je centra. Utemeljena je pod nazivom Hrvatski socijalno-liberalni savez i bila je prva demokratska stranka osnovana nakon uvođenja višestranačkoga sustava. Prvi predsjednik stranke bio je Slavko Goldstein, a od 1990. Dražen Budiša (predvodio je HSLS do 1996. i 1997–2003). Na prve je izbore 1990. izašla u sklopu Koalicije narodnog sporazuma. Sudjelovala je u vladi demokratskoga jedinstva (1991–92), a u oporbi je nakon izbora 1992. i 1995. Stranka se rascijepila 1997. i potom dio članstva predvođen Vladom Gotovcem (stranačkim vođom 1996–97) osniva Liberalnu stranku (2006. ujedinila se s HSLS-om). Na izbore 2000. HSLS je izašao u savezu sa SDP-om, te je do 2002. bio u vladajućoj šesteročlanoj koaliciji. Nakon odlaska u oporbu dio zastupnika odcijepio se i osnovao LIBRU – Stranku liberalnih demokrata (većim se dijelom 2005. ujedinila s HNS-om). Nakon izbora 2003. HSLS je podupirao manjinsku vladu HDZ-a, a potom je dio vladajuće koalicije nakon izbora 2007. Na izborima 2011. stranka nije uspjela ući u Sabor. Nakon izbora 2015., na koje je izašla u savezu s HDZ-om (Domoljubna koalicija), sudjeluje u vlasti; suradnju s HDZ-om nastavlja i na izborima 2016 (osvaja jedno zastupničko mjesto). Na izborima 2020. osvaja dva mandata. Članica je Saveza liberala i demokrata za Europu. Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), osnovana 17. VI. 1989., stranka je desnoga centra. Utemeljena je pod vodstvom Franje Tuđmana. HDZ je pobijedio na prvim višestranačkim izborima 1990. te ponovno na izborima 1992. i 1995. na kojima je osvojio najveći broj mandata i samostalno sastavio vladu. Dio članova napustio je stranku 1994. i osnovao Hrvatske nezavisne demokrate. Nakon izbora 2000. HDZ je bio u oporbi (do 2003). Dio zastupnika i članova napušta HDZ i 2000. osniva Demokratski centar, a dio 2002. osniva Hrvatski blok – Pokret za modernu Hrvatsku (parlamentarno djeluje do 2003). HDZ je bio na vlasti nakon pobjede na izborima 2003., a vođa stranke Ivo Sanader predvodio je manjinsku vladu s potporom niza stranaka (SDSS, HSU, HSLS, SDAH). Do rascjepa je došlo i 2005. osnivanjem Hrvatskoga demokratskog saveza Slavonije i Baranje. Nakon izbora 2007. HDZ je ostao na vlasti, u koaliciji s HSLS-om, HSS-om i SDSS-om, a nakon izbora 2011. nalazio se u oporbi. Nakon izbora 2015., na kojima je predvodio Domoljubnu koaliciju (s HSLS-om, HSS-om, HDS-om, Hrvatskom strankom prava dr. Ante Starčević i dr.), ponovno je na vlasti u savezu s Mostom nezavisnih lista, kao i nakon izvanrednih izbora 2016. na kojima je stranku vodio Andrej Plenković (premijer od 2016). Na izborima 2020. HDZ osvaja relativnu većinu, te ponovno sastavlja vladu. Stranka je članica Internacionale demokratskog centra, Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke (→ hrvatska demokratska zajednica). Hrvatska demokratska stranka (HDS), osnovana 4. XI. 1989., stranka je desnice. Osnivači i vođe stranke bili su Marko i Vladimir Veselica. Na prvim višestranačkim izborima 1990. bila je u sastavu Koalicije narodnog sporazuma (u prvom krugu) i osvojila je 10 mandata, sudjelovala je u vladi demokratskoga jedinstva 1991–92. Nakon neuspjeha na izborima 1992. napušta je dio članstva i osniva Hrvatsku čistu stranku prava; dio stranke predvođen M. Veselicom sjedinio se s Hrvatskom kršćanskom demokratskom strankom u Hrvatsku kršćansku demokratsku uniju. Socijaldemokratska stranka Hrvatske (SDSH, potom SDH), osnovana 16. XII. 1989., stranka je lijevoga centra. Predsjednik stranke bio je Antun Vujić. Na prvim višestranačkim izborima 1990. bila je u sastavu Koalicije narodnog sporazuma i osvojila jedan mandat (sudjelovala je u vladi demokratskoga jedinstva 1991–92), nakon izbora 1992. bez zastupničkoga mandata, 1994. ujedinila se sa SDP-om. Hrvatska kršćanska demokratska stranka (HKDS), osnovana 11. I. 1990., stranka je desnoga centra. Predvodio ju je Ivan Cesar. Na izborima 1990. bila je u sastavu Koalicije narodnog sporazuma (osvaja tri mandata), sudjelovala je u vladi demokratskoga jedinstva 1991–92. Nakon neuspjeha na izborima 1992. sjedinila se s Hrvatskom demokratskom strankom u Hrvatsku kršćansku demokratsku uniju. Istarski demokratski sabor (IDS), osnovan 14. II. 1990., regionalistička je stranka lijevoga centra. U Saboru je od 1992; u oporbi do izbora 2000., a potom dio vladajuće šesteročlane koalicije predvođene SDP-om. U koalicijskoj vladi SDP-a ponovno sudjeluje nakon izbora 2011. U oporbi je nakon izbora 2015. i 2016. Tri zastupnička mjesta osvaja 2020 (na izborima sudjeluje u koaliciji sa SDP-om, HSS-om, GLAS-om i dr.). Stranku je najdulje predvodio Ivan Jakovčić (1991–2014). Članica je Saveza liberala i demokrata za Europu. Srpska demokratska stranka (SDS), osnovana 17. II. 1990. u Kninu, kao nacionalna stranka zaokupljena političkim statusom srpske zajednice u Hrvatskoj. Osnivač stranke bio je Jovan Rašković (predsjednik SDS-a do kraja 1990). Na izborima 1990. osvojila je pet zastupničkih mjesta. Radikalizira se uoči Domovinskoga rata, te je 1992. izbrisana iz registra političkih stranaka u Hrvatskoj. Hrvatska stranka prava (HSP), osnovana 25. II. 1990., stranka je desnice. Početkom Domovinskoga rata 1991. organizirala je paravojne jedinice (Hrvatske obrambene snage – HOS). Do rascjepa 1993. predvodi je Dobroslav Paraga (1995. osniva Hrvatsku stranku prava 1861), a potom Anto Đapić (do 2009). Tijekom 1994–96. bila je sjedinjena s Hrvatskom čistom strankom prava. Imala je zastupnike u više saborskih saziva od 1992. do 2011., najviše (osam mandata) nakon izbora 2003. Potom ne prelazi izborni prag (dio članstva izdvaja se 2009. i osniva Hrvatsku stranku prava dr. Ante Starčević). Primorsko-goranski savez (PGS), osnovan 11. III. 1990., regionalistička je stranka (djeluje na području Rijeke, Kvarnera i Gorskoga kotara); do 1996. nazivala se Riječki demokratski savez. U Saboru je prvi put nakon izbora 1992 (u savezu s IDS-om i Dalmatinskom akcijom), te nakon izbora 2000. i 2003 (također u koalicijama). Potom ne ulazi u Sabor. Socijalistička stranka Hrvatske (SSH), osnovana 2. VI. 1990. iz Saveza socijalista – Socijalističkog saveza Hrvatske (SS-SSH), koji je na izborima 1990. osvojio četiri mandata, a nastao je transformacijom masovne organizacije iz razdoblja SFRJ Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske. Sudjelovala je u vladi demokratskoga jedinstva 1991–92., a 1994. fuzionirala se u Akciju socijaldemokrata Hrvatske. Stranka demokratske akcije Hrvatske (SDAH), osnovana 20. VI. 1990. Zastupa bošnjačku nacionalnu manjinu. Saborske zastupnike imala je 2003–11. Hrvatska narodna stranka (HNS), osnovana 13. X. 1990., stranka je centra. Predsjednica stranke do 1994. bila je Savka Dabčević-Kučar (među osnivačima su Miko Tripalo, Srećko Bijelić, Dragutin Haramija i dr.). U Sabor je ušla nakon izbora 1992. te bila u oporbi do izbora 2000., nakon kojih sudjeluje u vlasti (u koaliciji predvođenoj SDP-om); nakon izbora 2003. ponovno je u oporbi. Nakon što joj je 2005. pristupila LIBRA – Stranka liberalnih demokrata, mijenja ime u Hrvatska narodna stranka – liberalni demokrati. Dio je koalicije predvođene SDP-om koja pobjeđuje na izborima 2011. Iz stranke 2014. odlazi Radimir Čačić (osniva Narodnu stranku – Reformiste). Nakon izbora 2015. i 2016. HNS je u oporbi; 2017. ulazi u koaliciju s HDZ-om, što izaziva rascjep (dio zastupnika i članova osniva Građansko-liberalni savez). Na izborima 2020. HNS osvaja jedno zastupničko mjesto i potom podupire HDZ-ovu vladu. Član je Saveza liberala i demokrata za Europu. Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP), osnovana 3. XI. 1990., stranka je lijevoga centra; 1990–2007. predvodi je Ivica Račan. Sljednica je Saveza komunista Hrvatske (SKH), koji se reformirao 1989–90. i pred izbore 1990. dodao u naziv dio Stranka demokratskih promjena (SKH-SDP). Sudjeluje u vladi demokratskoga jedinstva 1991–92., a potom je u oporbi do izbora 2000. Na njima pobjeđuje u višestranačkome savezu i potom predvodi koalicijsku vladu s HNS-om, HSS-om, LS-om, IDS-om (do 2001) i HSLS-om (do 2002). Nakon izbora 2003. i 2007. SDP je bio u oporbi, a ponovno je na vlast došao 2011. predvođen Zoranom Milanovićem. Nakon izbora 2015., 2016. i 2020. vodeća je oporbena stranka. Iz redova SDP-a predsjednik republike bio je Ivo Josipović (2010–15), a od 2020. je Z. Milanović. Stranka je član Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista (→ socijaldemokratska partija hrvatske). Dalmatinska akcija (DA), osnovana 16. XII. 1990., regionalistička je stranka ljevice. U Saboru je bila zastupljena 1992–95 (u savezu s IDS-om i Riječkim demokratskim savezom, poslije PGS), a potom nije uspjela prijeći izborni prag. Djelovala je do 2003. Srpska narodna stranka (SNS), osnovana 18. V. 1991. Zastupa srpsku nacionalnu manjinu. U Saboru je imala zastupnike nakon izbora 1992., 1995. i 2000 (do 2003). Hrvatska seljačka stranka (HSS), stranka centra koja obnavlja rad 25. V. 1991. ujedinivši nekoliko stranaka HSS-ovske orijentacije pod vodstvom Drage Stipca (predsjednik stranke do 1994). Od izbora 1992. zastupljena je u Saboru. U vladajućoj koaliciji bila je 2000–03 (sa SDP-om, HNS-om, IDS-om i liberalima), te 2008–11. i 2015–16 (s HDZ-om, HSLS-om i dr.). U oporbi je od 2016; na izborima 2020. osvaja dva zastupnička mjesta (→ hrvatska seljačka stranka). Hrvatska čista stranka prava (HČSP), osnovana 12. XII. 1992., stranka je desnice. Tijekom 1994–96. bila je sjedinjena s HSP-om. U Saboru je imala zastupnika 1995–99; potom ne prelazi izborni prag. Slavonsko-baranjska hrvatska stranka (SBHS), osnovana 12. XII. 1992., regionalistička je stranka. U Saboru od izbora 1995 (u koaliciji s HKDU-om, HNS-om, HSS-om i IDS-om); dio članova odvaja se 1998. i osniva Stranku hrvatske ravnice. Ponovno u Saboru od 2000 (podupirala je rad koalicije što ju je predvodio SDP). Iako na izborima 2003. nije uspjela ući u Sabor, oporbena je stranka postala 2005., kada joj pristupa jedan zastupnik. Izborni prag ne prelazi 2007. i potom prestaje djelovati. Hrvatska kršćanska demokratska unija (HKDU), osnovana 20. XII. 1992., stranka je desnice. Nastala je ujedinjenjem Hrvatske demokratske stranke i većega dijela Hrvatske kršćanske demokratske stranke. Predsjednik stranke je do 2001. bio Marko Veselica. Na izborima 1995. u višestranačkom savezu (HNS, HSS, IDS, SBHS) ulazi u Sabor; s jednim je zastupnikom nakon izbora 2003 (u koaliciji s HSP-om), a potom ne prelazi izborni prag. Hrvatski nezavisni demokrati (HND), stranka centra osnovana 30. IV. 1994. Nastaje rascjepom u HDZ-u i odlaskom dijela članova koje su predvodili Stjepan Mesić i Josip Manolić. Unutarnjim podjelama stranka je oslabljena 1997 (većina članova odlazi u HNS). Na izborima 2000. HND ne prelazi izborni prag, ali prelaskom jednoga zastupnika iz HDZ-a ostaje parlamentarna oporbena stranka (do 2003). Potom gubi politički utjecaj i prestaje djelovati. Akcija socijaldemokrata Hrvatske (ASH), osnovana 22. X. 1994., stranka je ljevice. Nastala je ujedinjenjem SSH, dijela Socijaldemokratske unije (SDU), osnovane 1992., i pojedinaca iz SDP-a. Prvi joj je predsjednik bio M. Tripalo (nakon odlaska iz HNS-a). Nakon izbora 1995. u oporbi (imala je jednoga saborskog zastupnika, do 2000). Na sljedećim izborima ne prelazi izborni prag; iz registra političkih stranaka izbrisana 2016. Hrvatska stranka umirovljenika (HSU), osnovana 29. IV. 1996. Zastupa interese umirovljenika. Ušla je u Sabor 2003 (tri mandata) te podupirala vladu HDZ-a, ponovno i nakon izbora 2007 (do 2009). Tijekom 2011–15. podupire vladu pod vodstvom SDP-a; nakon izbora 2015. i 2016. u oporbi. Na izborima 2020. sudjeluje u koaliciji sa SDP-om, HSS-om, IDS-om, GLAS-om i dr.; osvaja jedno zastupničko mjesto. Istarski demokratski forum (IDF), osnovan 14. XII. 1996., regionalistička je stranka lijevoga centra. Nastala je izdvajanjem iz IDS-a. Saborskog zastupnika u oporbi imala je 1997–2000. Godine 2000. nije prešla izborni prag; potom preimenovana u Istarski socijaldemokratski forum. Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS), osnovana 5. III. 1997. Zastupa interese srpske nacionalne manjine. U Saboru je od izbora 2003., a 2008–11. sudjelovala je u vladi. Od 2017. predsjednik stranke je Milorad Pupovac. Nakon izbora 2020. u koalicijskoj je vladi koju vodi HDZ. Liberalna stranka (LS), osnovana 24. I. 1998., stranka je centra. Nastala je podjelom unutar HSLS-a. Prvi predsjednik stranke bio je V. Gotovac. Imala je saborske zastupnike od osnutka, a na izborima 2000. osvojila je dva mandata (u vladajućoj je koaliciji sa SDP-om i drugim strankama do 2003., potom u oporbi). Predsjednik stranke 2003–05. bio je Ivo Banac. Ujedinila se s HSLS-om 2006. Demokratska stranka slavonske ravnice, osnovana 15. XI. 1998., regionalistička je stranka (prvi naziv bio je Stranka hrvatske ravnice). Nastala je odvajanjem od Slavonsko-baranjske hrvatske stranke (SBHS; raspuštena 2008); imala je saborskoga zastupnika do 2000. godine (1995–98. bio je na listi SBHS-a). Stranka prestaje djelovati 2016. Demokratski centar (DC), osnovan 2. IV. 2000., stranka je centra. Nastao je izlaskom dijela članova HDZ-a koje je predvodio Mate Granić. Na izbore 2003. izašao je u savezu s HSLS-om, osvojio jedan mandat i potom podupirao vladu HDZ-a do 2006., kada prelazi u oporbu. Na izborima 2007. ne ulazi u Sabor, a na izborima 2011. osvaja jedan mandat (u koaliciji s HDZ-om). Potkraj 2015. većina članstva pristupa HDZ-u, a DC je 2016. izbrisan iz registra političkih stranaka. Hrvatski istinski preporod (HIP), osnovan 3. I. 2002., stranka je desnoga centra. Osnivač i predsjednik stranke bio je Miroslav Tuđman. Privukavši dio zastupnika HDZ-a (nezadovoljnih vodstvom I. Sanadera), HIP je bio parlamentarna stranka do izbora 2003. Prestao je djelovati 2011. sjedinivši se s HDZ-om. LIBRA – Stranka liberalnih demokrata, osnovana 21. IX. 2002., stranka je centra. Osnovao ju je dio članova i zastupnika HSLS-a koji je podupirao vladajuću koaliciju sa SDP-om i drugim strankama (održanu do 2003). Na izborima 2003. osvaja tri zastupnička mjesta, a 2005. većim se dijelom ujedinjuje s HNS-om (preimenovan u Hrvatska narodna stranka – liberalni demokrati). Međimurski demokratski savez (MDS), osnovan 20. III. 2005., regionalistička je stranka. Jednoga saborskog zastupnika imao je 2003–07. Potom ne prelazi izborni prag. Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje (HDSSB), osnovan 6. V. 2006., regionalistička je stranka desnice (osnovao ga je dio članstva HDZ-a). Zastupnike osvaja na svim izborima od 2007. godine (2020. u koaliciji s HDZ-om čije vlade podupire od 2016). Hrvatska demokršćanska stranka (HDS), osnovana 21. II. 2009., stranka je desnice. Nastala je udruživanjem triju stranaka demokršćanske orijentacije. Na izborima 2015. i 2020. osvaja jedan, a 2016. dva mandata (sve u suradnji s HDZ-om). Hrvatska građanska stranka (HGS), osnovana 25. IX. 2009., stranka je desnice. U suradnji s HDZ-om, 2011–15. imala je dva zastupnička mjesta, a potom nije zastupljena u Saboru. Od 2015. naziva se Željko Kerum – Hrvatska građanska stranka. Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević, osnovana 15. X. 2009., stranka je desnice (nastala je nakon podjele u HSP-u). U Saboru od 2011 (jedno zastupničko mjesto). Dio vodstva odvaja se 2014 (osniva Hrvatsku konzervativnu stranku). Na izbore 2015. izašla je u savezu s HDZ-om u sklopu Domoljubne koalicije i potom sudjeluje u vlasti. Na izborima 2016. nije prešla izborni prag. Hrvatski laburisti – Stranka rada, osnovana 27. II. 2010., stranka je ljevice. Na izborima 2011. osvojila je šest mandata, a na izborima 2015. tri, u koaliciji koju je vodio SDP. Potom ne prelazi izborni prag. Blok umirovljenici zajedno (BUZ), osnovan 20. XI. 2010., stranka je koja zastupa interese umirovljenika. Na izborima 2015. je u sklopu HDZ-ove Domoljubne koalicije osvojio jedan mandat, te je bio dio vladajuće koalicije (do 2016). Potom ne prelazi izborni prag. Živi zid, osnovan 2. VI. 2011., stranka je prosvjednoga tipa (do 2014. nazivao se Savez za promjene). Aktivan u sprječavanju deložacija socijalno ugroženih građana i kritici bankarskoga sustava. U Saboru 2015–20. u oporbi (na izborima 2015. osvojio je jedan mandat, a 2016. predvodio je koaliciju Jedina opcija koja je osvojila osam mandata, od kojih pet Živoga zida, ali se ta koalicija ubrzo raspala). Dio članova odvaja se 2019. i osniva Stranku Ivana Pernara. Izborni prag ne prelazi 2020. Most nezavisnih lista (Most), osnovan 17. XI. 2012., stranka je centra. U Saboru je od izbora 2015. na kojima osvaja 19 mandata (sudjeluje u koalicijskoj vladi pod vodstvom HDZ-a) i ponovno nakon izvanrednih izbora 2016 (sudjeluje u vladi s HDZ-ovom Domoljubnom koalicijom do 2017., potom je u oporbi). Na izborima 2020. osvaja osam zastupničkih mjesta, kao četvrta lista po broju glasova. Hrast – pokret za uspješnu Hrvatsku (Hrast), osnovan 23. XI. 2012., stranka je desnice. Na izborima 2015. i 2016. osvaja jedno zastupničko mjesto, u koalicijama koje vodi HDZ, a 2019. podupire stvaranje Hrvatskih suverenista. Održivi razvoj Hrvatske (ORaH), stranka lijevoga centra osnovana 29. X. 2013. Do 2015. imala je tri saborska zastupnika, a potom ne prelazi izborni prag. Narodna stranka – Reformisti, osnovana 28. IX. 2014., stranka je centra. Osniva je R. Čačić nakon izlaska iz HNS-a. Jedno zastupničko mjesto ima nakon izbora 2015., 2016. i 2020. kada podupire HDZ-ovu vladu. Hrvatska konzervativna stranka (HKS), osnovana 20. XI. 2014., stranka je desnice (nastala je rascjepom unutar Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević). Sudjeluje u stvaranju Hrvatskih suverenista (2019). Dva zastupnička mjesta osvaja na izborima 2020 (u okviru Hrvatskih suverenista, a u savezu s Domovinskim pokretom). Članica je Europskih konzervativaca i reformista. Radnička fronta (RF), osnovana 20. III. 2015., stranka je ljevice. U Saboru od 2020., u oporbi (jedan mandat); na izbore izašla u Zeleno-lijevoj koaliciji (sa strankom Možemo!, Novom ljevicom i dr.). Milan Bandić 365 – Stranka rada i solidarnosti, stranka centra koju je 28. III. 2015. osnovao Milan Bandić (gradonačelnik Zagreba 2000–02. i 2005–21). Nakon izbora 2015. i 2016. podupire vladajuću koaliciju pod vodstvom HDZ-a; 2020. ne prelazi izborni prag. Pametno, stranka lijevoga centra osnovana 13. VI. 2015. Jedno zastupničko mjesto ima nakon izbora 2020., na koje je izašla u savezu sa strankom Fokus i Strankom s Imenom i Prezimenom (obje osnovane uoči izbora, osvajaju po jedan mandat). Članica je Saveza liberala i demokrata za Europu. Nezavisna lista mladih (NLM), osnovana 18. IV. 2016., stranka je centra. U Saboru je imala tri zastupnika (izabrani na listama Mosta i Živog zida, potom pristupili NLM-u) 2016–20. Promijenimo Hrvatsku (PH), stranka centra osnovana 2. VII. 2016. Nastala je iz istoimene udruge koja je na izborima 2015. bila u savezu s Mostom nezavisnih lista, a na izborima 2016. u koaliciji sa Živim zidom. Zastupnike u Saboru imala je 2015–20. Stranka narodnog i građanskog aktivizma (SNAGA), osnovana 18. IX. 2016., stranka je proizašla iz Udruge Franak, koja zagovara prava korisnika bankarskih kredita. Jedno zastupničko mjesto, osvojeno u koaliciji sa Živim zidom, imala 2016–20. Nova ljevica, osnovana 18. XII. 2016., stranka je ljevice. U Saboru od 2020., u oporbi (jedan mandat); na izbore izašla u Zeleno-lijevoj koaliciji (sa strankom Možemo!, Radničkom frontom i dr.). Građansko-liberalni savez (GLAS), osnovan 9. VII. 2017., stranka je centra (nastaje rascjepom u HNS-u). Zastupnike u Saboru ima 2017–20., u oporbi, te ponovno od 2020 (jedan mandat). Član je Saveza liberala i demokrata za Europu. Demokrati, stranka lijevoga centra osnovana 20. X. 2018. Do 2020. imala je jednoga zastupnika (izabranoga na listi SDP-a). Možemo!, stranka ljevice osnovana 10. II. 2019. Na izborima 2020 (u savezu sa strankom Zagreb je NAŠ!, osnovanom 2017) sudjelovala u Zeleno-lijevoj koaliciji (s Novom ljevicom, Radničkom frontom i dr.) te osvojila četiri mandata (u oporbi). Blok za Hrvatsku (Blok), osnovan 9. XI. 2019., stranka je desnice; nastala je rascjepom stranke Neovisni za Hrvatsku (osnovane 2017; imala je zastupnicu u Saboru do 2020). Na izbore 2020. izlazi u savezu s Domovinskom pokretom i osvaja jedno zastupničko mjesto. Hrvatski suverenisti, stranka desnice osnovana 10. XI. 2019. Proizašla je iz istoimene koalicije (Hrast, HKS i dr.), osnovane uoči izbora za europski parlament u svibnju 2019. Na izborima 2020. sudjeluje u koaliciji pod vodstvom Domovinskoga pokreta i osvaja četiri zastupnička mjesta (od čega dva HKS-a). Domovinski pokret, osnovan 29. II. 2020. kao Domovinski pokret Miroslava Škore, stranka je desnoga centra. Na izborima 2020. predvodi koaliciju u kojoj sudjeluju i Hrast, Blok, Hrvatski suverenisti i koja osvaja treće mjesto po broju glasova te 16 zastupničkih mjesta.

Kulturne, znanstvene i druge javne ustanove

Najviša je znanstvena i umjetnička ustanova u Hrvatskoj Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, osnovana 1866. pod imenom Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, JAZU. Najstarija je kulturna ustanova u Hrvatskoj Matica hrvatska, osnovana 1842. pod imenom Matica ilirska. – Danas u Hrvatskoj postoji mreža državnih arhiva koji obavljaju arhivsku službu. Središnja je arhivska ustanova Hrvatski državni arhiv, uz koji djeluje još osamnaest državnih arhiva koji obavljaju regionalnu arhivsku službu, i to u Bjelovaru, Dubrovniku, Gospiću, Karlovcu, Križevcima, Osijeku, Pazinu, Rijeci, Sisku, Slavonskom Brodu, Splitu, Šibeniku, Štrigovi, Varaždinu, Virovitici, Vukovaru, Zadru i Zagrebu. – Muzeji, galerije, galerijski odjeli i zbirke danas postoje u svim većim gradovima Hrvatske. Od zagrebačkih se ističu Muzej grada Zagreba, Hrvatski povijesni muzej, Hrvatski prirodoslovni muzej, Arheološki muzej u Zagrebu, Etnografski muzej, Muzej za umjetnost i obrt, Galerija Klovićevi dvori, Muzej suvremene umjetnosti, Muzej Mimara, Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Strossmayerova galerija starih majstora HAZU i Gliptoteka HAZU, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Umjetnički paviljon, Tehnički muzej Nikola Tesla, te Hrvatski školski muzej. U Splitu se nalazi Galerija umjetnina, Etnografski muzej Split, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika i Arheološki muzej u Splitu, Hrvatski pomorski muzej, Muzej grada Splita i Prirodoslovni muzej te uz Galeriju Ivana Meštrovića i sjedište Muzejâ Ivana Meštrovića. U Dubrovniku uz Umjetničku galeriju Dubrovnik djeluju Dubrovački muzeji, u Zadru Narodni muzej Zadar, Arheološki muzej Zadar i Muzej antičkog stakla, u Šibeniku Muzej grada Šibenika, a u Vidu kraj Metkovića Arheološki muzej Narona. U Rijeci se nalazi Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Prirodoslovni muzej i Muzej grada Rijeke, u Puli Muzej suvremene umjetnosti Istre i Arheološki muzej Istre, a u Pazinu Etnografski muzej Istre. U sastavu Muzeja Hrvatskoga zagorja su Galerija Antuna Augustinčića u Klanjcu, Muzej krapinskih neandertalaca u Krapini, Muzej »Staro selo« Kumrovec i dr. Od većih muzeja u sjevernoj Hrvatskoj djeluju Gradski muzej Varaždin i Muzej Međimurja Čakovec, u Osijeku Muzej likovnih umjetnosti i Muzej Slavonije, Muzej Vučedolske kulture i Gradski muzej Vukovar, Muzej Brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu, Muzej Đakovštine u Đakovu, Muzej Moslavine Kutina, Muzej Turopolja u Velikoj Gorici, Muzej Like Gospić i mnogi drugi. – Sveučilišta su središta znanstveno-nastavnog i umjetničko-nastavnog rada. U Hrvatskoj djeluje devet javnih (sveučilišta u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Zadru, Dubrovniku i Slavonskom Brodu, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli te Sveučilište Sjever u Koprivnici i Varaždinu) i tri privatna sveučilišta (Hrvatsko katoličko sveučilište, Libertas međunarodno sveučilište i Sveučilište VERN, svi u Zagrebu), s mnogobrojnim fakultetima, umjetničkim akademijama, sveučilišnim odjelima i centrima te sveučilišnim studijima. Također djeluje 17 veleučilišta i 18 visokih škola. U većini gradova djeluju i pučka otvorena učilišta kojima je cilj dodatna izobrazba građana. – Uz sveučilišta, znanstvena se djelatnost odvija ponajprije na javnim znanstvenim institutima kojih je 25. U Zagrebu djeluju: Hrvatski institut za povijest, Institut za povijest umjetnosti, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Institut za etnologiju i folkloristiku, Institut za antropologiju, Institut za arheologiju, Institut za filozofiju, Institut za društvena istraživanja, Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, Staroslavenski institut, Institut za razvoj i međunarodne odnose, Institut za migracije i narodnosti, Ekonomski institut, Institut za turizam, Institut za javne financije, Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada, Hrvatski veterinarski institut, Institut za fiziku, Institut Ruđer Bošković, Hrvatski geološki institut. Ostali su javni znanstveni instituti u Hrvatskoj: Institut za oceanografiju i ribarstvo i Institut za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, Poljoprivredni institut u Osijeku, Institut za poljoprivredu i turizam u Poreču, Hrvatski šumarski institut u Jastrebarskom. Znanstveno-istraživačkim radom bave se i druge znanstvene organizacije (Brodarski institut, Energetski institut Hrvoje Požar, Mediteranski institut za održavanje života Split) te znanstvenici u institutima velikih privrednih poduzeća. U Zagrebu djeluje i Leksikografski zavod Miroslav Krleža, središnja leksikografska ustanova u RH. – U Republici Hrvatskoj djeluje više profesionalnih i amaterskih kazališta. Bogatu tradiciju ima Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (HNK), u sastavu kojega djeluju nacionalna drama, opera i nacionalni balet. I u ostalim gradovima djeluju hrvatska narodna kazališta: Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, Hrvatsko narodno kazalište u Splitu, Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci, Hrvatsko narodno kazalište Zadar, Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku, a u Puli Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula. U Zagrebu djeluje i Zagrebačko kazalište mladih (ZKM), Teatar &TD, Zagrebačko gradsko kazalište Komedija, Gradsko dramsko kazalište »Gavella«, Gradsko satiričko kazalište »Kerempuh« te velik broj kazališnih organizacija i družina od kojih je najpoznatija Glumačka družina Histrion. Od gradskih kazališta u drugim gradovima djeluju Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, kazalište »Joza Ivakić« u Vinkovcima, kazalište »Zorin dom« u Karlovcu te kazališta u Velikoj Gorici, Požegi, Sisku i Virovitici, a u Splitu Gradsko kazalište mladih. U Hrvatskoj djeluju i mnogobrojna kazališta za djecu, u Zagrebu djeluju Zagrebačko kazalište lutaka, Gradsko kazalište Trešnja, Gradsko kazalište »Žar ptica« i Dječje kazalište Dubrava, u Osijeku Dječje kazalište Branka Mihaljevića, a kazališta lutaka postoje i u Splitu, Zadru i Rijeci. – Reproduktivna glazbena djelatnost u Hrvatskoj ima bogatu tradiciju koju danas nastavljaju hrvatski operni, orkestralni i komorni ansambli, kao i mnogobrojni solisti. Ta je djelatnost najrazvijenija u Zagrebu, gdje od 1870. u sastavu HNK djeluje opera, a poznati su hrvatski izvođači i Zagrebačka filharmonija, Zagrebački solisti, Simfonijski orkestar HRT-a i Zagrebački kvartet. Opere postoje još u Splitu, Rijeci i u Osijeku. Za razvoj glazbene kulture osobito je važnu ulogu imao Hrvatski glazbeni zavod u Zagrebu. – U Republici Hrvatskoj djeluje velik broj narodnih, sveučilišnih, općeznanstvenih, školskih i specijalnih knjižnica. Središnja je ustanova Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu (NSK), koja danas posjeduje više od 3 milijuna jedinica knjižnične građe. Uz nacionalnu funkciju NSK je i središnja knjižnica Sveučilišta u Zagrebu. U Hrvatskoj djeluje više od 200 narodnih knjižnica s više od 6 milijuna svezaka knjiga. Najveće su narodne knjižnice Knjižnice grada Zagreba, Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek te gradske knjižnice u Rijeci, Karlovcu, Splitu i Zadru. Temelj su znanstvenog rada hrvatskih sveučilišta sveučilišne knjižnice, koje djeluju u Rijeci, Osijeku, Puli, Splitu, Zadru i Dubrovniku. – Među kulturnim i umjetničkim manifestacijama najpoznatije su: Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Festival hrvatske drame Marulićevi dani, Međunarodni dječji festival Šibenik, Međunarodni festival kazališta lutaka – PIF, Međunarodna smotra folklora u Zagrebu, Varaždinske barokne večeri, Osorske glazbene večeri, Muzički biennale Zagreb, Pulski filmski festival, Svjetski festival animiranog filma u Zagrebu, Motovun Film Festival, Goranovo proljeće. Održavaju se također mnogobrojne studijske, muzejske i galerijske izložbe te festivali zabavne i narodne glazbe u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Krapini, Vinkovcima i Požegi.

Citiranje:

Hrvatska. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 19.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/26390>.